1              Poslovni broj: 17 Gž Ovr-301/2022-2

 

   

 

 

Poslovni broj: 17 Gž Ovr-301/2022-2

 

REPUBLIKA HRVATSKA

 

RJEŠENJE

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja E. M. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik A. H., odvjetnik u Z., protiv ovrešnika 1. D. J. iz Z., OIB: … i 2. I. J. iz Z., OIB: …, oboje zastupani po opunomoćeniku M. B., odvjetniku u O., radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja podnesenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-4028/18-51 od 15. travnja 2022., 7. rujna 2023.

 

riješio je

 

              Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-4028/18-51 od 15. travnja 2022.

 

Obrazloženje

 

              1.Prvostupanjskim rješenjem odgođena je ovrha do okončanja revizije podnesene protiv presude Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-193/2020 od 21. svibnja 2020., a koja je dopuštena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revd-3671/20-2 od 2. veljače 2021.

 

              2. Protiv tog rješenja žalbu podnosi ovrhovoditelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP) u vezi s člankom 21. stavkom 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.; dalje: OZ) s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravni stav iz presude Suda Europske unije C-407/18, te da je pobijano rješenje isključivo temeljio na gramatičkoj komparaciji odredbe slovenskog zakona s člankom 65. stavkom 1. OZ-a, a što smatra pogrešnim s obzirom da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir kontekst pravnog sustava u sklopu kojeg se te odredbe primjenjuju jer da slovenski institut odgode ovrhe omogućuje provedbu cijelog ovršnog postupka do faze neposrednog izvršenja ovrhe, a čiju odgodu ovšenik tek u tom trenutku može tražiti, dok prema hrvatskom pravnom sustavu moguća je odgoda cijelog ovršnog postupka u bilo kojem trenutku ako ovršenik ispuni propisane uvjete. Nadalje, ovrhovoditelj navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe iz članka 65. stavka 1. OZ-a. Konačno, ističe da su ovršenici na nekretnini koja je predmet ovrhe dobrovoljno zasnovali založno pravo pa su bili svjesni mogućnosti da vjerovnik u slučaju neplaćanja kredita svoju tražbinu naplati iz vrijednosti predmetne nekretnine, slijedom čega smatra da se sukladno članku 77. stavku 1. OZ-a ovršenici ne mogu pozivati na odredbe o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe.

 

              3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              4. Žalba nije osnovana.

 

              5. Prilikom donošenja pobijanog rješenja prvostupanjski sud utvrđuje da se ovaj ovršni postupak vodi na nekretninama ovršenika i to na temelju ovršne isprave - Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem zajedničkog založnog prava na nekretninama, solemniziranog kod javne bilježnice I. L. pod poslovnim brojem OU-2334/04 s pripadajućim Ugovorom o kreditu broj 016-1109/2004 sklopljenim s H. A. A. B. d.d. Z., te da su ovršenici podneskom od 18. svibnja 2021. predložili odgodu ovrhe navodeći da su Općinskom sudu u Sesvetama podnijeli tužbu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu, a koji predstavlja potrošački ugovor i koji je pravna osnova za provođenje predmetne ovrhe. Nadalje, utvrđuje da je ovršenik podnio tužbu pred Općinskom sudom u Sesvetama koja je odbijena presudom P-780/19 od 26. srpnja 2019. zbog promašene pasivne legitimacije, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru Gž-193/2020 od 21. svibnja 2020., a protiv koje presude je povodom prijedloga za dopuštenje revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio reviziju.  Prvostupanjski sud se prilikom donošenja pobijanog rješenja pozvao na presudu Suda Europske unije pod poslovnim brojem C-407/18 u predmetu Kuhar c/a A. B. d.d. u kojem postupku je činjenični supstrat nacionalnog postupka bio istovjetan predmetom u ovom postupku u kojem je ovrhovoditelj bankarska institucija inicirala protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu kojeg je ovršenik prigovarao ništetnost ugovorene kamate. Također, prvostupanjski sud zauzima pravni stav da je dužan po službenoj dužnosti utvrđivati ništetnost potrošačkih odredbi, a da po naravi postupka ne raspolaže svim institutima kao parnični sud, te imajući u vidu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio reviziju u kojem će se ispitati osnovanost drugostupanjske odluke Županijskog suda u Zadru Gž-193/2020 od 21. svibnja 2020., zaključuje da obvezan primijeniti pravni stav Suda Europske unije iz odluke poslovnog broja C-407/18 neovisno o pretpostavkama iz čl. 65. OZ-a i  do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odgoditi ovaj postupak.

 

              6. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka iz članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP-a, a koji se u ovršnim postupcima primjenjuju na temelju članak 21. stavka 1. OZ-a, utvrđeno je da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna od povreda zakona iz navedenog članka.

 

              7. Nisu osnovani žalbeni navodi ovrhovoditelja da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti presuda Suda Europske unije pod poslovnim brojem C-407/18 jer je u toj presudi sud utvrdio da Direktivu vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta nema mogućnost bilo na prijedlog potrošača bilo po službenoj dužnosti ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te Direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu. Dakle, evidentno je da se radi o istovrsnoj činjeničnoj i materijalnopravnoj situaciji, a kako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje, da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, ocjena je ovog suda da će navedenom zahtjevu biti udovoljeno određivanjem odgode ovrhe do pravomoćnog okončanja navedene parnice, a kako je to pravilno odlučio i prvostupanjski sud. Pored toga, odluka prvostupanjskog suda u skladu je sa Zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 11. ožujka 2022.

 

              8. Stoga, suprotno žalbenim navodima, ovršenici u ovom postupku nisu bili dužni sukladno članku 65. stavku 1. OZ-a učiniti vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpjeli nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, niti je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju trebao ocjenjivati ispunjenost pretpostavki za odgodu ovrhe u smislu članka 65. stavka 1. OZ-a.

 

              9. Iz navedenog razloga ostali žalbeni navodi ovrhovoditelja o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, a ne cijelog ugovora o kreditu, te žalbeni navodi o dobrovoljnom zasnivanju založnog prava ovršenika ne utječu na donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

              10. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju članka 380. točke 2. u vezi s člankom 21. stavkom 1. OZ-a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

U Rijeci 7. rujna 2023.

 

Sutkinja

Ingrid Bučković, v.r.