REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj: P-841/2023-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Zrinka Bojanić, odvjetnica u Zagrebu, Metalčeva 5/VIII , protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi isplate, nakon dana 2. srpnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice Valentine Draksler Fumić, odvjetnice u Zagrebu i punomoćnice tuženika Barbare Knežević, odvjetnice u Zagrebu, dana 8. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb isplatiti tužiteljici VH iznos od 2.641,08 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju:
na iznos od 0,42 EUR počevši od 03.04.08 pa do isplate
na iznos od 6,64 EUR počevši od 05.11.08 pa do isplate
na iznos od 0,10 EUR počevši od 04.12.08 pa do isplate
na iznos od 8,41 EUR počevši od 07.01.09 pa do isplate
na iznos od 9,69 EUR počevši od 05.02.09 pa do isplate
na iznos od 10,26 EUR počevši od 06.03.09 pa do isplate
na iznos od 8,67 EUR počevši od 04.04.09 pa do isplate
na iznos od 8,98 EUR počevši od 07.05.09 pa do isplate
na iznos od 6,55 EUR počevši od 02.06.09 pa do isplate
na iznos od 4,76 EUR počevši od 07.07.09 pa do isplate
na iznos od 5,23 EUR počevši od 08.08.09 pa do isplate
na iznos od 6,18 EUR počevši od 04.09.09 pa do isplate
na iznos od 6,09 EUR počevši od 06.10.09 pa do isplate
na iznos od 5,14 EUR počevši od 04.11.09 pa do isplate
na iznos od 6,93 EUR počevši od 05.12.09 pa do isplate
na iznos od 8,37 EUR počevši od 07.01.10 pa do isplate
na iznos od 10,41 EUR počevši od 06.02.10 pa do isplate
na iznos od 9,94 EUR počevši od 06.03.10 pa do isplate
na iznos od 12,71 EUR počevši od 03.04.10 pa do isplate
na iznos od 12,18 EUR počevši od 06.05.10 pa do isplate
na iznos od 13,21 EUR počevši od 05.06.10 pa do isplate
na iznos od 22,08 EUR počevši od 06.07.10 pa do isplate
na iznos od 20,25 EUR počevši od 07.08.10 pa do isplate
na iznos od 23,90 EUR počevši od 08.09.10 pa do isplate
na iznos od 22,12 EUR počevši od 23.10.10 pa do isplate
na iznos od 19,25 EUR počevši od 27.11.10 pa do isplate
na iznos od 25,30 EUR počevši od 29.12.10 pa do isplate
na iznos od 33,00 EUR počevši od 11.01.11 pa do isplate
na iznos od 27,55 EUR počevši od 10.02.11 pa do isplate
na iznos od 29,46 EUR počevši od 11.03.11 pa do isplate
na iznos od 27,03 EUR počevši od 07.04.11 pa do isplate
na iznos od 27,47 EUR počevši od 10.05.11 pa do isplate
na iznos od 37,79 EUR počevši od 13.06.11 pa do isplate
na iznos od 38,80 EUR počevši od 14.07.11 pa do isplate
na iznos od 47,42 EUR počevši od 09.08.11 pa do isplate
na iznos od 42,99 EUR počevši od 12.09.11 pa do isplate
na iznos od 38,14 EUR počevši od 10.10.11 pa do isplate
na iznos od 37,62 EUR počevši od 15.11.11 pa do isplate
na iznos od 37,25 EUR počevši od 12.12.11 pa do isplate
na iznos od 59,37 EUR počevši od 14.01.12 pa do isplate
na iznos od 62,39 EUR počevši od 21.02.12 pa do isplate
na iznos od 61,50 EUR počevši od 26.03.12 pa do isplate
na iznos od 59,45 EUR počevši od 04.04.12 pa do isplate
na iznos od 60,83 EUR počevši od 09.05.12 pa do isplate
na iznos od 61,78 EUR počevši od 10.05.12 pa do isplate
na iznos od 60,19 EUR počevši od 13.06.12 pa do isplate
na iznos od 60,61 EUR počevši od 11.07.12 pa do isplate
na iznos od 59,41 EUR počevši od 12.09.12 pa do isplate
na iznos od 56,83 EUR počevši od 18.10.12 pa do isplate
na iznos od 59,58 EUR počevši od 13.11.12 pa do isplate
na iznos od 60,91 EUR počevši od 12.12.12 pa do isplate
na iznos od 59,98 EUR počevši od 14.01.13 pa do isplate
na iznos od 54,79 EUR počevši od 18.02.13 pa do isplate
na iznos od 59,20 EUR počevši od 11.03.13 pa do isplate
na iznos od 59,58 EUR počevši od 09.04.13 pa do isplate
na iznos od 57,86 EUR počevši od 10.05.13 pa do isplate
na iznos od 52,48 EUR počevši od 10.06.13 pa do isplate
na iznos od 52,34 EUR počevši od 16.07.13 pa do isplate
na iznos od 53,66 EUR počevši od 12.08.13 pa do isplate
na iznos od 55,78 EUR počevši od 11.09.13 pa do isplate
na iznos od 58,71 EUR počevši od 14.10.13 pa do isplate
na iznos od 57,20 EUR počevši od 10.11.13 pa do isplate
na iznos od 58,27 EUR počevši od 11.12.13 pa do isplate
na iznos od 30,01 EUR počevši od 30.06.14 pa do isplate
na iznos od 31,02 EUR počevši od 04.07.14 pa do isplate
na iznos od 31,88 EUR počevši od 01.09.14 pa do isplate
na iznos od 31,70 EUR počevši od 01.10.14 pa do isplate
na iznos od 32,44 EUR počevši od 06.11.14 pa do isplate
na iznos od 32,94 EUR počevši od 08.12.14 pa do isplate
na iznos od 32,65 EUR počevši od 02.01.15 pa do isplate
na iznos od 33,05 EUR počevši od 06.02.15 pa do isplate
na iznos od 33,05 EUR počevši od 06.03.15 pa do isplate
na iznos od 33,05 EUR počevši od 03.04.15 pa do isplate
na iznos od 33,05 EUR počevši od 18.05.15 pa do isplate
na iznos od 33,05 EUR počevši od 02.06.15 pa do isplate
na iznos od 33,05 EUR počevši od 01.08.15 pa do isplate
na iznos od 33,05 EUR počevši od 01.08.15 pa do isplate
na iznos od 33,05 EUR počevši od 01.09.15 pa do isplate
na iznos od 33,05 EUR počevši od 01.10.15 pa do isplate,
po stopi koja se određuje do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice VH za isplatu iznosa od 1.374,14 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.
III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. prema tužiteljici VH po osnovi glavnice u iznosu od 59,26 EUR te po osnovi zateznih kamata u iznosu od 59,01 EUR.
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank d.d. Zagreb naknaditi tužiteljici VH troškove parničnog postupka u iznosu od 1.123,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 8. rujna 2025. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljedn je glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice VH za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke IV. izreke ove presude.
VI. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi punomoćnici tužiteljice odvjetnici Zrinki Bojanić iz Zagreba, Metalčeva 5/VIII, OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove delegacije predmeta u iznosu od 19,44 EUR, na žiro račun IBAN: [broj bankovnog računa], u roku od 15 dana.
VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnice tužiteljice odvjetnice Zrinke Bojanić za naknadu troškova delegacije predmeta preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke ove presude.
Obrazloženje
1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 25. listopada 2006. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 069-50-3745772, solemniziran kod javnog bilježnika Renate Kutija Kušpilić pod brojem OU-1353/2006 od 30. listopada 2006., kojim joj je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 42.910,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita od 300 mjeseci. Navela je da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, bez jasnih parametara po kojima bi tužiteljica mogla biti obaviještena i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati u vrijeme dospijeća mjesečnih anuiteta, niti je na iste mogla utjecati i pregovarati s tuženikom, pa su kamatna stopa i tečaj tijekom trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na njezinu štetu.
1. 2. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, u kojem je postupku utvrđeno da su banke, uključujući i tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke te da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica smatra da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetne, ukazujući i na činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i ponuđen tužiteljici po principu uzmi ili ostavi, tako da joj nije bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora.
1. 3. Nadalje, tužiteljica je navela da je s tuženikom sklopila aneks ugovoru o kreditu u smislu odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), ali da sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu i konverzijom kredita nije obeštećena za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi osnovnog ugovora.
1. 4. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 2.775,40 EUR s osnova preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta, koje je preplatila uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate te isplatu iznosa s osnova razlike nedospjelog iznosa glavnice uz obrazloženje da je tuženik prilikom konverzije utvrdio nedospjelu glavnicu ne izuzimajući iz iznosa iste ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je priznao činjenicu da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu te da su 4. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru broj KONV-01/2016 kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je istaknuo da je ugovor o kreditu sklopljen sukladno odredbama čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), koji regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, kojima je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje, tuženik je naveo da je prema odredbama ZOO-a dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, iz čega proizlazi da je tuženik postupao u skladu sa zakonom i da prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF-u nije bio nepošten. Tuženik je naveo da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu, koja je nakon toga odabrala valutnu klauzulu u CHF-u prema vlastitom izboru. Takav odabir između više predloženih ugovora, prema stavu tuženika, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama jer je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati valutnu klauzulu. Tuženik je naveo da promjena tečaja strane valute nije predvidiva te da nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF-a, pa ni bilo koje druge strane valute. Svaki korisnik kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik je osporio tvrdnju tužiteljice da bi postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, prema Zakonu o zaštiti potrošača, kumulativno trebaju biti ispunjeni uvjeti: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na strani potrošača. Kako je tužiteljica, nakon što je bila upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u zahtjevu za kredit, vlasto ručno odabrala valutnu klauzulu u CHF-u i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik u cijelosti postupio sukladno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine navodeći da prema odredbi čl. 226. ZOO-a, takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospijeća svakog pojedinog davanja.
2. 2. Tuženik je u cijelosti osporio visinu tužbenog zahtjeva navodeći da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove jer nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika, niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Osporio je da se u ovom predmetu mogu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već potrošači svoje navode o povredi prava trebaju svaki zasebno dokazivati.
2. 3. U odnosu na provedenu konverziju tuženik je naveo da je ista provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15 te da su sve tužiteljičine uplate do konverzije uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. Naveo je da izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR izradio tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu u CHF, obračunao kamatne stope koje je primjenjivao za kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom ugovoru o kreditu ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom dodatka ugovoru tužiteljica je priznala dug. Tuženik je naveo da je dodatak ugovoru o kreditu pravni posao utemeljen isključivo na zakonu i volji tužiteljice, slijedom čega tužiteljica ne može tvrditi da je isti ništetan. Provedbom konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u te su zamijenjene na zakonu osnovanim novim odredbama.
2. 4. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. Podneskom od 13. ožujka 2024. tužiteljica je određeno navela tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice, potražujući isplatu po tom osnovu u iznosu od 1.887,84 EUR- a sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. rujna 2015. do isplate.
4. Tuženik je na pripremnom ročištu istaknuo prigovor radi prebijanja po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika, a nakon provedenog financijskog vještačenja određeno je naveo da njegova tražbina prema tužiteljici po toj osnovi iznosi 59,26 EUR (glavnica) i 59,01 EUR (zatezne kamate).
5. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 3. lipnja 2025. istaknula tužbeni zahtjev za isplatu potražujući od tuženika isplatu iznosa od 2.641,08 EUR s osnova preplaćenih mjesečnih anuiteta uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, sa zakonskih zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od dana plaćanja istih, pa do isplate te iznos od 1.374,14 EUR s osnova razlike nedospjelog iznosa glavnice sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015., pa do isplate. Također je istaknula zahtjev za isplatu iznosa od 623,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate po osnovi izračunatog manje plaćenog iznosa konvertiranog kredita u EUR.
6. Tuženik se protivio preinaci tužbe izvršenoj podneskom tužiteljice od 3. lipnja 2025. u odnosu na traženu isplatu iznosa od 623,45 EUR, navodeći da nije jasno s kojeg osnova tužiteljica potražuje taj iznos. Protivio se i preinaci tužbe u odnosu na povišeni dio zahtjeva po osnovi razlike nedospjele glavnice. Također se protivio djelomičnom povlačenju tužbe u odnosu na smanjeni dio zahtjeva po osnovi preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u.
7. 1. Sud je dopustio preinaku tužbe u odnosu na povišeni dio zahtjeva po osnovi razlike nedospjele glavnice jer prije provođenja financijskog vještačenja tužiteljica nije mogla znati za točan iznos svoje tražbine, pa je bez svoje krivnje nije mogla određeno navesti u tužbi, a povišeni dio zahtjeva po toj osnovi temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u tužbi. Osim toga, preinaka tužbe u tom dijelu dopuštena je iz razloga jer je ocijenjeno da je to svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka u vezi predmetnih pravnih poslova.
7. 2. Sud nije dopustio preinaku tužbe u odnosu na istaknuti zahtjev za isplatu iznosa od 623,45 EUR po osnovi izračunatog manje plaćenog iznosa kredita do dana konverzije jer tužiteljica takav zahtjev nije istaknula u tužbi, niti činjenično, niti u nominalnom iznosu, a kako je taj iznos manjka bio jasno naveden u dodatku ugovoru o kreditu, tužiteljica je u vrijeme podnošenja tužbe znala postojanje i visinu istoga te je tražbinu po toj osnovi mogla zatražiti do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari.
7. 3. Što se tiče smanjenja zahtjeva po osnovi preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, sud je ocijenio da se ne radi o povlačenju tužbe, već o određenom navođenju tražbine po toj osnovi sukladno rezultatima financijskog vještačenja, prije kojega tužiteljica nije mogla znati za točan iznos svoje tražbine. Osim toga, smanjenje tužbenog zahtjeva po toj osnovi nije utjecalo na visinu troškova postupka.
8. 1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na str. 17-146 i 177-234 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije
– društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama br. 245-253 spisa te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.
8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, dok tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan, odnosno utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.
9. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu i dodatak tom ugovoru, kojim je provedena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15.
9. 2. Sporno je bilo tužiteljičino svojstvo potrošača, potrošačka svrha ugovora, jesu li odredbe osnovnog ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF-u pravno valjane ili ništetne, pravna valjanost dodatka ugovoru o kreditu, mogu li se u ovom predmetu primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i potrošača, ima li tužiteljica nakon konverzije kredita pravni interes na podnošenje predmetne tužbe, bio je sporan osnov i visina tužiteljičine tražbine, postojanje i visina tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja te činjenica je li nastupila zastara tužiteljičine i tuženikove tražbine.
10. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen 25. listopada 2006. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita. Kreditor je tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 42.910,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,95% godišnje, a ugovorena je kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Rok otplate kredita ugovoren je u trajanju od 300 mjeseci, a namjena kredita bila je stambena. Način otplate kredita ugovoren je u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita, a dospijeće anuiteta određeno je zadnjeg dana u mjesecu
11. Uvidom u dodatak br. KONV-01/2016 ugovoru o kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen 4. veljače 2016. te je istim provedena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15. Dodatkom ugovoru o kreditu određeno je da su se ugovorne strane suglasile da temeljem izračuna konverzije početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR, izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita iznosi 26.902,82 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015., prije provedbe konverzije, iznosi 36.904,62 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Ukupno utvrđen iznos anuiteta prema EUR otplatnom planu do 30. rujna 2015. iznosio je 15.522,21 EUR, a ukupno uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u EUR, sukladno čl. 19.c st. 1. t. 4. ZID ZPK/15 do 30. rujna 2015. utvrđen je u iznosu 14.898,76 EUR. Tražbina kreditora temeljem konverzije utvrđena je u iznosu od 623,45 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđena je u iznosu od 25.657,04 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.
12. Tužiteljica je iskazala da je trebala kredit za adaptaciju stana te je došla u banku tražeći kredit koji bi za nju bio najpovoljniji. Pitala je može li dobiti kunski kredit, ali joj je rečeno da takav kredit nije u ponudi te da joj je najpovoljniji kredit s valutnom klauzulom u CHF-u. Ništa joj nije rečeno o eventualnom riziku takve valutne klauzule, niti o tome da postoji mogućnost rasta kamata i tečaja CHF-a te je pristala uzeti takav kredit. Tužiteljica je izjavila da se u drugim bankama nije inform irala o uvjetima kreditiranja, već je odmah otišla kod tuženika te joj je ponuđen predmetni kredit kao najpovoljniji i nije sumnjala u takvu tvrdnju osobne bankarice. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila je zaposlena kod privatnog poslodavca, nije imala obrt, niti trgovačko društvo. Sredstvima kredita adaptirala je stan u kojem i danas stanuje te na adresi tog stana ima prijavljeno prebivalište. Stan nije iznajmljivala već kontinuirano u istome stanuje, a to je zapravo garsonijera. Tijekom otplate kredita mjesečni anuiteti su počeli rasti u tolikoj mjeri da više nije imala dovoljno sredstava za osnovne životne potrebe i za režijske troškove, zbog čega je od banke tražila produljenje roka za otplatu kredita te je potom pristala na konverziju kredita u EUR. Kredit još uvijek otplaćuje i treba ga otplaćivati još šest godina. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je izjavila da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije znala što znače pojmovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a o tome joj ništa posebno nije objašnjeno u banci, osobni bankar joj je dao sastavljen ugovor o kreditu i pokazao joj je na kojem mjestu istoga treba potpisati, ona mu je u postupnosti vjerovala i nije sumnjala da bi tijekom otplate kredita moglo doći do takvim promjena. Izjavila je da nije imala namjeru tražiti izmjenu bilo kojih ugovornih odredbi, nije joj niti objašnjeno da to uopće može tražiti, a ona takve pravne poslove ne poznaje, tako da nije tražila nikakve izmjene ugovornih odredbi. Konverziju kredita svojevoljno je prihvatila s jedinom namjerom da joj se smanje mjesečni anuiteti i toj joj je jedino bilo poznato kod sklapanja dodatka ugovoru o kreditu.
13. 1. Sud je prije svega utvrđivao činjenicu je li tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.
13. 2. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti . Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., V,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
13. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe, odnosno za adaptaciju stana u kojem stanuje, a takva namjena kredita navedena u osnovnom ugovoru o kreditu, kao i u dodatku tog ugovora. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru.
13. 4. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
14. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.
14. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.
14. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.
14. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-
2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
14. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
14. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.
14. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u tuženik je povrijedio interese i prava tužiteljice kao korisnika kredita i kao potrošača.
15. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
15. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. – u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.
15. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.
15. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
15. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužiteljici od strane tuženika kao najpovoljnija opcija kreditiranja i s najnižom kamatnom stopom. Djelatnici tuženika tužiteljicu nisu upozorili na moguć rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a i na činjenicu da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti.
15. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 25. listopada 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.
15. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
15. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
15. 9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
15. 10. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drug i način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.
15. 11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao najpovoljniju opciju kreditiranja, a da ju nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužiteljicu kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i da nije imala mogućnosti utjecati na sporne ugovorne odredbe te da joj nije bilo omogućeno pregovaranje o istima. Također je utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih što je tužiteljici znatno otežalo ispunjenje osnovnih životnih potreba te je prihvatila konverziju kredita u EUR, kako bi joj se iznosi mjesečnih anuiteta smanjili. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na nju. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.
16. 1. Tužiteljica tužbeni zahtjev za isplatu temelji na ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a koja je sadržana u točci 7. osnovnog ugovora o kreditu, gdje je navedeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.
16. 2. Sukladno gore navedenim utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača te sukladno gore navedenim utvrđenjima iz ovog postupka, sud je kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu prema kojima je otplata kredita ugovorena uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, odnosno prema kojima se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.
17. 1. Tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje isplatu razlike anuiteta zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa razlike dobivene oduzimanjem iznosa anuiteta prema tečaju CHF-a na dan isplate kredita od iznosa anuiteta prema tečaju CHF-a na dan plaćanja te razliku nedospjelog iznosa glavnice na dan konverzije, odnosno na dan 30. rujna 2015.
17. 2. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je plati la na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
18. 1. Radi utvrđenja postojanja i visine tužiteljičinih tražbina prema tuženiku, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb.
18. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. prosinca 2006.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan dospijeća pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 2.641,08 EUR, a pojedini mjesečni iznosi prikazani su u stupcu "I" Tabele 1 kao pozitivni iznosi razlika. Zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po navedenoj osnovi, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. iznose 909,52 EUR. Vještak je tzv. negativne tečajne razlike (iznosi koje je tužiteljica manje platila posljedično na niži tečaj CHF-a u odnosu na tečaj na dan isplate kredita) izračunao u iznosu od 59,26 EUR, a kamate na tzv. negativne tečajne razlike iznose 59,01 EUR.
18. 3. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF-a prema HRK na dan isplate kredita iznosi 1.374,14 EUR. Također je utvrđeno da je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. tužiteljica uplatama po kreditu u CHF manje platila konvertirani kredit u EUR za iznos od 623,45 EUR.
18. 4. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, a kako su nalaz i mišljenje vještaka izrađeni temeljem sve potrebne dokumentacije, u skladu s nalogom suda, nepristrano i stručno, sud je iste prihvatio u cijelosti.
19. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF -u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bila dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovora o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice i o iznosu za koji je tužiteljica uplatama po kreditu u CHF manje platila konvertirani kredit u EUR. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužiteljica obeštećena za iznose koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, samim sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelj ice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljičinu tražbinu.
19. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: P 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljica je osporila pravnu valjanost dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija uz obrazloženje da je tuženik prilikom provedbe konverzije utvrdio glavnicu ne izuzimajući pri tome ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Iz rezultata dokaznog postupka utvrđeno je da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i da je pravno valjan, a odredbama navedenog zakona nije bila niti propisana obveza banaka da prilikom izračuna konverzije uzmu u obzir ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i da primjenjuju tečaj CHF -a koji je vrijedio na dan isplate kredita, s napomenom da u vrijeme donošenja tog zakona u kolektivnom sporu nije niti još bila pravomoćno utvrđena ništetnost takvih ugovornih odredbi. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog dodatka ugovora bile ništetne. Osim toga, odredbe iz sporazuma o konverziji nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, a time što je s tuženikom sklopi la dodatak ugovoru o kreditu, prihvatila je sva prava i obveze iz istoga.
19. 3. Međutim, neovisno o tome što je ocijenjen pravno valjanim dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR, sklapanjem istoga nisu otklonjene posljedice ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu i tužiteljica nije niti djelomično obeštećena, jer izračunom konverzije nije utvrđena preplata njezine kreditne obveze, već manjak od 623,45 EUR za koji iznos je prema dodatku ugovoru uvećana njezina preostala neotplaćena glavnica.
19. 4. Sud je stoga utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.641,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, koje u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teku na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, kako je to opisano u nalazu vještaka, pa do isplate. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).
20. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovora radi prebijanja, odnosno utvrdio je da ne postoji njegova tražbina prema tužiteljici u visini tzv. negativnih tečajnih razlika i zateznih kamata na iste. Negativne razlike iznosa anuiteta koje je tužiteljica platila u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan korištenja kredita, sud nije uzimao u obzir prilikom utvrđivanja visine tužiteljičine tražbine. Naime, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO -a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutno j klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj . trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem teča ju od onoga na dan isplate kredita, tužiteljica bilo što primila ili stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, tzv. negativne tečajne razlike sud nije prebijao s tužiteljičinom tražbinom, odnosno utvrdio je da ne postoji tražbina tuženika prema njoj, koja bi se mogla staviti u prijeboj s njezinom tražbinom. Tuženikov prigovor prijeboja neosnovan je i u smislu odredbe čl. 346. st. 3. ZOO-a jer zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u za tužiteljicu nije nastao nikakav dobitak.
21. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine koja se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do provedene konverzije kredita. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao. Kako nije zastarjela glavna tražbina, nije zastarjela niti sporedna tražbina za plaćanje zakonskih zateznih kamata, kako je to propisano odredbom čl. 223. ZOO-a.
22. 1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužiteljica potražuje i isplatu iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita i to u iznosu od 1.374,14 EUR. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019 - 36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužiteljica nije dokazala da bi takav dodatak ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Razlika glavnice posljedica je sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne.
22. 2. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa razlike preostale glavnice u iznosu 1.374,14 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama te je istoga odbio.
23. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., u vezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.), a donijeta je razmjerno uspjehu stranaka u parnici u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev. Vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iznosi 4.015,22 EUR. Što se tiče smanjenja tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, a u odnosu na prvotno postavljen tužbeni zahtjev u tužbi, koji se odnosi na preplaćene iznose zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije 30. rujna 2015., a što tuženik smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, sud je primijenio odredbe čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., tumačeći ih na način da bi dosuđivanje troškova postupka tuženiku kao trgovcu za povučeni dio tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, u slučaju kada se tužbeni zahtjev temelji na nepoštenim ugovornim odredbama na štetu potrošača, moglo imati učinak na potrošače u smislu da ih odvrati od traženja sudske zaštite zbog rizika od eventualne obveze plaćanja troškova trgovcu, jer u trenutku tužbe i prije provedenog vještačenja ne znaju točan iznos svoje tražbine, pa tužbeni zahtjev ne mogu u potpunosti točno postaviti. Kako tužitelj ica prije provođenja financijskog vještačenja nije mogla znati za točan iznos svoje tražbine po navedenoj osnovi da bi je mogla precizno istaknuti u tužbi, sud smanjenje tužbenog zahtjeva nije smatrao povlačenjem tužbe, a uspjeh stranaka u sporu odmjerio je prema posljednjem istaknutom tužbenom zahtjevu.
23. 2. Tužiteljica je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 4.015,22 EUR, a tužbeni zahtjev prihvaćen je u iznosu od 2.641,08 EUR, dok je tužbeni zahtjev odbijen u iznosu od 1.374,14 EUR, koji iznos se odnosi na razliku nedospjele glavnice. Imajući u vidu iznos prihvaćenog tužbenog zahtjeva, tužiteljičin kvantitativni uspjeh u parnici iznosi 65,78%, dok tuženikov uspjeh iznosi 34,22%. Tuženik je tijekom postupka osporavao osnov tužbenog zahtjeva, s time da je i u pogledu osnove uspjeh tužiteljice jednak (65,78%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužiteljici. Oduzimanjem uspjeha tuženika u postupku od tužiteljičinog uspjeha u postupku (65,78%-34,22%) dobiva se iznos od 31,56 % uspjeha tužiteljice u postupku te joj je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.
23. 3. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:
- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,
- za sastav podnesaka od 13. ožujka 2024. i 3. lipnja 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,
- za zastupanje na ročištima 7. listopada 2024., 20. ožujka 2025. i 2. srpnja 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,
- što ukupno iznosi 600 bodova ili 1.200,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 300,00 EUR, što ukupno iznosi 1.500,00 EUR.
23. 4. Tužiteljici nije dosuđen trošak s osnova sudske pristojbe na presudu jer je temeljem odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/2018 i 51/2023) oslobođena sudskih pristojbi.
23. 5. Sud je razmjerno uspjehu u parnici tužiteljici dosudio troškove zastupanja po punomoćniku u visini od 31,56%, odnosno u iznosu od 473,40 EUR, kojim troškovima je dodan trošak s osnova uplaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 650,00 EUR, jer je financijsko vještačenje na način kako je to predložila tužiteljica bilo potrebno neovisno o njezinom uspjehu u parnici.
23. 6. Slijedom navedenog, tužiteljici su dosuđeni troškovi postupka u ukupnom iznosu od 1.123,40 EUR, dok je preko navedenog iznosa sud odbio tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.
23. 7. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.
24. 1. Punomoćnica tužiteljice zatražila je i naknadu troškova delegacije predmeta i to putnih troškova prema cijeni javnog prijevoza te troškova izbivanja iz pisarnice za pristup na svako ročište. U prilogu zahtjeva za naknadu troškova delegacije punomoćnica tužiteljice dostavila je izvod iz voznog reda HŽ – Putničkog prijevoza kao dokaz o cijeni putne karte za vlak na relaciji Zagreb – Zabok – Zagreb te kao dokaz koje je vrijeme izbivala iz pisarnice za pristup na svako ročište s obzirom na vozni red vlakova.
24. 2. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.
24. 3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su -IV- 223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.
24. 4. Sud je prihvatio zahtjev punomoćnice tužiteljice za naknadu putnih troškova, prema cijeni putne karte za vlak, koja prema dostavljenog voznom redu i cjeniku HŽ putničkog prijevoza d.o.o. na relaciji Zagreb, Glavni kolodvor – Zabok u jednom smjeru iznosi 3,24 EUR, odnosno u oba smjera 6,48 EUR.
24. 5. Slijedom navedenog, putni troškovi nastali zbog delegacije predmeta za punomoćnicu tužiteljice, nastali uslijed njezinog pristupa na tri ročišta iznose 19,44 EUR.
24. 6. Punomoćnici tužiteljice nisu dosuđeni troškovi za izbivanje iz pisarnice jer uz zahtjevu za naknadu tih troškova nije priložila putnu kartu za vlak kao dokaz da je doista na ročišta putovala vlakom i da je njezino putovanje od Zagreba do Zaboka i natrag trajalo dulje od tri sata.
24. 7. Preko dosuđenih troškova delegacije predmeta, sud je odbio zahtjev punomoćnice tužiteljice kao neosnovan.
25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 8. rujna 2025.
Sudac
Nada Mohač
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa presude.
Dostaviti:
1. Odvjetnica Zrinka Bojanić, Zagreb, Metalčeva 5/VIII
2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, Zelinska 4
3. ODO u Zlataru, Zlatar, Trg slobode 14a, u odnosu na točke VI.-VII. izreke
Po pravomoćnosti:
Ministarstvo financija, Zagreba, Katančićeva 5, u odnosu na točke VI.-VII. izreke
