Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-1030/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu Robertu Jamboru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Maji Buhin, odvjetnici u Zagrebu, Kneza Borne 14/II, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja o troškovima parničnog postupka sadržanog u presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-498/2022-27 od 25. listopada 2024., dana 8. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-498/2022-27 od 25. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod točkom VI. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati naknadu neimovinske štete u iznosu od 1.010,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2022. do isplate (točka I. izreke), dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadom neimovinske štete u iznosu od 2.175,35 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2022. odbijen (točka II. izreke).

Također, tuženiku je naloženo da tužitelju isplati naknadu imovinske štete u iznosu od 141,36 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2024. do isplate (točka III. izreke), dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadom imovinske štete u iznosu od 57,72 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2024. do isplate, te zahtjev tužitelja za naknadom zateznih kamata na zatraženi iznos naknade imovinske štete, tekućim od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 21. veljače 2022. do dana donošenja presude 25. listopada 2024. odbijen (točka IV. izreke)

Tuženiku je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 751,90 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2024. do isplate (točka V. izreke), dok je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom iznosu od 1.572,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2024. do isplate odbijen (točka VI. izreke).

2. Protiv rješenja o troškovima parničnog postupka sadržanog u točki VI. izreke presude žalbu je podnio tužitelja iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. u svezi s čl. 381. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže rješenje u pobijanom dijelu preinačiti.

Potrebno je i navesti da, iako tužitelj u uvodu žalbe navodi da rješenje o troškovima osporava i u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke presude koja sadržava odluku troškovima postupka u dijelu u kojem je njegov zahtjev prihvaćen, iz sadržaja predmetne žalbe proizlazi da tužitelj sadržajno osporava rješenje o troškovima postupka samo u dijelu pod točkom VI. izreke u dijelu u kojem je njegov zahtjev odbijen, pa je sukladno odredbi čl. 365. st. 1. ZPP, sud prvog stupnja odlučivao o osnovanosti žalbe samo u odnosu na taj dio izreke.

3. Žalba nije osnovana.

4. Sud prvog stupnja odlučujući o troškovima parničnog postupka je utvrdio da je tužiteljev tužbeni zahtjev u ukupnom iznosu od 3.384,43 eura prihvaćen za iznos od 1.151,36 eura, do je isti odbijen za iznos od 2.233,07 eura. Također, utvrdio je da je u parnici uspio u omjeru od 67,01 %, dok je tuženikov uspjeh u parnici iznosi 32,99 %, te da, kada se od tužiteljevog uspjeha u parnici oduzme postotak uspjeha tuženika, tuženik dužan nadoknaditi tužitelju 34,02 % priznatih tužiteljevih troškova.

5. Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka prihvatio za iznos od 751,90 eura, dok je isti odbio za iznos od 1.572,18 eura.

6. Tužitelj žalbenim navodima osporava odluku suda prvog stupnja o troškovima parničnog postupka ističući u žalbi da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir specifičnost instituta povrede prava osobnost uslijed čega je tužitelj tužbeni zahtjev mogao specificirati isključivo nakon provedenog medicinskog vještačenja. Također, tužitelj u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja prihvaćanjem tuženikovog protivljenja djelomičnom povlačenju tužbe povrijedio pravo tužitelja na pristup sudu a time i tužiteljevo pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 – dalje: Ustav) i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 – dalje: Konvencija). Tužitelj smatra i da je sud prvog stupnja propustio primijeniti načelo razmjernosti čime je, prema stavu tužitelja, također povrijeđeno pravo tužitelja na pristup sudu kao jamstvo prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava.

7. Međutim, žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani. Naime, čl. 154. st. 2. ZPP propisano je da će sud, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

8. Dakle, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP, omjer uspjeha stranaka u sporu ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu pri čemu sud mora voditi računa u uspjehu dokazivanja u pogledu osnove. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio uspjeh stranaka u sporu, pravilno primjenjujući odredbu čl. 154. st. 2. ZPP. Tužitelj je naime u odnosu na osnovu uspio u omjeru od 100 %, a u odnosu na visinu 34,02 % iz čega proizlazi da uspjeh tužitelj u sporu iznosi 67,01 % a tuženika 32,99 %, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja.

9. Tuženik u žalbi ističe da je tuženik osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, iako je upravnim aktom HZOO tužitelju ozljeda priznata kao ozljeda na radu. Međutim, sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj u odnosu na osnovu uspio u omjeru od 100 %, pa stoga ukazivanja tužitelja na rješenje HZZO ne može utjecati na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i uspjeh stranaka u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju, tuženik se protivio smanjenju tužbenog zahtjeva što predstavlja djelomično povlačenje tužbe, pa je sud prvog stupnja pravilno odlučivao o tužbenom zahtjevu kojeg je tužitelj postavio u tužbi i na osnovu na njega utvrđivao uspjeh stranaka u odnosu na visinu. Okolnost što je u postupku bilo potrebno provesti dokaz vještačenjem nakon kojeg je tužitelj mogao preciznije postaviti tužbeni zahtjev ne znači i da je sud prvog stupnja nepravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP.

11. Neosnovano tužitelj u žalbi ukazuje da je sud prihvaćanjem tuženikovog protivljenja povlačenju tužbe povrijedio pravo tužitelja na pravično suđenje, te da je temeljeći svoju odluku na obveznom pravnom mišljenju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske postupio protivno presudi Suda Europske unije broj C-554/21, C- 622/21 i C-727/21 u predmetu Hann-Invest (presuda od 11. srpnja 2024., Hann- Invest, C-554/21, C-622/21 i C-727/21, ECLI:EU:C:2024:594). Naime, tuženik kao stranka u postupku, sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP ima pravo protiviti se djelomičnom povlačenju tužbe, pa je sud prvog stupnja pravilno odlučivao o tužbenom zahtjevu kojeg je tužitelj istaknuo u tužbi. Takvo postupanje suda prvog stupnja ne predstavlja postupanje protivno čl. 40. st. 2. Zakon o sudovima ("Narodne novine", br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 16/23, 155/23, 36/24 – dalje: ZS) i presudi u predmetu Hann-Invest, već predstavlja pravilnu primjenu odredbi čl. 193. st. 2. ZPP. Pritom je potrebno i navesti da okolnost što je Sud Europske unije u presudi u predmetu Hann-Invest utvrdio da je obvezatnost pravnih shvaćanja zauzetih na sjednicama odjela sudova protivna pravu Europske unije, ne znači da pojedini sud primjenjujući materijalno pravo i tumačeći propise ne može odlučiti u skladu s pravnim shvaćanjima zauzetim na ranijim odjelnim sjednicama, koja nakon presude u predmetu Hann-Invest, zbog nadređenosti prava Europske unije, više nemaju takvu snagu da su obvezujuća za suce odjela koji je donio pravno shvaćanje, temeljem još uvijek neizmijenjene odredbe čl. 40. st. 2. ZS.

12. U odnosu na žalbeni navod tužitelja da je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o troškovima postupka propustio primijeniti načelo razmjernosti potrebno je navesti da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve činjenice potrebe za primjenu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP koju je u konkretnom slučaju pravilno primijenio. Tužitelj je djelomično uspio u sporu koji uspjeh je sud prvog stupnja pravilno utvrdio, pa okolnost što je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka nije prihvaćen u cijelosti, već samo djelomično sukladno omjeru njegovog uspjeha u sporu, ne znači da mu je nametnut prekomjeran teret ili da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

13. Osim toga, potrebno je i napomenuti da se kod troškova postupka pri ocjeni razumnog odnosa razmjernosti između upotrijebljenih sredstva i cilja koji se želi postići, najprije ocjenjuje da li je tužba nerazumna i lišena izgleda za uspjeh, nakon čega se, ako se utvrdi da tužba nije bila nerazumna, uzimaju se u obzir visina (iznos) troškova i materijalne odnosno financijske mogućnosti stranke i ovisno o tim okolnostima ocjenjuje se je li osobi nametnut značajan financijski teret. U konkretnom slučaju, troškovi su, doduše ne opsegu u kojem je tužitelj to tražio, dosuđeni upravo tužitelju, a ne tuženiku, pa je nejasno, a niti to tužitelj u žalbi pobliže obrazlaže, kakav je to prekomjerni financijski teret nametnut tužitelju.

14. Dakle, pobijanom odlukom suda prvog stupnja nije povrijeđeno pravo tužitelja na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava i čl. 6 Konvencije, a niti je odluka suda prvog stupnja protivna pravu Europske unije i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije (2016/C 202/01). Upravo suprotno, sud prvog stupnja je u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice potrebe za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na iste pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 2. ZPP. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP, koje žalbene razloge u žalbi ističe tužitelj. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

15. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u presudi u pobijanom dijelu pod točkom VI. izreke.

16. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

17. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 8. rujna 2025.

Sudac:

Robert Jambor