REPUBLIKA HRVATSKA

Posl.br. P-22/2024

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sucu Mariji Skokandić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o., Zadar, protiv tužene OTP BANKA d.d., OIB 52508873833, kojega zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri, Zagreb, radi isplate, nakon glavne rasprave održane dana 17. srpnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja a odsustvu tužene, dana 8. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj OTP BANKA HRVATSKA d.d., OIB 52508873833, da tužitelju UK, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe plati iznos od 5.363,98 € (pettistućatristotinešezdesettri eura i devedesetosam centi) uz zateznu kamatu koja teče :

- na iznos od 2,12 € počev od 13. siječnja 2009.

- na iznos od 7,86 € počev od 11. veljače 2009.

- na iznos od 14,89 € počev od 11. ožujka 2009.

- na iznos od 2,54 € počev od 11. travnja 2009.

- na iznos od 0,34 € počev od 12. svibnja 2009.

- na iznos od 1,59 € počev od 11. srpnja 2009.

- na iznos od 4,49 € počev od 12. siječnja 2010.

- na iznos od 9,76 € počev od 11. veljače 2010.

- na iznos od 8,64 € počev od 11. ožujka 2010.

- na iznos od 13,12 € počev od 13. travnja 2010.

- na iznos od 19,56 € počev od 11. svibnja 2010.

- na iznos od 25,30 € počev od 11. lipnja 2010.

- na iznos od 36,31 € počev od 13. srpnja 2010.

- na iznos od 25,54 € počev od 11. kolovoza 2010.

- na iznos od 52,89 € počev od 11. rujna 2010.

- na iznos od 38,54 € počev od 12. listopada 2010.

- na iznos od 41,31 € počev od 11. studenog 2010.

- na iznos od 53,21 € počev od 11. prosinca 2010.

- na iznos od 68,94 € počev od 11. siječnja 2011.

- na iznos od 51,26 € počev od 11. veljače 2011.

- na iznos od 56,75 € počev od 11. ožujka 2011.

- na iznos od 48,98 € počev od 11. travnja 2011.

- na iznos od 66,56 € počev od 11. svibnja 2011.

- na iznos od 78,60 € počev od 11. lipnja 2011.

- na iznos od 84,07 € počev od 12. srpnja 2011.

- na iznos od 144,81 € počev od 11. kolovoza 2011.

- na iznos od 87,20 € počev od 13. rujna 2011.

- na iznos od 78,60 € počev od 11. listopada 2011.

- na iznos od 80,72 € počev od 11. studenog 2011.

- na iznos od 79,94 € počev od 13. prosinca 2011.

- na iznos od 87,43 € počev od 11. siječnja 2012.

- na iznos od 92,67 € počev od 11. veljače 2012.

- na iznos od 94,29 € počev od 13. ožujka 2012.

- na iznos od 90,48 € počev od 11. travnja 2012.

- na iznos od 92,51 € počev od 11. svibnja 2012.

- na iznos od 94,61 € počev od 12. lipnja 2012.

- na iznos od 91,47 € počev od 11. srpnja 2012.

- na iznos od 91,17 € počev od 11. kolovoza 2012.

- na iznos od 85,25 € počev od 11. rujna 2012.

- na iznos od 87,27 € počev od 11. listopada 2012.

- na iznos od 91,67 € počev od 13. studenog 2012.

- na iznos od 90,28 € počev od 11. prosinca 2012.

- na iznos od 92,30 € počev od 11. siječnja 2013.

- na iznos od 86,56 € počev od 12. veljače 2013.

- na iznos od 84,34 € počev od 12. ožujka 2013.

- na iznos od 90,67 € počev od 11. travnja 2013.

- na iznos od 84,47 € počev od 11. svibnja 2013.

- na iznos od 81,21 € počev od 11. lipnja 2013.

- na iznos od 77,52 € počev od 11. srpnja 2013.

- na iznos od 82,03 € počev od 13. kolovoza 2013.

- na iznos od 84,50 € počev od 11. rujna 2013.

- na iznos od 86,85 € počev od 11. listopada 2013.

- na iznos od 87,37 € počev od 12. studenog 2013.

- na iznos od 90,47 € počev od 11. prosinca 2013.

- na iznos od 86,33 € počev od 11. siječnja 2014.

- na iznos od 90,79 € počev od 11. veljače 2014.

- na iznos od 92,73 € počev od 11. ožujka j2014.

- na iznos od 92,37 € počev od 11. travnja 2014.

- na iznos od 89,24 € počev od 13. svibnja 2014.

- na iznos od 88,78 € počev od 11. lipnja 2014.

- na iznos od 91,50 € počev od 11. srpnja 2014.

- na iznos od 94,27 € počev od 12. kolovoza 2014.

- na iznos od 95,70 € počev od 11. rujna 2014.

- na iznos od 95,87 € počev od 11. listopada 2014.

- na iznos od 98,51 € počev od 11. studenog 2014.

- na iznos od 99,33 € počev od 11. prosinca 2014.

- na iznos od 100,40 € počev od 13. siječnja 2015.

- na iznos od 93,29 € počev od 11. veljače 2015.

- na iznos od 93,29 € počev od 11. ožujka 2015.

- na iznos od 93,29 € počev od 11. travnja 2015.

- na iznos od 93,29 € počev od 12. svibnja 2015.

- na iznos od 93,29 € počev od 11. lipnja 2015.

- na iznos od 93,29 € počev od 11. srpnja 2015.

- na iznos od 93,29 € počev od 11. kolovoza 2015.

- na iznos od 93,29 € počev od 11. rujna 2015.

pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 12. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 12. siječnja 2023. do 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotnih poena, a od 2. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženoj OTP BANKA HRVATSKA d.d., OIB 52508873833, da tužitelju UK, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe plati iznos od 1.358,87 € (tisućutristotinepedesetosam eura i osamdesetsedam centi) uz zateznu kamatu koja teče :

- na iznos od 3,61 € počev od 13. ožujka 2007.

- na iznos od 3,59 € počev od 11. travnja 2007.

- na iznos od 3,53 € počev od 11. svibnja 2007.

- na iznos od 3,54 € počev od 12. lipnja 2007.

- na iznos od 3,50 € počev od 11. srpnja 2007.

- na iznos od 3,73 € počev od 11. kolovoza 2007.

- na iznos od 3,54 € počev od 11. rujna 2007.

- na iznos od 3,49 € počev od 11. listopada 2007.

- na iznos od 3,53 € počev od 13. studenog 2007.

- na iznos od 3,51 € počev od 11. prosinca 2007.

- na iznos od 3,57 € počev od 11. siječnja 2008.

- na iznos od 3,62 € počev od 12. veljače 2008.

- na iznos od 3,69 € počev od 11. ožujka 2008.

- na iznos od 3,63 € počev od 11. travnja 2008.

- na iznos od 3,59 € počev od 13. svibnja 2008.

- na iznos od 3,58 € počev od 11. lipnja 2008.

- na iznos od 3,57 € počev od 11. srpnja 2008.

- na iznos od 3,55 € počev od 12. kolovoza 2008.

- na iznos od 3,56 € počev od 11. rujna 2008.

- na iznos od 3,66 € počev od 11. listopada 2008.

- na iznos od 3,75 € počev od 11. studenog 2008.

- na iznos od 3,72 € počev od 11. prosinca 2008.

- na iznos od 3,90 € počev od 13. siječnja 2009.

- na iznos od 15,74 € počev od 11. veljače 2009.

- na iznos od 16,08 € počev od 11. ožujka 2009.

- na iznos od 15,48 € počev od 11. travnja 2009.

- na iznos od 15,37 € počev od 12. svibnja 2009.

- na iznos od 15,31 € počev od 11. lipnja 2009.

- na iznos od 15,43 € počev od 11. srpnja 2009.

- na iznos od 15,19 € počev od 11. kolovoza 2009.

- na iznos od 15,30 € počev od 11. rujna 2009.

- na iznos od 15,11 € počev od 13. listopada 2009.

- na iznos od 15,28 € počev od 11. studenog 2009.

- na iznos od 15,18 € počev od 11. prosinca 2009.

- na iznos od 23,41 € počev od 12. siječnja 2010.

- na iznos od 23,80 € počev od 11. veljače 2010.

- na iznos od 23,71 € počev od 11. ožujka 2010.

- na iznos od 24,04 € počev od 13. travnja 2010.

- na iznos od 24,51 € počev od 11. svibnja 2010.

- na iznos od 24,93 € počev od 11. lipnja 2010.

- na iznos od 25,73 € počev od 13. srpnja 2010.

- na iznos od 24,95 € počev od 11. kolovoza 2010.

- na iznos od 26,94 € počev od 11. rujna 2010.

- na iznos od 25,89 € počev od 12. listopada 2010.

- na iznos od 26,10 € počev od 11. studenog 2010.

- na iznos od 26,96 € počev od 11. prosinca 2010.

- na iznos od 28,11 € počev od 11. siječnja 2011.

- na iznos od 20,12 € počev od 11. veljače 2011.

- na iznos od 20,42 € počev od 11. ožujka 2011.

- na iznos od 20,00 € počev od 11. travnja 2011.

- na iznos od 20,96 € počev od 11. svibnja 2011.

- na iznos od 21,62 € počev od 11. lipnja 2011.

- na iznos od 21,92 € počev od 12. srpnja 2011.

- na iznos od 25,24 € počev od 11. kolovoza 2011.

- na iznos od 22,09 € počev od 13. rujna 2011.

- na iznos od 21,62 € počev od 11. listopada 2011.

- na iznos od 21,74 € počev od 11. studenog 2011.

- na iznos od 21,69 € počev od 13. prosinca 2011.

- na iznos od 22,10 € počev od 11. siječnja 2012.

- na iznos od 22,39 € počev od 11. veljače 2012.

- na iznos od 22,48 € počev od 13. ožujka 2012.

- na iznos od 22,27 € počev od 11. travnja 2012.

- na iznos od 22,38 € počev od 11. svibnja 2012.

- na iznos od 22,50 € počev od 12. lipnja 2012.

- na iznos od 22,32 € počev od 11. srpnja 2012.

- na iznos od 22,31 € počev od 11. kolovoza 2012.

- na iznos od 21,98 € počev od 11. rujna 2012.

- na iznos od 22,09 € počev od 11. listopada 2012.

- na iznos od 22,34 € počev od 13. studenog 2012.

- na iznos od 22,26 € počev od 11. prosinca 2012.

- na iznos od 22,37 € počev od 11. siječnja 2013.

- na iznos od 22,06 € počev od 12. veljače 2013.

- na iznos od 21,93 € počev od 12. ožujka 2013.

- na iznos od 22,28 € počev od 11. travnja 2013.

- na iznos od 21,94 € počev od 11. svibnja 2013.

- na iznos od 21,76 € počev od 11. lipnja 2013.

- na iznos od 21,56 € počev od 11. srpnja 2013.

- na iznos od 21,81 € počev od 13. kolovoza 2013.

- na iznos od 21,94 € počev od 11. rujna 2013.

- na iznos od 22,07 € počev od 11. listopada 2013.

- na iznos od 22,10 € počev od 12. studenog 2013.

- na iznos od 22,27 € počev od 11. prosinca 2013.

- na iznos od 12,14 € počev od 11. siječnja 2014.

pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 12. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 12. siječnja 2023. do 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotnih poena, a od 2. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

III. U preostalom dijelu (2.187,22 €) tužiteljevo se novčano potraživanje odbija.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju te se prigovor prijeboja odbija kao neosnovan.

V. Dužna je tužena u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.770,18 € sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke dana 4. siječnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora 70084/05, koji je soleminiziran kod javnog bilježnika Ivne Kaliman u [adresa] dana 18. siječnja 2005. pod br. OU-04/05 (u daljnjem tekstu Ugovor). Isti ugovor, tvrdi dalje tužitelj, sadrži odredbu kojom je ugovorena kamata uz redovnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Takva je kamatna klauzula, smatra tužitelj, ništetna jer je ugovorena činidba tj. visina kamatne stope neodređena i neodrediva. Pored toga ugovor sadrži valutnu klauzulu te su takve odredbe ugovora imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga tužbom od 10. lipnja 2019. tužitelj zahtijeva da mu tužena vrati neosnovano stečeni iznos koji će se tijekom postupka precizirati i to nakon pribavljanja svih potrebnih isprava i provedenog vještva.

2. Ocijenivši da je ovakva tužba nerazumljiva i da nije dovoljno jasno na kom osnovu tužitelj temelji svoje potraživanje, a posebice jer su naznačeni i eventualni kumulirani zahtjevi, sud je rješenjem od 7. listopada 2019. (list spisa 5 i 6) vratio tužbu radi ispravka i dopune primjenom odredbe čl. 109. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje ZPP).

3. Podneskom od 11. studenog 2019. (list spisa 8-13) ) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev naznačivši koji točno iznos na ime stečenog bez osnova potražuje od tužene. Tako ovom tužbom i to glavnim tuženim zahtjevom potražuje iznos od 67.317,25 kn na ime stečenog bez osnova, a koji iznos predstavlja razliku između anuiteta obračunatih temeljem jednostrano promijenjene kamatne stope u odnosu na anuitete obračunate po zakonom propisanoj kamatnoj stopi u smislu čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje ZOO) kao i razlike između fiksnog tečaja CHF na dan isplate kredita u odnosu na izmijenjeni tečaj sukladno valutnoj klauzuli, sve uz pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka.

3. 1. Za slučaj da sud ne bi prihvatio takav zahtjev tužitelj je sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a istakao tužbeni zahtjev kojim od tužene potražuje iznos od 48.477,20 kn uz pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog mjesečnog obroka. Obrazlažući takvo potraživanje tužitelj tvrdi da stranke o kamatnoj klauzuli nisu pojedinačno pregovarale već je kamatnu stopu banka mijenjala svojom jednostranom odlukom te bi u ovom slučaju vrijedila početno ugovorena kamatna stopa od 4,99 %. Stoga traženi iznos predstavlja razliku između onoga što je doista isplaćeno i obračuna koji se dobije u slučaju da je od početka otplate kredita primijenjen fiksni tečaj te početno ugovorena kamata bez jednostranih povećanja od strane banke.

3. 2. Jednako je tako ovim podneskom tužitelj istakao i daljnje eventualno kumulirane zahtjeve radi povrata iznosa od 40.392,93 kn odnosno radi povrata iznosa od 14.374,15 kn, a sve uz pripadajuću zateznu kamatu.

4. Tužena je u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastare s tvrdnjom da je protekao petogodišnji rok u kojemu je tužitelj mogao potraživati stečeno bez osnova, da je jednako tako protekao i zastarni rok za sva potraživanja na ime naknade štete (subjektivni tri godine a objektivni pet godina) a u konkretnom slučaju da je riječ o tražbinama povremenih davanja slijedom čega vrijedi zastarni rok od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

4. 1. Osporavajući osnov tužbenog traženja tužena smatra da se tužitelj ne može pozivati na presudu Visokog trgovačkog suda pod br. Pž 7129/13 od 13. lipnja 2014. jer se ta presuda ne primjenjuje neposredno na pojedini ugovorni odnos već je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u konkretnom slučaju postoje sve pretpostavke nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredbi. Tako je, tvrdi tužena, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva te takva odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti, a niti je tužitelj bilo čime potkrijepio tvrdnju da je banka postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da bi došlo do značajne neravnoteže u pravima stranaka.

4. 2. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ističe tužena, nije ništetna niti su ispunjene pretpostavke za takvo utvrđenje, a pored toga u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa među strankama (2005.) ugovaranje kamatne stope bilo je izrijekom zakonom dopušteno. Stoga tužena predlaže da se tužbeni zahtjev odbije te osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

4. 3. Podneskom od 10. prosinca 2019. (list spisa br. 25-29) tužena tvrdi da tužitelj nema pravnog osnova niti interesa voditi ovu parnicu budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF naknadno konvertiran te su stranke dana 15. veljače 2016. zaključile Dodatak ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje ZID ZPK). Time je, tvrdi tužena, položaj tužitelja kao potrošača izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima jer konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora. Spomenuti dodatak ugovoru o kreditu, kako dalje navodi tužena, zaključen je slobodnom voljom stranaka, utvrđena je preplata u iznosu od 7.884,01 kn te ugovoreno da će se navedeni iznos iskoristiti za namirenje budućih obroka kredita. Iz tog razloga, smatra tužena, tužitelj nije ovlašten potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora budući je sklapanjem dodatka od 15. veljače 2016. odnos među strankama ugovoren na drugačiji način pa samim time u ovoj pravnoj stvari niti pravomoćne presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj utuženog potraživanja. Ujedno je tužena istakla prigovor radi prijeboja na temelju sporazumno utvrđene i za podmiru dospjelih obroka kredita iskorištene preplate u iznosu od 7.884,01 kn.

5. Rješenjem ovoga suda pod posl.br. P-942/19 od 7. veljače 2020. (list spisa br. 130 i 131) određen je prekid postupka sukladno odredbi čl. 213. st. 2. toč. 3 ZPP- a, a u nastavku postupka tužitelj je konačno precizirao svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja i to podneskom od 22. studenog 2021. (list spisa br. 188- 198).

6. Očitujući se na ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužena je predložila da se svi istaknuti tužbeni zahtjevi, kako glavni tako i podredni, odbiju kao neosnovani pozivajući se pri tome na zaključeni sporazum o konverziji i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izneseno u postupku pod br. Gos-1/19 gdje je izričito navedeno da sporazum o konverziji sklopljen prema odredbama ZID ZPK-a ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

7. Presudom ovoga suda pod posl.br. P-738/2020 od 12. siječnja 2022. (list spisa br. 206-220) naloženo je tuženoj platiti tužitelju iznos od 48.266,31 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate uz napomenu da je dosuđeni iznos potrebno umanjiti za obračunatu preplatu po konverziji. Istom je presudom u preostalom dijelu (18.866,62 kn) tužiteljev zahtjev odbijen a ujedno je utvrđeno da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju te je prigovor prijeboja odbijen.

7. 1. Ova je presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici pod br. Gž-229/22 od 12. prosinca 2023. (list spisa br. 282-288) te predmet vraćen na ponovno suđenje.

7. 2. U nastavku postupka tužitelj je ustrajao u svom novčanom potraživanju te je podneskom od 11. ožujka 2024. (list spisa br. 289-301) uredio tužbeni zahtjev izrazivši ga u važećoj novčanoj jedinici. Ovim podneskom tužitelj ističe glavni tužbeni zahtjev potražujući iznos od 8.910,07 € uz pripadajuću zateznu kamatu na svaki pojedini mjesečni obrok, a za slučaj da sud ne bi prihvatio takav zahtjev postavio je zahtjev za isplatu iznosa od 6.406,04 € uz pripadajuću zateznu kamatu počev od 12. siječnja 2009. pa do rujna 2015. Jednako je tako tužitelj istakao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 1.907,50 € s pripadajućom zateznom kamatom počev od 11. srpnja 2005. pa do siječnja 2014.

7. 3. Tužena je pak ustrajala u svim istaknutim prigovorima s prijedlogom da se i glavni i eventualno kumulirani zahtjevi odbiju, a sve s tvrdnjom da tužitelju ne pripada pravo na ovakvu sudsku zaštitu budući je među strankama sklopljen dodatak ugovora o kreditu te je provedena konverzija na koje okolnosti se tužena pozvala na već donesene pravomoćne sudske odluke.

8. U postupku je proveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo Majdi Korljan, te pregledom i čitanjem isprava u spisu, a ocjenom svih provedenih dokaza odlučeno je kao u pravorijeku.

9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate utuženog iznosa utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje ZOO) kojim je regulirano pitanje stjecanja bez osnova pri čemu tužitelj tvrdi da mu tužena navedeni iznos duguje zbog razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice nastale zbog povećanja redovne kamate i tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita.

10. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tužena, kao kreditor, dana 4. siječnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora 70084/05 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivne Kaliman u [adresa] dana 18. siječnja 2005. pod br. Ou 04/05 (list spisa br. 4, prilog 2). Istim je ugovorom tužena odobrila tužitelju stambeni kredit u iznosu od 61.000 CHF s rokom otplate od 15 godina odnosno 180 mjesečnih anuiteta. U čl. 5. toč. 1. Ugovora utvrđeno je da nominalna kamatna stopa iznosi 4,99% godišnje s time da je ta stopa promjenjiva. U čl. 11. toč. 1. istog Ugovora određeno je doslovce: "Redovna (nominalna) kamatna stopa je promjenljiva, a utvrđuje se aktom/odlukom kreditora."

10. 1. Među strankama je neprijeporno da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala, a to jasno i proizlazi iz poslovnih knjiga tužene i to obavijesti promjeni kamatne stope (list spisa br. 56-64). Tako se od veljače 2005. do konca siječnja 2007. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,99%, potom je od veljače 2007. do konca 2008. kamatna stopa iznosila 5,20%, a od 12. siječnja 2009. pa do kraja studenog 2009. kamatna je stopa iznosila 5,90% Počev od 9. prosinca 2009. pa do konca 2010. vrijedila je kamatna stopa od 6,40% da bi potom od 7. siječnja 2011. pa do konca 2013. bila na snazi kamatna stopa od 5,99%. U razdoblju nakon 1. siječnja 2014. pa nadalje kamatna je stopa smanjena i iznosila je 3,23%.

11. Sporno je, dakle, pitanje osnove i visine utužene tražbine jer tužena smatra da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog ugovorom o kreditu te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, a pored čega je također sporno ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa nakon zaključenja dodatka ugovora o kreditu.

12. Svoje novčano potraživanje tužitelj temelji na tvrdnji da je ništetna odredba čl. 11. toč. 1. Ugovora kojom je ugovorena redovna kamatna stopa s time da je ta stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, a sve iz razloga jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome se tužitelj poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH pod br. Pž- 7129/13 od 4. srpnja 2014. ističući da je taj postupak vođen povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i da je u tom predmetu na strani tuženih bila i OTP banka d.d.

12. 1. Spomenutom odlukom Visokog trgovačkog sud RH pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika, među ostalim i tuženom iz ove parnice OTP banka d.d., a takva je tužba podignuta radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Istom presudom utvrđeno je da je tužena OTP banka d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

12. 2. U obrazloženju iste presude se navodi kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede, u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Ovo je u skladu i sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena sporna odredba.

12. 3. Shodno tome, osnovano se tužitelj u ovoj parnici poziva na sadržaj pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH pod br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. prema kojoj je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 11. Ugovora) ništetna, a svi prigovori tužene ne dovode u sumnju takav zaključak.

12. 4. Okolnost da, a što tvrdi tužena, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (siječanj 2005.) ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, ne daje za pravo banci da kamatnu stopu mijenja po svojem nahođenju i da time jednostrano mijenja visinu tužiteljeve otplatne obveze. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene načela savjesnosti i poštenja sadržana u odredbi čl. 4. ZOO.

12. 5. Ovdje je svakako potrebno uzeti u obzir i odluku Vrhovnog suda RH pod br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je, među ostalim, tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a slijedom čega je takva ugovorna odredba ništetna.

12. 6. Pregledom Ugovora kojega su zaključile parnične stranke opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatama tužene, a na te okolnosti nije u postupku bilo potrebno provoditi dokaz saslušanjem parničnih stranaka.

12. 7. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je u ovom slučaju ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena. U ugovoru nema naznačenog ni preciznog načina utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tužena, a koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata određuje isključivo prema odluci banke, mogla postupiti kako je htjela tj. i savjesno i nesavjesno. I iz citirane presude Visokog trgovačkog suda RH jasno proizlazi da su banke postupale suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interese potrošača kojima su nametnute ugovorne odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj. Zbog toga su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke protivne zakonu, a prema tome i ništetne.

12. 8. Ni tvrdnja tužene o tome da je tužitelj bio upoznat s općim uvjetima poslovanja i drugim aktima banke i da joj je bio dostavljen otplatni plan nije od značaja u ovoj parnici.

12. 9. Naime, prema odredbi čl. 295. st. 1. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u tipskom ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva. Takvi opći uvjeti dopunjuju posebne pogodbe među ugovarateljima, a u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

12. 10. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. u st. 2. cit. članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

12. 11. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo. Naime, u citiranoj presudi Visokog trgovačkog sud RH navodi se da se upravo o toj odredbi nije pregovaralo, a sve banke koje su u tom postupku bile tužene nisu niti tvrdile da su korisnici kredita mogli utjecati na visinu kamatne stope. Iz toga slijedi da se ni u ovom slučaju vezano uz spornu ugovornu odredbu nije pojedinačno pregovaralo.

12. 12. Čl. 1111. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj ga je dužan vratiti, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednost nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije opala.

12. 13. Iz svega naprijed navedenog utvrđeno je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 11. Ugovora) ništetna, a samim time smatra se da se osnova nikada nije ni ostvarila budući ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Pri tome pozivom na odredbu čl. 324. ZOO ništetnost ove odredbe ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora jer on može opstati i bez takve odredbe.

12. 14. Utvrdivši tako u postupku da je tužitelj podnio tužbu pozivajući se na citiranu presudu Visokog trgovačkog suda RH koja obavezuje i ovaj sud jer je tužitelj u spornom razdoblju bila stranka potrošačkog ugovora o kreditu, a tužena je koristila nepoštenu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, ovaj je sud ocijenio da tužitelju pripada pravo zahtijevati povrat stečenog bez osnova sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

13. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 1. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

13. 1. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. 2. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

13. 3. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

13. 4. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

13. 5. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom.

14. Odlučujući o visini iznosa kojega je tužena neosnovano stekla, sud je utvrdio da takav iznos predstavlja razliku između mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju u utuženom razdoblju i onih iznosa koji bi mu bili naplaćeni da je mjesečni anuitet obračunavan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99% te primjenom fiksnog tečaja CHF na dan isplate kredita. Ovo stoga jer je neprijeporno da su Ugovorom o kreditu stranke ugovorile redovitu kamatu od 4,99% i u tom dijelu ugovorna je odredba pravno valjana. Stoga i nije bilo osnova primjenjivati na odnose među strankama zakonom propisanu kamatu u skladu s odredbom čl. 26. st. 3. ZOO, a kako je to glavnim tužbenim zahtjevom potraživao tužitelj.

15. Na te je okolnosti, a na temelju priložene dokumentacije i izvoda iz poslovnih knjiga tužene, sud odredio provedbu financijsko knjigovodstvenog vještačenja te vještakom u ovoj parnici imenovao Majdu Korljan. U svom pismenom nalazu (list spisa br. 145-159) imenovana je vještakinja utvrdila:

- da je banka primjenom promjenjive kamatne stope uz valutnu klauzulu i promjenu tečaja CHF stekla iznos od 67.317,25 kn više nego što bi iznosili otplaćeni anuiteti u slučaju da je od početka otplate kredita do konverzije primijenjen fiksni tečaj za CHF i kamata određena čl. 26. st. 3. ZOO

- da je banka primjenom promjenjive kamatne stope uz valutnu klauzulu i promjenu tečaja CHF stekla iznos od 48.447,20 kn više nego što bi iznosili otplaćeni anuiteti u slučaju da je od početka otplate kredita do konverzije primijenjen fiksni tečaj za CHF i kamata utvrđena ugovorom o kreditu bez jednostranih povećanja

15. 1. Povodom primjedbi tužene na provedeno vještačenje te tvrdnje da imenovana vještakinja nije u svom nalazu iskazala negativnu razliku nastalu zbog činjenice što je tečaj CHF u određenom razdoblju bio manji od početnog i time povoljniji za tužitelja, sud je zatražio očitovanje vještaka i dopunu prvobitnog nalaza. Postupajući po takvom nalogu sudska vještakinja Majda Korljan je u svom pisanom nalazu (list spisa br. 173-187) primjenjujući i pozitivnu i negativnu razliku tečaja utvrdila:

- da je banka primjenom promjenjive kamatne stope uz valutnu klauzulu i promjenu tečaja CHF stekla iznos od 67.132,93 kn više nego što bi iznosili otplaćeni anuiteti u slučaju da je od početka otplate kredita do konverzije primijenjen fiksni tečaj za CHF i kamata određena čl. 26. st. 3. ZOO, a ukoliko se u izračun uzmu i negativne razlike tečaja iznos preplate bi bio 62.834,11 kn

- da je banka primjenom promjenjive kamatne stope uz valutnu klauzulu i promjenu tečaja CHF stekla iznos od 48.266,31 kn više nego što bi iznosili otplaćeni anuiteti u slučaju da je od početka otplate kredita do konverzije primijenjen fiksni tečaj za CHF i kamata utvrđena ugovorom o kreditu bez jednostranih povećanja , a ukoliko se u obzir uzme i negativna razlika tečaja, iznos preplate je 42.701,85 kn

15. 2. Na ovakav obračun vještaka stranke nisu imale primjedbi osim što tužena primjećuje da u nalaz vještaka nije uključena sporazumno utvrđena preplata po konverziji no u nastavku postupka sukladno uputi drugostupanjskog suda te obzirom na okolnost da je tužbeni zahtjev izražen u eurima, sud je rješenjem od 18. listopada 2024. (list spisa br. 307) odredio provedbu dopunskog vještva.

15. 3. Postupajući po nalogu suda imenovani je vještak dana 9. travnja 2025. dostavio dopunski nalaz i mišljenje (list spisa 310-319) iz kojeg proizlazi:

- da utvrđena razlika anuiteta nastala uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu stopu iznosi 1.358,87 €, a ukoliko bi se uzele u obzir i negativne razlike obračunati iznos je 1.136,40 €

- da razlika anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF iznosi 5.363,98 €, a ukoliko bi se prikazale i negativne razlike obračunati iznos je 4.531,11 €

- da obračunata zatezna kamata na naprijed navedene iznose do 30. rujna 2015. iznosi 2.065,03 €

- da je postupak konverzije proveden sukladno čl. 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju pri čemu je utvrđena preplata u iznosu od 1.046,39 €

15. 4. Na ovakav izračun vještaka punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi.

16. Tužena je tijekom postupka osporila tužitelju pravo potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora o kreditu, a zbog sklapanja dodatka Ugovoru kojim je isti konvertiran iz valute CHF u valutu EUR pri čemu smatra da su konverzijom sporne ugovorne odredbe izmijenjene s važenjem ex tunc te da dodatak ugovora o kreditu predstavlja svojevrsnu nagodbu stranaka kojom su razriješena sva uzajamna prava i obveze.

16. 1. Naime, prema čl. 19. b. ZPK konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

16. 2. Čitanjem dodatka Ugovora o kreditu od 15. veljače 2016. i sporazuma o korištenju preplate po konverziji od 12. veljače 2016. (list spisa br. 28) sud utvrđuje da je istim izvršena konverzija kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi korisnik bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Ovakav ugovor tužena je zaključila u ispunjenu svoje zakonske obveze sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju pri čemu su stranke utvrdile neotplaćeni dio glavnice, preostali rok otplate kredita te se suglasili da iznos preplate po konvertiranom kreditu iznosi 7.884,01 kn i da će se takav iznos koristiti za podmiru budućih obroka.

16. 3. Dodatak ugovora o kreditu i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem odredbi ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

16. 4. Konverzija, odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i iznos glavnice veza za tečaj CHF, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

16. 5. Konverzijom prvobitnog ugovora o kreditu među strankama je uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon zaključenja dodatka ugovoru, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama.

16. 6. U ovoj pravnoj stvari tužitelj svojim zahtjevom traži isplatu s osnova preplate anuiteta odnosno neosnovano stečenog na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a potraživanje je utuženo za razdoblje do rujna 2015. Dodatak ugovora o kreditu zaključen je dana 15. veljače 2016. i njime je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, utvrđeno je stanje glavnice kredita i utvrđen iznos preplate. Zbog svega toga sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnova zbog ništetnih ugovornih odredbi. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje odredba čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u ovom slučaju nisu ispunjeni.

16. 7. Zbog svega navedenog ovaj sud je mišljenja da tužitelj ima pravni interes za pokretanje i vođenje restitucijske parnice i da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a samim time ovlašten je zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite na što ne utječe provedena konverzija tj. čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi. S druge pak strane okolnost da je provedena konverzija kredita nameće potrebu da se u svakom pojedinom slučaju provjeri je li zaključenjem dodatka ugovoru cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža koja je narušena ništetnim ugovornim odredbama.

16. 8. U konkretnom slučaju iz nalaza vještaka jasno proizlazi da bi iznos obračunat konverzijom (1.046,39 €) bio dovoljan samo za djelomično podmirenje zatezne kamate koja u ovom slučaju iznosi 2.065,03 €, a iz čega je opravdano zaključiti da sklapanjem konverzije nisu za tužitelja uklonjene štetne posljedice proizvedene ništetnim odredbama osnovnog ugovora.

16. 9. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

16.10. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2005., stoga su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

17. Što se pak tiče prigovora zastare kojega ističe tužena potrebno je navesti slijedeće:

17. 1. Prema čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeva nije što drugo propisano, a čl. 241. istog Zakona propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. ZOO).

17. 2. Pozivom na citirane zakonske odredbe ovaj sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare te je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom RH donošenjem presude od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka. Pri tome se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO budući je predmetom tužbenog zahtjeva potraživanje na ime stjecanja bez osnova. Kako je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019., a tužitelju u ovom slučaju pravo na zahtjev za isplatu teče od datuma pravomoćnosti naprijed citirane presude (13. lipnja 2014.) očito je da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka pa je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

17. 3. O tome je svoj stav iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je među ostalim naznačeno doslovce:

"Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla."

18. Zbog svega navedenog sud je obvezao tuženu platiti tužitelju iznos koji je utvrđen provedenim knjigovodstvenim vještačenjem, a koji se odnosi na razliku dobivenu jednostranim povećanjem kamatne stope od strane tužene i na razliku iznosa početnog tečaja CHF u odnosu na tečaj istog u vrijeme mjesečnih otplata kreditnih anuiteta.

18. 1. Visina anuiteta bez promjene kamatne stope u iznosu od 1.358,87 € dosuđena je sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka koje je provedeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju te obrazloženo po stavkama i argumentirano. Iz nalaza imenovanog vještaka (list spisa br. 310-319) jasno proizlazi da je tužitelj zbog primjene promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, a u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, platio veći iznos i da razlika iznosi 1.358,87 €. Pri tome sud nije prihvatio prigovor tužene da je potrebno uzeti u obzir i negativne razlike tj. okolnost da je kamatna stopa u nekom razdoblju bila i manja od početno ugovorene. Ovo iz razloga jer je upravo tužena u ovom ugovornom odnosu određivala koliko će iznositi svaki pojedini mjesečni anuitet, upravo je tužena sastavljala nepoštene ugovorne odredbe i samoinicijativno mijenjala kamatnu stopu. Samim time tužitelj u razdoblju za koje je plaćao niže anuitete nije od tužene primio ništa.

18. 2. Utvrdivši tako u postupku da je tužitelj zbog primjene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u utuženom razdoblju platio iznos od 1.358,87 € više, sud je obvezao tuženu naknaditi tužitelju takav neosnovano stečeni iznos te je i presuđeno kao u toč. II izreke.

18. 3. Prema nalazu vještaka u postupku je utvrđeno da je zbog primjene valutne klauzule tužitelj platio više iznos od 5.363,98 €. Upravo je takav iznos i dosuđen tužitelju (toč. I izreke) pri čemu sud nije uzeo u obzir i negativne tečajne razlike, odnosno manje plaćene anuitete otplate kredita zbog pada tečaja CHF. Ovo stoga jer u konkretnom slučaju sud nije dužan umanjiti tražbinu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli za tzv. negativne tečajne razlike koje se odnose na razdoblje kada je tečaj bio manji od onoga na dan isplate kredita. Ovakav zaključak temelji se na činjenici da tužena nije u ovom slučaju istakla protutužbeni zahtjev a tužitelj je svo vrijeme plaćao upravo one anuitete koje je određivala banka i pri tome ništa nije neosnovano stekao. U ugovorima s valutnom klauzulom vezanom uz CHF postojala su razdoblja kada je tečaj padao u odnosu na početno ugovoreni no samim time potrošač plaćanjem po nižem tečaju nije mogao ništa steći niti ovdje ima mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove na strani tužitelja.

18. 4. Prigovor prijeboja istaknut od strane tužene nije osnovan, budući da tužena nema potraživanje koje bi mogla staviti u prijeboj sa potraživanjem tužitelja. Ovo iz razloga jer je iznos preplate iz Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu (list spisa br. 28) od 15. veljače 2016. u iznosu od 7.884,01 kn iskorišten i potrošen za plaćanje budućih rata od trenutka zaključenja ugovora o konverziji. Pored toga iznos preplate obračunat prilikom konverzije odnosno odredbe dodatka ugovor o kreditu ničim ne rješavaju pitanje preplaćenih kamata do kojih je došlo zbog nepoštenog postupanja tužene odnosno zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi. Jednako tako tužena ničim nije dokazala da ima prema tužitelju dospjelu tražbinu koju bi mogla staviti u prijeboj jer je konverzijom obračunati iznos preplate iskorišten. Zbog toga je sud i utvrdi da ne postoji tražbina tužene istaknuta prema tužitelju u svezi prigovora prijeboja te je i odlučeno kao u toč. IV izreke.

18. 5. Shodno navedenom tužena je u konačnici dužna platiti tužitelju iznos od 5.363,98 € na ime preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te iznos od 1.358,87 € na ime više plaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. Pored toga tužena duguje tužitelju pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a te je i presuđeno kao u toč. I pravorijeka. Naime, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodove i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO-a dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počev od dana stjecanja kako je to i utvrđeno u nalazu vještaka.

18. 6. U preostalom je dijelu tj. za iznos od 2.187,22 € tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Tužitelj je glavnim tužbenim zahtjevom zatražio plaćanje iznosa od 8.910,07 € no takav se izračun temelji na primjeni kamatne stope u skladu s odredbom čl. 26. st. 3. ZOO a na što tužitelj nema pravo pa je i odlučeno kao u toč. II pravorijeka.

18. 7. Utvrdivši tako da je glavni tužbeni zahtjev djelomično osnovan, sud je odlučio kao u izreci ove presude pri čemu nije ni bilo potrebno posebno odlučivati o podredno istaknutim zahtjevima. Ovo tim više jer je riječ o novčanom potraživanju koje se temelji na istom činjeničnom osnovu pa, a po mišljenju ovog suda, ovdje nije niti riječ o objektivnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva već tužitelj zapravo na ovaj način ističe i eventualno sukcesivno smanjenje svog potraživanja.

19. Odlučujući o parničnom trošku sud je smatrao opravdanim primijeniti odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a te je obvezao tuženu naknaditi tužitelju sve troškove koji su bili potrebni radi vođenja ove parnice. Ovo stoga jer je ocjenom omjera uspjeha u parnici očito da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva pri čemu zbog tog dijela nisu niti nastali posebni troškovi. Sukladno odredbi st. 2. cit. članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu a pri tome vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Kako je tužena tijekom čitavog postupka osporavala osnov novčanog potraživanja, a tužitelj je u pogledu osnova uspio u cijelosti, njegov uspjeh u tom dijelu iznosi 100%. U pogledu visine novčanog potraživanja tužitelj je uspio za cca 75 % dok je tužena u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspjela za 25 %. Obračunom navedenih postotaka jasno je da tužitelj ima pravo na naknadu svih troškova koji su bili potrebni radi vođenja ove parnice. Stoga je odmjerivši sve izdatke koji su bili potrebni u ovom postupku sud tužitelju priznao izdatke za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe i sastav četiri obrazložena podneska te zastupanje na četiri ročišta, za svaku radnju po 200 €, za sastav žalbe na rješenje iznos od 100 € te za sastav žalbe na presudu 250 €, a što ukupno iznosi 2.150 € koji je iznos uvećan za pripadajuću stopu PDV-a (537,50 €). Jednako tako su tužitelji priznati troškovi sudskog vještačenja u iznosu od 798,17 € te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 149 € i na presudu u iznosu od 135,51 € pa sveukupno priznati trošak iznosi 3.770,18 €.

20. Zbog navedenoga odlučeno je kao u pravorijeku.

U Korčuli, 8. rujna 2025.

S u d a c :

Marija Skokandić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).