Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-851/2022-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja u zamjeni Branka Kobaša, odvjetnika u Osijeku, po objavi 8. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7. stavka 3. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102926891, sklopljenog 30. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke.“

II. Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, isplatiti tužitelju NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], po osnovi preplaćenog tečaja, iznos od 1.798,96 €, (slovima: tisuću sedamsto devedeset osam eura devedeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, i to na iznos od:

- 8,62 € tekućom od 15.02.2009.

- 10,80 € tekućom od 15.03.2009.

- 4,30 € tekućom od 15.04.2009.

- 6,30 € tekućom od 15.05.2009.

- 6,08 € tekućom od 15.06.2009.

- 4,05 € tekućom od 15.07.2009.

- 4,95 € tekućom od 15.08.2009.

- 3,72 € tekućom od 15.09.2009.

- 5,31 € tekućom od 15.10.2009.

- 3,71 € tekućom od 15.11.2009.

- 5,11 € tekućom od 15.12.1009.

- 4,53 € tekućom od 15.01.2010.

- 7,64 € tekućom od 15.02.2010.

- 9,35 € tekućom od 15.03.2010.

- 9,04 € tekućom od 15.04.2010.

- 11,07 € tekućom od 15.05.2010.

- 14,34 € tekućom od 15.06.2010.

- 14,46 € tekućom od 15.07.2010.

- 19,70 € tekućom od 15.08.2010.

- 19,19 € tekućom od 15.09.2010.

- 26,61 € tekućom od 15.10.2010

- 21,93 € tekućom od 15.11.2010.

- 22,89 € tekućom od 15.12.2010.

- 28,50 € tekućom od 15.01.2011.

- 13,39 € tekućom od 15.02.2011.

- 29,25 € tekućom od 15.03.2011.

- 30,26 € tekućom od 15.04.2011.

- 27,13 € tekućom od 15.05.2011.

- 32,23 € tekućom od 15.06.2011.

- 37,80 € tekućom od 15.07.2011.

- 46,32 € tekućom od 15.08.2011.

- 56,93 € tekućom od 15.09.2011.

- 41,63 € tekućom od 15.10.2011.

- 37,42 € tekućom od 15.11.2011.

- 37,09 € tekućom od 15.12.2011.

- 37,76 € tekućom od 15.01.2012.

- 41,56 € tekućom od 15.02.2012.

- 42,98 € tekućom od 15.03.2012.

- 41,44 € tekućom od 15.04.2012.

- 41,39 € tekućom od 15.05.2012.

- 42,60 € tekućom od 15.06.2012.

- 43,30 € tekućom od 15.07.2012.

- 41,81 € tekućom od 15.08.2012.

- 41,24 € tekućom od 15.09.2012.

- 38,58 € tekućom od 15.10.2012.

- 41,13 € tekućom od 15.11.2012.

- 42,32 € tekućom od 15.12.2012.

- 41,48 € tekućom od 15.01.2013.

- 40,36 € tekućom od 15.02.2013.

- 39,27 € tekućom od 15.03.2013.

- 39,52 € tekućom od 15.04.2013.

- 42,25 € tekućom od 15.05.2013.

- 38,01 € tekućom od 15.06.2013.

- 37,51 € tekućom od 15.07.2013.

- 37,51 € tekućom od 15.08.2013.

- 37,85 € tekućom od 15.09.2013.

- 38,86 € tekućom od 15.10.2013.

- 40,11 € tekućom od 15.11.2013.

- 40,56 € tekućom od 15.12.2013.

- 42,21 € tekućom od 15.01.2014.

- 40,28 € tekućom od 15.02.2014.

- 42,43 € tekućom od 15.03.2014.

- 42,99 € tekućom od 15.04.2014.

sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 0,03 eura.

IV. Odbija se tužena sa zahtjevom da se utvrdi da postoji tražbina tužene prema tužitelju koja iznosi 688,83 kn / 91,42 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 0,03 / EUR 0,00 od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn 0,77 / EUR 0,10 od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 2,88 / EUR 0,38 od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 4,20 / EUR 0,56 od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 2,20 / EUR 0,29 od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 12,06 / EUR 1,60 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 18,68 / EUR 2,48 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 15,61 / EUR 2,07 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 17,40 / EUR 2,31 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 34,18 / EUR 4,54 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 38,30 / EUR 5,08 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 43,73 / EUR 5,80 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 43,69 / EUR 5,80 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 36,25 / EUR 4,81 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 47,33 / EUR 6,28 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 47,60 / EUR 6,32 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 39,82 / EUR 5,29 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 40,68 / EUR 5,40 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 24,36 / EUR 3,23 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 13,16 / EUR 1,75 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 2,10 / EUR 0,28 od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 28,04 / EUR 3,72 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 35,25 / EUR 4,68 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 27,38 / EUR 3,63 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 43,06 / EUR 5,72 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 39,54 / EUR 5,25 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 24,04 / EUR 3,19 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn 6,49 / EUR 0,86 od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.

II. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 191,85 eura.

III. Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, naknaditi tužitelju NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 2.048,63 eura (slovima: dvije tisuće četrdeset osam eura šezdeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 14. studenoga 2022. navodi da je s tuženom 30. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102926891, prema kojem je tužena kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.000,00 CHF po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovoren je rok otplate kredita od 96 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, kunske protuvrijednosti od 193,42 CHF. Tužena prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženoj, od 10. travnja 2007. pa do otplate kredita, više platio dugovani iznos za 15.000,00 kn/1.990,84 eura. Obzirom je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. - 31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08. i 125/11.), dužna vratiti sve što primi na temelju takve odredbe Ugovora. Citira odredbu članka 1111. stavka 1. i 3. ZOO-a, članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.) i članka 6. stavka 3. Zakona o sudovima („Narodne novine“ 28/13.). Tužitelj predlaže da sud donese presudu: „I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 7. stavka 3. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102926891, sklopljen 30. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„… po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke.“ II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 15.000,00 kn / 1.990,84 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od 10. travnja 2007. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

1.1. U podnesku od 17. travnja 2023., a vezano uz tuženičin prigovor prijeboja, odnosno u odnosu na potraživanje tužene radi tužiteljevih uplata izvršenih po nižem tečaju od početno ugovorenog, tužitelj smatra kako takovo nije osnovano obzirom takovim plaćanjem tužitelj nije bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primila tužena pa ne postoji tužiteljeva obveza za vraćanjem nečega što sam nije primio. Ističe i prigovor zastare obzirom da sve i da je opisano “potraživanje” tužene utemeljeno, a nije, isto je obuhvaćeno zastarom budući tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na takovo potraživanje tužene nije prekinula tijek zastare.

1.2. U podnesku od 19. svibnja 2025. tužitelj je iznio da nema primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Uredio je tužbeni zahtjev na način kao što to proizlazi iz točke I. i II. izreke presude, navodeći da uređenim tužbenim zahtjevom nisu obuhvaćene i tzv. negativne tečajne razlike jer ih nema u razdoblju na koje se odnosi konačno uređeni tužbeni zahtjev.

2. Prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tužena navodi da je odredbom članka 14. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 od 30. ožujka 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženu, i to odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. - dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Stoga predlaže da se Općinski sud u Osijeku oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te da po pravomoćnosti rješenja spis dostavi Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu.

U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Iznosi da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP). Zahtjev tužitelja za isplatu je posve neodređen kako u dijelu pojedinačnih mjesečnih iznosa tako i u dijelu tijeka zateznih kamata. Stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. stavka 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.

Tužena ističe prigovor zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Zakonodavac je predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 15. studenog 2022., prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03., dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Status potrošača se ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Stoga je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati svoj status potrošača. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tužena) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužena smatra da su obje navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tužene na dan plaćanja. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

Tužena, a pozivom na utvrđenja iz Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 (točka 22. Odluka), ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tužena je u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudila kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirala, sugerirala ili nagovarala druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavila na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticala je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazala kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Potrošačima pa tako i tužitelju su prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke ili na Internet stranici Banke. Tužena je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravala i informirala o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:

- Ugovor o kreditu sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tužena informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

- Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tužena dala upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- Prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. U istom dokumentu tužena informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Tužena je u tom dokumentu informirala korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.

- Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tužena upozoravala i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Tužena je dala informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dala preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta.

- Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. godine do 2004. godine u kojoj je tužena počela odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

Tužena ističe kako niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku („Narodne novine“ 38/10. i 62/11.) u članku 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te poštujući navedenu Odluku HNB- a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od 10. travnja 2007. tužena ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, a ovo pozivajući se na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.), na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. te Odluku Vrhovnog suda posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe postavio zahtjev prema tuženoj za povrat stečenog bez osnove, a tužena u trenutku stjecanja nije bila nepoštena te ju sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnom.

Ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tada tužena ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 688,83 / EUR 91,42 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Tužena sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tužene prema tužitelju koja iznosi kn 688,83 / EUR 91,42 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 0,03 / EUR 0,00 od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn 0,77 / EUR 0,10 od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 2,88 / EUR 0,38 od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 4,20 / EUR 0,56 od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 2,20 / EUR 0,29 od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 12,06 / EUR 1,60 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 18,68 / EUR 2,48 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 15,61 / EUR 2,07 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 17,40 / EUR 2,31 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 34,18 / EUR 4,54 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 38,30 / EUR 5,08 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 43,73 / EUR 5,80 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 43,69 / EUR 5,80 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 36,25 / EUR 4,81 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 47,33 / EUR 6,28 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 47,60 / EUR 6,32 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 39,82 / EUR 5,29 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 40,68 / EUR 5,40 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 24,36 / EUR 3,23 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 13,16 / EUR 1,75 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 2,10 / EUR 0,28 od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 28,04 / EUR 3,72 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 35,25 / EUR 4,68 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 27,38 / EUR 3,63 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 43,06 / EUR 5,72 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 39,54 / EUR 5,25 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 24,04 / EUR 3,19 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn 6,49 / EUR 0,86 od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Predlaže sudu konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tužene s tražbinom tužitelja. Slijedom navedenog, tužena predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženoj troškove ovoga postupka.

3. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP).

3.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

3.2. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08).

3.3. Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunk, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora.

3.4. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 14.5. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tužene, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tužene te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Uostalom iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao utjecati niti na ijednu odredbu ugovora. Predmetni ugovor je sklopljen u poslovnici tužene u Osijeku, tužitelj je osoba sa prebivalištem u [adresa], pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud (Općinski sud u Rijeci) koji je znatno udaljen (oko 445 km) od mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]) za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.

3.5. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a.

3.6. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Kako iz Ugovora o kreditu od 30. ožujka 2006. i iskaza tužitelja proizlazi da je sklopljen u Poslovnici tužene u Osijeku, da tužena nije osporila da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, to je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. U smislu odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a mjesno nadležan bi bio sud sjedišta tužene, odnosno Općinski sud u Rijeci. Prema tome, za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski sud u Rijeci odnosno Općinski sud u Osijeku. Pošto se tužitelj opredijelio za Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tužene ukazuje neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

4. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102926891 od 30. ožujka 2006. (stranica 4-7 spisa), otplatni plan za kredit (stranica 8-10, 31 spisa), pregled prometa (stranica 11-21 spisa), obavijesti (stranica 22-30, 32-34 spisa), dokumentaciju - reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR, USD, Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, brošura Stambeni krediti ERSTE BANKE, pisani iskaz EN, mail korespondencija BN upućena nadležnim službama s word dokumentom u prilogu u kojem se nalaze hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika tužene (stranica 53-75, 87-89 spisa), iskaz tužitelja (stranica 102-103 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dubravke Herceg iz Osijeka od 9. travnja 2025. (stranica 106-129 spisa), dopunu nalaza i mišljenje sudskog vještaka Dubravke Herceg iz Osijeka od 9. svibnja 2025. (stranica 143-150 spisa) te drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4.1. Nije saslušan osobni bankar GN, budući je tužena u podnesku od 2. rujna 2025. odustala od izvođenja tog dokaznog prijedloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102926891 od 30. ožujka 2006. sklopljenom s tuženom.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 30. ožujka 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102926891 kojim je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.000,00 CHF po srednjem tečaju banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je kredit odobren kao stambeni za adaptaciju,

- da je ugovoren rok otplate kredita 96 mjeseci time da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu,

- da je iznos anuiteta 193,42 CHF,

- da će se povrat obveza iz ugovora obračunat po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke (članak 7.3.),

- da je tužitelj cjelokupni kredit otplatio 12. ožujka 2014.,

- da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

7. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Među strankama je sporno jesu li ništetna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je, i je li nastupila zastara potraživanja. Spornim se ukazuje i istaknuti prigovor radi prebijanja tužene.

9. Tužitelj je u tužbi postavio zahtjev za isplatu po osnovi ništene odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu 1.990,84 eura (15,000,00 kn) zajedno s pripadajućom kamatom tekućom od 10. travnja 2007. do isplate. Nakon provedenog financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 19. svibnja 2025. uredio je zahtjev potražujući po osnovi istog iznos od 1.798,99 eura, te je naznačio tijek zatezne kamate. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe za iznos od 191,85 eura, kojem povlačenju se tužena nije protivila, pa je za povučeni dio valjalo utvrditi da je tužba povučena i odlučiti o istom kao u točki II. izreke rješenja.

10. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

10.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

10.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10.6. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom, stambenom kreditu - za adaptaciju, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je kredit bio potreban za adaptaciju krovišta kuće, da je sredstva kredita utrošio je za adaptaciju krovišta kuće, radi se o obiteljskoj kući u kojoj živi sa suprugom i dva sina, time da u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke niti je kuću unio u imovinu obrta odnosno tvrtke. Tužena, na kojoj je teret dokaza, tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

11. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

11.1. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je kredit digao u poslovnici Erste banke u Osijeku, da je u banci ostavio papire o mirovini, vratio se nakon par dana i banka mu je dala već sačinjeni ugovor o kreditu u kojem je stajalo da mu se odobrava kredit u CHF. Na njegovo pitanje: "Zašto u CHF?" u banci su mu odgovorili da je to najpovoljniji kredit za njega obzirom na njegovu kreditnu sposobnost. Nisu mu ništa rekli da može doći do promjene tečaja CHF, što više uvjeravali su ga da je švicarska stabilna zemlja da je CHF sigurna valuta. Također ništa mu nije rečeno koji elementi utječu na promjenu tečaja CHF. Ugovor o kreditu je pročitao, nakon toga ga je potpisao, a ono što je njemu najbitnije bilo da rata bude prihvatljiva obzirom na njegova primanja, mirovinu. Rata mu je u početku iznosila 700,00 kn da bi s vremenom narasla do iznosa od 1.200,00 kn mjesečno. Da je znao prilikom podizanja kredita da će doći do takovog rasta rate ne bi ga uzeo. Nije mogao utjecati niti na ijednu odredbu ugovora o kreditu. Nakon što je rata kredita počela rasti, otišao je u banku pitati zašto je to tako, na što su mu odgovorili da je tako svima, i da tu ništa ne može promijeniti, savjetovali su mu ukoliko ima novaca da ga može otplatiti u cijelosti. U svezi podizanja kredita i kod potpisivanja razgovarao je sa dva djelatnika banke, radilo se o muškim osobama. Na upit punom. tužitelja odgovara da mu djelatnik banke nije pojasnio da HNB ne štiti tečaj kune u donosu na tečaj CHF, kao što štiti tečaj kune u odnosu na euro.

11.2. Prema stavu ovoga suda, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu tužitelja informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala. Naime, iz pisanog iskaza EN od 27. siječnja 2020., vidljivo je da ista u vrijeme kad je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, nije radila na poslovima kreditiranja na strani tužene, odnosno nije s tužiteljem neposredno pregovarala pri zaključenju Ugovora o kreditu, već je u to vrijeme bila zaposlena na radnom mjestu v.d. Direktora podrške prodaji. Pri tome ovaj sud nikako ne može prihvatiti tvrdnje tužene da je tužitelj putem oglasa, obavijesti koje su bilo banka, bilo Hrvatska narodna banka javno objavljivale, predstavlja dovoljnu obaviještenost tužitelja. Naime, bitno je ono što je tužitelju prezentirano u trenutku pregovaranja o kreditu. Tužitelj je pak iznio da mu je prilikom sklapanja ugovora rečeno da se radi o kreditu koji je za njega najpovoljniji, da je švicarski franak sigurna valuta, da mu nije rečeno koji elementi utječu na promjenu tečaja CHF, nije mu rečeno da može doći do promjene tečaja CHF, a posljedično i rat kredita, kao i da nije mogao utjecati na odredbe ugovora o kreditu.

12. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

13. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. – dalje u tekstu: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a nastupa 14. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. studenoga 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

14. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dubravki Herceg iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u kunama, eurima, po mjesecima i ukupno u razdoblju od 1. siječnja 2009. do kraja otplate. Također je vještaku naloženo da u nalazu i mišljenju uzme u obzir i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

14.1. Iz nalaza vještaka od 9. travnja 2025., odnosno iz dopune istog od 9. svibnja 2025. proizlazi da preplaćena tečajna razlika iznosi 1.798,99 eura (stupac 5. tablice broj 2.) u razdoblju od 1. veljače 2009. do otplate kredita 12. ožujka 2014., time da je za sva plaćanja uzet u obračun srednji tečaj za CHF Erste banke na dan uplate svakog pojedinog anuiteta.

14.2. Tužitelj je u podnesku od 19. svibnja 2025. uredio tužbeni zahtjeva na način da na ime preplate na ime tečajne razlike potražuje ukupan iznos od 1.798,99 eura.

14.3. Tužena se nije očitovala na nalaz i mišljenje odnosno dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka kao niti na uređeni tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 19. svibnja 2025.

15. Zbroj pojedinačnih mjesečnih utuženih iznosa, ukupno daje iznos od 1.798,96 eura, umjesto utuženih 1.798,99 eura, pa je tužitelju dosuđen iznos od 1.798,96 eura, dok je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 0,03 eura.

16. U odnosu na uračunavanje tzv. negativnih razlika u iznosu od 91,42 eura zbog manje plaćenih anuiteta odnosno postojanja te tražbine koju je tužena istakla radi prijebijanja, ovaj sud je stajališta da ovo nije od relevantnog značenja za presuđenje niti ima osnove za uračunavanje tog iznosa u tražbinu tužitelja. Naime, kada je tužena, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženoj ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tužena ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavala i naplaćivala od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njihova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog.

16.1. Iako je tužitelj plaćanjem manjih anuiteta ostvario određenu korist, ne može se smatrati da je time nešto primio od tužene (primio je isplatu odobrenog kredita ali je to i vratio), a ni da je izvršena radnja kojom je stekao korist - prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO-a.

16.2. Osim toga, za ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriva je tužena kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije znao ni prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tužena treba snositi i sve štetne posljedice - trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužitelj kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

16.3. Uostalom osnovan je i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. travnja 2006. do zaključno 12. prosinca 2008. i postavljanja prigovora radi prebijanja 4. siječnja 2023. nastupila zastara, odnosno protekao je opći zastarni rok od pet godina koji se primjenjuje na to potraživanje tužene, time da zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti, a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužitelja . Stoga je o tuženičinom prigovoru radi prebijanja, odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

17. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa je osnovano potraživanje kamate tužitelja, budući istu potražuje od 15-tog u mjesecu, dakle nakon dospijeća odnosno nakon plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

17.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

18. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 17. travnja 2023. u iznosu 200,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 31. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 26. veljače 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 22. travnja 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 8. točka 3. Tarife),

- sastav podneska od 19. svibnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 2. rujna 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 8. rujna 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 1.400,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 1.750,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eur i plaćena sudska pristojba za tužbu u iznosu 33,18 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 2.048,63 eura na koji mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od dana presuđenja, 8. rujna 2025. pa do isplate.

18.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 3. veljače 2025., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, naime istim tužitelj samo obavještava sud da je uplatio predujam za financijsko vještačenje.

19. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Osijeku 8. rujna 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude i rješenja uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. u Zagrebu