Poslovni broj: Us I-947/25-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Mariji Lulić, odvjetnici iz Zagreba, Pavla Hatza 10, protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 08. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-10/24-03/03505797289, URBROJ: 341-99-11/2-24-7922 od 11. veljače 2025. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 11. veljače 2025. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 25. studenog 2024. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je zahtjev tužitelja da mu se u staž osiguranja utvrdi razdoblje od 01. travnja 2001. godine do 31. siječnja 2006. godine odbijen, dok je zahtjev da mu se u staž osiguranja utvrdi razdoblje od 01. veljače 2006. godine do 01. prosinca 2023. godine odbačen.

Tužitelj je državljanin Slovenije te je u oba spomenuta razdoblja bio zaposlen u Veleposlanstvu Slovenije u Republici Hrvatskoj (RH).

Tužitelj u tužbi navodi da je po ugovorima o radu obavljao poslove administrativnog referenta, pri čemu je jedina razlika između dva razdoblja bila u tome što je u prvom razdoblju bio zaposlen na određeno, a u drugom razdoblju na neodređeno vrijeme. Tužitelj se poziva na odgovarajući sadržaj slovenskog prava koje povratno upućuje na primjenu hrvatskog prava, što je 18. svibnja 2004. godine potvrdilo i slovensko ministarstvo nadležno za vanjske poslove.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je 08. prosinca 2023. godine podnio zahtjev za priznanje svojstva osiguranika iz mirovinskog osiguranja u razdoblju od 01. travnja 2001. godine do 31. siječnja 2006. godine (prema tome, to razdoblje je jedini predmet ove pravne stvari), kada je kao državljanin Slovenije bio zaposlen kao administrativni referent u Veleposlanstvu Slovenije u RH u Zagrebu.

Prvim prvostupanjskim rješenjem od 24. travnja 2024. godine je tužitelju bilo priznato svojstvo osiguranika, uz obrazloženje da za tužitelja nije bila uspostavljena prijava osiguranja ni prijava prestanka osiguranja (prijava osiguranja je uspostavljena tek 01. veljače 2006. godine), ali je utvrđeno da su tužitelj i Veleposlanstvo Slovenije u RH izjavama i ugovorom o radu potvrdili tužiteljev radni odnos u spornom razdoblju od 01. travnja 2001. godine do 31. siječnja 2006. godine.

Povodom žalbe Veleposlanstva Slovenije u RH, drugostupanjskim tuženikovim rješenjem od 26. srpnja 2024. godine je poništeno spomenuto prvostupanjsko rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak, uz utvrđenje da je radni odnos tužitelja uređivalo slovensko pravo.

Novim prvostupanjskim rješenjem od 25. studenog 2024. godine je tužiteljev zahtjev za utvrđivanje staža osiguranja za razdoblje od 01. travnja 2001. godine do 31. siječnja 2006. godine odbijen, s obzirom na to da su se u odnosu na njega primjenjivali pravni propisi Slovenije.

Tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 11. veljače 2025. godine odbio tužiteljevu žalbu.

U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj u razdoblju od 01. travnja 2001. godine do 31. siječnja 2006. godine bio zaposlen kao administrativni referent u Veleposlanstvu Slovenije u RH u Zagrebu, kao što nije sporno da je tužitelj državljanin Slovenije i da u navedenom razdoblju nije imao stalno prebivalište u [adresa]. Na temelju čl. 10. st. 1. t. 5. tada važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 71/99, 127/00 i 59/01) obvezno su osigurani strani državljani koji su zaposleni na teritoriju RH, ali samo ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno. To je i u skladu s činjenicom da važeći međunarodni ugovori imaju jaču pravnu snagu od zakonskih propisa.

Na temelju čl. 9. st. 1. i 2. Sporazuma o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Republike Slovenije (NN MU 16/97 i 3/98 - Sporazum) za članove administrativnog osoblja diplomatskog predstavništva koji nisu državljani države primateljice niti u njoj imaju stalno prebivalište vrijede pravni propisi države šiljateljice koja ih je poslala na rad u državu primateljicu.

S obzirom na to da je tužitelj u spornom razdoblju od 01. travnja 2001. godine do 31. siječnja 2006. godine bio zaposlen kao član administrativnog osoblja (administrativni referent) u Veleposlanstvu Slovenije u RH te da je državljanin Slovenije i da tada nije imao stalno prebivalište u [adresa], jasno je da se na njega u spomenutom razdoblju na temelju čl. 9. st. 1. i 2. Sporazuma primjenjuje slovensko pravo.

Prema tome, važeći međunarodni ugovor za konkretan slučaj nedvojbeno propisuje primjenu slovenskog prava pa stoga sadržaj pojedinog nacionalnog prava više ne može povratno upućivati na primjenu drugog nacionalnog prava, kako predlaže tužitelj na temelju mišljenja slovenskog ministarstva nadležnog za vanjske poslove.

Iz svega proizlazi da je za uređivanje prava iz radnog odnosa tužitelja u razdoblju od 01. travnja 2001. godine do 31. siječnja 2006. godine - uključivši i uređivanje prava iz mirovinskog osiguranja na temelju radnog odnosa - mjerodavno slovensko pravo, osim eventualnih odredbi tog prava koje bi povratno upućivale na primjenu hrvatskog prava. Stoga je tužitelj svoja prava iz mirovinskog osiguranja za sporno razdoblje trebao ostvarivati u Sloveniji, a ne u RH (opunomoćenica tužitelja je na raspravnom ročištu potvrdila da tužitelj nije u Sloveniji podnosio nikakav zahtjev za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja za sporno razdoblje).

Na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari ne može utjecati činjenica da je tužitelju na temelju prijave Veleposlanstva Slovenije u RH za razdoblje od 01. veljače 2006. godine nadalje (od kada je postao zaposlenik na neodređeno vrijeme, što nije od utjecaja na primjenu Sporazuma) priznato svojstvo osiguranika u RH, što je po mišljenju ovog suda bilo u suprotnosti s važećim pravnim propisima (čl. 9. st. 1. i 2. Sporazuma), a što je na raspravnom ročištu potvrdila i prisutna opunomoćenica tuženika.

Zbog svega navedenog sud smatra da je u upravnom postupku pravilno i zakonito odbijen tužiteljev zahtjev da mu se u staž osiguranja kod domaćeg nositelja mirovinskog osiguranja utvrdi razdoblje od 01. travnja 2001. godine do 31. siječnja 2006. godine pa je i tuženik osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 11. veljače 2025. godine pravilno i zakonito odbio tužiteljevu žalbu.

Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog tuženikovog drugostupanjskog rješenja od 11. veljače 2025. godine kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 08. rujna 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Marija Lulić

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića