Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-377/2019-41
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ranku Zatezalu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po punomoćnici Hani Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 04. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te punomoćnice tuženice, uz javnu objavu dana 08. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 3207743236/06 sklopljenog dana 10.11.2006. godine između tužitelja DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10., OIB:92963223473 da tužitelju DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 12.560,02 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom počam od 01.10.2015. do 31.12.2022. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da mu plati zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta kako slijedi:
- na iznos od 52,07 EUR počam od 14.11.2007. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 52,42 EUR počam od 14.12.2007. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 52,33 EUR počam od 14.01.2008. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 53,07 EUR počam od 14.02.2008. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 100,90 EUR počam od 14.03.2008. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 102,00 EUR počam od 14.04.2008. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 98,77 EUR počam od 14.05.2008. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 97,52 EUR počam od 14.06.2008. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 98,59 EUR počam od 14.07.2008. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 96,20 EUR počam od 14.08.2008. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 96,25 EUR počam od 14.09.2008. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 97,40 EUR počam od 14.10.2008. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 108,30 EUR počam od 14.11.2008. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 99,15 EUR počam od 14.12.2008. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 113,50 EUR počam od 14.01.2009. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 120,61 EUR počam od 14.02.2009. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 124,19 EUR počam od 14.03.2009. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 115,68 EUR počam od 14.04.2009. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 114,45 EUR počam od 14.05.2009. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 102,36 EUR počam od 14.06.2009. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 100,63 EUR počam od 14.07.2009. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 143,21 EUR počam od 14.08.2009. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 144,33 EUR počam od 14.09.2009. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 142,99 EUR počam od 14.10.2009. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 141,67 EUR počam od 14.11.2009. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 143,19 EUR počam od 14.12.2009. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 144,59 EUR počam od 14.01.2010. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 152,67 EUR počam od 14.02.2010. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 149,66 EUR počam od 14.03.2010. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 168,94 EUR počam od 14.04.2010. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 163,98 EUR počam od 14.05.2010. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 162,51 EUR počam od 14.06.2010. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 216,41 EUR počam od 14.07.2010. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 204,14 EUR počam od 14.08.2010. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 250,17 EUR počam od 14.09.2010. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 225,89 EUR počam od 14.10.2010. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 207,63 EUR počam od 14.11.2010. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 237,09 EUR počam od 14.12.2010. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 270,49 EUR počam od 14.01.2011. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 246,27 EUR počam od 14.02.2011. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 249,82 EUR počam od 14.03.2011. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 232,43 EUR počam od 14.04.2011. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 222,66 EUR počam od 14.05.2011. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 229,58 EUR počam od 14.06.2011. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 305,25 EUR počam od 14.07.2011. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 357,90 EUR počam od 14.08.2011. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 334,55 EUR počam od 14.09.2011. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 297,96 EUR počam od 15.10.2011. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 312,73 EUR počam od 14.11.2011. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 293,01 EUR počam od 14.12.2011. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 306,29 EUR počam od 14.01.2012. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 320,92 EUR počam od 14.02.2012. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 321.36 EUR počam od 14.03.2012. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 312,16 EUR počam od 14.04.2012. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 315,89 EUR počam od 14.05.2012. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 321,38 EUR počam od 14.06.2012. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 315,47 EUR počam od 14.07.2012. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 315,97 EUR počam od 14.08.2012. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 310,52 EUR počam od 14.09.2012. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 300,43 EUR počam od 14.10.2012. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 312,73 EUR počam od 14.11.2012. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 317,20 EUR počam od 14.12.2012. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 315,41 EUR počam od 14.01.2013. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 297,45 EUR počam od 14.02.2013. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 309,90 EUR počam od 14.03.2013. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 312,75 EUR počam od 14.04.2013. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 307,16 EUR počam od 14.05.2013. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 290,60 EUR počam od 14.06.2013. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 280,32 EUR počam od 14.07.2013. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 289,43 EUR počam od 14.08.2013. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 295,72 EUR počam od 14.09.2013. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 311,75 EUR počam od 14.10.2013. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 302,92 EUR počam od 14.11.2013. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 306,87 EUR počam od 14.12.2013. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 310,10 EUR počam od 14.01.2014. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 241,59 EUR počam od 14.02.2014. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 247,58 EUR počam od 14.03.2014. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 244,50 EUR počam od 14.04.2014. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 238,53 EUR počam od 14.05.2014. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 235,83 EUR počam od 14.06.2014. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 237,01 EUR počam od 14.07.2014. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 244,53 EUR počam od 14.08.2014. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 252,22 EUR počam od 14.09.2014. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 251,53 EUR počam od 14.10.2014. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 255,39 EUR počam od 14.11.2014. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 260,94 EUR počam od 14.12.2014. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 258,68 EUR počam od 14.01.2015. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.02.2015. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.03.2015. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.04.2015. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.05.2015. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.06.2015. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.07.2015. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.08.2015. do 30.09.2015. godine
- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.09.2015. do 30.09.2015. godine i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženici Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.023,16 eura (tritisućedvadesettrieurašesnaestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 08. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženice dana 15. travnja 2019. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 11.349,25 eura / 85.510,91 kn sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos više plaćenog mjesečnog anuiteta od uplate do 30.09.2015., te zateznu kamatu na 11.349,25 eura / 85.510,91 kn tekuću od 01.10.2015. pa do isplate, koju obrazlaže navodeći da je kao korisnik kredita sa tuženom kao kreditorom dana 10.11.2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 3207743236/06 kojim mu kreditor stavlja na raspolaganje iznos od 152.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, te je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u roku od 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, kao i plaćati redovnu kamatu u visini od 4,40%, a da će se kamata obračunavati u CHF mjesečno i usklađivati sukladno odluci Banke. Tom prilikom je tužena unaprijed, formulirani, standardni Ugovor sastavila na način da je u isti uglavila više nepoštenih ugovornih odredbi i to u čl. 2. Ugovora kojom se ugovorna obveza povrata iznosa kredita veže uz valutu CHF i to na način da se otplata anuiteta veže uz nepoštenu i ništetnu odredbu iz čl. 7. Ugovora o krediti u kojoj je tužena odredila promjenu kamatne stope, koja ovisi o jednostranoj odluci banke bez obrazloženja na koji način će se ista mijenjati. Takve ugovorne odredbe su suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelju unatoč redovitoj otplati kredita, uz znatno povećanje mjesečnog anuiteta, njegova ukupna obveza po kreditu rasla, umjesto da se smanjuje. Tužena je postupajući s pozicije jače ugovorne strane, tužitelju nametnula odredbu koja ga dovodi u neravnopravni položaj na način da je ugradila švicarski franak u valutnu klauzulu, unatoč činjenici da je takovo vezivanje iznosa kredita uz švicarski franak bilo nepotrebno i štetno. Druga nepoštena i ništetna ugovorna odredba očituje se u promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, koja odluka nije podložna kontroli od strane korisnika kredita, a ni 3. osobi. Kako se radi o bitnom sastojku Ugovora o kreditu, bilo je potrebno prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu pregovarati i utvrditi jasne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na eventualnu promjenu ugovorene kamate. Treća odredba o anuitetnoj otplati je omogućila tuženoj da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata, nezakonito povećava obvezu tužitelju kako kroz kamate tako i kroz usporavanje otplate glavnice, koja je rasla zbog povećanja tečaja CHF. Na opisani način tužena je suprotno odredbi čl. 6. Zakona o obveznim odnosima, ostvarivala pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje propisom ustanovljeno, sve suprotno čl. 81. ZZP/03. Ta neravnoteža u pravima i obvezama je na štetu tužitelja i znatna je jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijena, dakle bitni elementi ugovora, te da banka kao vjerovnik određuje cijenu koja ovisi o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope. Tužitelj navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., te odredbe čl. 323. ZOO-a u vezi s čl. 49.-50., čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 41/14., 110/15.). Navodi da je sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Navodi da je pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 19/22), s tim da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, poziva se na odluke Europskog suda u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena promjenjiva kamata tijekom otplate kredita prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, uz napomenu da je Ugovor o kreditu je zaključen unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača. Temeljem Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, jer se u rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019, upire da iako je konverzija valjana, a da to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba.
1.1. Tužitelj nadalje navodi da je dana 22.01.2016. sa tuženom sklopio Dodatak ugovora o kreditu br. 3207743236/06 kojim se vrši konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, a čime tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 2868/2018-2 od 12.02.2019. Napominje da samim Aneksom ugovoru, a niti odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije definiran način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a posebno ništetnost tih odredbi. Nadalje napominje da ništetni ugovori ne mogu konvalidirati, odnosno da konvalidacija ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nakon njihove konverzije nije ostvarena. Konverzijom nije nastala ništetnost ugovornih odredaba koje su bile ništetne prije konverzije, a Zakon o potrošačkom kreditiranju niti u jednoj odredbi ne predviđa konvalidaciju ugovora, jer se pravna valjanost pravnog posla cijeni prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Poziva se na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 OE protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a u konkretnom postupku će se vještačenjem upravo utvrditi da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba. Ne može se prihvatiti kao ispravna teza da je valjana konverzija, koja je izvršena na temelju uplata izvršenih po anuitetima koji su povećani na temelju ništetnih odredbi ugovora. Navodi da mu je tužena prilikom realizacije kredita isplatila iznos od ukupno 706.704,09 kn što prema srednjem tečaju HNB na dan realizacije 26.10.2006. iznosi 152.000 CHF, a prema ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,40% u odnosu na iznos kredita sa rokom otplate 15 godna, mjesečni obrok iznosi 5.339,20 kn. Međutim, tužena je tijekom ugovornog razdoblja kredita na temelju jednostranih odluka mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, te na temelju ništetne odredbe obračunavala mjesečni anuitet u valuti CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke i naplaćivala mjesečne anuitete u višem iznosu. Na opisani način tužitelj je tuženoj u razdoblju od 10.11.2006. do 30.09.2015. na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od tužitelja naplatila iznos od 149.943,81 kn više nego bi to iznosilo da je mjesečni obrok kredita obračunavan bez valutne klauzule i uz ugovorenu redovitu kamatnu stopu. Tužena mu je prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru prilikom konverzije kredita priznala iznos od 64.432,90 kn s osnova preplate do tada otplaćenog kredita. Na taj način mu je uskraćen iznos od 85.510,91 kn, koji je tužena naplatila više povećavajući mjesečne anuitete na temelju ništavih odredbi ugovora o kreditu, a kako prilikom izračuna konverzije nisu uzete u obzir zatezne kamate na više plaćene anuitete, pa tako i na priznati iznos preplate, to upravo po navedenom osnovu zahtijeva navedeni iznos od tužene s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zatezne kamate na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta, s tim da pridržava pravo po provedenom financijskom vještačenju konačno urediti tužbeni zahtjev.
1.2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev u odnosu na kondemnatorni dio koji glasi kao pod II. izreke.
2. U odgovoru na tužbu od dana 24. lipnja 2019. i tijekom postupka tužena osporava osnov i visinu utuženog potraživanja, ističe prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 15.04.2014., osporava potrošačko svojstvo ugovora CHF i potrošačko svojstvo tužitelju, te osporava naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi. Tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja, protivi se preinaci tužbe, te ističe prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj zahtijeva puno veći iznos od 85.510,91 kn, jer broj mjesečnih iznosa premašuje taj iznos, kao i zatezne kamate na taj iznos. Napominje da je kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. – ZID ZPK/15.) sukladno Aneksu od 22.01.2016., te da su svi iznosi koje je tužitelj platio po CHF kreditu, uključujući i iznose koje potražuje u ovoj parnici, uvršteni u izračun konverzije i iskorišteni za namirenje EUR kredita budućih anuiteta. Ne postoji pravna osnova tužiteljeva zahtjeva na povrat stečenoga bez osnove, budući je tužitelj po svojoj slobodnoj volji od tužene banke zatražio konverziju i sklopio o tome dodatak ugovoru o kreditu, sve u skladu s odredbama specijalnog zakona, ZID ZPK/15, te da stoga nema ni potrebe za utvrđivanjem činjenica u odnosu na navodnu preplatu (stjecanje bez osnove na strani banke) provođenjem vještačenja po osnovi povijesnog kretanja tečaja odnosno kamatne stope, budući da su sklapanjem konkretnog dodatka ugovoru o kreditu, na temelju kojega je tužitelj izjednačen s pravnim položajem potrošača koji je sklopio ugovor u protuvrijedosti EUR, čime su ugovorne strane razriješile sve svoje pravne odnose s učinkom ab initio, dakle retroaktivno. Navodi da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, te da na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom. Smatra da su ugovorne strane konverzijom suglasnošću volje stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u CHF koji je bio predmet konverzije) temeljem koje su se tužitelj dobrovoljno i tužena po sili zakona sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima, uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope iskoristiti do tada uplaćene svote. Stoga je banka po novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđen otplatni plan s novim anuitetima u EUR i svim izmjenama ugovornih uvjeta (iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene) uvjetovala izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta. Primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se iznosi koji su plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, ne vraćaju potrošaču, već su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno posebnim propisom - ZID ZPK/15. Pritom je ZID ZPK/15 propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču. Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (čl. 160. st. 1. ZOO-a) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO-a) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, već su vraćeni potrošaču sukladno odredbama posebnog propisa - ZID ZPK/15. Nadalje navodi da ZID ZPK je propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ti su ciljevi ujedno odraz jednog od temeljnih načela zaštite potrošača (uz načelo savjesnosti i poštenja), a to je načelo transparentnosti. U takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača. Ovakvom zaključku doprinosi činjenica da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc (za razliku od konverzije kredita u CHF poljskog zakonodavca koja ima učinak pro futuro) što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao već sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe. ZID ZPK imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (Ustavni sud broj U-I/3685/2015 od 4.04. 2017., točka 30.). Ističe da se odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savijenosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako, nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa takve kategorije nisu pravno usporedive. Eventualna odluka suda kojom bi sud pokušao naknadno izjednačiti obje kategorije, dosuđujući u korisniku kredita ono što bi mu pripadalo da dodatak ugovoru o kreditu nije zaključen, anulira izbor korisnika kredita koji je valjano učinjen i ide protiv zakona (ZID ZPK/15) čija ustavnost nije dovedena u pitanje. Predlaže sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku proveo dokaze koje su stranke predložile, te je saslušao tužitelja, izvršio uvid i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207743236/06 i prijedlog za uknjižbu založnog prava (list 12.-19. spisa), otplatni plan (list 20.-24., 28.-30., 32.-34., 36.-38., 40.-42., 43.-44.), obavijest o promjeni kamatne stope (list 25. -27., 31., 35., 39., 43.), obavijest o stanju kredita (list 45.), dopis banke od 03.02.2015. (list 46.), Dodatak ugovoru o kreditu sa otplatnim planom (list 47.-53.), podaci o kamatnoj stopi (list 54.-55.), obavijest o provedenoj konverziji (list 56. i 80.), izračun konverzije (list 57.-61. i 81.-86.), pregled otvorenih stavki na dan 30.09.2015. (list 61. i 87.), prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 62. i 88.), otplatni plan (list 63.-64.), prometi po kreditu (list 71. -79.), Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije (list 105.107.), te na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Financije j.d.o.o. za usluge Bilje (list 142.-156. spisa), pročitao nalaz i mišljenje vještaka i istog saslušao na ročištu od dana 04. rujna 2025.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. i 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207743236/06 od dana 10.11.2006., kojom se otplata kredita veže uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
5. Među strankama nije sporno:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor dana 10.11.2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 320774323/06 s namjenom kupovine stana, kojim je tužena odobrila i stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 152.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, koji se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom,
- da je Ugovor o namjenskom kreditu solemnizirao dana 23.11.2006. javni bilježnik Biserka Arambašić iz Osijeka pod brojem OU-886/06,
- da se tužitelj obvezao tuženoj platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,40% godišnje;
- da se redovna kamata obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine od dana stavljanja kredita u otplatu,
- da je rok otplate kredita 15 godina,
- da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 1.148,38 CHF obračunat po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, koji anuitet sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora,
- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta,
- da su tužitelj i tužena dana 22.01.2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran u skladu s s odredbama ZID ZPK („Narodne novine“ broj 102/15.);
- da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 30.09.2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 77.179,66 CHF što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB iznosi 538.773,61 HRK, na preostali rok otplate od 75 mjeseci,
- da je prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate, veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, računajući do dana 30.09.2015., a koja razlika predstavlja preplatu i koja na dan 30.09.2015. iznosi 64.432,90 HRK,
- da ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj anuiteta preostalih za otplatu kredita u EUR, koristit će se za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, dok je Korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli dio anuiteta; ako je iznos preplate veći od 50% ukupnog zbroja preostalih anuiteta po kreditu, ali ne prelazi ukupni zbroj anuiteta po kreditu, koristit će se za podmirenje iznosa u visini od 50% svih preostalih anuiteta, a ostatkom preplate Korisnik kredita ima pravo rasplagati odmah nakon provedene konverzije; te ako iznos preplate prelazi zbroj anuiteta po kreditu u EUR na dan 30.09.2015., korisnik kredita ima pravo raspolagati s ukupnim iznosom preplate odmah nakon provedene konverzije.
6. Nesporne činjenice proizlaze iz Ugovora o namjenskom kreditu br. 3207743236/06 od dana 10.11.2006. i Dodatka Ugovoru o kreditu od dana 22.01.2016.
7. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući je provedena konverzija kredita, jesu li odredbe Ugovora o namjenskom kreditu br. 3207743236/06 od dana 10.11.2006. koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu, ništetne, ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran, visina zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja, ima li tužitelj status potrošača i da li Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207743236/06 od dana 10.11.2006. ima svojstvo potrošačkog ugovora.
8. Iz iskaza tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 04. rujna 2025. proizlazi da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu zaključio dana 10.11.2006. kao fizička osoba sa tuženicom, a što je vidljivo i iz samog Ugovora, radi kupovine stana u [adresa], radi svojih osobnih potreba i svoje obitelji, na kojoj je adresi boravio određeni niz godina, ali iz obiteljskih razloga tamo nije imao prijavljeno prebivalište. Stan nije iznajmljivao, niti je bio vlasnik tvrtke ili obrta. Ugovor je zaključio na način da su mu u banci ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji kredit, te je Ugovor o kreditu unaprijed bio sačinjen od strane tužene i dali su mu isti samo na ovjeru potpisa, te nije imao mogućnosti pregovaranja o ugovornim odredbama. Ugovor o kreditu je pročitao i kao laiku su mu ugovorne odredbe donekle bile jasne, ali prilikom sklapanja Ugovora mu nitko u Banci nije na razumljiv način objasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o postupku formiranja tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti moguće rizike vezano uz navedeno, odnosno, nitko mu nije pojasnio koji sve čimbenici utječu na formiranje tečaja CHF u odnosu na kunu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, a niti ga upozorio na eventualno moguće rizike u odnosu na navedeno. Nije očekivao da bi mu rata kredita mogla toliko drastično porasti, a do čega je došlo upravo zbog navedenih ugovornih odredbi. Nitko mu u banci nije rekao da HNB ne štitit tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini za euro. Anuiteti su skidani obustavama na njegovoj plaći sukladno ugovornim odredbama o dospijeću anuiteta. Nakon što su rate drastično porasle, dobio je obavijest od tuženice o mogućnosti sklapanja dodatka ugovora kojim bi se izvršila konverzija, a s obzirom da mu je rata drastično porasla, na to je pristao i zaključio predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu, međutim, nakon provedene konverzije, kod tuženice je realizirao novi kredit u kunama, kako bi mogao zatvoriti kredit po predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu, odnosno Dodatku tog Ugovora.
9. Pregledom predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu (list 13.-17. spisa) opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovori o kreditu koji sadrži odredbu članka 2. prema kojoj je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke tuženice o kamatnim stopama, te odredbu čl. 7. Ugovora prema kojoj korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. U Ugovoru nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na promijene kamatne stope, te valutnu klauzulu.
10. Sud prije svega napominje da je neosnovan prigovor tuženice u odnosu na naznačenu vrijednosti predmeta spora u tužbi, a koji je tužena istakla u podnesku od dana 14. studenog 2019.. Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredaba Ugovora, kojima je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a kako je tužitelj u tužbi pravilno i naznačio vrijednost predmeta spora u odnosu na zahtijevani iznos isplate u tužbi, pa je stoga prigovor tužene u odnosu na navedeno neosnovan (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).
11. Prigovor nedostatka pravnog interesa u konkretnom slučaju nije osnovan. Naime, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2018., presudi Suda Europske unije u predmetu broj C-118/17 OE protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i odluke tog suda od 9. srpnja 2020. broj C-452/18, tužitelju, i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita, pripada pravo utvrđivati ništetnost odredbi ugovora o kreditu, pri čemu da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu, koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, pa da je, posljedično tomu, u ovomu postupku moguće zaključiti o ništetnosti ovih odredbi i njegovom pravu na isplatu, budući tim Dodatkom ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren njegov dug, posljedično čemu nije postignut učinak zaštite tužitelja, kao potrošača, jer Dodatkom ugovoru o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a sve pri tomu cijeneći i činjenice da se prigodom sklapanja navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu, tužitelj nije odrekao svojih prava, koja mu pripadaju temeljem navedenih ništetnih odredbi, niti je dao i mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se, posljedično tomu, nije ni odrekao svojih prava na obeštećenje, a niti je takvo odricanje u istomu sadržano. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tužene isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.
11.1. Nije sporno da je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019- 36 od 4. ožujka 2020., izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnomu slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.
11.2. Pri tomu, valja još istaknuti i da korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama broj Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019., Rev-18/2018- 2 od 26.05.2020. i Rev-809/2019 od 21.12.2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo slučaj u ovomu predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u švicarskim francima ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi članka 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u švicarskim francima u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u švicarskim francima izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eure, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
12. Nadalje, presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., odlučeno je da je između ostalih tuženih, i ovdje tuženica, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
12.1. Stoga pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku, jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača, nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženoj do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.
12.2. Ovdje valja istaknuti to da prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
12.3. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12.4. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
12.5. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
12.6. Kako je predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu sklopljenim između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
12.7. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
13. Međutim, prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
13.1. U konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, te da isti nema svojstvo potrošača, a niti da predmetni Ugovor nema svojstvo potrošačkog ugovora, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
13.2. Dakle, sporne odredbe ugovora o (namjenskom) kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti, pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora dana 10. studenog 2006., bio na snazi, kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
13.3. Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti .
13.4. Nadalje, odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.); ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.); odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku (stavak 5.).
13.5. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).
13.6. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
13.7. Odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
14. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, Ugovor o namjenskom kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu citirane odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pri tom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.
14.1. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnila promjene kamatne stope, te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza tuženice vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita i zateznih kamata na pojedine uplaćene iznose. Tuženica je tužitelju trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
14.2. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.
15. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o namjenskom kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.
15.1. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.
15.2. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.
16. Nije osnovan prigovor tuženice da tužitelj nema svojstvo potrošača, te da predmetni Ugovor o namjenskom kreditu nije potrošački ugovor. Tužitelj se u tužbi i pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a što ista nije niti pokušala dokazati. Naime, iz iskaza tužitelja, te iz samog Ugovora o namjenskom kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, ugovor je zaključio tužitelj kao fizička osoba i otplaćivao kredit putem obustava na plaći, te iznos kredita utrošio na kupovinu stana za vlastite (osobne) potrebe i potrebe svoje obitelji, u kojem je i boravio određeno vrijeme, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke, a niti je stan iznajmljivao. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
17. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 15. travnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"“ broj 35/05., 41/08.).
18. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Financije j.d.o.o. Bilje, čiji je zadatak bio utvrditi visinu preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovu povećanja kamatne stope po predmetnom Ugovoru i tečajne razlike, uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj valute u odnosu na plaćanja koja je vršio tužitelj do konverzije, utvrditi ukupan iznos uplata tužitelja do konverzije i da li je konverzija provedena sukladno metodi propisanoj Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.; ZID ZPK), te navesti iznos uplata tužitelja koje su priznate konverzijom za umanjenje obveza po kreditu u valuti EUR. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tijekom otplate kredita svakomjesečno plaćao veće anuitete primjenom promijenjenih kamatnih stopa, nego da je kredit otplaćivao primjenom prvougovorene kamatne stope od 4,40%, te je po osnovi promjena kamatnih stopa platio više ukupno 10.316,59 CHF/ 55.010,27 HRK. U odnosu na izračun ukupno više plaćenih iznosa koje je tužitelj platio tuženici u odnosu na prvobitno ugovoreni anuitet uz ugovorenu kamatnu stopu i prema tečaju za valutu CHF na dan isplate kredita, od tako izračunatih ukupno više plaćenih mjesečnih iznosa (kolona 21 tabele na listu 150.-152. spisa) oduzete su ranije izračunate preplate po osnovi povećanja kamatnih stopa (kolona 22 tabele na listu 150.-152. spisa) i dobiven preplaćeni iznos temeljem razlika u tečaju CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta (prvog dana u mjesecu) u odnosu na važeći tečaj za CHF na dan isplate kredita (kolona 23). Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,40% anuitet je iznosio 1.148,38 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 30.11.2006. od 4,613451 iznosi 5.297,99 HRK, koji je datum utvrđen iz Izračuna konverzije (na listu 57. spisa). Vještak utvrđuje da je tužitelj tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 104.057,04 HRK. Vještak zaključuje da je sukladno sklopljenom predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu, tužitelj platio više u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita: - po osnovi promjene kamatne stope iznos od 55.010,27 HRK, - po osnovi tečajne razlike 104.057,04 HRK, odnosno da je tijekom otplate kredita tužitelj ukupno preplatio 159.067,31 HRK radi promjena kamatne stope i tečaja za CHF u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete po Ugovoru o kreditu. Dana 22. siječnja 2016. tužitelj je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK), te je do konverzije tuženoj uplatio ukupno 708.047,13 HRK. Vještak nadalje utvrđuje da je tužena člankom 5. Dodatka predmetnom ugovoru, konverzijom priznala tužitelju preplatu po kreditu u iznosu od 64.432,90 HRK. Vještak konačno zaključuje da nakon priznate preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i tečajne razlike na dan 30.09.2015. tuženica konverzijom nije priznala tužitelju preostalu preplatu koja iznosi 94.634,41 HRK (od preplate po kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope i tečajne razlike u iznosu od 159.067,31 HRK, oduzeta konverzijom priznata preplata na dan 30.09.2015. po Dodatku ugovoru u iznosu od 64.432,90 HRK = 94.634,41 HRK). Nadalje vještak navodi da je svojim izračunom konverzije tužena simulirala otplatu predmetnog kredita kao da je bio odobren u EUR-ima prema uvjetima koje odobravala ostalim korisnicima kredita u periodu korištenja kredita uz valutnu klauzulu u EUR-ima, te su kamatne stope mijenjane sukladno promjenama kamatnih stopa po kreditima koji su kod tužene u to vrijeme korišteni u EUR-ima, a koje je odredila tužena. Na protuvrijednost obveza po kreditu u kunama utjecao je važeći tečaj za EUR na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja pojedinog anuiteta. Preplata utvrđena konverzijom predstavlja razliku između ukupnih obveza po kreditu koje je tužitelj imao po kreditu zaključenom uz valutnu klauzulu u CHF, u odnosu na obvezu plaćanja koju bi imao da je kredit bio zaključen uz valutnu klauzulu u EUR-ima, te je takvim obračunom položaj tužitelja izjednačen sa položajem korisnika kredita koji su zaključili ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz EUR. Vještak navodi da je izračun konverzije tužena provela sukladno ZID ZPK, čime je položaj tužitelja izjednačen sa pložajem korisnika kredita koji bi isti takav kredit podigli uz valutnu klauzulu u EUR.
18.1. Na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 04. rujna 2025. vještakinja je nalaz i mišljenje kod koje je ostala u cijelosti iznijela usmeno i pojasnila da je konverzija računski točna i provedena sukladno čl. 19.b i 19.c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te svi iznosi koje je tužitelj platio po CHF kreditu, a uključujući iznose koje tužitelj potražuje u ovoj parnici, uvršteni su u izračun konverzije, dok razlika od 12.560,02 eura predstavlja razliku između izračuna konverzije kojom se kredit denominiran u CHF svodi na uvjete kredita denominiranog u eurima i izračuna pretplate anuiteta nastale temeljem ništenih odredbi ugovora o kreditu, a koje su vezane uz promjenjive kamatne stope i val. klauzulu u CHF. Ta dva izračuna su različita pa navedeni iznos nepriznat tužitelju proizlazi iz navedene razlike. Pretplata utvrđena konverzijom je razlika između ukupnih obveza koje je tužitelj plaćao po kreditu sklopljenog u CHF u odnosu na obvezu plaćanja koju bi tužitelj imao da je kredit bio ugovoren uz valutnu klauzulu u eurima. Izračun pretplate anuiteta nastale temeljem ništetnih odredbi je razlika obaveza koje je tužitelj plaćao primjenom promjenjive kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na obveze koje bi tužitelj imao po istom kreditu da kamatna stopa nije bila promjenjiva i da nije kredit otplaćivan primjenom tečaja CHF. Dakle iznos koji nije priznat konverzijom, odnosno koji je konverzijom priznat u manjem iznosu, proizlazi iz razlike između dva navedena izračuna.
18.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, dok je tužena ustrajala na svojoj tvrdnji da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, jer da ne postoji pravna osnova tužiteljeva zahtjeva na povrat stečenog bez osnove, budući je tužitelj po svojoj slobodnoj volji od tužene banke zatražio konverziju i sklopio o tome Dodatak u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i da su svi preplaćeni iznosi obuhvaćeni konverzijom.
19. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka, preinačio tužbu podneskom od dana 14. ožujka 2025., sukladno odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, kojom sada zahtijeva na ime preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iznos od 12.560,02 eura sa zateznim kamatama od 01.10.2015. pa do isplate, kao i zatezne kamate na pojedine preplaćene mjesečne anuitete od dana isplate anuiteta pa do konverzije 30.09.2015., koji tužbeni zahtjev glasi kao pod II. izreke. Ovaj iznos tužena nije priznala tužitelju prilikom konverzije, pa prema tome konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime isti nije obeštećen u cijelosti.
20. Kako se podneskom od dana 19. kolovoza 2025. tuženica protivila preinaci tužbe, sud je rješenjem na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 04. rujna 2025. dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.
20.1. Međutim, ovdje treba napomenuti to da je tužitelj već u tužbi na ime isplate zahtijevao iznos od 11.349,25 eura i zadržao pravo konačno postaviti tužbeni zahtjev za isplatu nakon provedenog vještačenja, a taj iznos je konačno i postavio tužbenim zahtjevom nakon izračuna financijsko-knjigovodstvenog vještaka, povećavši zahtjev na 12.560,02 eura. Imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.
21. Prigovor tužene da je nastupila zastara na preinačeni dio zahtjeva s obzirom da je za računanje zastare, odlučan dan kada je tužba preinačena, a ne dan podnošenja tužbe, nije osnovan.
21.1. Naime, u slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1036/2023-2 od 04.12.2024.).
22. Slijedom navedenog, sud je na ime preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti, tužitelju dosudio iznos od 12.560,02 eura sa zateznim kamatama od provedene konverzije 01.10.2015. pa do isplate, te zatezne kamate na svaki pojedini iznos više plaćenog mjesečnog anuiteta sa zateznim kamatama od dana plaćanja pa do provedene konverzije 30.09.2015., kako je navedeno pod II. izreke, po stopi zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima,
23. Naime, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
24. Sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
25. Također, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke.
27 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
27.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 3.023,16 eura, koji je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 15.07.2019., 24.02.2021., 20.02.2025. i 14.03.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 12.07.2019., 18.11.2019., 09.06.2021., 13.03.2025. i 04.09.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 08.09.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), a što sa obračunatim PDV-om od 525,00 eura (Tbr. 46.) i troškom vještačenja od 398,16 eura, ukupno iznosi 3.023,16 eura i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.
U Osijeku, 08. rujna 2025.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužitelja
2.Punomoćnici tuženice
