REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-518/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužitelja HG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u Osijeku, Stjepana Radića 14, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 12. kolovoza 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti tužitelja HG osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Andreja Garića, odvjetnika u Slavonskom Brodu i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika u Slavonskom Brodu, nakon javne objave 8. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba: članka 3. Ugovora o kreditu broj: 918-50- 4738240, sklopljenog 3. ožujka 2008. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 6. ožujka 2008. po javnom bilježniku Ruži Medunić iz Slavonskog Broda pod br. OV-3512/08, u dijelu odredbe koji glasi: “3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita... “

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju HG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 319,92 EUR (tri stotine devetnaest eura i devedeset i dva centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom 8. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju HG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR (tisuću dvije stotine trideset i jedan euro i osamnaest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 8. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 13. studenog 2024. podnio tužbu protiv tuženika, a radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 918-50-4738240 od 3. ožujka 2008. potvrđen 6. ožujka 2008. po javnom bilježniku Ruži Medunić iz [adresa] pod brojem OV-3512/08, u djelu odredbe koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto“ od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je on kao korisnik kredita 3. ožujka 2008. s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj: 918-50-4738240, prema kojemu je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 15.866,94 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Nadalje, tužitelj je naveo kako je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Tužitelj je naveo kako je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor, u kojemu je, u članku 3. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,30% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. S tim u svezi naveo je kako je tuženik prilikom isplate kredita 7. ožujka 2008. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.410,44 kuna, a koja protuvrijednost prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđene Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 319,92 EUR. Tužitelj je naveo kako se o predmetnoj ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista odredba kao takva bila unaprijed formulirana od strane tuženika i implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaj. Tužitelj je naveo kako njemu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Tužitelj smatra kako predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena, ništetna i kao takva ne proizvodi pravni učinak. U svezi navedenog tužitelj je naveo kako je tuženik na temelju predmetne nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi istu naplatio od tužitelja, čime je stekao nepripadajuću imovinsku korist, tužitelj smatra da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti stečeno bez osnove, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik nije sporio da su parnične stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu 3. ožujka 2008. niti da je predmetnim ugovorom tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.866,94 CHF, te je naveo i kako je istim kreditom ugovorena redovna kamata 6,75% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik je naveo kako smatra da je predmetni ugovor sklopljen sukladno odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. Tuženik, je nadalje, naveo da je odredba članka 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Smatra da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik je naveo i kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik je, nadalje, istaknuo prigovor zastare utuženog potraživanja, pozivajući se na odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

2.2. Tuženik smatra i da nije sporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora kao i da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik je osporavao navode tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, s tim u svezi naveo je da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je naveo i kako smatra da je s obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno, da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

3. Podneskom od 19. prosinca 2024. tužitelj se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu. U predmetnom podnesku tužitelj je naveo kako tuženikovi navodi de facto predstavljaju priznanje osnovanosti tužbenoga zahtjeva budući da tuženik i dalje osporava potrebu bilo kakovog pojašnjavanja potrošačima svrhe naplaćenih naknada u sklopljenim ugovorima o kreditu. Tužitelj se u odnosu na navode o netransparentnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi pozvao i na europsko zakonodavstvo kao i na sudsku praksu i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u predmetima C-224/19 i C-259/19, prema kojima ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama i to tako da- potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. S tim u svezi tužitelj je naveo kako nacionalni sud u svakom pojedinom slučaju mora ispitati jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. st. 2. & čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetna ugovorna odredba i bez potrebe ispitivanja bila transparentna “sama po sebi”.

Dodatno je tuženik naveo i kako prema stajalištu suda EU, ugovorne odredbe obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” podrazumijevaju samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge.

S tim u svezi tužitelj je naveo da činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje predmetnom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita, jer oni ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Tužitelj smatra da takvi troškovi, ako su i postojali nisu smjeli teretiti tužitelja, jer je tuženik financijska institucija koji redovito pruža uslugu odobravanja kredita, stoga je bio dužan eventualne troškove u postupku odobravanja kredita uračunati i podmiriti iz kamate koju je naplaćivao tužitelju pri otplati kredita.

3.1. Tužitelj je naveo kako, s obzirom na navedeno, predmetna odredba kojom se tužitelju kao potrošaču od strane financijske institucije nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade, a uzimajući u obzir da je tuženik sam sastavio predmetni ugovor, pri tome nije dokazao takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, stoga tuženik smatra da je ista nepoštena i netransparentna, a također sumnja i da mu je tuženik na opisani način obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. Tužitelj se dodatno pozivao i na Direktivu vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, navodeći da su ciljevi predmetne Direktive implementirani u Zakon o zaštiti potrošača već te u odredbe Zakona o obveznim odnosima, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obvezno pravnih odnosa u ugovaranju općih uvjeta ugovora. S tim u svezi tužitelj se pozivao na odredbe Zakona o obveznim odnosima, i to članka 295. i 296. te je naveo kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj je nadalje, naveo kako je predmetni ugovor tipski ugovor u kojemu je bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora.

3.2. Tužitelj je naveo kako se prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pojedinačno pregovaralo o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, tužitelj smatra, a budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja. Tužitelj smatra kako je protivno načelu savjesnosti i poštenja njemu nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom.

3.3. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj se pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. sukladno kojemu tužiteljevo potraživanje nije u zastari, te se pozvao i na shvaćanje Suda Europske unije, izraženo u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021. prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj je istaknuo kako mu je upravo tuženik dostavio potvrdu o visini (neosnovano) naplaćene naknade, slijedom čega tužitelj drži kako navedena nije sporna.

4. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 918-50-4738240, sklopljenog 3. ožujka 2008. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 6. ožujka 2008. po javnom bilježniku Ruži Medunić iz [adresa] pod br. OV-3512/08, u djelu koji glasi: „3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita... “, te kondemnatorni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 319,92 EUR, a koji iznos je platio tuženiku na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva na temelju ništetnog i nepoštenog dijela odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu.

4.1. Među parničnim strankama nije sporna da su parnične stranke bile u obvezno-pravnom odnosu temeljem ugovora o kreditu, nije sporno da je tužitelj je predmetnim ugovorom ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita 3,30% od iznosa kredita. Nije sporno da je tužitelj potrošač, jer u tijeku postupka tuženik niti u jednom trenutku nije osporavao tužiteljevo svojstvo potrošača.

4.2. Sporna je među parničnim strankama osnova tužbenog zahtjeva, sporno je li narušena ravnoteža u pravima i obvezama parničnih strana, sporno je je li dio predmetne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 918-50-4738240, sklopljenog 3. ožujka 2008. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 6. ožujka 2008. po javnom bilježniku Ruži Medunić iz [adresa] pod br. OV-3512/08, ništetan, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik je istu isprva, u odgovoru na tužbu osporavao, ali je na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 27. ožujka 2025. iskazao da visinu tužbenog zahtjeva više ne osporava.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave koje prileže spisu te su pročitani, i to: potvrda tuženika da je tužiteljica bila korisnik kredita broj ugovora 918-50-4738240 od 26. srpnja 2024. (stranica spisa 5), preslika Ugovora o kreditu br. 918-50-4738240 sklopljen između parničnih stranaka 3. ožujka 2008. ovjeren po javnom bilježniku Ruži Medunić u [adresa] poslovni broj: OV 3512/08 od 6. ožujka 2008. (stranica spisa 6-9), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

5.1. Sud nije izvodio dokaz financijskim vještačenjem jer tuženik visinu tužbenog zahtjeva nije osporavao. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

6. Uvidom u potvrdo tuženika od 26. srpnja 2024. razvidno je da je tužitelj HG bio korisnik kredita broj ugovora 918-50-4738240, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 15.866,94 EUR, a koji je isplaćen/korišten od 7. ožujka 2008., te zatvoren/otplaćen 14. travnja 2015. Nadalje, iz iste potvrde razvidno je da je po predmetnom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.410,44 kune (3,30% od iznosa kredita), sukladno članku 3. NAKNADA – Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita.

6.1. Uvidom u ugovor o kreditu broj: 918-50-4738240, sklopljenog 3. ožujka 2008. nesporno je utvrđeno, a što stranke u tijeku postupka i nisu sporile, da je da je predmetni ugovor sklopljen između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita

3. ožujka 2008. između tužitelja i tuženika, te da je isti ovjeren po javnom bilježniku Ruži Medunić iz [adresa] pod br. OV-3512/08, dana 6. ožujka 2008. Nadalje, razvidno je da je riječ o namjenskom kreditu za kupnju novih vozila Opel, da se istim banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 15.866,94 CHF, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. U članku 3. predmetnog ugovora navedena je obveza plaćanje naknade 3,30%, od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

7. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj HG iskazao je kako je 2008. godine kod tuženika ishodio kredit za osobne potrebe. Nadalje, iskazao je kako se obratio tuženiku u njegovoj poslovnici u [adresa], a službenik tuženika mu je ponudio kredit CHF, koji je tužitelju rekao da je to najpovoljniji kredit za njega. Tužitelj je iskazao kako nije bilo pregovora oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ugovor je bio formuliran i on ga je samo potpisao, te je bio prisutan ovjeri predmetnog ugovora kod javnog bilježnika, a koji mu ugovor nije pročitao, niti mu je tumačio pojedine njegove odredbe. Kao niti pravnu prirodu i pravne posljedice sklapanja takvog ugovora. Iskazao je kako je predmetni ugovor pročitao, ali nije zamijetio da isti sadrži odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita, to je shvatio tek nakon što mu je kredit isplaćen jer mu je tuženik isplatio manji iznos o ugovorenog, a taj umanjeni iznos je predstavljao iznos naplaćene naknade. Zbog navedenog se obratio tuženiku, ali su mu od strane tuženika samo rekli kako sve piše u ugovoru. Također je iskazao kako je glede predmetnog ugovora i ugovorene kamatne stope i valutne klauzule protiv tuženika vodio i drugi parnični postupak kod Općinskog suda u Osijeku, u kojemu je donesena pravomoćna presuda u njegovu korist. Tužitelj je iskazao kako nema znanja iz područja bankarstva, računovodstva i financija, on je inženjer elektrotehnike, a naknadu za obradu kredita razumije i definira kao određeni iznos novca koje banka uzima za podmirenje materijalnih troškova poput printanja i isplate plaće zaposlenicima.

7.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti i isti je ocijenio životnim i iskrenim jer je dan uvjerljivo i sigurno, te je isti u skladu s materijalnim dokazima koji prileže spisu, pa sud nema razloga posumnjati u iskrenost danog iskaza.

8. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti

9. Odredbom članka 96. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 79/2007, 125/2007- dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 102. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna, Nastavno prema odredbi članka 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

9.1. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući sporni dio odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita platiti sve naknadu od 3,30% iznosa kredita, koja je shodno navedenoj odredbi naplaćena u iznosu od 2.410,44 kune, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

9.2. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

9.3. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

10. U svom iskazu tužitelj je naveo da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije bio posebno informiran o obvezi plaćanja predmetne tzv. ulazne naknade, ugovor je pročitao, ali nije razumio odredbu o naknadi, te nije imao izbora utjecati na odredbe ugovora jer je isti bio unaprijed sastavljen. Tužitelj je iskazao i kako mu predmetni ugovor nije pročitao niti javni bilježnik koji je ugovor ovjerio niti mu je dao neka upozorenja i tumačenja glede odredbi predmetnog ugovora. Tužitelj je iskazao i kako je predmetna naknada ustegnuta od iznosa odobrenog kredita i tada je po prvi puta saznao za premetnu naknadu jer mu je isplaćen iznos kredita manji od ugovorenog, zbog navedenog se obraćao tuženiku, ali mu je rečeno da sve piše u ugovoru.

11. U tijeku postupka nije bilo sporno, ali sud smatra važnim istaknuti, da s obzirom da je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, to je dakle tužitelj potrošač.

Naime, za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi Suda EU za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

12. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je dio odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, a koja naknada predstavlja naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 102. stavka 1. ZZP-a ništetna. Naime, imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, na način da mu se odobri traženi kredit bez plaćanja bilo kakve naknade, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena je od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita, i to 3,30% iznosa kredita.

13. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

14. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je dio odredba članka 3 predmetnog Ugovora o kreditu ništetan, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

15. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada, o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, pa niti o samom smanjenju te naknade, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade, dakle, od 7. ožujka 2005. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

15.1. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 96. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 99. ZZP-a, odredbom članka 102. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je utvrdivši da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza platiti tzv. ulaznu naknadu od 3,30% iznosa kredita, nepoštena, a time i ništetna te vodeći računa da je visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva nesporna, usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 319,92EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. ožujka 20085 godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., 155. ZPP. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, sud je tuženika obvezao da tužitelju naknadi prouzročene troškove konkretnog parničnog postupka.

16.1. U pogledu naznačene vrijednosti predmeta spora od 1.340,50 EUR, a kojoj tuženik nije prigovarao, s obzirom na istaknuti deklaratorni i kondenmnatorni tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da sukladno članku 35. ZPP vrijednost kondemnatronog dijela tužbenog zahtjeva iznosi 319,92 EUR, dok razlika od 1.020,57 EUR sukladno članku 40. stavak 2. ZPP predstavlja vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva.

16.2. S obzirom na visinu vrijednosti spora od 1.340,50 EUR, priloženi troškovnik te činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa) tužitelju su kao osnovani utvrđeni slijedeći troškovi

- trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 EUR sukladno Tbr. 1. stavak 1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 20. prosinca 2024. u iznosu 200,00 EUR, ukupno 400,00 EUR sukladno Tbr. 8. stavak 1. Tarife,

- trošak zastupanja na ročištima 27. ožujka 2025. i 12. kolovoza 2025. za svako ročište u iznosu 200,00 EUR, ukupno 400,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, kao i pristup ročištu za objavu presude u iznosu 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife.

Dakle, sveukupno je sud tužitelju kao osnovan priznao trošak od 900,00 EUR na koji iznos je sud tužitelju priznao i trošak PDV-a od 25% u iznosu 225,00 EUR sukladno Tbr. 46 Tarife.

Sud je tužitelju kao osnovan priznao i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR sukladno Tbr. 1 Uredba o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23.-dalje: Uredba) te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR sukladno Tbr. 2. točka 1. Uredbe.

Sud je, dakle, ukupno osnovanim troškom tužitelju utvrdio iznos od 1.231,18 EUR, koji trošak mu je dosuđen te je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

17. Na dosuđene troškove sud je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ), te članka 151. stavak 3. ZPP i članka 29. ZOO.

18. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja

Slavonski Brod, 8. rujna 2025.

Sutkinja

Anđela Bionda

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj HG po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku

2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu