Poslovni broj P-9534/2023-39
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja LE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Filipu Galiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 09. srpnja 2025. u nazočnosti tužiteljevog punomoćnika i državnoodvjetničke savjetnice LEŽ, dana 08. rujna 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.804,10 eura sa zateznim kamatama tekućima od 08. rujna 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.533,85 eura sa zateznim kamatama tekućima od 08. rujna 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 500,00 eura, kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je podnio tužbu kod ovog suda u kojoj navodi da je bio dioničar trgovačkog društva Croatia banka d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9 (ranije: Zagreb, Kvaternikov trg 9), OIB: [osobni identifikacijski broj] na dan 23. rujna 1999. i to sa ukupno 294 dionica, nominalne vrijednosti od 200,00 kn po dionici što čini udio u temeljnom kapitalu u iznosu od 7.804,10 eura / 58.800,00 kn. Tužitelj je pokušao ishoditi potvrdu o dionicama od Croatia banke d.d., međutim, do današnjeg dana nije dobio nikakvu informaciju, te ljubazno moli da Naslovni sud, temeljem čl. 234. Zakona o parničnom postupku, dostavi ispravu o dioničarstvu tužitelja na dan 23.9.1999. Dana 23. rujna 1999., Vlada Republike Hrvatske je donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. (Narodne novine 98/99) i to na temelju članka 11. stavka 1., a u svezi s člankom 12. Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (»Narodne novine«, broj 44/99), na prijedlog Hrvatske narodne banke od 18. lipnja 1999. Rečenom odlukom, konkretno čl. VII., sve dionice su povučene i poništene, odnosno, prestale su postojati. Po donošenju predmetne Odluke više pojedinačnih dioničara su pokrenuli postupak pred Ustavnim sudom radi ocjene suglasnosti Odluke sa odredbama iz čl.48.st.1., čl.49. i čl.50. Ustava RH, te postupak radi ocjene ustavnosti Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (dalje: ZSiRB). Odlukom Ustavnog suda od dana 30. siječnja 2003. postupci su obustavljeni jer je Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka iz 1994. prestao važiti 31. svibnja 2000. Samim time, Ustavni sud je zauzeo stav da su prestale postojati pretpostavke za ocjenu ustavnosti Odluke Vlade RH, kao i ZSiRB. Ustavni sud je nadalje uputio sve dioničare da ostvaruju svoja prava u parničnom postupku putem mjerodavnih odredbi Zakona o obveznim odnosima, a mogućnost pravne zaštite protiv eventualnih povreda prava osnivača i bivših dioničara postoji i temeljem odredbi čl.19. tadašnjeg Zakona o sudovima pred trgovačkim sudovima. Slijedom navedenog, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu su vođeni brojni parnični postupci koji su dioničari pokretali protiv Croatia banke d.d. i Državne agencije za osiguranje štednih depozita (dalje: DAB) kojima je traženo da se utvrde da su dioničari sa brojem dionica Croatia banke d.d. koliko su imali u vrijeme donošenja sporne Odluke Vlade RH, te da se izda isprava kojom će se te dionice upisati u knjigu dionica, a podredno da presuda zamijeni takvu ispravu. Svi parnični postupci su završili odbijajućim presudama. Također, svi pravni lijekovi koje su dioničari kasnije poduzimali, uključujući i Ustavne tužbe su završavali odbijanjem njihovih zahtjeva. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje: ESLjP) od dana 19. studenog 2020. u predmetu Project-Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske broj 1920/2014, u činjenično i pravno identičnom predmetu, presuđeno je da je Republika Hrvatska povrijedila odredbe iz čl.1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno vlasnička prava tog trgovačkog društva. Također je utvrđena i povreda na pristup sudu iz čl.6. Konvencije, kao i pravo na suđenje u razumnom roku. Vezano za povredu čl.1. Protokola 1. Konvencije, ESLjP je utvrdio kako Odluka Vlade Republike Hrvatske predstavlja miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva. Takvo miješanje, po stavu ESLjP-a nije ispunilo procesnu pretpostavku zakonitosti. Da bi miješanje bilo zakonito, ono mora biti popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti, uključujući i mogućnost djelotvornog osporavanja predmetne mjere. S tim rečenim, Odluka Vlade RH je predstavljala podzakonski akt, što je značilo da je ne može preispitivati niti jedno upravno tijelo. Niti jedno pravosudno tijelo nije u tom kontekstu nikada preispitivalo tu Odluku, te su dioničarima (posljedično i podnositelju zahtjeva, društvu Project-Trade d.o.o.) nije dana mogućnost da djelotvorno ospori pobijanu mjeru. Suštinski rečeno, dioničaru nisu dana dovoljno postupovna jamstva od arbitrarnosti, te stoga miješanje nije bilo zakonito. U toj presudi, ESLjP se dalje nije bavio utvrđivanjem ostalih pretpostavki (svrhovitosti, razmjernosti, itd.) upravo zato jer element zakonitosti u miješanje u pravo vlasništva, nije bio ispunjen. Protiv predmetne presude, Republika Hrvatska je dana 19. veljače 2021. zatražila da Veliko Vijeće preispita navedenu presudu, međutim, zahtjev je odbijen od strane odbora od pet sudaca, dana 19. travnja 2021., čime je rečena presuda u predmetu Project Trade d.o.o. c/a Republika Hrvatska postala konačna. U činjenično identičnom predmetu, ESLjP je istovjetnu presudu donio i u predmetu broj 46998/2015 KE d.o.o. i Miletić protiv Hrvatske od 02. prosinca 2021. Ratifikacijom Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je Republika Hrvatska učinila dana 05. studenog 1997., Konvencija je postala dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka (čl.141. Ustava Republike Hrvatske). Sve presude i odluke u predmetima protiv Republike Hrvatske su obvezujuće za državu, što znači da je Republika Hrvatska dužna poduzeti sve mjere za izvršenje pojedine presude te osigurati da se takve povrede ne ponavljaju u budućnosti. U konkretnoj pravnoj stvari, tužitelj je pretrpio materijalnu štetu na način da je protuzakonito ostao bez svojih dionica. Samim time, ostali su bez, ne samo imovinskih prava, već i upravljačkih prava nad Croatia bankom d.d. Štetu je počinila država svojim protupravnim postupanjem, koju protupravnost je utvrdio sam ESLjP. Element protupravnosti, se ostvario konačnošću presude broj 1920/2014 koja je nastupila 19. travnja 2021. Iako se radilo o presudi u pojedinačnom predmetu, valja reći da je Odluka Vlade RH imala za posljedicu zadiranje u imovinska i upravljačka prava svih dioničara, pa tako i ovdje navedenog tužitelja. Materijalnu štetu čini sav udio u temeljnom kapitalu Croatia banke d.d. kojeg je tužitelj kao dioničar uplatio u cijelosti. Sukladno odredbi iz čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (dalje: ZSDU), štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska. Čl. 2. st. 2. ZSDU-a, sustavom državne uprave usmjerava i nadzire Vlada Republike Hrvatske. Tužitelj je, sukladno odredbi iz čl.186.a. Zakona o parničnom postupku, ustao sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora protiv tužene, međutim, ista je dopisom posl.br. N-DO-91/2023 od 10.7.2023. odbila isti. Tužbom potražuje iznos od 7.804,10 eura/58.800,00 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate te naknadu troškova postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda te prigovor zastare, dok podredno, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj je bivši dioničar Croatia banke d.d. Predmet tužbenog zahtjeva je isplata novčanog iznosa od 7.804,10 eura na ime naknade štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala protuzakonitim radom Vlade Republike Hrvatske. Naime, Vlada Republike Hrvatske donijela je dana 23.09.1999. Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. (NN, broj 98/99, u daljnjem tekstu:Odluka). Predmetnom Odlukom povučene su i poništene dionice Croatia banke d.d. (točka VII. Odluke). U točki VIII. Odluke navedeno je da danom stupanja na snagu Odluke prestaju prava dioničara Banke koja su im pripadala po osnovi dosadašnjih dionica. Tužitelj smatra da je navedenim postupanjem pretrpio materijalnu štetu na način da je protuzakonito ostao bez svojih dionica, odnosno bez imovinskih i upravljačkih prava nad Croatia bankom d.d. Uzimajući u obzir da tužitelj smatra da su Odlukom povrijeđena njegova prava kao tadašnjeg dioničara, odnosno člana Croatia banka d.d., a koja prava su proizlazila upravo iz njegovog položaja dioničara u Croatia banka d.d., sukladno odredbi članka 34.b stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku stvarno nadležan za suđenje u ovom predmetu je trgovački sud. Obzirom na to da tužitelj ima prebivalište na području [adresa], sukladno odredbi članka 48. stavka 3. ZPP i članka 6. stavka 1. točke IX. Zakona o područjima i sjedištima sudova stvarno i mjesno nadležan za suđenje u ovom predmetu je Trgovački sud u Splitu. U odnosu na postavljen tužbeni zahtjev radi naknade štete tuženik ističe prigovor zastare. Prvenstveno, u cijelosti je neosnovano pravno shvaćanje tužitelja prema kojem jednu od pretpostavki za odgovornost za štetu, element protupravnosti, vezuje uz konačnost odluke donesene u predmetu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) broj 1920/2014. Na temelju odredbe članka 215. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo. Na temelju odredbe članka 230. stavka 1. i 2. ZOO, tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala. Naime, tuženik smatra pogrešnim da bi tražbina s osnova naknade štete zbog nezakonitog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva, a u iznosu visine udjela tužitelja u temeljnom kapitalu Croatia banka d.d. kojeg su kao dioničari uplatili u cijelosti, dospjela trenutkom konačnosti odluke u gore navedenom predmetu ESLJP. Tuženik navodi da, je tužitelj, ulažući u dionice morao biti svjestan da kod istih ne postoji pravo na mirno uživanje vlasništva budući da se ocjena dionica na tržištu neprestano mijenja ovisno o mikroekonomskim i makroekonomskim čimbenicima, te zbog međusobnog odnosa ponude i potražnje, što znači da ulaganje u dionice, kao vrijednosne papire predstavlja rizik ulagatelja, odnosno tužitelja pri čemu postoji isključivo njegova osobna odgovornost. U pogledu nastupa zastare u predmetu u kojem se zahtjevi stranke također temelje na odluci ESLJP donesenoj u drugom pojedinačnom predmetu, sudska praksa najvišeg suda u Republici Hrvatskoj već je zauzela pravno shvaćanje prema kojem nije odlučno kada je donesena odluka u pojedinačnom predmetu povodom zahtjeva pred ESLJP, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine, jer su druge stranke i prije donošenja te odluke mogle u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine kao što su to učinili tužitelji na temelju čijih tužbi su donesene odluke ESLJP. Niti jednim posebnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezan za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok, pa nema razloga štetu tretirati drugačije od bilo koje druge štete niti početak zastare vezati za neke druge okolnosti (tako i VSRH Rev-900/2018). Tužitelj je dužan dobro procijeniti rizike svoga ulaganja prije nego što se odluči na kupnju dionica. Obzirom na navedeno, za ulaganje u dionice, odnosno njihovu kupnju ili prodaju tuženik ne snosi odgovornost za naknadu štete tužitelju. Upravo suprotno navodima tužitelja, iz navedenih odredbi ZOO, odnosno uzimajući u obzir zastarne rokove tražbine naknade štete, proizlazi da je nastupila zastara tražbine tužitelja, s obzirom na to da mu je navodna šteta nastala 1999. Podredno se ističe da je zahtjev tužitelja neosnovan i iz sljedećih razloga. Dana 16.09.1999. Savjet Hrvatske narodne banke, nakon razmatranja izvješća privremenog upravitelja Croatia banke d.d. Zagreb o zatečenom stanju te banke i procjeni mogućnosti za njeno buduće redovno poslovanje, podnio je Vladi Republike Hrvatske prijedlog za pokretanje sanacije te banke na temelju odredbi Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (NN, broj 44/94, u daljnjem tekstu: ZSRB). Predmetnoj odluci Savjeta HNB-a prethodilo je imenovanje privremenog upravitelja i upućivanje inspekcije kontrole u banku krajem veljače 1999., s ciljem utvrđenja stanja poslovanja banke i pokušaja njene stabilizacije i nastavka redovnog poslovanja. Tada je utvrđeno da su ukupni gubici banke 622,3 milijuna kuna, što je 348,9 milijuna kuna više gubitaka od njezina temeljnog kapitala. Na temelju odredbi ZSRB Vlada Republike Hrvatske je po prijedlogu HNB-a donijela Odluku na sjednici održanoj 23.09.1999. (objavljena u NN, broj 98/99 od 27.09.1999. godine, KLASA: 450-02/7, URBROJ: 5030116- 99-3) i Odluku o izmjenama i dopunama Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb (KLASA: 450- 02/99-02/07, URBROJ: 5030120-00-3, od 25.05.2000.). Postupak sanacije i restrukturiranja Croatia banke d.d., Zagreb provodila je u ime Republike Hrvatske Hrvatska agencija za osiguranje depozita (ranije Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, u daljnjem tekstu: Agencija) u skladu sa ZSRB-om i Zakonom o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (NN, broj 44/94, 79/98). Sanacija je provedena u skladu sa ZSRB-om i na temelju utvrđenja privremene uprave HNB-a na slijedeći način: 1. Odlukom o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. utvrđeno je da su gubici iz poslovanja do 31.05.1999. iznosili ukupno 622,3 milijuna kuna; 2. Dio ukupnih gubitaka pokriven je na teret cjelokupnog temeljnog kapitala u iznosu od 264,8 milijuna kuna i na teret posebnih rezervi za neidentificirane gubitke u iznosu 8,6 milijuna kuna, nakon čega je postojeći kapital iznosio nula (0,00) kuna; 3. Preostali gubici veći od temeljnog kapitala koji su iznosili 348,9 milijuna kuna pokriveni su na teret sredstava Agencije; 4. Osim navedenog pokrića gubitaka, Agencija je uplatila dodatnih 204,6 milijuna kuna neophodnih za početnu dokapitalizaciju banke. Dakle, danom objave Odluke, kojom je temeljni kapital u potpunosti iskorišten za pokriće dijela gubitaka, poništeno je 405.299 dionica bivših dioničara banke i istovremeno su prestale funkcije Glavne skupštine i Nadzornog odbora banke te ovlaštenja Uprave banke kao i prava dioničara banke koja su im pripadala na temelju dotadašnjih dionica. Na Glavnoj skupštini održanoj dana 13.09.2000. Croatia banka d.d. je izdala nove dionice u iznosu od 204,6 milijuna kuna koje je u cijelosti uplatila Agencija. Time je Agencija postala 100% vlasnik novih dionica i jedini vlasnik i dioničar banke s 2.046.000 redovnih dionica banke koje glase na ime, svaka u nominalnom iznosu od 100,00 kn i iste su uvrštene u depozitariju Središnjeg klirinškog depozitarnog društva (danas SKDD), a sanacija je završena. Dio bivših dioničara Croatia banke d.d. su podnijeli protiv Agencije i Croatia banke d.d. niz tužbi radi zaštite svojih prava. Sve sudske sporove mali dioničari su izgubili, odnosno pravomoćno su odbijeni s tužbama i tužbenim zahtjevima na svim sudskim instancama. Mali dioničari su, nakon što su iscrpili sve redovne i izvanredne pravne lijekove radi pobijanja sudskih odluka, podnijeli tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: USRH) radi zaštite svojih ustavnih prava. USRH je ustavne tužbe malih dioničara Croatia banke d.d. odbijao zauzimajući stav da se postupak sanacije i restrukturiranja banke ne provodi radi zaštite interesa dioničara, već radi zaštite posebnog državnog interesa i radi sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države, a čime se konstituira širi društveni interes zbog čega su i odbijeni prigovori bivših dioničara da su im dionice oduzete suprotno Ustavom zagarantirane zaštite prava vlasništva. Također, bivši dioničari nikada nisu osporavali odluku/e HNB-a o postavljanju privremenog upravitelja, i/ili odluku/e Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju te banke pred Upravnim sudom Republike Hrvatske. Nadalje, prema Zakonu o trgovačkim društvima (u daljnjem tekstu:ZTD) dioničari imaju pravo odlučivanja na skupštini i kroz rad nadzornog odbora. Dionice predstavljaju rizično ulaganje te one ne daju nikakvo jamstvo ulagaču da vrijednost ulaganja ostaje ista. Kako dioničari snose poslovni rizik za neuspjeh poslovanja, rizik se svodi na gubitak onog što su u društvo uložili. Dakle, gubitak dionica predstavlja posljedicu poslovanja banke u čijem je temeljnom kapitalu dioničar sudjelovao s određenim udjelom. Temeljno je i neotuđivo pravo dioničara da sudjeluje i odlučuje na skupštini društva na kojoj može konzumirati svoja upravljačka prava. Dioničari Croatia banke d.d. nikada nisu iskoristili svoja prava koja im daje ZTD. U zaštiti svojih interesa dioničari su mogli koristiti zakonske mehanizme, kao primjerice sazvati izvanrednu skupštinu (članak 278. ZTD), na kojoj bi mogli odlučiti o smanjenju temeljnog kapitala banke (članak 275. ZTD), o prestanku banke (članak 275. ZTD), o provođenju likvidacije banke s prijedlogom za diobu imovine banke (članak 378. ZTD) i sl. Dalje, dioničari su mogli imenovati posebnu reviziju banke (članak 298. ZTD), imali su pravo na izmjenu statuta banke te mogućnost iniciranja povećanja (smanjenja) temeljenog kapitala (članak 301. do 354. ZTD) i pravo obavljanja kontrole uprave i nadzornog odbora banke i/ili pravo odlučivanja o svim drugim pitanjima od vitalnog interesa za banku (članak 481. i 483. ZTD). Također, dioničari su imali mogućnost podizanja tužbe s naslova naknade štete protiv članova uprave i nadzornog odbora Croatia banke d.d. zbog propusta dužne pažnje u upravljanju bankom, odnosno propusta u nadzoru banke (članak 252. ZTD). Naime, uprava vodi poslove društva na vlastitu odgovornost prema članku 240 stavku 1. ZTD te daje savjesne i istinite izvještaje nadzornom odboru i skupštini banke. Uprava Croatia banke d.d. je bila dužna sukladno članku 251. stavku 1. ZTD sazvati skupštinu ako u društvu postoji gubitak u visini polovine temeljnog kapitala. Nesporno je da je u predmetu Project Trade d.o.o. protiv Hrvatske ESLJP donio dana 19.11.2020. presudu pod posl.br. 1920/14, kojom je utvrdio postupovnu povredu prava iz članka 1. Protokola 1. na mirno uživanje vlasništva te povredu prava iz članka 6. stavka 1. Konvencije zbog dugotrajnosti postupka. Međutim, iz predmetne presude ESLJP iščitavaju se isključivo postupovne povrede u odnosu na članak 1. Protokola 1., a i povreda iz članka 6. stavka 1. Konvencije je sama po sebi također postupovna povreda. Da se kojim slučajem radilo o povredama materijalne prirode one bi za posljedicu imale drugačiji ishod postupka. ESLJP nije ulazio u ocjenu i odlučivanje o samom postupku sanacije Croatia banke d.d. i njezinim posljedicama niti je odlučivao o naknadi štete tužitelja. Predmetna presuda ne temelji se niti na jednom financijskom pokazatelju koji bi dovodio u pitanje opravdanost samog postupka (a time i u tom postupku provedeno poništenje i povlačenje dionica) već je presuda posljedica povrede prava dioničara na pravnu zaštitu. Tako se ESLJP suzdržao od davanja mišljenja o svrhovitosti Odluke te je li bila u općem interesu, odnosno je li uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa i zaštite prava na mimo uživanje vlasništva. Bankarska djelatnost je djelatnost specifične naravi iz razloga jer u odnosu na druge poduzetnike, banke za svoje poslovanje, odnosno za obavljanje gospodarske djelatnosti s ciljem postizanja dobiti, ne koriste samo svoja sredstva već raspolažu i tuđim sredstvima, a za koja garantira Republika Hrvatska (Agencija). Nesporno je da Croatia banka d.d. više godina uzastopno nije vodila poslove pažnjom dobrog gospodarstvenika te u svome poslovanju nije poštovala zakon i druge propise. Rezultat takvog poslovanja su kumulirani gubici proizašli iz nenaplativih plasmana banke, pri čemu su dioničari (koji imaju i obveze, a ne samo prava iz vlasništva) trebali osigurati dodatni kapital, a što oni nisu učinili tijekom navedenog razdoblja te su stoga posljedice propusta u vođenju poslova banke kao dioničkog društva snosili prvenstveno oni sami (kroz kapital). Dakle, obveze banke poništile su imovinu, a vrijednost dionica svele na nulu. Nula se povlači i dokapitalizira svježim novcem. Da nije došlo do sanacije i dokapitalizacije, banka bi otišla u stečaj u kojem dioničari ne bi dobili ništa. Naime, u slučaju otvaranja stečajnog/likvidacijskog postupka, vjerovnici kreditne institucije se sukladno relevantnim propisima koji uređuju stečajne/likvidacijske postupke kreditnih institucija razvrstavaju u isplatne redove te se unovčavanjern stečajne/likvidacijske mase namiruju sukladno takvom redoslijedu naplate. Dioničari se svrstavaju u niži isplatni red, što znači da su u redoslijedu namirenja zadnji te se namiruju tek ako i kad se namire svi ostali vjerovnici banke, što sve pak ovisi o raspoloživoj imovini banke u stečaju. Također, kreditne institucija prestaje sa radom i uklanja se sa tržišta. U postupku sanacije su dioničari također na gubitku jer se pokazalo da su obveze banke veće od imovine. Da su obveze bile manje, po ZSRB izdale bi se zamjenske dionice s umanjenom vrijednošću. Sukladno navedenom, u konkretnom slučaj budući da je za otpis gubitaka iskorišten cijeli temeljni kapital banke, povučene dionice dotadašnjih dioničara ne zamjenjuju se, tako da posljedično dioničari gube svoj osnivački ulog i prava koja su na osnovi dotadašnjih osnivačkih uloga imali (temeljni kapital). Postupci sanacije i restrukturiranja imaju za cilj zaštitu stabilnosti financijskog tržišta i ne provode se radi zaštite interesa dioničara koji za zaštitu svojih prava imaju već spomenute druge mogućnosti. Dakle, nužnost sanacije uvjetuje upravo javni interes kao i činjenica da su iscrpljene druge mogućnosti sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države (članak 90. Zakona o bankama). Također se ističe da odredbe ZSRB, kao i današnjeg zakonskog okvira - Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava (NN, broj 19/15) i Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15.05.2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava (u daljnjem tekstu: BRRD), predviđaju da vlasništvo dionica dioničara prestaje nakon što je kapital na temelju kojeg su izdane upotrijebljen za pokriće gubitaka banke, a teret sanacije i prema sadašnjem relevantnom zakonodavnom okviru Europske unije prvo snose upravo dioničari. Kod sanacije/restrukturiranja kreditne institucije cilj je izbjegavanje većeg štetnog učinka na financijsku stabilnost, posebno sprječavanjem širenja štetnih učinaka na cjelokupni financijski sustav, uključujući i njihovo širenje na tržišnu infrastrukturu te održavanje tržišne discipline. Ista se provodi i u cilju zaštite javnih sredstava tako da se na najmanju moguću mjeru svede oslanjanje na izvanrednu javnu financijsku potporu te u cilju zaštite deponenata koji imaju osigurane depozite i ulagatelja zaštićenih sustavom zaštite ulagatelja, a konačno cilj je i zaštita sredstava i imovine klijenata. Također, u skladu sa propisanim zaštitnim mjerama u BRRD-vjerovnici ne trpe veće gubitke od onih koje bi pretrpjeli da je otvoren stečajni postupak, a za procjenu položaja dioničara i vjerovnika u stečajnom postupku relevantan je trenutak otvaranja sanacijskog postupka nad bankom. Nadalje, ističe se da prema važećim direktivama Europske Unije fizička i pravna osoba koja smatra da su njezina prava i pravni interesi povrijeđeni donošenjem koje odluke u postupku sanacije može podnijeti tužbu nadležnom upravnom sudu u roku od mjesec dana od dana dostave navedene odluke. Pri tome, takva tužba ne odgađa izvršenje odluke o otvaranju postupka sanacije, odnosno ostalih odluka koje se donose u cilju provedbe odluke o otvaranju postupka sanacije niti sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak, niti može izdati privremenu mjeru. Odluka upravnog suda kojom u cijelosti ili djelomično poništava ili oglašava ništetnom odluku o sanaciji ili drugu pojedinačnu odluku donesenu temeljem odluke o sanaciji bez učinka je na takve prijenose koji se temelje na poništenoj odluci odnosno na odluci koja je oglašena ništetnom. U tom slučaju podnositelj tužbe ima pravo isključivo na naknadu štete u skladu s općim pravilima o naknadi štete. U konkretnom slučaju, istekli su svi rokovi za poduzimanje radnji kojima bi se osporile odluke o otvaranja postupka sanacije, odnosno ostvarila naknada štete, a ujedno ESLJP u predmetnim presudama na koje se tužitelj poziva nije uopće ulazio u meritum samog sanacijskog postupka Croatia banke d.d. Tuženik navodi da je u predmetu po tužbi Mihajle Miletić Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Splitu, posl. broj: P-1824/22. Time su ponovljeni postupci koje su temeljem odluke Euopskog suda za ljudska prava pokrenuli bivši dioničari Croatia banke d.d. (Project trade d.o.o. i Mihajla Miletić) pravomoćno odbijeni. Predlaže sudu da se oglasi stvarno nenadležnim te da predmet ustupi nadležnom Trgovačkom sudu u Splitu, kojem se predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu naknade troškova parničnog postupka, s pripadajućim zakonski zateznim kamatama.
3. Pravomoćnim rješenjima ovog suda posl.br. P-9534/2023-9 od 19. veljače 2024. i posl.br. P-9534/2023-19 od 03. listopada 2024. odbijeni su tuženikovi prigovori stvarne i mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovani.
4. U tijeku postupka izvršen je uvid u presliku Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb od 23. rujna 1999. (list 9-10 spisa), presliku rješenja Ustavnog suda RH od 30. siječnja 2003. (list 11-19 spisa), presliku presude i rješenja posl.br. P-3792/03-11 od 21. veljače 2006. (list 20- 25 spisa), presliku presude i rješenja posl.br. Pž-6074/14-5 od 08. rujna 2015. (list 26-32 spisa), presliku presude i rješenja posl.br. Pž-3774/06-3 od 18. lipnja 2008. (list 33-40 spisa), presliku presude i rješenja posl.br. Pž-3774/06-5 od 16. studenoga 2010. (list 41-48 spisa), presliku Odluke Ustavnog suda RH od 02. listopada 2013. (list 49-54 spisa), presliku analize presude od 15. listopada 2021. (list 55-58 spisa), presliku presude Europskog suda za ljudska prava (dalje:ESLJP) od 19. studenoga 2020. (list 59-104 spisa), presliku obavijesti Velikog Vijeća od 21. travnja 2021. uz prijevod (list 106-108 spisa), presliku presude ESLJP od 02. prosinca 2021. (list 110-122 spisa), presliku zahtjeva za mirno rješenje spora (list 125-134 spisa), presliku odgovora na zahtjev (list 135- 140 spisa), presliku prijedloga djelomičnog obeštećenja dioničara (list 257-262 spisa), pročitana je i priložena sudska praksa te izdvojena i stručna mišljenja (list 263-273, 275-305, 624-630 spisa), podnesak Croatia banke d.d. od 16. listopada 2024. (list 362 spisa), podnesak Croatia banke d.d. od 14. travnja 2025. (list 375 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 379-473 spisa).
5. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.
6. Odbijen je dokazni prijedlog saslušanjem tužitelja i svjedoka HE, VE, ĆE, BE, ŽE, ZE, ŠE, SE, KEŽ, CE i AE, na okolnost događaja koji su prethodili Odluci Vlade RH odnosno poslovanju Croatia banke d.d., kao nepotrebno, što će sud obrazložiti u nastavku postupka. Iz istog razloga sud nije prihvatio ni dostavljene zapisnike o saslušanju svjedoka.
7. Tužitelj je potvrdu o prometu dionica te uvjerenje o prebivalištu tužitelja (list 366-368 spisa) dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka, što je suprotno čl. 299. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP), pa iste isprave sud nije uzeo u obzir, a uvjerenje o prebivalištu je i nepotrebno, jer sud u e spisu ima uvid u podatke o prebivalištu stranaka.
8. Imajući u vidu rezultat dokaznog postupka, koji je proizišao iz podneska Croatia banke d.d. od 14. travnja 2025., koja je navela da ne raspolaže podacima o nominalnoj vrijednosti dionica, sud je prihvatio naknadni dokazni prijedlog tužitelja i to povijesni izvadak iz sudskog registra.
9. Sud nije uzeo u obzir naknadno dostavljeni dokaz-supervizorsku tajnu, jer je predložen nakon zaključenja prethodnog postupka, a tuženik nije dostatno obrazložio zašto ga nije iznio prije zaključenja prethodnog postupka, gdje je također mogao predložiti isključenje javnosti. Nadalje, sud isti dokaz smatra i nepotrebnim, jer je predložen na okolnost poslovanja banke.
10. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
11. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu, zbog nepravilnog i nezakonitog rada državne uprave odnosno Vlade Republike Hrvatske za Odluku od 23. rujna 1999.
12. Nije sporno da je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb dana 23. rujna 1999., koja je objavljena u Narodnim novinama br. 98/99 od 27. rujna 1999. te nije sporna pasivna legitimacija.
13. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja te ima li tužitelj pravo na obeštećenje, jer je nezakonito ostao bez svojih dionica te je sporan i prigovor zastare. Prema tome, u ovom postupku je sporno pravno pitanje odgovornosti države za Odluku Vlade Republike Hrvatske iz 1999. godine, posljedično kojoj je tužitelj ostao bez svojih dionica Croatia banke d.d., Zagreb odnosno sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.
14. Odgovornost države u ovom slučaju uređuje odredba čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine br. 66/19, 155/23, dalje:ZSDU), sukladno kojemu štetu, koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska.
15. Nije sporno između stranaka da je Ustavni sud Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2003. donio rješenje o obustavi postupka u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., jer je Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka iz 1994. prestao vrijediti. U navedenoj Odluci stoji (točka VII.) da je svaki tužitelj (bivši dioničar Croatia banke d.d., Zagreb) ovlašten protiv presude nadležnog suda ustavnom tužbom pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske ako smatra da mu je sudskom presudom povrijeđeno određeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom Republike Hrvatske.
16. Tužitelj je priložio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Trgovačkog suda u Zagrebu, kojima je pravomoćno odbijen zahtjev nekih od dioničara Croatia banke d.d., Zagreb (ali ne i ovdje tužitelja) za utvrđenjem da su oni dioničari s određenim udjelima, odnosno da su imatelji vlasničkih prava određenog broja dionica.
17. Međutim, ključan je predmet, na koji se tužitelj ovdje poziva, tužitelja Project Trade d.o.o., Zagreb, kod Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-3792/03-11 od 21. veljače 2006. protiv tuženika: 1. Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Zagreb i 2. Croatia banke d.d., Zagreb, za utvrđenjem da je tužitelj i dalje imatelj dionica Croatia banke d.d., Zagreb, s vlasništvom 1251 dionica serije A, nominalne vrijednosti 200,00 kn te da se naloži prenošenje istih dionica na tužitelja i naloži banci izvršiti upis tužitelja u knjigu dionica kao imatelja dionica. Presudu suda prvog stupnja, kojom je zahtjev tužitelja odbijen, potvrdio je presudom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske posl. br. Pž-3774/06-3 od 18. lipnja 2008., a odbijena je i ustavna tužba Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 02. listopada 2013.
18. Potom slijedi odluka Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) od 19. studenoga 2020., kojom je presuđeno da je u ovom slučaju došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju te povrede čl. 6. st. 1. Konvencije zbog nerazumne duljine trajanja postupka.
19. Čitanjem analize presude Project Trade d.o.o., Zagreb, protiv Hrvatske, od 15. listopada 2021., izrađene od strane Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred ESLJP-om, utvrđeno je da: ''iz svega proizlazi da nijedno pravosudno tijelo nikada nije preispitalo dokaze na kojima je Vlada temeljila svoj zaključak da je sanacija Croatia banke bila potrebna niti je preispitalo je li relevantni zakon bio pravilno primijenjen na činjenice predmeta, stoga Odluka Vlade nikada nije bila podvrgnuta sudskom preispitivanju u opsegu propisanom čl. 6. st. 1., slijedom čega je došlo do povrede podnositeljevog prava na pristup sudu.'' Dalje stoji da je ''nesporno da je povlačenje i poništavanje dionica, koje su pripadale društvu podnositelju zahtjeva, predstavljalo miješanje u njegovo pravo zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. Ova mjera predstavlja kontrolu upotrebe vlasništva. Ocjenjujući je li miješanje bilo zakonito, Europski sud je istaknuo da nije dovoljno da zakon bude dostupan i predvidljiv nego mora biti popraćen postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti. Činjenica da je Odluka Vlade bila podzakonski akt značila je da je ne može preispitati nijedno upravno tijelo, stoga društvo podnositelj nije imalo mogućnost djelotvornog osporavanja pobijane mjere. Slijedom navedenog, miješanje u vlasništvo podnositelja zahtjeva nije bilo popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti i zato nije bilo zakonito. Stoga je došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1.'' Dalje se u analizi elaboriraju razlozi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku te ukazuje na još jednu presudu ESLJP-a od 2. prosinca 2021. u predmetu KE d.o.o. i Miletić, protiv Hrvatske, u kojoj su ocjenjivana slična pitanja i gdje je također utvrđena povreda prava na pošteno suđenje i prava na mirno uživanje vlasništva jer Odluka Vlade o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke nije bila podvrgnuta sudskoj kontroli u opsegu propisanom čl. 6. st. 1. i jer podnositeljima nije pružena prilika učinkovito osporiti Odluku Vlade, zbog čega je miješanje bilo nezakonito i time protivno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.
20. U kontekstu izložene analize presude i ovaj sud zaključuje da iz odluke ESLJP- a jasno i nedvojbeno proizlazi da postupak Vlade Republike Hrvatske, u donošenju sporne Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, nije bio zakonit, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Naime, treba imati na umu i dio navoda iz gore izložene analize presude Project Trade d.o.o., Zagreb, protiv Hrvatske, od 15. listopada 2021., izrađene od strane Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, sukladno kojem: ''U ovom predmetu, društvo podnositelj zahtjeva pribjeglo je upravo onom pravnom sredstvu, za koje je Europski sud, u gore navedenim odlukama o nedopuštenosti, kazao da je djelotvorno, odnosno pokrenulo je postupak pred nadležnim trgovačkim sudom. Činjenica da je ovo pravno sredstvo ipak bilo nedjelotvorno utvrđena je tek 24. srpnja 2013. (gotovo deset godina nakon što je društvo podnositelj pokrenulo postupak pred nadležnim trgovačkim sudom) kada je u Narodnim novinama objavljena odluka Ustavnog suda, kojom je ovaj sud prvi put pojasnio načelo "exceptio illegalis", utvrdivši da domaći sudovi ne mogu dovoditi u pitanje ustavnost Odluke Vlade Republike Hrvatske, jer bi time prekoračili svoju nadležnost. Stoga se od društva podnositelja nije moglo očekivati da iskoristi drugo pravno sredstvo, točnije da pokrene parnični postupak radi naknade štete protiv države zato što bi takva tužba bila odbijena radi zastare (petogodišnji zastarni rok) i zato što prema praksi domaćih sudova u relevantno vrijeme niti ovo pravno sredstvo nije imalo razumnih izgleda za uspjeh (u pravilu se takve tužbe odbijaju).''
21. Prema tome, u pravu je tužitelj kada ističe da on, kao i drugi dioničari, nije imao mogućnosti ni na koji način učinkovito osporiti Odluku Vlade Republike Hrvatske, a nije dovoljno postojanje samo teoretske mogućnosti osporavanja nekih odluka, nego i da pravni instrumenti budu učinkoviti, odnosno daju razumne mogućnosti za uspjeh u možebitnom postupku. To stoga jer nije sporno da je Ustavni sud Republike Hrvatske obustavio postupak ocjene ustavnosti i zakonitosti Odluke, kao i da su trgovački sudovi u parničnim postupcima izričito tvrdili da nisu ovlašteni ispitivati sukladnost Odluke s Ustavom i držali su se teze da je Odluka donesena u skladu sa zakonom, iako nije izveden niti jedan dokaz da su ispunjeni uvjeti za otvaranje bilo kakvog sanacijskog postupka. Pravilno tužitelj navodi da je svaki pravni put njega, kao bivšeg dioničara, na početku bio osuđen na neuspjeh što je svakako osnaženo objavom 24. srpnja 2013. u Narodnim novinama odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, kojom je pojasnio načelo "exceptio illegalis" utvrdivši da domaći sudovi ne mogu dovoditi u pitanje ustavnost Odluke Vlade, jer bi time prekoračili svoju nadležnost.
22. Protivno tvrdnji tuženika da je ESLJP u presudi od 19. studenoga 2020. samo utvrdio postupovnu povredu prava iz čl. 1. Protokola 1 te iz same presude ESLJP-a, ali i iz Analize iste od strane Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred ESLJP-om, jasno i nedvojbeno proizlazi da se u presudi Project-Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske, izrijekom utvrđuju da legitimnost i proporcionalnost miješanja države u vlasnička prava dioničara nije niti razmatrano, jer prvi zahtjev za dopuštenost miješanja u vlasnička prava, a to je zakonitost, nije uopće bio zadovoljen. Naime, na str. 22. i 23. presude pod točkama 81. do 86. ESLJP je zauzeo stajalište da miješanje tuženika u vlasništvo društva Project-Trade d.o.o., u svakom slučaju nije ispunilo pretpostavku zakonitosti. Naime, da bi miješanje bilo zakonito, ono mora biti popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti, uključujući i mogućnost djelotvornog osporavanja predmetne mjere. S tim u svezi, napominje se činjenica da je Odluka Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. od 23. rujna 1999. predstavljala podzakonski akt prema domaćem pravu, što je značilo da je ne može preispitivati niti jedno upravno tijelo. Sud nadalje upućuje na prethodna utvrđenja da u tom predmetu ni jedno pravosudno tijelo nije nikada preispitalo istu Odluku te podnositelju zahtjeva nije dana mogućnost da djelotvorno ospori pobijanu mjeru. Da je tome doista i bilo tako potvrđuje sudska praksa, dostavljena od strane tužitelja u ovom predmetu. Prvo je Ustavni sud Republike Hrvatske obustavio postupak ocjene ustavnosti Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, koji je pokrenulo nekoliko dioničara iz razloga što je zakonski akt na kojem se donesena Odluka (Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka, dalje: ZSRB) prestao vrijediti. Dakle, navedeni pravni put se za dioničare pokazao neučinkovitim zbog formalnopravnih razloga. Ustavni sud Republike Hrvatske nije u svojoj odluci uopće meritorno cijenio je li Odluka o sanaciji Croatia banke d.d., Zagreb, protivna Ustavu i zakonu. Poslije su dioničari pokretali parnične postupke u kojima su tražili da ih se utvrdi dioničarima, protiv Croatia banke d.d., Zagreb i Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Zagreb (dalje: DAB), a sve su te parnične postupke razni dioničari izgubili i odbijajuće presude potvrđivane na višem sudu, kao što su i ustavne tužbe odbijane. Kao obrazloženja su najčešće korišteni razlozi da su dionice prestale postojati poništenjem; već spomenuti razlog da je Ustavni sud Republike Hrvatske obustavio postupak ocjene ustavnosti i zakonitosti Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb. Sudovi se nisu bavili pitanjem ustavnosti i zakonitosti predmetne Odluke, već su izričito su tvrdili da nisu ovlašteni ispitivati sukladnost osporenih odluka sa čl. 48.-čl. 50. Ustava Republike Hrvatske i isključivo su se zadržali na zaključku da je osporena Odluka zakonita, a sve navedeno utvrđuje u svojoj presudi i ESLJP.
23. Slijedom svega iznesenog, ocjenjuje se, a u skladu s presudom ESLJP-a, da je miješanje tuženika u vlasnička prava tužitelja, kao dioničara Croatia banke d.d., Zagreb, protupravno, jer nisu omogućeni mehanizmi da tužitelj uopće može učinkovito osporavati ustavnost i zakonitost Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb. U kontekstu izloženog, sva suprotna očitovanja tuženika nisu prihvaćena kao osnovana.
24. Ujedno, neosnovane su tuženikove tvrdnje da tužitelj nema pravo na obeštećenje, jer je kao dioničar propustio koristiti određene mehanizme predviđene Zakonom o trgovačkim društvima i to: sazvati izvanrednu skupštinu (čl. 278. ZTD-a), na kojoj bi mogli odlučiti o smanjenju temeljnog kapitala banke (čl. 275. ZTD-a), o prestanku banke (čl. 275. ZTD-a), o provođenju likvidacije banke s prijedlogom za diobu imovine banke (čl. 378. ZTD-a) i sl. Također, tuženik tvrdi da su dioničari mogli imenovati posebnu reviziju banke (čl. 298. ZTD-a), imali su pravo na izmjenu statuta banke te mogućnost iniciranja povećanja (smanjenja) temeljenog kapitala (čl. 301. do 354. ZTD-a) i pravo obavljanja kontrole uprave i nadzornog odbora banke i/ili pravo odlučivanja o svim drugim pitanjima od vitalnog interesa za banku (čl. 481. i 483. ZTD-a), kao i mogućnost ustati tužbom radi naknade štete protiv članova uprave i nadzornog odbora Croatia banke d.d., zbog propusta dužne pažnje u upravljanju bankom, odnosno propusta u nadzoru banke (čl. 252. ZTD-a). Naime, tuženik propušta okolnost da je Odlukom o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, pod točkom VII. jasno navedeno da se danom objave te Odluke povlače i poništavaju dosadašnje dionice Banke te pod točkom VIII. da danom objave te Odluke prestaju funkcije Skupštine i Nadzornog odbora Banke te ovlaštenja Uprave Banke, kao i prava dioničara Banke, koja su im pripadala na osnovi dosadašnjih dionica. Direktor Agencije imenovat će osobu ovlaštenu za upravljanje i zastupanje Banke u razdoblju trajanja postupka sanacije Banke. U istoj točki stoji da danom imenovanja osobe iz st. 2. te točke prestat će sve ovlasti privremenog upravitelja Banke, imenovanog Odlukama Savjeta Hrvatske narodne banke broj: O. br. 474/99, od 23. veljače 1998. i O. br. 519/99, od 23. kolovoza 1999. U pravu je tužitelj kada tvrdi, a tuženik navedeno nije ni osporio, da je 23. veljače 1999. Savjet Hrvatske narodne banke na temelju odredaba iz čl. 82. i 83. tadašnjeg Zakona o bankama donio Odluku o imenovanju privremenog upravitelja Croatia banke d.d., Zagreb, pod O. br.-474/99 i da su od dana dostave navedene banci, sve ovlasti Uprave, Nadzornog odbora i Glavne skupštine banke prenesene na imenovanog privremenog upravitelja banke. Svojom novom odlukom od 23. kolovoza 1999. Hrvatska narodna banka je produljila mandat privremenom upravitelju za upravljanje bankom sve do 25. rujna 1999. Dakle, danom dostave banci Odluke o imenovanju privremenog upravitelja prestale su sve ovlasti Uprave, Nadzornog odbora i Glavne skupštine banke, koje je istovremeno preuzeo navedeni privremeni upravitelj. U kontekstu izloženog, tužitelj realno nije mogao ostvariti ovlasti iz Zakona o trgovačkim društvima na koje se poziva ovdje tuženik.
25. Glede tuženikove tvrdnje da je spornom Odlukom o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, utvrđeno da temeljni kapital nije dovoljan za pokriće svih gubitaka te da je loše poslovanje Croatia banke d.d., odgovornost i isključiva krivnja dioničara, a ne tuženika, za navesti je da ovaj sud nije uopće utvrđivao osnovanost donošenja sporne Odluke jer to nije ovlašten ni nadležan, već odluku o nezakonitosti predmetne Odluke temelji na presudi ESLJP-a, u kojoj je jasno utvrđena nezakonitost miješenja u vlasnička prava dioničara.
26. U odnosu na tuženikove tvrdnje da bi u slučaju da nije provedena sanacija bio otvoren stečajni postupak u kojem bi dioničari bili u gubitku, za naglasiti je da se radi o slučaju koji se nije dogodio pa se ne može niti razmatrati u kontekstu onoga što se konačno i dogodilo donošenjem sporne Odluke. Nadalje, predmet spora je izvanugovorna odgovornost za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio nezakonitom Odlukom tuženika, a ne naknada štete zbog navodnog lošeg poslovanja Croatia banke d.d. te je sud iz tog razloga i odbio dokazne prijedloge saslušavanjem tužitelja i svjedoka na okolnost događaja koji su prethodili Odluci Vlade RH odnosno poslovanju Croatia banke d.d., jer to nisu odlučne činjenice za predmetni postupak.
27. Također, rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-1476/2024-2 od 18. prosinca 2024. se odnosi na spor bivših dioničara protiv Croatia banke d.d. i Hrvatske agencije za osiguranje depozita, radi utvrđenja ništetnosti Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. od 27. rujna 1999. i isplate, pa se ista ne može primijeniti u ovom predmetu glede utvrđivanja tržišne vrijednosti dionica i dospjele dividende, jer kao što je već rečeno, predmet ovog spora je izvanugovorna odgovornost za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio nezakonitom Odlukom tuženika, a ne naknada štete zbog navodnog lošeg poslovanja Croatia banke d.d.
28. Uvidom u podnesak Croatia banke d.d. od 14. travnja 2025., dostavljen na ponovljeno traženje suda s povijesnim podacima o prebivalištu tužitelja (kojim podacima sud raspolaže u e spisu), utvrđeno je da je tužitelj prema knjizi dioničara na dan 27. rujna 1999. bio vlasnik 294 dionice Croatia banke d.d. te je time utvrđen neosnovanim tuženikov prigovor aktivne legitimacije tužitelja.
29. Nadalje, sud smatra tuženikov prigovor zastare neosnovanim.
30. Naime, u pravu je tužitelj kada tvrdi da se u ovom slučaju početak tijeka roka zastare ima vezati za trenutak konačnosti odluke u predmetu Project-Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske. Da bi se mogla zahtijevati naknada štete, potrebno je dokazati pretpostavke: oštećenika i štetnika; štetnu radnju; štetu; uzročnu svezu i protupravnost, a navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. Tužitelj je bez sumnje dokazao da je bio dioničar Croatia banke d.d., Zagreb, u trenutku donošenja Odluke Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb. Štetna radnja je upravo donošenje i stupanje na snagu Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, kojom je pod točkom VII. propisano kako se danom objave Odluke povlače i poništavaju dosadašnje dionice Croatia banke d.d., Zagreb, a da će Banka izdati nove dionice koje prenosi u cijelosti u vlasništvo Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Zagreb (dalje: DAB). Šteta, stoga nastaje u vidu gubitka dionica, koje je tužitelj imao kao dioničar, što znači da je ostao bez temeljnih prava koje iz dioničarstva proizlaze, a to je pravo na glasovanje na Glavnoj skupštini. Konačno, dionice su bile tužiteljeva imovina, čime je tuženik izvršio izvlaštenje bez ikakve pravične naknade ili, kako je ESLJP u presudi Project-Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske, naglasio, došlo je do izravnog miješanja države u pravo vlasništva tužitelja. Na temelju gore izloženog, pretpostavka protupravnosti nastala je konačnošću presude ESLJP-a, u predmetu Project-Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske br. 1920/2014, a koja je postala konačna 19. travnja 2021. kada je Veliko vijeće odlučilo ne prihvatiti zahtjev Vlade za prosljeđivanje predmeta Velikom vijeću, a kako to jasno stoji u dopisu od 21. travnja 2021. Stoga, jer je tek i jedino odlukom ESLJP-a, kako je već gore obrazloženo, jasno utvrđeno da postupak tuženika u predmetnoj Odluci o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., nije bio zakonit. Prema tome, tek je konačnošću presude ESLJP-a (19. travnja 2021.) počeo teći rok zastare za naknadu štete tužitelju, jer je tek donošenjem iste odluke ESLJP utvrdio povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu dioničara, među kojima je i ovdje tužitelj, zbog čega rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja iste odluke, a ne od donošenja sporne Odluke odnosno 23. rujna 1999. Naime, prije donošenja navedene odluke ESLJP-a tužitelj nije niti mogao pokretati postupke za naknadu štete po istom osnovu, jer je Ustavni sud Republike Hrvatske, povodom ustavne tužbe, obustavio postupak prijedloga za pokretanje ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., a redovni sudovi u Republici Hrvatskoj su odbijali tužbene zahtjeve dioničara, kako za utvrđenje da su dioničari, tako i za prijenos u vlasništvo dionica i njihova upisa u knjigu dionica, zbog čega se tužitelju ne može staviti prekomjeran teret da je takve zahtjeve mogao podnositi odmah nakon donošenja sporne Odluke od 23. rujna 1999., pa se njegovo saznanje za štetu i osobu koja je počinila štetu može računati tek od konačnosti odluke ESLJP-a u predmetu Project-Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske odnosno od 19. travnja 2021. Sve i da se zastara računa od donošenja odluke ESLJP-a, a ne njenom konačnošću, imajući u vidu da je ista donesena 19. studenoga 2020., a tužba je u ovom predmetu podnesena sudu 05. listopada 2023., jasno je da nije istekao trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje:ZOO).
31. Zaključno, slijedom navedenoga, u ovom slučaju su ispunjene sve pretpostavke odgovornosti države iz čl. 14. ZSDU-a, da štetu, koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave, nadoknađuje tuženik, pa je stoga tuženik dužan naknaditi tužitelju imovinsku štetu, uslijed nezakonite Odluke Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, od 23. rujna 1999., dok se šteta, koju je tužitelj pretrpio nezakonitom Odlukom Vlade Republike Hrvatske očituje u gubitku dionica, koje su navedenom Odlukom povučene i poništene.
32. Visina štete, koju je u ovom slučaju pretrpio tužitelj, utvrđena je temeljem priloženih isprava, poglavito podneska Croatia banke d.d., Zagreb od 14. travnja 2025. iz kojega proizlazi da je tužitelj bio vlasnik 294 dionica, nominalne vrijednosti 200,00 kuna, kako to proizlazi iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za Croatia banka d.d., Zagreb sa stranice 26 istoga (list 404 ovog spisa), a sud ne može zanemariti kako nominalna vrijednost dionica proizlazi i iz presude i rješenja Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6074/14-5 od 08. rujna 2015. na stranici 28 (list 29 ovog spisa) te prijedloga djelomičnog obeštećenja dioničara Croatia banke d.d. Zagreb (list 258 spisa).
33. Dakle, iznos od 200,00 kuna pomnožen s brojem tužiteljevih dionica od 294, iznosi 58.800,00 kuna/7.804,10 eura po fiksnom tečaju konverzije (1 euro = 7,53450 kuna) sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22. i 88/22.).
34. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude, kako je postavljeno u tužbenom zahtjevu, sve na temelju čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a.
35. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.
36. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje:OT) te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.
37. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora i sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT), sastava obrazloženih podnesaka od 16. veljače 2024., 27. ožujka 2024., 16. srpnja 2024. i 28. kolovoza 2024. (Tbr. 8./1.), zastupanja na ročištima 02. listopada 2024., 25. veljače 2025. i 08. srpnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju po 100 bodova, sastava podnesaka od 15. studenoga 2024. i 16. travnja 2025. (Tbr. 8./3. OT), za svaku radnju po 50 bodova. Dakle, ukupno 1000 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura, uvećanog za pripadajući PDV 25%, ukupno iznosi 2.500,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 33,85 eura.
38. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16. svibnja 2025., jer istim ponavlja već iznesene navode niti ga sud smatra svrsishodnim sukladno čl. 299.a st. 5. ZPP-a, pa je podnesak bio nepotreban za postupak.
39. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, jer zahtjev nije određeno postavljen.
40. Na taj je način tužitelju ukupno dosuđena naknada troška od 2.533,85 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen (zahtijevan ukupan trošak od 3.033,85 eura).
41. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.
U Zagrebu dana 08. rujna 2025. godine
Sutkinja
Vanesa Brizić Bahun
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Oglasna ploča suda 8 dana