REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1885/2023-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik iz Zagreba, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 24. srpnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, s danom objave 8. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u Ugovoru o kreditu broj: 90119035699 sklopljenog dana 22. veljače 2006. godine između GZ, [adresa] Dubica, Baćin 15, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora s druge strane, i to čl. 7.2. Ugovora, u dijelu koji glasi: „…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana tužitelju platiti iznos od 1.133,42 EUR, sa daljnjom zateznom kamatom na iznos od 504,26 EUR od 5. srpnja 2024. do isplate po stopi koja je određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 190,00 EUR, sa zateznom kamatom na iznose, i to:

1,33 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. travnja 2006. do namirenja 1,93 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. svibnja 2006. do namirenja 0,91 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. lipnja 2006. do namirenja, 1,41 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. srpnja 2006. do namirenja, 3,05 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. kolovoza 2006. do namirenja, 1,60 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. rujna 2006. do namirenja,

1,38 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. listopada 2006. do namirenja, 2,12 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. studenog 2006. do namirenja, 2,22 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. listopada 2006. do namirenja, 4,27 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. siječnja 2007. do namirenja, 5,56 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. veljače 2007. do namirenja 5,64 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. ožujka 2007. do namirenja 5,13 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. travnja 2007. do namirenja 7,32 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. svibnja 2007. do namirenja 9,21 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. lipnja 2007. do namirenja

9,75 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. srpnja 2007. do namirenja 9,05 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. kolovoza 2007. do namirenja 8,35 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. rujna 2007. do namirenja

11,41 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. listopada 2007. do namirenja 11,62 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. studenog 2007. do namirenja 9,20 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. prosinca 2007. do namirenja 10,48 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. siječnja 2008. do namirenja 7,48 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. veljače 2008. do namirenja 5,18 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. ožujka 2008. do namirenja 2,04 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. travnja 2008. do namirenja 7,21 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. svibnja 2008. do namirenja 8,35 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. lipnja 2008. do namirenja

6,66 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. srpnja 2008. do namirenja 10,01 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. kolovoza 2008. do namirenja 9,82 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. rujna 2008. do namirenja

7,84 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. listopada 2008. do namirenja 2,45 EUR sa pripadajućim kamatama od 01. prosinca 2008. do namirenja, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31. prosinca 2007. bila uređena čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja.

IV. Nalaže s tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.924,71 EUR sa zateznom kamatom od 8. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od 1.125,59 EUR sa zateznom kamatom od 8. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) kojeg je kao primatelj sklopio s GZ kao ustupiteljem, a kojim ugovorom je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, i o kojem prijenosu je tuženik uredno obaviješten. Navodi da su **.**.2006. GZ kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 90119035699, kojim je korisniku kredita kao potrošaču tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 15.319,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je kredit, odnosno vraćanje kredita ugovoreno sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Tužitelj nadalje tvrdi da su ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta švicarski fraka uz koju je vezana glavnica nezakonite i ništetne iz razloga što se među strankama predmetnog Ugovora o kreditu o navedenim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a sam tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je takvo (ne)postupanje tuženika prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita.

1.2. Tvrdi da je činjenica da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditima u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008., u koje razdoblje spada i predmetni Ugovor o kreditu, ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF pravomoćno utvrđena u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17. Tvrdi da je tuženik, unatoč činjenici da se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženiku. Nastavno tvrdi da ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženiku na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK te da je po toj osnovi korisnik kredita preplatio svoju obvezu po predmetnom kredit, koji iznos čini razliku između nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta pa tužbom zahtijeva od tuženika plaćanje te razlike.

2.1. Tuženik se odgovorom na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja navodeći da tužitelj nije potrošač pa da se na njega ne mogu primjenjivati odredbe vezane uz kolektivnu zaštitu potrošača niti prava proizašla iz iste, a da je predmetna tražbina osobne naravi čija narav se protivi prenošenju na drugoga. Ujedno tuženik ističe i prigovor zastare.

2.2. Nadalje tuženik navodi kako nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u predmetnom Ugovoru o kreditu pa smatra da se tužitelj ne može pozivati na presudu donesenu u navedenom predmetu.

2.3. Osim toga, tuženik navodi kako je valutna klauzula u konkretnom Ugovoru o kreditu u skladu sa važećom zakonskom regulativom te da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je člankom 21. tog zakona propisano načelo monetarnog nominalizana u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, kao i da je nuđenje kredita uz valutnu klauzulu banci bilo dodatno nametnuto politikom monetarne vlasti koja je valutnu strukturu kredita dovela u vezu sa valutnom strukturom depozita koje je banka istodobno primala na štednju. Također tvrdi da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da su stranke ugovorom o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju i da su potpisom potvrdile i izjavile da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF pozivajući se na članke 11. i 12. Ugovora o kreditu. Stoga smatra neosnovanom tvrdnju tužitelja da ustupitelj nije znao i nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu.

2.4. Tuženik nadalje u odgovoru na tužbu ističe prigovor radi prebijanja i prigovor prijeboja za iznose koju su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato jer je tečaj bio niži od onog koji tužitelj postavlja kao relevantan u ovoj pravnoj stvari, a napominje da nema osnove za isplatu.

3. Tužitelj je u daljnjem tijeku postupka opreza radi osporio potraživanje tuženika kojeg je stavio u prijeboj, kako u osnovi tako i u visini te je u odnosu na isto istaknuo prigovor zastare.

4. Tuženik u daljnjem tijeku postupka dopunjuje navode iz odgovora na tužbu osporavajući i da bi korisnik kredita bio potrošač te naznačuje da opreza radi ističe prigovor radi prebijanja.

5. Tužitelj je prvotno u tužbi postavio manifestacijski zahtjev te je navodeći da će u skladu s odredbom čl. 186.b st. 3. i st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) po dostavi dokumentacije i provedenog vještačenja odrediti tužbeni zahtjev, međutim, tužitelj je tijekom postupka pribavio dokumentaciju te je tuženik dodatnu dokumentaciju dostavio vještaku za potrebe provođenja financijskom vještaka pa je tužitelj po provedenom vještačenju podneskom od 10. srpnja 2024. odredio tužbeni zahtjev postavivši određeni zahtjev za isplatom u skladu s provedenim vještačenjem. Tuženik je, također nakon provođenja vještačenja, određeno postavio i istaknuti prigovor radi prebijanja podneskom od 19. srpnja 2024. Tužitelj je potom podneskom od 12. ožujka 2025. konačno odredio i točku I. tužbenog zahtjeva na način kako glasi izreci ove presude. Valja istaknuti kako je navedenim podneskom tužitelj konkretno naznačio dio odredbe Ugovora čije utvrđenje ništetnosti zahtijeva, ali nije mijenjao istovjetnost zahtjeva pa se ne radi o preinaci.

6.1. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to: obavijest od 10. lipnja 2023. (list 89. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 10. lipnja 2023. (list 90. spisa), Ugovor o kreditu broj 9011035699 od 22. veljače 2006. (list 91. do 96. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 97. do 101. spisa), plan otplate (list 125. do 126. i 141. do 142. spisa), otplatna tablica (list 127. do 128. i 143. do 144. spisa), zahtjev za definitivnu otplatu kredita (list 129. spisa), prijevremena otplata kredita na dan 15. rujna 2010. (list 130. spisa), izvadak računa po kreditu broj 9011035699 za 2006., 2007., 2008. i 2009. (list 131. do 134. i 145. do 152. spisa), dostavljena sudska praksa te je izvršen uvid u pisanu izjavu svjedoka GZ (list 158. do 160. spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka GZ radi provjere, dopune ili razjašnjenja navoda iz pisanog iskaza (iskaz na listu 267. spisa), te je provedeno financijsko vještačenje po društvu Centar za financijska vještačenja d.o.o., koje je pisani nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze, Petri Blašković (nalaz i mišljenje na listovima 192. do 202. spisa).

6.2. Stranke su tijekom postupka odustale od prijedloga da se kao svjedok sasluša bankarska službenica SZ pa sud taj dokaz nije provodio.

7. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je konačno određeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, dok tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos od 190,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama nije osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 90119035699 od 22. veljače 2006. o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti navedene odredbe, kao i prigovor radi prebijanja tuženika u iznosu od 190,00 EUR s osnove negativnih razlika.

9. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita GZ sklopio Ugovor o kreditu broj 90119035699 od 22. veljače 2006.

10. Među strankama su sporne aktivna legitimacija tužitelja jer prema tvrdnjama tuženika tužitelj nema status potrošača te se radi o tražbini strogo osobne prirode koja nije mogla biti niti predmet cesije, sporno je je li korisnik kredita imao status potrošača, sporne su osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara. Među strankama su sporne osnova i visina tražbine u odnosu na koju je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja.

11. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj: 90119035699 (dalje: Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je isti sklopljen 22. veljače 2006. između GZ kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te da je istim korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit u iznosu 15.319,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s namjenom kredita kupnje vozila (čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu).

12. Iz sadržaja samog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa se, suprotno tvrdnjama tuženika, radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Svrha ugovora je bila namjenska, a radilo se o kupnji vozila. Navedene činjenice sud je utvrdio i na temelju iskaza svjedoka GZ, koji iskaz je u tom dijelu ovaj sud ocijenio istinitim i uvjerljivim upravo stoga što je sukladan ispravama u spisu, konkretno predmetnom Ugovoru o kreditu. Naime, i iz iskaza svjedoka proizlazi da je svjedok kao korisnik kredita kredit sklopio s namjenom kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe te da su sva sredstva ostvarena kreditom utrošena upravo u tu namjenu, pri čemu iz iskaza proizlazi da je navedeno vozilo svjedok koristio isključivo u osobne svrhe, a nikad u bilo kakve gospodarske svrhe. S druge strane, tuženik je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

13.1. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) ovaj sud je utvrdio da su korisnik kredita GZ kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj isti sklopili 10. lipnja 2023. te da je istim GZ ustupio tužitelju sve svoje tražbine iz predmetnog Ugovora o kreditu, kao i sve ostale tražbine koje se temelje ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, i to s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredbi Ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom. Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača te se njihova narav ne protivi ustupu, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač. Dakle, tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi. Činjenicu da je predmetni Ugovor sklopljen sud je utvrdio i iz iskaza svjedoka GZ, koji je potvrdio da je navedeni Ugovor sklopio i da se na istom nalazi njegov potpis.

13.2. Činidba koja je predmet ustupa je odrediva jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, navedeni Ugovor o ustupu sklopljen je u smislu odredbe čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

13.3. Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također, navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

13.4. Dakle, pravna osoba kojoj je potrošač na temelju ustupa prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača/03 ili Zakona o zaštiti potrošača/07, može od potrošačeva dužnika, potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Cesionar ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je cedent imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), a dužnik sukladno čl. 84. st. 2. ZOO-a može prema cesionaru, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti cedentu do časa kada je saznao za ustupanje. Navedena pravna shvaćanja zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-692/2023 od 4. siječnja 2024. i Rev-258/2024 od 8. svibnja 2024. Navedena pravna shvaćanja zauzeo je i Sud Europske Unije u predmetu C- 383/18, Lexitor, od 11. rujna 2019. u točki 20. glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) te u predmetu C-519/19, DelayFix, od 18. studenog 2020. (točka 53. i točka 54.).

13.5. Stoga novčana tražbina koja proizlazi iz djelomično ništetnog potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga (npr. naknada neimovinske štete) niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Naime, u smislu čl. 80. st. 1. ZOO-a, ustup takve tražbine nije zabranjen nijednim zakonom (tražbina nije izvan prometa), odnosno nije strogo osobne naravi (nije vezana za osobnost i strogo osobna prava vjerovnika) jer pravo na ispunjenje ovisi o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. Stoga je slijedom svega navedenoga istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ocijenjen neosnovanim.

14. Među strankama nije sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d. (ovdje tuženika), Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Presudom ovoga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pod točkom 1. njezine izreke, uz ostalo je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ovdje tuženika (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 1. njezine izreke.

16. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak te u dijelu utvrđenja da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17.1. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17.2. Navedena odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

17.3. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: Zakon o zaštiti potrošača) je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17.4. Navedena pravomoćna presuda P-1401/12 primjenjuje se u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a na ovaj parnični postupak neovisno o tome što ga nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Ovo stoga jer ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik GZ. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

17.5. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

18. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili GZ i tuženik. Taj Ugovor o kreditu sklopljen je upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovornog odnosa potrošač GZ dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

19. Navedeno je sud utvrdio i na temelju iskaza svjedoka GZ kojem je sud povjerovao kao životnom i uvjerljivom jer iz njegova iskaza ne proizlazi da je sam Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da nije imao mogućnosti pregovaranja niti mijenjanja bilo koje odredbe tog Ugovora pa tako niti odredbe o valutnoj klauzuli. Dapače, iz iskaza proizlazi da mu je bankarica tuženika preporučila Ugovor u valuti CHF te mu je isti prezentirala kao najsigurniji kredit rekavši mu da je CHF najstabilnija valuta. Iz iskaza proizlazi i da ga nitko od strane tuženika nije upozorio na rizike sklapanja Ugovora s valutnom klauzulom, već mu je bankarka tuženika rekla da je to najsigurnija valuta i da nema rizika od rasta mjesečne rate kredita, pri čemu mu niti nije ponuđen Ugovor o kreditu u niti jednoj drugoj valuti. Iz navedenog proizlazi da se o spornim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti da mu je tuženik dao kao potrošaču sve potrebne informacije vezane za odredbu o valutnoj klauzuli CHF niti ga je itko informirao o rizicima sklapanja takve odredbe Ugovora. Stoga se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj Ugovor o kreditu, neovisno koja je bila njegova svrha. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to je i odredba valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između GZ i tuženika po ocjeni suda također nepoštena i ništetna slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude te je sud prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu čl. 7.2. Ugovora koji glasi: "...plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...".

20. U pogledu istaknutog prigovora zastare navodi se kako je relevantno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći prvoga dana iza dana 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, dakle 15. lipnja 2018. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu. Stoga je tuženikov prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

21. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po društvu Centar za financijaška vještačenja d.o.o. koje je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković. Navedena vještakinja je podnijela pisani nalaz i mišljenje 4. srpnja 2024.

22. U okviru nalaza vještakinja je analizirala bitne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, izradila je izračun visine potraživanja te je tabelarno prikazala izračun razlika u odnosu na valutnu klauzulu po predmetnom Ugovoru o kreditu, kao i izračun zateznih kamata po mjesecima za preplaćene iznose zbog promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita pa do dana izrade vještačenja. Vještakinja je temeljem takvog nalaza iznijela mišljenje prema kojem ukupni iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 504,26 EUR, a da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita obračunate do kraja izrade financijskog vještačenja iznose ukupno 629,16 EUR. Vještakinja je utvrdio i iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita i koji iznosi 190,00 EUR.

23. Tužitelj je u skladu s provedenim vještačenjem konačno odredio tužbeni zahtjev u dijelu točke II. istoga. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći kako isti nije izrađen sukladno pravilima struke i dokumentaciji u spisu. Tuženik nije imao prigovora na dio nalaza u dijelu kojim uzima u obzir cjelokupno plaćene iznose, i to kada je tečaj bio niži i kada je bio viši te je slijedom toga i određeno postavio prigovor radi prebijanja.

24. Vještakinja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje na ročištu održanom 10. ožujka 2025. na način da je u cijelosti ostala kod pisanog nalaza i mišljenja. U odnosu na prigovore tuženika kako smatra da se vještačenje trebalo provesti u odnosu na kunske kredite koji su važili u vrijeme sklapanja ovog ugovora, vještakinja se očitovala kako isto nije bilo naloženo zadatkom, a u odnosu na pitanje da li je prilikom izračuna visine s osnove promjene valute isključen utjecaj promjene kamatne stope očitovala se da je izračun sačinjen sukladno zadatku te je u istom iskazano potraživanje isključivo po osnovi valutne klauzule, dok u izračun nije uključeno potraživanje po osnovi promjene kamatne stope. U ostalom dijelu prigovori tuženika su pravne naravi pa se vještakinja na iste nije očitovala.

25. Nakon što je vještakinja usmeno iznijela nalaz i mišljenje stranke nisu imale daljnje prigovore na izneseni nalaz i mišljenje.

26. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka iz razloga što je vještak brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno je naveo sve što je opazio i našao te je svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Tužitelj na nalaz i mišljenje nije imao prigovora, dok tuženik nakon usmenog očitovanja na njegove prigovore također nije imao daljnjih prigovora. Vještakinja je svoje vještačenje provela sukladno zadatku koji joj je sud dao imajući u vidu predmet konkretnog spora te je vještačenje provela prema dokumentaciji koja prileži spisu te knjigovodstvenoj kartici koju je tuženik dostavio za potrebe vještačenja, a samo mišljenje izrađeno je stručno i u skladu s pravilima struke.

27. Tako je ovaj sud iz provedenog vještačenja utvrdio da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 504,26 EUR, dok zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izrade financijskog vještačenja ukupno iznose 629,16 EUR. Sukladno navedenom tužitelj je konačno postavio svoj tužbeni zahtjev te je uz utvrđenje ništetnim odredbe ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu zahtijevao i isplatu ukupnog iznosa od 1.133,42 EUR, od čega se iznos od 504,26 EUR odnosi na na preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a iznos od 629,16 EUR na ime uglavničene zatezne kamate na tako preplaćene iznose. S obzirom da je tužitelj uglavničio zatezne kamate, postavio je zahtjev za isplatom zatezne kamate na ukupni iznos preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od dana nakon izrade nalaza i mišljenja (od 5. srpnja 2024.) pa do isplate, s obzirom da je vještakinja izvršila obračun zatezne kamate do dana predaje nalaza i mišljenja.

28. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika je po osnovi navedenih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od 504,26 EUR.

29. U odnosu na zatezne kamate valja reći da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 1. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene (u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli). Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora. Naime, tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Prema tome vještak je pravilno i izradio izračun tijeka zatezne kamate prema kojem je tužitelj i konačno odredio tužbeni zahtjev te je stoga osnovan i zahtjev tužitelja usmjeren na plaćanje kamate na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina i to od dana izvršenih plaćanja, a koje zatezne kamate je vještak obračunao do dana izrade nalaza i mišljenja i koje iznose 629,16 EUR, slijedom čega je i u tom dijelu tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim. S obzirom da je tužitelj uglavničio zatezne kamate na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina, pravilno je na iznos glavnice zahtijevao daljnju zateznu kamatu od 5. srpnja 2024. pa do isplate.

30. Stoga je ovaj sud slijedom iznijetoga i u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te je odlučio kao u točki II. izreke ove presude.

31. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

32.1. Vještakinja je u nalazu i mišljenju na prijedlog tuženika zasebno iskazala negativne razlike u iznosu od 190,00 EUR te je tuženik po primitku nalaza i mišljenja određeno postavio prigovor radi prebijanja. Tuženik prije izrade nalaza i mišljenja nije bio u mogućnosti određeno taj prigovor postaviti, jednako kao što niti tužitelj nije mogao konačno odrediti svoj tužbeni zahtjev.

32.2. Međutim, ističe se da plaćanjem određenih anuiteta po tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog tečaja, koja plaćanja su izvršena od strane korisnika kredita, korisnik kredita nije ništa primio niti je stekao bez osnove pa stoga na tuženikovoj strani nije niti nastala nikakva tražbina prema korisniku kredita odnosno koja bi eventualno mogla biti predmet prijeboja. Zbog navedenog prigovor radi prebijanja je utvrđen neosnovanim slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

33. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 270. do 271. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR. Ovdje valja istaknuti kako je konačno određenim zahtjevom tužitelj pravilno naznačio vrijednost predmeta spora, kako u odnosu na deklaratorni, tako i u odnosu na kondemnatorni zahtjev, a imajući u vidu da je uglavničio zateznu kamatu na iznos glavnice. Tuženik nije prigovarao naznačenoj vrijednosti predmeta spora deklaratornog zahtjeva, dok je prigovorio vrijednosti predmeta spora kondemnatornog dijela zahtjeva nakon što je sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj konačno odredio tužbeni zahtjev, međutim, kako je već navedeno, tužitelj je po ocjeni ovog suda pravilno i primjereno naznačio vrijednost predmeta spora i u tom dijelu.

34. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 10. listopada 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 28. studenog 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 15. siječnja 2024. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 16. siječnja 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 14. veljače 2024. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 10. srpnja 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 2. rujna 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 15. listopada 2024. (Tbr. 9.5. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 10. ožujka 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 12. ožujka 2025. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 25. svibnja 2025. (Tbr. 8.3. Tarife) u iznosu od 100,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 24. srpnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 62,15 EUR,

- trošak pristupa svjedoka na ročište u iznosu od 68,58 EUR (list 273. spisa), odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 2.924,71 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

35. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

36. Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova odbijen je u odnosu na zatraženi trošak sastava podneska od 2. svibnja 2024. iz razloga što je taj trošak ocijenjen neosnovanim s obzirom da je pisanu izjavu svjedoka tužitelj već dostavio u spis podneskom od 14. veljače 2023., za koji podnesak mu je priznata zatražena nagrada. Tužiteljev zahtjev odbijen je i u odnosu na zatraženi trošak sastava podneska od 17. lipnja 2024. iz razloga što navedeni podnesak kao potreban nije odobren, a uz to u istome tužitelj ne iznosi nikakve nove relevantne tvrdnje vezane za predmet spora pa je taj trošak ocijenjen nepotrebnim za vođenje ovog postupka. Nadalje, tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak sastava podneska od 12. ožujka 2025. iz razloga što se ne radi o obrazloženom podnesku već istim tužitelj dostavlja sudsku praksu i konačno postavlja tužbeni zahtjev pa mu nagrada pripada prema Tbr. 8.4. Tarife, a ne Tbr. 8. 1. Tarife kako je to tužitelj zatražio, kao i u odnosu na trošak sastava podneska od 25. svibnja 2025. jer se radi o obrazloženom podnesku izvan Tbr. 8. 1. Tarife pa mu nagrada pripada prema Tbr. 8.

3. Tarife. Također, tužitelj nije dokazao da je upravo on platio javnobilježnički trošak za pisani iskaz svjedoka u iznosu od 6,32 EUR pa mu niti u tom dijelu trošak nije priznat. Završno, tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na zahtijevani trošak pristupa na ročište za objavu presude iz razloga što na to ročište nije pristupio pa mu taj trošak nije niti nastao. Stoga je tužiteljev zahtjev za naknadom troškova odbijen kao neosnovan za ukupni iznos od 1.125,59 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

U Zagrebu 8. rujna 2025.

Sudac

Iva Karin Šipek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.