REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1280/2020-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Petru Markoviću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 7. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 8 .rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 016-1524/2006 od dana 19.06.2006.g. a koji glasi: "dekurzivno godišnje".

II. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 016-1524/2006 od dana 19.06.2006.g. a koji glasi: "Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora. Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 016-1524/2006 od dana 19.06.2006.g. a koja glasi: "u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika."

IV. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 21. Ugovora o broj 016-1524/2006 od dana 19.06.2006.g. a koja glasi: " kao i odluku o kamatnim stopama tuženika."

V. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 3. Ugovora o broj 016-1524/2006 od dana 19.06.2006.g. a koja glasi: "u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja.“

VI. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 4. Ugovora o broj 016-1524/2006 od dana 19.06.2006.g. a koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 1.320,73 CHF ( tisućutristodvadeset švicarskih franaka i 73/100 ) obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja."

VII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da isplati tužitelju BE iznos 10.541,44 eur sa zateznom kamatom tekućom na iznos:

-na iznos od 31,90 eur od 10.12.2009. do isplate,

-na iznos od 28,39 eur od 10.12.2009. do isplate,

-na iznos od 50,16 eur od 28.01.2010. do isplate,

-na iznos od 53,45 eur od 27.02.2010. do isplate,

-na iznos od 52,97 eur od 26.03.2010. do isplate,

-na iznos od 68,84 eur od 01.04.2010. do isplate,

-na iznos od 65,85 eur od 01.05.2010. do isplate,

-na iznos od 74,14 eur od 02.06.2010. do isplate,

-na iznos od 98,01 eur od 28.08.2010. do isplate,

-na iznos od 144,84 eur od 28.08.2010. do isplate,

-na iznos od 126,21 eur od 19.10.2010. do isplate,

-na iznos od 126,24 eur od 28.10.2010. do isplate,

-na iznos od 115,35 eur od 03.11.2010. do isplate,

-na iznos od 173,01 eur od 01.01.2011. do isplate,

-na iznos od 202,99 eur od 27.01.2011. do isplate,

-na iznos od 168,86 eur od 17.02.2011. do isplate,

-na iznos od 167,12 eur od 29.03.2011. do isplate,

-na iznos od 171,15 eur od 21.04.2011. do isplate,

-na iznos od 221,40 eur od 30.07.2011. do isplate,

-na iznos od 280,18 eur od 30.07.2011. do isplate,

-na iznos od 289,75 eur od 10.08.2011. do isplate,

-na iznos od 350,32 eur od 20.08.2011. do isplate,

-na iznos od 294,82 eur od 06.09.2011. do isplate,

-na iznos od 222,04 eur od 20.10.2011. do isplate,

-na iznos od 234,29 eur od 28.01.2012. do isplate,

-na iznos od 259,09 eur od 28.01.2012. do isplate,

-na iznos od 258,44 eur od 18.02.2012. do isplate,

-na iznos od 260,53 eur od 30.03.2012. do isplate,

-na iznos od 252,28 eur od 20.04.2012. do isplate,

-na iznos od 252,12 eur od 17.05.2012. do isplate,

-na iznos od 255,07 eur od 22.05.2012. do isplate,

-na iznos od 253,98 eur od 26.07.2012. do isplate,

-na iznos od 254,23 eur od 26.07.2012. do isplate,

-na iznos od 251,29 eur od 11.10.2012. do isplate,

-na iznos od 241,79 eur od 11.10.2012. do isplate,

-na iznos od 244,09 eur od 11.10.2012. do isplate,

-na iznos od 255,68 eur od 01.11.2012. do isplate,

-na iznos od 261,50 eur od 05.12.2012. do isplate,

-na iznos od 257,43 eur od 16.02.2013. do isplate,

-na iznos od 242,64 eur od 16.02.2013. do isplate,

-na iznos od 248,47 eur od 26.04.2013. do isplate,

-na iznos od 244,19 eur od 21.05.2013. do isplate,

-na iznos od 231,49 eur od 19.06.2013. do isplate,

-na iznos od 227,43 eur od 20.07.2013. do isplate,

-na iznos od 229,53 eur od 30.07.2013. do isplate,

-na iznos od 248,07 eur od 26.10.2013. do isplate,

-na iznos od 248,17 eur od 26.10.2013. do isplate,

-na iznos od 248,28 eur od 05.11.2013. do isplate,

-na iznos od 246,03 eur od 03.12.2013. do isplate,

-na iznos od 251,15 eur od 03.12.2013. do isplate,

-na iznos od 92,46 eur od 03.12.2013. do isplate,

te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 3.970,99 eur sa zateznom kamatom od 8. rujna 2025. do isplate u visini stope zatezne kamate koja se od svakog pojedinog dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

VIII. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da isplati tužitelju BE iznos 30.621,33 eur sa zateznom kamatom tekućom na iznos:

-na iznos od 0,88 eur od 28.01.2010. do isplate,

-na iznos od 53,45 eur od 27.02.2010. do isplate,

-na iznos od 52,97 eur od 26.03.2010. do isplate,

-na iznos od 68,84 eur od 01.04.2010. do isplate,

-na iznos od 65,85 eur od 01.05.2010. do isplate,

-na iznos od 74,14 eur od 02.06.2010. do isplate,

-na iznos od 98,01 eur od 28.08.2010. do isplate,

-na iznos od 144,84 eur od 28.08.2010. do isplate,

-na iznos od 126,21 eur od 19.10.2010. do isplate,

-na iznos od 126,24 eur od 28.10.2010. do isplate,

-na iznos od 115,35 eur od 03.11.2010. do isplate,

-na iznos od 173,01 eur od 01.01.2011. do isplate,

-na iznos od 202,99 eur od 27.01.2011. do isplate,

-na iznos od 168,86 eur od 17.02.2011. do isplate,

-na iznos od 167,12 eur od 29.03.2011. do isplate,

-na iznos od 171,15 eur od 21.04.2011. do isplate,

-na iznos od 221,40 eur od 30.07.2011. do isplate,

-na iznos od 280,18 eur od 30.07.2011. do isplate,

-na iznos od 289,75 eur od 10.08.2011. do isplate,

-na iznos od 350,32 eur od 20.08.2011. do isplate,

-na iznos od 294,82 eur od 06.09.2011. do isplate,

-na iznos od 222,04 eur od 20.10.2011. do isplate,

-na iznos od 234,29 eur od 28.01.2012. do isplate,

-na iznos od 259,09 eur od 28.01.2012. do isplate,

-na iznos od 258,44 eur od 18.02.2012. do isplate,

-na iznos od 260,53 eur od 30.03.2012. do isplate,

-na iznos od 252,28 eur od 20.04.2012. do isplate,

-na iznos od 252,12 eur od 17.05.2012. do isplate,

-na iznos od 255,07 eur od 22.05.2012. do isplate,

-na iznos od 253,98 eur od 26.07.2012. do isplate,

-na iznos od 254,23 eur od 26.07.2012. do isplate,

-na iznos od 251,29 eur od 11.10.2012. do isplate,

-na iznos od 241,79 eur od 11.10.2012. do isplate,

-na iznos od 244,09 eur od 11.10.2012. do isplate,

-na iznos od 255,68 eur od 01.11.2012. do isplate,

-na iznos od 261,50 eur od 05.12.2012. do isplate,

-na iznos od 257,43 eur od 16.02.2013. do isplate,

-na iznos od 242,64 eur od 16.02.2013. do isplate,

-na iznos od 248,47 eur od 26.04.2013. do isplate,

-na iznos od 244,19 eur od 21.05.2013. do isplate,

-na iznos od 231,49 eur od 19.06.2013. do isplate,

-na iznos od 227,43 eur od 20.07.2013. do isplate,

-na iznos od 229,53 eur od 30.07.2013. do isplate,

-na iznos od 248,07 eur od 26.10.2013. do isplate,

-na iznos od 248,17 eur od 26.10.2013. do isplate,

-na iznos od 248,28 eur od 05.11.2013. do isplate,

-na iznos od 246,03 eur od 03.12.2013. do isplate,

-na iznos od 251,15 eur od 03.12.2013. do isplate,

-na iznos od 92,46 eur od 03.12.2013. do isplate."

IX. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 4.193,91 eur kao i zahtjev za isplatu pojedinih mjesečnih iznosa preko iznosa pojedinačno dosuđenih u toč. VII. izreke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom kao kreditorom dana 19. lipnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-15241/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 270.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja dok se tužitelj obvezao iznos vratiti zajedno s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom Odredbom čl. 3. . Ugovora ugovorena je kamata od 3,88% godišnje te je čl. 6 ugovorena promjenjivost .

kamate na način da se kamata mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama banke . Navodi da je odredba Ugovora o kreditu, po kojem banka svojevoljno mijenja kamatnu stopu, ovisno o svojoj odluci je neodređena, neodrediva i nerazumljive potrošačima i kao takve da je dovela iste u neravnopravan položaj. Naime, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je o promjenama iste banka odlučivala samostalno, bez ikakvog utjecaja potrošača (ovdje tužitelja), dok potrošač (ovdje tužitelj ) s druge strane, čak nije ni znao temeljem kojih parametara se ista određuje budući da u navedenom ugovoru o kreditu se nikakvi parametri ni ne spominju. Naime, tuženik da nije uopće na valjan i razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njeno formiranje tijekom trajanja ugovornog kreditnog razdoblja, a na temelju čega je tužitelj mogao kao potrošač spoznati učinke koje će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Također radi se o tipskoj odredbi banke koja je unaprijed bila formulirana u standardnim ugovorima o kreditima od strane banke te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj Na taj način dolazi do situacije značajne

.

neravnopravnosti odnosno neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer banka jednostrano određuje obvezu potrošača koje promjene potrošača ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može čak ni provjeriti, budući da nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navedena neravnopravnost i neravnoteža čini navedenu odredbu ništetnom sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je mijenjao prvotno određenu kamatnu stopu od 3,88% jednostranom odlukom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja i bez da je tužitelj imao bilo kakve mogućnosti utjecaja na navedeno i bez mogućnosti pregovaranja. Tužitelj nema podataka o samim promjenama navedene kamatne stope te je tražio navedeni podatak od tuženika, o čemu ga je isti obavijestio da takve podatke ne daje Tužitelj je potraživao od tuženika .

i knjigovodstvenu karticu kredita iz koje će biti razvidno što se uplatama zatvaralo, kao i iznos svih uplata odnosno specifikaciju uplata te prvi i konačni otplatni plan, međutim tuženik je navedeno odbio dati. Tužitelj napominje da se radi o dokumentaciji koja je zajednička objema ugovornim strankama, te je tuženik dužan isto dostaviti sukladno čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku. Opisano nedopušteno postupanje tuženika je potvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12, Visokog Trgovačkog suda pod posl.br. PŽ-7129/13 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u povodu kolektivne tužbe. Također, u navedenom ugovoru o kreditu u čl. 4. je ugovoreno da se kredit isplaćuje u 336 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1 320,73 CHF obračunatih po .

srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Navedena klauzula u ugovoru je također temeljem kolektivne tužbe presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17. utvrđena nepoštenom u odnosu na potrošača te kao takvom ništetnom. Naime čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača Također u istom članku je navedeno da se .

smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj prilikom sklapanja ugovora nikako nije mogao utjecati na navedenu odredbu odnosno o navedenoj odredbi uopće nije pojedinačno pregovarano, već je ista bila sadržana u tipskom ugovoru tuženika. Također tužitelj ističe da tuženik nije tužitelju predložio informacije koje sadrže točne nedvosmislene, ,

jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule u CHF. Naime, u vrijeme kada je sklapao ugovor, tužitelj nije ništa znao o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF niti ga je tuženik uredno i u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi samim time tužitelj nije ni mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne. Naime tužitelj nije bio upozoren da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače kao primatelje kredita. Dakle, pravo značenje riječi daje švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke uključujući i ovdje tuženika, a ne prosječni potrošač pa tako ni ovdje tužitelj. S navedenom okolnosti kao i opasnosti koje donosi ugovaranje valutne klauzule u CHF kao specifične valute, tuženi je kao banka zbog svog stručnog znanja svakako znao odnosno bio je svjestan navedenog, dok s druge strane tužitelj kao obični građanin koji nije ekonomske struke, to isto nije mogao znati, a banka odnosno tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja nije tužitelja na navedeni rizik upozorila. Unatoč navedenom, cjelokupni rizik navedenog ugovornog odnosa prebačen je na tužitelja koji je kao potrošač nesumnjivo slabija strana u ugovornom odnosu. Dakle navedena odredba o kojoj se između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo a koja je sastavni dio tipskog ugovora koji je banka , unaprijed sastavila upravo zbog već opisanog nesavjesnog i nepoštenog postupanja

' banke predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, i to na štetu potrošača. Ponovno napominjemo da tuženik kao stručnjak nije upozorio niti informirao tužitelja kao potrošača o rizicima koji se vežu uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, pa samim time tužitelj nije ni bio svjestan rizika koji preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna ali ga prešućuje te istovremeno nudi kredit s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljniju priliku u odnosu na druge valute bez da potrošača upozori o rizicima koji su vezani uz tu valutu. Na taj način potrošač je, protivno načelu poštenja i savjesnosti navođen na sklapanje ugovora s rizičnom valutom. Pri tome dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženom i neizvjesna je cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku. Dakle, oba bitna elementa ugovora su promjenjivi i neizvjesni, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da uz valutu u CHF postoji poseban rizik koji na kraju snosi kao potrošač isključivo tužitelj jer on navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u CHF o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju tužitelj otplaćuje u kunama. Navedenim postupanjem, odnosno ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže uz CHF, došlo je do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule koji je vezan uz CHF kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Također, neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru tužitelja s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tužitelj preuzeo rizik franka na sebe, ne znajući za njega jer ga banka nije o tome informirala. Opisano nedopušteno postupanje tuženika je potvrđeno i presudom visokog Trgovačkog suda pod posl.br. Pž-6632/17, kolektivne tužbe te je navedenom. presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81. 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007 do 31. prosinca 2008. .

protivno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj napominje da mu je tuženik odbio dostaviti podatke o promjenama kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu kredita, početni otplatni plan, a radi se o zajedničkoj dokumentaciji za obje stranke te zadražava pravo naknadnog uređenja tužbenog zahtjeva. Predlaže obvezati tuženika na dostavu relevantne dokumentacije potrebne za utvrđenje tražbine te predlaže utvrditi ništetnim dijelove odredbi Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula te posljedično navedenom, obvezati tuženika na isplatu temeljem ništetnih odredbi ugovora, a koju visinu će tužitelj precizirati po dostavi relevantne dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja. Predlaže obvezati tuženika i na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva te ujedno predlaže Naslovnom sudu odrediti vrijednost predmeta spora. Ne sporeći sklapanje Ugovora o kreditu sa tužiteljem, tuženik prije svega ističe kako je potraživanje temeljem predmetnog ugovora o kreditu preneseno Ugovorom o cesiji od 30. lipnja 2017., a 18. rujna 2017. godine sklopljen je i Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja između tuženika i DDM Invest III AG, sa sjedištem u [adresa], Švicarska, upisano u Trgovački registar Kantona Zug, pod registarskim brojem [registarska oznaka].3.033.991-5, OIB: 42497989050, zastupano po PRIMA-SOLVENT d.o.o. iz Zagreba, Gradišćanska 32, OIB: 35029956158, koje je društvo zastupano po direktoru OE, a ugovor ovjeren po javnom bilježniku Ilinki Lisonek, pod poslovnim brojem: OV-10431/2017, i potvrđeno apostillom Švicarske Konfederacije 13. rujna 2019. Stoga tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Iz specifikacija uplata priloženih ovom odgovoru na tužbu razvidno je da tužitelj nije uredno podmirivao anuitete iz predmetnog Ugovora o kreditu, stoga tuženik smatra da tužitelj ni nema pravo na povrat navedenih iznosa. Naime, iz čl. 80. st. 1. ZOO proizlazi da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a u članku 81. stavku 1. ZOO navodi se da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl., te ujedno i stavak 3. istog članka propisuje da se smatra da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom. Iz navedenog da proizlazi da DDM Invest III AG, zastupano po PRIMA-SOLVENT d.o.o. kao primatelj tražbine, ima ista prava koja je tuženik kao ustupitelj imao prema tužitelju kao dužniku do ustupanja, a tužitelj kao dužnik može isticati DDM Invest III AG, zastupano po PRIMA-SOLVENT d.o.o. kao primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i prigovore koje je mogao tuženiku kao ustupitelju isticati do trenutka kad je saznao za ustupanje. Smatra i da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka te da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku. Navodi i da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Pri tome da je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2.važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. Tuženik napominje kako je u potpunosti postupao i u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, tužitelja da je obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave, stoga da je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tvrdi da je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Osporava zatraženi tijek kamata i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (list 11-18 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 19-20 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 21-24 i 28-29 spisa), presliku stručnog članka te informativne letke tuženika (list 47-60 i 65-74 spisa), Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja od 18. rujna 2007. (list 75-113 spisa), pisanu izjavu svjedoka BEH (list 155-159 spisa), nalaz i mišljenje te pisanu dopunu i usmeno očitovanje financijskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. (list 165-230, 241-253, 297 i 303 spisa), iskaz tužitelja (list 292-293 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio zahtjev djelomično osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove razlike u tečaju i povećanja kamatne stope, u odnosu na tečaj i kamatu kakvi su bili u trenutku isplate kredita, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Među strankama nije sporno;

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika (Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.), kao kreditor 19. lipnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 016-1524/2006 za iznos 270.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 2. Ugovora)

- da je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa te da se ista mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 3,88 % godišnje (čl. 6. u vezi čl. 2. Ugovora);

- da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima 1.320,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 4. Ugovora),

- da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. pravni prednik tuženika;

- da je tuženik kao cedent 30. lipnja 2017. sklopio sa DDM Invest III AG, kao cesionarom, Ugovor o cesiji temeljem kojeg je tuženik ustupio cesionaru tražbinu – dospjela nenaplaćena novčana potraživanja zajedno sa odgovarajućim sredstvima osiguranja te da su zatim i 18. rujna 2017. sklopili i Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja.

7. Među strankama je prvenstveno sporno pitanje pasivne legitimacije tuženika, obzirom na tvrdnju istog da je potraživanje po Ugovoru o kreditu prenijeto na DDM Invest III AG, sporna je valjanost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, u dijelu u kojem su glavnica kredita te mjesečni anuitet vezani uz valutu CHF, a posljedično tome i osnovanost zahtjeva za isplatu ,koji se odnosi na, prema tvrdnji tužitelja, preplaćeni iznos anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu te zbog rasta valute švicarskog franka u odnosu na kunu. Sporno je i je li utuženo potraživanje u zastari. U vezi s tim sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Sporan je i status potrošača tužitelja u vezi sa sklopljenim Ugovorom o kreditu.

8. U odnosu na navode tuženika sa pripremnog ročišta 3. studenog 2021. (list 153 spisa) da su na strani tužitelja, a obzirom na nesporan sadržaj Ugovora o kreditu, trebali biti navedeni, kao tužitelji i ME (sudužnik) i Hoto kuće d.o.o. (založni dužnik) te Ivalim d.o.o. (jamac platac), valja odgovoriti da sud tužitelja nije zvao na ispravak tužbe u tom smislu (čl. 109. ZPP) jer ti navodi nisu osnovani niti su od utjecaja na ishod spora. Naime, točno jest da tužitelj tužbom nije obuhvatio sve sudionike navedenog pravnog posla, ali kako u postupku radi utvrđenja eventualne ništetnosti pravnog posla sudionici u ugovornom odnosu nisu nužni suparničari, već jedinstveni suparničari u smislu čl. 201. ZPP, to okolnost što nisu obuhvaćene sve ugovorne strane ne predstavlja procesnopravnu smetnju za postupanje po tužbi i vođenju ove parnice (tako i VSRH u Rev –x – 204/10, Rev – 3010/00 i dr.) Da u parnici za utvrđenje ništetnosti pravnog posla stranke tog ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara izneseno je pravno stajalište u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 299/12-2 od 19. ožujka 2014., a isto vrijedi i kada treća osoba zahtijeva utvrđenje ništetnosti pravnog posla o čemu se Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio kroz više odluka (npr. Revx 985/2013-2 od 5. prosinca 2019.).

9. Pogrešno tuženik smatra da time što je tuženik temeljem Ugovora o cesiji od 30. lipnja 2017. ustupio svoju tražbinu s osnova Ugovora DDM Invest III AG da je time DDM Invest III AG preuzeo sva prava i obveze iz navedenog kredita pa time i odgovornost za bilo kakvo potraživanje temeljem predmetnog Ugovora o kreditu. To stoga što je ustupom tražbine i prava iz ugovora, došlo do promjene vjerovnika na način da je tražbinu ovlašten zahtijevati od tužitelja kao dužnika DDM Invest III AG kao novi vjerovnik, ne znači da tuženik kao raniji vjerovnik više nije ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa Ugovora o kreditu kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog Ugovora u smislu čl. 127. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO). Kako na DDM Invest III AG nije prenesen Ugovor o kreditu u smislu čl. 127. st. 1. ZOO, ustupom tražbine i prava iz Ugovora o kreditu, nije došlo do promjene ugovorne strane i tuženik, koji je formulirao sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je pasivno legitimiran za potraživanje u konkretnom slučaju (tako i VSRH u Rev 780/2021 od 7. svibnja 2025.). Dakle, temeljem opisanog Ugovora o cesiji tuženik je dakle, u skladu sa odredbom čl. 80. st.1. ZOO na treću osobu prenio svoje potraživanje prema tužitelju temeljem Ugovora o kreditu, a čime dakle, nije prenio svoje dugovanje (dug) niti se u konkretnom slučaju radi o preuzimanju duga.

10. Budući da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a što je predmet spora, pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111 ZOO, potonji obvezno pravni odnos djeluje između sudionika tog odnosa (inter partes) u kojem je stjecatelj dužnik (ovdje tuženik),a vjerovnik (ovdje tužitelj) osoba čiji je dio imovine prešao u imovinu stjecatelja (tako i VSRH u Rev 155/2021 od 10. studenog 2021.). Prema tome, po tuženiku cedirano potraživanje dugovanja po Ugovoru o kreditu, ni na koji način ne utječe na pasivnu legitimaciju tuženika u ovoj pravnoj stvari, u kojoj je tuženik jedna od stranka odnosno dužnik obvezno-pravnog odnosa stjecanja bez osnove preplaćenih iznosa, a temeljem navedenih ništavih odredbi ugovora o kreditu te je u tom smislu prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan. Pritom valja dodati da sud nije, kao nepotrebno, navedenu treću osobu, na koju je prenijeta tražbina, obaviještavao o parnici u smislu čl. 211. ZPP jer na tu treću osobu dakle, nije prenesen ugovor o kreditu, nego je samo došlo do ustupa tražbine.

11. Tužitelj je podneskom od 14. lipnja 2023. (list 262-267 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao zahtjev na način da, s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope potražuje isplatu iznosa u visini 10.018,14 eur, a s osnove ništetne odredbe o povećanju tečaja CHF potražuje isplatu iznosa u visini 14.735,35 eur, sve sa zateznom kamatom koja na pojedine preplaćene mjesečne iznose teče od dana plaćanja do isplate. Na ročištu 7. svibnja 2025. (list 298 spisa) tužitelj je povukao toč. VII zahtjeva iz podneska od 14. lipnja 2023. uz tvrdnju da navedenom točkom zahtjeva potražuje isplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja isplata da je prema praksi suda u zastari. Tuženik se na istom ročištu usprotivio povlačenju navedenog dijela zahtjeva. Na ročištu 7. srpnja 2025. (list 304 spisa ) tužitelj je naveo da je omaškom, pri pisanju podneska od 14. lipnja 2023., u toč. VII zahtjeva, pogrešno naveo iznos 10.018,14 eur po osnovi preplaćenog tečaja u razlici anuiteta umanjenog za iznos kamata te isti ispravlja na iznos 30.621,33 eur po osnovi isplate zbog preplaćene promjenjive kamatne stope, a zahtjev za isplatu kojeg iznosa i nadalje povlači zbog stava sudske prakse u vezi prigovora zastare. Tuženik se na istom ročištu i nadalje usprotivio povlačenju i ovako sadržajno ispravljenog zahtjeva u navedenom dijelu.

12. Podneskom od 10. listopada 2023. (list 268-270 spisa) tuženik je naveo da je tužitelj podneskom od 14. lipnja 2023. preinačio tužbu te se protivi takvoj preinaci. Prema postavljenoj visini zahtjeva, proizlazi da je tužitelj navedenim podneskom ispravio kondemnatorni zahtjev (u odnosu na onaj iz tužbe) jer je po provedenom financijskom vještačenju određeno postavio zahtjev za isplatu. Sve kada bi se opisano postupanje tužitelja i tumačilo kao preinaka kondemnatornog zahtjeva njegovim povišenjem u skladu sa odredbom čl. 191. st.1. ZPP valja reći da je tužitelj povisio opisani dio zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja te da iz iste činjenične i osnove zahtjeva drugu (veću) novčanu svotu te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti (čl. 191. st. 2. ZPP). Ukazuje se tuženiku i na pravno shvaćanje VSRH poslovni broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. u kojem preinaku zahtjeva, kako bi se moglo shvatiti u konkretnom slučaju, naziva "nepravom preinakom".

13. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je prednik tuženika (kao 5-tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

15. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

16. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

17. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

19. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

20. Neosnovano tuženik ističe nepostojanje pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu, a to stoga što se u postupcima kolektivne zaštite dakle, pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, a čime dakle, svaki pojedini korisnik kredita ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe konkretnog Ugovora o kreditu, a što je i ovdje slučaj.

21. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Naime, ocjenom iskaza tužitelja kojeg sud prihvaća kao životnog i uvjerljivog te u skladu sa činjeničnim navodima tužbe i sadržajem Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da tužitelj ima status potrošača u vezi sklopljenog Ugovora jer je predmetni kredit podigao radi kupnje nekretine i rješavanja stambenog pitanja. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor sklopio na način da je došao u banku i tamo razgovarao o uvjetima kreditiranja da bi ga nakon toga već dočekao unaprijed sastavljen ugovor. Nije imao prilike pregovarati o odredbama ugovora, a niti mu je od strane banke objašnjen pojam promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Pitao je da mu pojasne odredbe, ali mu nitko ništa nije odgovorio. Ugovor je sklopio radi rješavanja stambenog pitanja odnosno, kupnje nekretnine u kojoj je živio sa obitelji. U trenutku sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta, ali je bio član trgovačkog društva Ivalim d.o.o. ali koje nema nikakve veze sa sklapanjem ugovora o kreditu. Trgovačko društvo Ivalim d.o.o. bavilo se pranjem i čišćenjem.

22. Prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C- 774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Dakle, ovaj sud zaključuje da je tužitelj potrošač i da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor zbog čega je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

23. Ovdje valja reći i da iz iskaza tužitelja dakle, ne proizlazi da ga je tuženik informirao o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je upravo tužitelja informirao o spomenutim specifičnim rizicima.

24. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

25. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

26. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

27. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

28. U ovom postupku tuženik je predložio saslušanje svjedoka GE djelatnika koji je radio na sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, a od saslušanja koje je odustao na ročištu 5. veljače 2025. (list 292 spisa). Tuženik je prethodno na ročištu 3. studenog 2021. (list 153 spisa) također odustao i od saslušanja svjedoka NE i BEH, svi djelatnici banke te je u odnosu na potonju predao njenu pisanu izjavu i predložio istu koristiti kao dokaz.

29. Iz pisane izjave BEH od 24. kolovoza 2020. proizlazi da je ona bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni menager za poslovanje s građanstvom od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 1. siječnja 2012. je radila na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih transakcija i štednih proizvoda. U razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. je 97% štednje građana i pravnih osoba u RH bilo u EUR te je u istom razdoblju imala u ponudi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Ugovori s valutnom klauzulom u CHF i ugovori s valutnom klauzulom u EUR nisu bili istovjetni proizvodi. Za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bila niža kamatna stopa iz razloga što su bili različiti uvjeti financiranja banke, tj. banka je plaćala manju kamatu svojim izvorima financiranja za pozajmljivanje CHF. Nitko nije mogao očekivati, a kamoli predvidjeti rast tečaja CHF u razdoblju nakon 2009. Povijesno gledano od 1978. do 2008. je CHF bila stabilna valuta te nije bilo većih oscilacija tečaja od onih uobičajenih na deviznom tržištu. U trenutku kada se određena osoba odlučila sklopiti Ugovor o kreditu, kreditni je referent prezentirao oba proizvoda banke (kredit u CHF i kredit u EUR) te nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, niti da tu valutu prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego je klijent u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji. Korisnici kredita su imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju kojom je omogućeno da u svakom trenutku traže promjenu valute. Upravo je u tome ležala ravnoteža ugovornih odnosa između banke i potrošača. U trenutku kada je tečaj CHF počeo drastično rasti prednik 1-tuženika je aktivno omogućavao konverziju kredita u drugu valutu i za konverziju nije naplaćivana naknada sukladno preporuci Vlade RH. U razdoblju od 2004. do 2008. educirala je zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja te utjecaja na visinu mjesečnih anuiteta u kunama. Naglašavala je svim zaposlenicima da isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tijekom prodajnih razgovora.

30. Prihvaćajući iskaz tužitelja sud utvrđuje da isti nije dobio cjelovito i puno objašnjenje o značaju ugovaranja promjenjive kamatne stope i rizicima kretanja tečaja CHF te nije mogao pregovarati o spornim odredbama Ugovora, dok iz predmetne pisane izjave BEH proizlazi da ona nije osobno sudjelovala u razgovoru s tužiteljem oko sklapanja ugovora i uvjeta kreditnog odnosa.

31. Sud nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba iz razloga koji su već prethodno obrazloženi i koje u svojoj odluci obrazlaže Ustavni sud Republike Hrvatske, odnosno da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti rizike ugovaranja promjenjive kamatne stope i fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu niti bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojeg je nesporno solemnizirao.

32. Kako dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga se zaključuje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu u dijelu čl. 3, čl. 4., čl. 6., čl. 7. i čl. 21. kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva i valutna klauzula vezana uz CHF te je odlučeno kao toč. I. do. VI . izreke.

33. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelovima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, u skladu sa čl. 323. ZOO, važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju obračuna promjene valute po tečaju te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

34. Radi utvrđenja prethodno navedenih iznosa, sud je cijenio pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. te njegove pisane dopune i usmena obrazloženja. Iz pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute, u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 115.944,80 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 15.388,53 eur. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi

-4.921,32 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -653,18 eur.

34.1. U pisanoj dopuni nalaza i mišljenja, a vezano za prigovore tužitelja (list 236 spisa), kako vještak prilikom izrade nije uzeo u obzir razliku tečaja u preplaćenim kamatama, vještak navodi da tada ukupna razlika između iznosa kamata prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose kamata, prema početnom otplatnom planu, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 42.154,40 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 230.716,17 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 30.621,33 eur. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu tuženika, umanjenom za razliku kamate, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu tuženika, umanjenom za kamate, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita iznosi 75.481,90 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 10.541,44 eur. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke, umanjenom za razliku kamate, po srednjem tečaju banke važećem na dan valute, u odnosu na anuitete prema obračunu tuženika, umanjenom za kamate, po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi – 3.942,80 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -523,30 eur.

34.2. Pisanoj dopuni nalaza i mišljenja prigovorio je tuženik podneskom od 22. travnja 2024. (list 275-278 spisa) ne sporeći matematički izračun, ali i nadalje sporeći osnovu zahtjeva. Smatra da, sve kada bi zahtjev i bio osnovan, tada da bi tužitelj imao pravo samo na iznos preplate umanjen za tzv. negativne razlike. Smatra i da je za izračun trebalo koristiti kamatnu stopu koju je tuženik koristio za kunske kredite

34.3. Prigovori tuženika su pravne prirode, kako i sam to isto navodi i o njima je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja i sud na iste nije dopunski usmeno saslušavao vještaka. Naime, sud je raspravnim rješenjem odredio zadatak vještaku obzirom na činjenicu da, u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena ugovorna odredba ništava, valja primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, budući da je odredba kojom je promjenljiva kamatna stopa ugovorena u skladu s Odlukom tuženika o visini kamatne stope, ništetna, kao što valja primijeniti i iznos kredita, odnosno svakog mjesečnog anuiteta, bez vezanja za kretanje valute CHF, s obzirom da je odredba Ugovora kojom se otplata veže uz valutu CHF također ništetna, a iz gore navedenih razloga. U slučaju ništavosti pojedine odredbe uzima se da nije ni napisana (pro non scripto), tako da je za ocjenu osnovanosti tako postavljenog tužbenog zahtjeva sud dao zadatak vještaku da utvrdi visinu razlike između onoga što je tužitelj platio na temelju Ugovora o kreditu i onoga što bi platio da se odredbe koje su utvrđene ništetnim ne uzimaju u obzir, gledano za svaki mjesec plaćanja.

34.4. U odnosu na iznose manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, a kako je to vidljivo iz dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka, reći da tužitelj nije ništa stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Naime, čl. 323 st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Osim toga, a u vezi tzv. negativne razlike valja reći da tuženik tijekom postupka nije postavilo protutužbeni zahtjev niti je na određen način istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja ili procesnopravni prigovor radi prebijanja, već je samo općenito osporavao visinu tužiteljeve tražbine pa stoga nema procesnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika s osnova restitucije u vezi s negativnom tečajnom razlikom na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (pravno shvaćanje VSRH u presudi broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

34. 5. Međutim, obzirom na razlike u iznosima utvrđenih preplata po osnovi valutne klauzule, a kako su isti navedeni u pisanom nalazu i mišljenju te njegovoj pisanoj dopuni (kojom je dodatno izračunata preplata po osnovi promjenjive kamatne stope), sud je usmeno saslušao vještaka na ročištima 7. svibnja 2025. (list 297 spisa) i 7. srpnja 2025. (list 303 spisa) te je vještak tom prilikom iskazao da ostaje u cijelosti kod pisanog nalaza. U odnosu na pitanje tuženika, navodi da je prilikom izračuna razlike valutne klauzule uzeo iznos anuiteta u CHF-u, prema obračunu banke uz primjenu tečaja koji je primjenjivao tuženik i isti iskazao u kunama, a iznos anuiteta u CHF-u također pomnožio sa tečajem na dan isplate kredita i prikazao koliko bi isti iznosio u kunama po tečaju na dan isplate kredita te izračunao razlike između tako dobivenih kunskih iznosa anuiteta. Posebno je iskazao i negativne tečajne razlike i posebno pozitivne tečajne razlike. U pisanom nalazu od 7. ožujka 2023. izračunao je razlike s naslova promjene valutne klauzule te u toč. 3 nalaza ukupne pozitivne i negativne razlike iznose 14.735,35 eur, a samo pozitivne razlike 15.388,53 eur, a negativne razlike 653,18 eur. S obzirom na podnesak tužitelja, u pisanoj dopuni nalaza od 31. ožujka 2023. računana je i promjena kamatne stope te ako se primjenjuje izračun razlike s naslova promjene kamatne stope koji je izračunao u iznosu 30.621,33 eur, posljedično se mijenja i razlika s naslova valutne klauzule jer se za navedeni iznos ne računa valutna klauzula te je tada utvrdio da valutna klauzula u pozitivnom iznosu iznosi 10.541,44 eur, a negativna 523,30 eur.

34.6. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te njegovu pisanu dopunu te usmena obrazloženja jer je izrađeno po postavljenom zadatku suda, stručno i jasno, pisanom dopunom i usmenim obrazloženjem vještak je otklonio sve prigovore te ga sud nalazi potpunim, jasnim i neproturječnim. Stoga sud utvrđuje da preplata po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 30.621,33 eur, a ukupna (pozitivna) preplata po osnovi tečaja iznosi 10.541,44 eur.

35. Prigovor zastare je djelomično osnovan, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO.

35.1. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

35.2. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

35.3. Tužba u ovom sporu je podnesena 4. ožujka 2020. iz čega slijedi da je zastarjela tražbina tužitelja koja se odnosi na potraživanje preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope jer je protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO računajući od 13. lipnja 2014. Nasuprot tome, nije osnovan prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa s osnove razlike tečaja CHF, jer se zastarni rok od 5 godina računa od 14. lipnja 2018.

36. Slijedom navedenog, a kako to proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, tužitelju je dosuđen preplaćeni tečaj CHF po kreditu u iznosu 10.541,44 eur zajedno sa zateznom kamatom na pojedine preplaćene iznose počev sa anuitetom koji je dospio 31. listopada 2009. pa nadalje (toč. VII. izreke) , a u okviru zahtjeva tužitelja od 14. lipnja 2023. (toč. 8. zahtjeva). Pojedini preplaćeni iznosi vidljivi su iz tablice br. 2 Zaključka pisane dopune nalaza i mišljenja (list 251-252 spisa), dok je za daljnje potraživani iznos 4.193,91 eur (do ukupno potraživanih 14.735,35 eur) kao i zahtjev za isplatu pojedinih mjesečnih iznosa preko dosuđenih iznosa, zahtjev odbijen kao neosnovan. Zbog osnovanog prigovora zastare za potraživanje preplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (30.621,33 eur sa pripadajućom kamatom) zahtjev je odbijen kao neosnovan jer se tuženik usprotivio povlačenju zahtjeva tužitelja u tom dijelu. Stoga je odlučeno kao u toč. VIII i IX Izreke.

37. Na svaki preplaćeni dosuđeni mjesečni iznos tužitelju pripada zatezna kamata sukladno članku 1115 ZOO i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Naime, tuženik je nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužitelja pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja anuiteta. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. i 8. ZOO/05.

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 151. st.1. i čl. 155. ZPP i isti je suđen tužitelju u cijelosti jer tuženiku nisu nastali nikakvi posebni troškovi u vezi odbijenog dijela tužbenog zahtjeva stoga isti nema pravo na naknadu srazmjernog dijela troškova postupka.

38.1. Naime, u presudi suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u toč. 5. izreke odlučeno je "čl. 6 st. 1 i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovoren odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovorih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Navedena odluka Suda EU obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, takvom tužitelju u cijelosti pripadne naknada parničnog troška neovisno što nije u cijelosti uspio u sporu. Kako su navedene odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su iznad domaćeg prava, to proizlazi da ovdje nije moguće primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP jer bi to bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama Direktive 93/13. Naime, dio zahtjeva za isplatu je odbijen pozivom na zauzeto pravno shvaćanje VSRH iz siječnja 2022., a u vezi početka tijeka zastare dakle, nakon utuženja u ovom postupku i na koje tužitelj nije mogao utjecati. Dio zahtjeva odbijen je kao neosnovan u visini, ali je neznatan u odnosu na dosuđeni dio zahtjeva i u odnosu na isti tuženiku nisu nastali posebni troškovi.

38.2. Trošak postupka tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je u skladu sa naznačenom vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku. Tako bi tužitelju od utuženja do 13. lipnja 2023. prema vrijednost predmeta spora, za sve radnje pripadalo osnovnih 100 bodova, a od podneska 14. lipnja 2023. do 6. srpnja 2025. osnovnih 250 bodova.

38.3.Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 7. srpnja 2020., 30. kolovoza 2021. i 22. ožujka 2023. svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 14. lipnja 2023. 250 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 12. kolovoza 2024. 100 bodova (tbr. 8/3 Tarife), za zastupanje na ročištima 3. studenog 2021. i 8. veljače 2023. svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 5. veljače 2025. i 7. svibnja 2025., svako po 250 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 1.450 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 2.900,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (725,00 eur) te uz traženi trošak uplaćenog predujma za financijsko vještačenje ukupno 332,72 eur te uz trošak sudske pristojbe na tužbu 13,27 eur, sveukupno iznosi 3.970,99 eur.

38.4. Tužitelju priznat niti zatraženi trošak pristojbe na presudu budući da je prema izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23), kao potrošač u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je predmet spora, oslobođen od plaćanja pristojbi (na snazi od 20. svibnja 2023.)

39. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 8. rujna 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu 13,27 eur

- punom. tuženika