REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-932/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marija Jukić Jurišić, odvjetnica u Zagrebu, Đorđićeva 15, protiv tuženika Raiffeisnenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 2. srpnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Joška Sprčića, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnice tuženika Barbare Knežević, odvjetnice u Zagrebu, dana 8. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržan u članku 2. ugovora o kreditu broj 045-50-3930452, sklopljenog dana 20. veljače 2007. u Zagrebu-Susedgrad, a koji je sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao davatelja kredita i tužiteljice VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, a koja glasi:

"/drugo/ Kamatna stopa

u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.".

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba u članku 7. ugovora o kreditu broj 045- 50-3930452, sklopljenog dana 20. veljače 2007. u Zagrebu-Susedgrad, a koji je sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao davatelja kredita i tužitelj ice VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:

" 7. /sedmo/ Način otplate

...............po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, .......“.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici VS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.272,46 € (slovima: tritisućedvjestosedamdesetdvaeura i četrdesetšestcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena , od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotna poena , a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima na iznos od:

0,48 € od dana 31.3.2007.

0,18 € od dana 29.2.2008.

3,43 € od dana 31.3.2008.

13,42 € od dana 31.10.2008.

2,92 € od dana 30.11.2008.

16,27 € od dana 31.12.2008.

18,32 € od dana 31.1.2009.

19,25 € od dana 28.2.2009.

16,70 € od dana 31.3.2009.

17,18 € od dana 30.4.2009.

13,27 € od dana 31.5.2009.

10,40 € od dana 30.6.2009.

11,16 € od dana 31.7.2009.

12,68 € od dana 31.8.2009.

12,55 € od dana 30.9.2009.

11,01 € od dana 31.10.2009.

13,89 € od dana 30.11.2009.

16,20 € od dana 31.12.2009.

19,48 € od dana 31.1.2010.

18,73 € od dana 28.2.2010.

23,18 € od dana 31.3.2010.

22,34 € od dana 30.4.2010.

23,98 € od dana 31.5.2010.

38,23 € od dana 30.6.2010.

35,30 € od dana 31.7.2010.

44,26 € od dana 31.8.2010.

41,17 € od dana 30.9.2010.

36,19 € od dana 31.10.2010.

46,70 € od dana 30.11.2010.

60,07 € od dana 11.1.2011.

50,60 € od dana 31.1.2011.

53,92 € od dana 28.2.2011.

49,70 € od dana 31.3.2011.

50,45 € od dana 30.4.2011.

68,38 € od dana 31.5.2011.

70,13 € od dana 30.6.2011.

85,10 € od dana 31.7.2011.

77,41 € od dana 31.8.2011.

68,99 € od dana 30.9.2011.

68,08 € od dana 31.10.2011.

67,44 € od dana 30.11.2011.

71,45 € od dana 18.1.2012.

74,95 € od dana 31.1.2012.

75,42 € od dana 29.2.2012.

73,00 € od dana 31.3.2012.

74,64 € od dana 30.4.2012.

75,75 € od dana 31.5.2012.

73,87 € od dana 30.6.2012.

74,37 € od dana 31.7.2012.

72,96 € od dana 31.8.2012.

69,91 € od dana 30.9.2012.

73,16 € od dana 31.10.2012.

74,72 € od dana 30.11.2012.

73,62 € od dana 31.12.2012.

67,49 € od dana 31.1.2013.

72,70 € od dana 28.2.2013.

73,16 € od dana 31.3.2013.

71,11 € od dana 15.5.2013.

64,76 € od dana 31.5.2013.

64,60 € od dana 30.6.2013.

66,16 € od dana 7.8.2013.

68,66 € od dana 31.8.2013.

72,13 € od dana 30.9.2013.

70,34 € od dana 31.10.2013.

71,60 € od dana 30.11.2013.

73,04 € od dana 31.12.2013.

73,93 € od dana 4.2.2014.

75,82 € od dana 3.3.2014.

pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Reiffeisenbank Austria prema tužiteljici VS u iznosu od 59,40 €.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici VS naknadi troškove postupka u iznosu od 2.053,11 € sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve do isplate, tekućom od 8. rujna 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice VS za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke ove presude.

VII. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi punomoćnici tužiteljice odvjetnici Mariji Jukić Jurišić iz Zagreba, Đorđićeva 15, OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove delegacije predmeta u iznosu od 12,96 EUR, u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnice tužiteljice odvjetnice Marije Jukić Jurišić za naknadu troškova delegacije predmeta preko dosuđenog iznosa iz točke VII. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 20. veljače 2007. sklopila ugovor o kreditu, broj 045-50-3930452, a radilo se o namjenskom kreditu za kupnju osobnog vozila, s iznosom glavnice od 22.762,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu, s rokom vraćanja od 84 mjeseca. Među strankama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20% godišnje. Člankom 2. ugovora propisano je da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok je člankom 7. ugovora propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu. Tužiteljica je navela da je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatila tuženiku sukladno ugovoru.

1. 2. Tužiteljica je navela da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stopa te odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne i da ne proizvode pravne učinke između stranaka, pozivajući se na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača. Napomenula je da je predmetni ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen, odnosno standardizirani ugovor te da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

1. 3. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrde ništetnima dijelovi odredbi predmetnog ugovora o kreditu koji se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope (čl. 2. ugovora) i koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF -u (čl. 7. ugovora). Kondemnatorni tužbeni zahtjev tužiteljica je utemeljila na pravilima o vraćanju stečenog bez osnove te je tužbenim zahtjevom zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 3.476,08 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

1. 4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica podneskom od 6. prosinca 2024. tužbenim zahtjevom zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 3.272,46 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od dana plaćanja istih tuženiku, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.– u daljnjem tekstu: ZOO), kojom odredbom je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2. 2. U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženika je naveo da su način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanje kamate propisani Općim uvjetima, iz kojih proizlazi da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, da se ugovara u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva. Tuženik je naveo da tužiteljica nije obrazložila koliko bi prema njezinom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Naveo je da pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljicu ne samo da je pojašnjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila kod solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika. Tuženik je naveo da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila jasna, lako uočljiva, razumljiva te da tužiteljica nikad nije podnijela prigovor u pogledu promjenjive kamatne stopa. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare tražbine s osnova promjenjive kamatne stope.

2. 3. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik je naveo da je odredbama ZOO-a dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, slijedom čega tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule nije bio nepošten. Tuženik je naveo da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu prilikom sklapanja ugovora i da je tužiteljica po vlastitom izboru odabrala valutnu klauzulu u CHF -u. Takav odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama jer je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati valutnu klauzulu. Nadalje, tuženik je naveo da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije bila predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF-a, pa ni bilo koje druge strane valute. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik je osporio tvrdnje tužiteljice da je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba potrošačkog ugovora mogla smatrati nepošteno, kumulativno se moraju ispuniti uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem, uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u zahtjevu za kredit vlastoručno odabrala valutnu klauzulu u CHF-u i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik smatra da je u cijelosti postupio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik je također istaknuo prigovor zastare na tužiteljičinu tražbinu s osnova valutne klauzule.

2. 4. Tuženik je osporio visinu tužiteljičine tražbine navodeći da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove jer da tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika, niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Tuženik smatra da se tužiteljica ne može osnovano pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već bi potrošači trebali svoje navode o povredi prava zasebno dokazivati.

2. 5. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja s osnova tzv. negativnih kamatnih i tečajnih razlika, kojeg je određeno naveo nakon provedenog financijskog vještačenja, tražeći da se utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 59,40 EUR te da se izvrši prijeboj njegove tražbine s tražbinom tužiteljice.

3. 1. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama 18-48 i 62 spisa te u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, na stranicama br. 82-92 spisa.

3. 2. Sud je odbio prijedlog tužiteljice da se financijskim vještačenjem utvrde iznose kojeg je tužiteljica platila po osnovi promjene kamatne stope, jer tražbina po toj osnovi nije predmet kondemnatornog tužbenog zahtjeva, pa je stoga financijsko vještačenje na tu okolnost bilo nepotrebno. Neovisno o tome, financijski vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao i taj dio tražbine.

4. Tuženi zahtjev je osnovan, a tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan, odnosno sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.

5. 1. Među strankama je bilo nesporno da su sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužiteljica kredit otplatila.

5. 2. Sporno je bilo jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF-u pravno valjane ili ništetne, mogu li se na ovaj predmet primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, bilo je sporno postojanje i visina tužiteljičine tražbine, postojanje i visina tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja te činjenica jeli nastupila zastara predmetnih tražbina. Bilo je sporno i tužiteljičino svojstvo potrošača te potrošačka svrha ugovora o kreditu.

6. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita. Kredit je ugovoren u iznosu od 22.762,83 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Rok otplate kredita ugovoren je u trajanju od 84 mjeseca, a namjena kredita bila je kupnja novog vozila. Otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji je trebao biti uručen korisnici kredita po isplati kredita, a dospijeće mjesečnih anuiteta određeno je do zadnjeg dana u mjesecu.

7. 1. Tužiteljica je iskazala da je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje osobnog vozila za osobne potrebe. Došla je u auto-kuću, odabrala je auto koji je htjela kupiti i u auto-kući joj je ponuđen predmetni ugovor o kreditu te se ne sjeća da bi uopće u vezi sklapanja tog ugovora bila u banci i da bi razgovarala s bilo kojim djelatnikom banke. Prema njezinom sjećanju, svi razgovori vezani uz sklapanje ugovora o kreditu vođeni su u auto-kući, ne sjeća se da bi joj u auto-kući uopće bili pojašnjeni uvjeti ugovora i da bi to uopće bila tema njihovih razgovora. Ona je samo općenito znala da je ugovor sklopljen s promjenjivom stopom redovne kamate i s valutnom klauzulom u CHF-u, o tim pojmovima imala je samo općenita saznanja, a u to je vrijeme atmosfera u državi bila takva da je velik broj ljudi sklapao takve ugovore o kreditu. Tijekom otplate kredita došlo je do povećanja iznosa mjesečnih anuiteta u CHF -a, početni anuitet iznosio je oko 320 CHF-a, pa je porastao na preko 340 CHF-a, a vezano uz to povremeno je dobivala obavijesti o promjenama kamatne stope te je nastavila otplaćivati kredit. Došlo je i do povećanja mjesečnih anuiteta u kunskim iznosima, ali je ipak uspijevala plaćati takve anuitete, ali je na kraju zaključak takav da je njezina kreditna obveza na kraju otplate kredita bila puno veća od obveze iz prvog otplatnog plana. Nadalje, tužiteljica je navela da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a ni kasnije, nije imala nikakav obrt, niti trgovačko društvo te je bila zaposlena u privatnoj firmi u Zagrebu. Automobil je koristila za vlastite potrebe i za potrebe obitelji, a kako je ujedno i roditelj njegovatelj, auto je pretežno koristila za prijevoz djeteta.

7. 2. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je navela da u auto -kući nije uopće bilo razgovora o kretanju tečaja CHF-a, već su se razgovori vodili pretežno o opremi auta, a ne o uvjetima kredita. Zahtjev kredita ispunila je na obrascu koji joj je predan u auto-kući, ne zna je li ga fizički popunila tamo ili kod kuće, a u svakom slučaju predala ga je potom djelatniku auto-kuće. Na pitanje zbog čega je odlučila prihvatiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF-u, a ne u EUR-u te gdje i tko joj je dao na usporedbu otplatne planove za navedene dvije varijante kreditiranja, tužiteljica je izjavila da nije dobila nikakve otplatne planove za usporedbu, moguće da je sama na neki način provjerila koliko će joj iznositi mjesečni anuiteti u jednom i drugom slučaju, ali u auto-kući joj je ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF-u, Ugovor je pročitala prije potpisivanja i prema njezinim saznanjima ugovor joj je djelovao razumljivo i povoljno.

8. 1. Prema odredbi čl. 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., V, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao š to je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

8. 2. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi kupnje novog automobila, kojeg je koristila za vlastite potrebe i za potrebe članova obitelji i to pretežito za potrebe djeteta. Tužiteljica nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru.

8. 3. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

8. 4. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da je ugovor o kreditu sklopila na unaprijed sastavljenom obrascu, da s djelatnicima tuženika kao kreditora uopće nije kontaktirala, već je zahtjev za kredit i unaprijed sastavljen ugovor o kreditu dobila u auto-kući u kojoj je kupovala auto, da ju niti djelatnici auto-kuće, niti djelatnici banke nisu informirali o uvjetima ugovora o kreditu te da nije bila u mogućnosti pregovarati o spornim ugovornim odredbama. Posljedično tome, tužiteljica nije bila informirana o parametrima o kojima će ovisiti promjena kamatne stope tijekom razdoblja otplate kredita, a takvi parametri nisu bili sadržani niti u ugovoru o kreditu, osim što je u ugovoru bilo navedeno da će se kamatna stopa mijenjati prema Odluci o kamatnim stopama kreditora. Iz iskaza tužiteljice također proizlazi da nije bila upozorena na rizik u vidu mogućeg povećanja tečaja CHF-a, a njoj kao prosječnom potrošaču nije mogao biti poznat rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Tuženik je naveo da niti on nije mogao procijeniti kretanje tečaja te valute, pa ako to tuženik kao bankarska institucija nije znao, kako bi to mogla znati tužiteljica kao prosječni potrošač. Ono što tužiteljici nije objašnjeno, a tuženik je to svakako znao, jest činjenica da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu ne euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati, odnosno postojao je očit rizik za tužiteljicu kao potrošača, a to joj nije objašnjeno. Također iz iskaza tužiteljice proizlazi da su se iznosi anuiteta kredita kojeg je trebala otplaćivati znatno povećali te je njezina kreditna obveza na kraju bila puno veća od one navedene u prvotnom otplatnom planu, iz čega proizlazi da je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača.

8. 5. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužiteljicu kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke banke i kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF te da je tužiteljici onemogućeno pregovaranje o spornim ugovornim odredbama, čime su povrijeđena njezina prava i interesi kao potrošača.

9. Tužiteljica je u ovom predmetu istaknula deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci tuženika te na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u. Kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu temelji na ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu kojom se kunska protuvrijednost kredita veže za CHF, odnosno utvrđuje zaštitna valutna klauzula u švicarskim francima te utvrđuje obveza na otplatu, odnosno povrat kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF-a tečajne liste tuženika na dan dospijeća mjesečnih anuiteta.

10. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

10. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

10. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

10. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

10. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio takve nepoštene ugovorne odredbe.

11. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu ZZP/07), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P -1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

11. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

11. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

11. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF-u, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 20. veljače 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

11. 6. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

11. 7. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

11. 8. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

11. 9. Slijedom navedenog, sud je utvrdio neosnovanom tvrdnju tuženika da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz odluka u spomenutom kolektivnom sporu te je temeljem tih utvrđenja i temeljem provedenih dokaza, utvrdio da su ništetne: ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, koja je sadržana u čl. 2. ugovora i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u prema kojoj se kredit otplaćivao po tečaju CHF-a na dan dospijeća mjesečnih anuiteta i koja je sadržana u čl. 7. ugovora . Sud je stoga prihvatio deklaratorne tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

12. 1. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

12. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

12. 3. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12. 4. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ne povlači ništenost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13. 1. Što se tiče spornog pitanja je li u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj su glavnica i redovna kamata vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja, sud je ocijenio da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila valjano upozorena jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužiteljica nije bila informirana od strane tuženika, pa tako nije mog la znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bila informirana o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužiteljica je bila valjano informirana jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema tom tečaju te je zbog toga sklopila predmetni ugovor jer je isti tada odgovarao njezinim potrebama i mogućnostima.

13. 2. Iz navedenoga proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, u konkretnom slučaju 4,532567 CHF za 1 kunu. Točno je da je predmetni ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu te da se nije radilo o kunskom kreditu, međutim, tužiteljica je jedino bila valjano informirana o tečaju CHF koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, a kako nije imala razloga sumnjati da će doći do iznenadne i velike promjene tog tečaja na njezinu štetu, odredba o valutnoj klauzuli temeljem koje su zbog rasta tečaja CHF iznosi anuiteta bitno povećani, predstavlja ništetnu odredbu.

13. 3. Sukladno navedenome, tužiteljica je činjenično obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat zadatak sudskom vještaku za financije da izračuna preplate obveze u eurima i kunama, koje su nastale zbog promjene tečaja CHF -a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita po mjesecima, sve do konačne otplate.

14. 1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj, ukupni iznos preplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 3.272,46 EUR. Ukupni iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 59,40 EUR.

14. 2. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 6. prosinca 2024.

14. 3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu i u skladu s pravilima struke, a na isti u pogledu načina izračuna nije bilo primjedbi stranaka.

14. 4. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev.

15. 1. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužiteljici s osnova negativnih tečajnih razlika, sud je ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda obavi prijeboj tužiteljičine tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je tužiteljica plaćala manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a.

15. 2. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u.

15. 3. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužiteljica uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platila manje anuitete za ukupno 59,40 EUR, međutim ona time nije stekla nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF -u, da bi istu trebala vratiti sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužiteljice.

15. 4. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom, niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

15. 5. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 1111., 1115. i čl. 323. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF-a je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.

15. 6. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.

15. 7. Kako tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužiteljica bilo što trebala vratiti, slijedom čega ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužiteljice. Osim toga, kad bi i postojala tražbina tuženika, ista bi bila u zastari.

15. 8. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuitete zbog negativne tečajne razlike u iznosu 59,40 EUR.

16. 1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO -a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13, važeći u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/12, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.“

16. 2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/1017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine. Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila.

16. 3. Vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe se da tužiteljica u ovom predmetu kondemnatornim tužbenim zahtjevom ne traži isplatu po toj osnovi, tako da je prigovor zastare u tom dijelu irelevantan u ovom predmetu.

17. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

18. 1. Odluka o troškovima postupka teme lji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku, koji je izgubio parnicu, naloženo da tužitelj ici naknadi troškove postupka koji su bili svrhoviti za vođenje ovog postupka.

18. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.).

18. 3. Tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife u visini od 100 bodova, troškovi sastava podneska od 7. ožujka 2024. i 6. prosinca 2024. po tbr. 8./1. Tarife u visini od po 100 bodova za svaki podnesak, za sastav podneska od 15. listopada 2024. po tbr. 8./4. u visini od 25 bodova, za zastupanje na ročištima 2. listopada 2024., 17. prosinca 2024. i 2. srpnja 2025. po tbr. 9./1. u visini od po 100 bodova za svako ročište, što ukupno iznosi 625 bodova ili 1.250,00 eura. Odmjerenim troškovima zastupanja tužiteljice dodan je PDV po stopi od 25% ili 312,50 eura, tako da troškovi zastupanja ukupno iznose 1.562,50 eura. Troškovima zastupanja tužiteljice dodani su troškovi s osnova plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 450,00 eura te troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 40,61 EUR, pa njezini parnični troškovi iznose ukupno 2.053,11 EUR.

18. 4. Sud tužiteljici nije odmjerio troškove za sastav podneska od 21. rujna 2023., u prilogu kojeg je dostavila potvrdu o uplati sudske pristojbe na tužbu jer je pristojbu mogla platiti prije podnošenja tužbe i potvrdu o uplati dostaviti istovremeno s tužbom, slijedom čega troškovi sastava podneska od 21. rujna 2023. nisu bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

18. 5. Sud nije odlučivao o zahtjevu tužiteljice za naknadu troškova pristupa na ročište za objavu odluke, jer u trenutku izrade odluke nije izvjesno hoće li njezin punomoćnik pristupiti na to ročište, pa će se o tim troškovima odlučiti naknadnim rješenjem, ukoliko će isti nastati za tužiteljicu.

18. 6. Preko iznosa odmjerenih troškova postupka, sud je odbio zahtjev tužiteljice za naknadu istih kao neosnovan.

18. 7. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

23. 1. Punomoćnik tužiteljice zatražio je i naknadu troškova delegacije predmeta.

23. 2. Punomoćnik tužiteljice zatražio je naknadu putnih troškova za pristup na svako ročište u visini troškova goriva i cestarine za putovanje automobilom te trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja na relaciji Zagreb – Zabok – Zagreb u trajanju od dva sata.

23. 3. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

23. 4. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su -IV- 223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

23. 5. Sud je prihvatio zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadu putnih troškova, prema cijene željezničke karte, koja prema javno objavljenom cjeniku HŽ putničkog prijevoza d.o.o. na relaciji Zagreb, Glavni kolodvor – Zabok u jednom smjeru iznosi 3,24 EUR, odnosno u oba smjera 6,48 EUR, što za pristup na dva ročišta ukupno iznosi 12,96 EUR.

23. 6. Odredbama Zakona o sudovima nije predviđena mogućnost naknade putnih troškova za korištenje vlastitog automobila i cestarine, pa je zahtjev za naknadu troškova delegacije predmeta u tom dijelu neosnovan.

23. 7. Punomoćniku tužiteljice nisu dosuđeni niti troškovi za izbivanje iz pisarnice jer putovanje od Zagreba do Zaboka i natrag traje kraće od tri sata.

23. 8. Preko dosuđenih troškova delegacije predmeta, sud je odbio zahtjev punomoćnika tužiteljice kao neosnovan.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 8. rujna 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Marija Jukić Jurišić, Zagreb, Đorđićeva 15

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui, Zagreb, Zelinska 4

3. ODO u Zlataru, Zlatar, Trg slobode 14a (u odnosu na točke VII. i VIII. izreke)

Po pravomoćnosti:

Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Zagreb, Katančićeva 5 (u odnosu na točke VII. i VIII. izreke)