Poslovni broj: Us I-993/25-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 08. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/24-01/03293612992, URBROJ: 341-99-05/3-24-6430 od 14. veljače 2025. godine i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-140- 02/23-01/03293612992, URBROJ: 341-25-05/3-23-175602 od 02. listopada 2024. godine.

Obrazloženje

Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 14. veljače 2025. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 02. listopada 2024. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim je odbijen njezin zahtjev za ponovnim određivanjem starosne mirovine.

Tužiteljica u tužbi ističe da je postupljeno suprotno čl. 139. Zakona o mirovinskom osiguranju (157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 - ZMO), odnosno suprotno legitimnim očekivanjima i pravilu in dubio pro reo te navodi da je trebalo primijeniti noveliranu odredbu ZMO-a koja se odnosi na primjenu polaznog faktora za određivanje mirovine.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvala uredno pozvana tužiteljica. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Ranijim rješenjem od 21. listopada 2022. godine je tužiteljici počevši od 03. listopada 2022. godine priznato pravo na starosnu mirovinu, s obzirom na to da je bila navršila 63 godine života (tužiteljica je rođena **.**.1959.) i preko 44 godine mirovinskog staža. Ovo rješenje je bilo doneseno na temelju zahtjeva tužiteljice od 02. rujna 2022. godine za priznavanje prava na starosnu mirovinu. Rješenjem od 17. studenog 2022. godine je tužiteljici određena visina priznate starosne mirovine.

Tužiteljica je 25. rujna 2023. godine podnijela zahtjev za ponovno određivanje njezine starosne mirovine, formuliran kao zahtjev za obnovu postupka iz mirovinskog osiguranja iz čl. 134. ZMO-a, u odnosu na rješenje o određivanju mirovine od 17. studenog 2022. godine, a zbog nove zakonske regulative od 01. siječnja 2023. godine koja se odnosi na osiguranike s navršenim dugogodišnjim stažem osiguranja (iako tužiteljica nije korisnica starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika, već je korisnica starosne mirovine).

Osporavanim prvostupanjskim rješenjem od 02. listopada 2024. godine je tužiteljičin zahtjev odbijen, uz obrazloženje da nakon stjecanja prava na starosnu mirovinu nije navršila najmanje jednu godinu staža osiguranja. Očito je da prvostupanjsko upravno tijelo razloge odbijanja tužiteljičinog zahtjeva uopće nije dovelo u vezu sa sadržajem tog zahtjeva od 25. rujna 2023. godine.

Tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 14. veljače 2025. godine odbio tužiteljičinu žalbu, uz obrazloženje da tužiteljica uz svoj zahtjev za obnovu po čl. 134. ZMO-a nije priložila nove dokaze niti ukazala na nove činjenice. Osim toga je navedeno da se novi čl. 85. st. 4. ZMO-a (nakon izmjenâ i dopunâ tog propisa iz NN 119/22) ne odnosi na postojeće korisnike starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika, već na prvo određivanje te mirovine - pri čemu je tuženik zanemario da tužiteljici mirovina uopće niti nije priznata kao starosna mirovina za dugogodišnjeg osiguranika, već kao starosna mirovina.

Tužiteljica se pak u tužbi pogrešno poziva na to da je zahtjev od 25. rujna 2023. godine formulirala i podnijela na temelju čl. 139. ZMO-a. Naime, iz tužiteljičinog zahtjeva od 25. rujna 2023. godine je jasno da je formuliran kao zahtjev za obnovu postupka iz mirovinskog osiguranja i da je u skladu s tim izvršeno pozivanje na relevantnu odredbu čl. 134. ZMO-a.

Međutim, tuženik je u osporavanom drugostupanjskom rješenju pravilno naveo da je tužiteljica uz zahtjev za obnovu postupka iz mirovinskog osiguranja na temelju čl. 134. ZMO-a trebala priložiti nove dokaze ili ukazati na nove činjenice, pod čime se ne može podrazumijevati pozivanje na izmjenu propisa iz mirovinskog osiguranja (koja se odnosi na dodatno povećanje polaznog faktora prilikom određivanja mirovine).

Načelno, noviji propisi vezani uz određivanje visine mirovine mogu predstavljati razlog za podnošenje zahtjeva za ponovno određivanje visine mirovine, ali se tada ne radi o obnovi postupka iz mirovinskog osiguranja, jer se ta obnova (iz čl. 134. ZMO-a) može odnositi samo na slučaj saznavanja za subjektivno nove činjenice ili za nove dokaze.

Točno je da je izmjenama i dopunama ZMO-a objavljenim u NN 119/22, a koje su na snazi od 01. siječnja 2023. godine, propisano dodatno povećanje polaznog faktora (u čl. 85. st. 3., 4. i 5. ZMO-a) - i u vezi starosne mirovine i u vezi starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika, ali je tuženik u osporavanom drugostupanjskom rješenju pravilno ukazao na to da se te odredbe mogu primjenjivati samo prilikom prvog stjecanja prava na mirovinu, kako je izričito i navedeno u novim odredbama čl. 85. st. 3., 4. i 5. ZMO-a, posebno stoga što je u tim odredbama dodatno povećanje polaznog faktora propisano u odnosu na navršene mjesece nakon navršenih godina života osiguranika propisanih za stjecanje prava na mirovinu.

Stoga se novelirane odredbe ZMO-a o povećanju polaznog faktora ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju, jer je tužiteljica svoje pravo na mirovinu stekla prije stupanja na snagu spomenutih izmjenâ i dopunâ ZMO-a.

Osim toga, spomenute novelirane odredbe ZMO-a se ni inače ne mogu primijeniti u slučaju tužiteljice, s obzirom na to da joj je pravo na mirovinu priznato s navršenih 63 godine i 4 dana, što znači da u tom trenutku uopće nije imala ni jedan navršeni mjesec nakon navršenih godina života propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Naime, tužiteljica je kao osiguranik - žena na temelju čl. 180. st. 1. ZMO-a u 2022. godini pravo na starosnu mirovinu mogla steći s navršene 63 godine života.

Dakle, tužiteljica je svoje pravo na prvo priznavanje starosne mirovine već bila konzumirala prije 01. siječnja 2023. godine, što znači da se nova pravila o povećanju polaznog faktora prilikom prvog stjecanja prava na mirovinu ne mogu odnositi na nju, a što uostalom proizlazi i iz nedostatka posebnih prijelaznih odredbi u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 119/22). Zbog svega navedenog su - usprkos pojedinim nedostacima u obrazloženjima

- izreke osporavanih rješenja ipak pravilne i zakonite, jer tužiteljica na temelju noveliranih odredbi ZMO-a ne ostvaruje zakonsko pravo na ponovno određivanje svoje starosne mirovine, priznate prije 01. siječnja 2023. godine.

Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 2. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu, 08. rujna 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. FL, [adresa] 5

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića