Poslovni broj: Us I-1287/25-7
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: KU iz [adresa], K 15A, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Vesni Jurički, odvjetnici iz Zagreba, Hercegovačka 3, protiv tuženika: Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi poništavanja rješenja, 08. rujna 2025. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II-552-07/24-01/42, URBROJ: 524-11-01/1- 25-2 od 21. veljače 2025. godine i rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Velika Gorica, KLASA: UP/I-552-07/23-06/13, URBROJ: 139-087- 13/08-24-10 od 19. rujna 2024. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 21. veljače 2025. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 19. rujna 2024. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je u korist Republike Hrvatske (RH) naložena refundacija iznosâ privremenog uzdržavanja koji su isplaćeni za njegovu kćer mlt. CU.
Tužitelj u tužbi navodi da je sredstva za uzdržavanje kćeri uplatio u Njemačkoj u pokrenutom prekograničnom ovršnom postupku na depozitni račun, ali majka djeteta nadležnom njemačkom tijelu nije bila dostavila podatak o svom računu za isplatu. U tom smislu ukazuje na svoju korespondenciju iz 2024. godine s njemačkim tijelima u pogledu podmirenja dugovanih iznosa uzdržavanja te navodi da je majka djeteta, koja je pokrenula zahtjev za ovrhu, prešutila u tom postupku da je kroz institut privremenog uzdržavanja u RH već naplatila iznos koji se ovdje traži od njega, što znači da bi se dvostruko naplatila za isti iznos. Tužitelj ističe da RH stupa u pravni položaj djeteta, a kako se ni dijete ne može dvaput naplatiti, tuženik zapravo ima potraživanje prema njegovoj kćeri, a ne prema njemu. Tužitelj ističe da od 18. ožujka 2024. godine redovito uplaćuje uzdržavanje.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Iz dostupne materijalne dokumentacije proizlazi da je 21. srpnja 2020. godine Općinski sud u Velikoj Gorici u predmetu R1 Ob-173/20 rješenjem potvrdio Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi od 05. studenog 2019. godine, prema kojem je tužitelj počevši od 06. kolovoza 2019. godine u obvezi uzdržavanja svoje kćeri, mlt. CU.
Rješenjem nadležnog tijela za socijalni rad od 12. kolovoza 2022. godine je tužiteljevoj kćeri priznato pravo na privremeno uzdržavanje počevši od 09. svibnja 2022. godine, s obrazloženjem da tužitelj ne plaća iznose uzdržavanja.
Dana 12. prosinca 2023. godine je protiv tužitelja po službenoj dužnosti pokrenut postupak povrata isplaćenih iznosa privremenog uzdržavanja za razdoblje od 09. svibnja 2022. godine do 31. svibnja 2023. godine, a naknadno i do 31. svibnja 2024. godine.
Osporavanim prvostupanjskim rješenjem od 19. rujna 2024. godine je za to razdoblje isplate privremenog uzdržavanja tužitelju naložena refundacija isplaćenih iznosa u korist RH, s pripadajućim zateznim kamatama.
Osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 21. veljače 2025. godine je tuženik odbio tužiteljevu žalbu protiv spomenutog rješenja od 19. rujna 2024. godine. U međuvremenu je rješenjem od 20. studenog 2024. godine određeno da pravo na privremeno uzdržavanje prestaje s danom 30. listopada 2024. godine, jer je putem prekogranične naplate uplaćen dužni iznos, čime je tužitelj počeo doprinositi za uzdržavanje.
Tuženik je u obrazloženju svog drugostupanjskog rješenja od 21. veljače 2025. godine potvrdio da je prva uplata tužitelja provedena 25. listopada 2024. godine, iako su uplaćena sredstva još od 18. ožujka 2024. godine bila na čuvanju, jer njemačko tijelo za naplate tražbina uzdržavanja nije imalo podatak o bankovnom računu majke djeteta.
Iz svega navedenog nesporno proizlazi da tužitelj iznose uzdržavanja svoje mlt. kćeri CU nije plaćao od 09. svibnja 2022. godine do 18. ožujka 2024. godine (kada su tužiteljeva sredstva bila u Njemačkoj uplaćena na depozit), odnosno do 25. listopada 2024. godine, kada su ta deponirana sredstva isplaćena majci djeteta.
Sud napominje tužitelju da njegova obveza uzdržavanja kćeri ne proizlazi iz pokrenutog prekograničnog ovršnog postupka, pa prema tome ni o (nečijoj) obvezi dostave računa majke djeteta njemačkom tijelu u tom prekograničnom ovršnom postupku, već ta njegova obveza proizlazi iz sudski potvrđenog Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, po kojem je tužitelj u obvezi plaćanja uzdržavanja još od 06. kolovoza 2019. godine.
S obzirom na činjenicu da je tužitelj nesporno od 09. svibnja 2022. godine nadalje bez ikakve pravne osnove prestao plaćati iznose uzdržavanja, nadležno tijelo za socijalni rad je na temelju Zakona o privremenom uzdržavanju (NN 92/14 - ZPU) imalo pravnu osnovu tužiteljevoj kćeri priznati pravo na privremeno uzdržavanje rješenjem od 12. kolovoza 2022. godine i potom 12. prosinca 2023. godine po službenoj dužnosti protiv tužitelja pokrenuti postupak povrata isplaćenih iznosa. Imajući u vidu da tužiteljeva obveza plaćanja uzdržavanja uopće nije ovisila o tehničkim aspektima provedbe prekograničnog ovršnog postupka, već o sudskoj odluci domaćeg suda iz 2020. godine kojom je potvrđen Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi iz 2019. godine, sud zaključuje da tužitelj svoju obvezu plaćanja zaostalih iznosa uzdržavanja nije bio ispunio 18. ožujka 2024. godine - kada su u prekograničnom ovršnom postupku njegova sredstva uplaćena na depozit - već tek 25. listopada 2024. godine, kada su ta deponirana sredstva isplaćena majci djeteta. U tom smislu je nadležno domaće tijelo socijalnog rada pravilno i zakonito posebnim rješenjem od 20. studenog 2024. godine odredilo da privremeno uzdržavanje prestaje tek s koncem listopada 2024. godine, a također je pravilno i zakonito ovdje osporavanim rješenjima tužitelju naložena refundacija u međuvremenu isplaćenih iznosa privremenog uzdržavanja s pripadajućim zateznim kamatama.
Na temelju čl. 25. ZPU-a isplatom iznosa privremenog uzdržavanja RH stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze tražbine uzdržavanja u visini isplaćenog iznosa privremenog uzdržavanja sa svim sporednim pravima.
Neosnovano tužitelj tu odredbu tumači na način da zbog dvostruke naplate tijelo socijalnog rada zapravo ima potraživanje prema djetetu, a ne prema njemu. Prvenstveno tužitelju treba ukazati na to da u slučaju kada RH po sili zakona stupa u pravni položaj djeteta, RH ne može istovremeno imati potraživanje prema djetetu, jer bi u tom slučaju došlo do konfuzije prava. Nadalje, na temelju spomenute odredbe čl. 25. ZPU-a RH nije univerzalni, nego singularni sukcesor djeteta, što znači da RH ne preuzima eventualne djetetove obveze na temelju dvostrukog stjecanja, odnosno stjecanja bez osnove, nego samo stječe pravo na refundaciju sredstava koja su isplaćena na teret RH umjesto obveznika uzdržavanja.
Nesporno je da su u konkretnom slučaju sredstva isplaćena umjesto tužitelja kao obveznika uzdržavanja, i to za razdoblje u kojem tužitelj po potvrđenom Planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi nije plaćao uzdržavanje svog djeteta.
Zbog toga je bez obzira na eventualnu naknadnu dvostruku isplatu djeteta, odnosno bez obzira na eventualno stjecanje bez osnove, postojala pravna osnova da se na temelju čl. 27. ZPU-a donese rješenje kojim će se obvezniku uzdržavanja naložiti plaćanje RH isplaćenog iznosa privremenog uzdržavanja. Radi se o refundaciji na temelju zakonske subrogacije iz čl. 25. ZPU-a.
To ne utječe na eventualno pravo tužitelja zahtijevati povrat dvostruko isplaćenih iznosa, odnosno iznosa stečenih bez osnove, ali takav zahtjev mora uputiti prema djetetu, odnosno prema majci djeteta kao djetetovom zakonskom zastupniku. Sud još jednom napominje da je cijelu situaciju u kojoj je došlo do dvostruke naplate izazvao upravo tužitelj, time što je u svibnju 2022. godine prestao postupati po ovršnoj ispravi, odnosno prestao plaćati uzdržavanje svoje mlt. kćeri CU po prihvaćenom i sudski potvrđenom Planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Prema tome, osporavana rješenja su u cijelosti pravilna i zakonita pa je tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).
Sud je na raspravnom ročištu odbio prijedloge za saslušanje tužitelja i majke djeteta RU te za provedbu financijskog vještačenja, s obzirom na to da ključne činjenice u ovoj pravoj stvari nisu sporne te da odluka ovisi isključivo o pravilnoj primjeni materijalnog prava na nesporno utvrđeno činjenično stanje. Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.
U Zagrebu, 08. rujna 2025. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Vesna Jurički
2. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78
