Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5329/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, AJM, izvjestiteljice i AJ, članice, u pravnoj stvari tužiteljice ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Zvonimiri Stiperski, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zvonimira Stiperski i Berislav Balenović u Sisku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuži, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-265/2023-19 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-265/2023-19 od 25. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 9.929,57 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 797,91 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke (točka II. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.325,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude (25. listopada 2024.) pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 300,00 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, konačno postavljen podneskom od 16. rujna 2024. (list 201-203 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju dipl. oec. Vlatka Panjkovića, stalnog sudskog vještaka financijske i računovodstvene struke od 14. kolovoza 2024. (list 191-196 spisa), da joj tuženik isplati iznos od 9.929,57 EUR– a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.325,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

4.2. Tužiteljica navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužiteljica na temelju Ugovora o [broj kredita] od 6. rujna 2004. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog s tuženikom radi kupnje nekretnine, otplaćivala mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) koja je ugovorena odredbama Ugovora o kreditu, a koje odredbe su ništetne.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženik upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, pravilno utvrdio u bitnom:

- u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, istaknut od strane tuženika,

- da je odredbama iz čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14, 110/15 i 14/19 – u daljnjem tekstu: ZR/14) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da je odredbom iz čl. 55. st. 1. ZR/14 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna,

- da je u presudi Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo te da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti,

- da je prebivalište tužiteljice u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bilo u [adresa], a da se sud čija je mjesna nadležnost ugovorena odredbom iz čl. 14. Ugovora o kreditu nalazi u [adresa], tako da bi tužiteljica dolaskom na sud u [adresa] imala visoke troškove zbog udaljenosti, a čime bi došlo do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana,

- da je Ugovor o kreditu sklopljen u [adresa], a da je odredbom iz čl. 59. ZPP–a propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi,

- da je odredbom iz čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – u daljnjem tekstu: ZPK) propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište,

- da je, imajući u vidu navedeno, neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda koji je tuženik istaknuo,

- u odnosu na Ugovor o kreditu:

- da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu kojim je ugovoreno:

- da je iznos kredita od 94.081,50 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2.),

- da je rok vraćanja 180 mjeseci od puštanja kredita u tečaj (čl. 6.),

- da je način vraćanja kredita u 180 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, da anuitet iznosi 768,23 CHF te da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke (čl. 7.),

- da je kamatna stopa promjenjiva i da u trenutku ugovaranja iznosi 5,490 % godišnje, a da se obračunava primjenom direktne metode, kao i da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke (čl. 8.)

- u odnosu na valutnu klauzulu sadržanu u Ugovoru u kreditu:

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama iz čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama iz čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07),

- da se kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena,

- da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. obvezuje prvostupanjski sud na temelju odredbe iz čl. 502.c ZPP–a jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu koji je pojedinačni potrošač, u ovom predmetu tužiteljica, pokrenula protiv tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa koji je tuženik primio na temelju ništetne odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa,

- da, budući da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, ali ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, tužiteljica u ovom predmetu ima pravo zahtijevati isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita,

- da tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro te o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule,

- da Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je navedena odredba Ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja, te da tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužiteljica u slabijem položaju, nije tužiteljicu informirao o mogućim posljedicama sklapanja Ugovora o kreditu,

- da iz iskaza OJ, zaposlenice tuženika, koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, ne proizlazi da je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu doista od strane tuženika bila informirana o tome koji bi bili osnovni parametri o kojima ovisi kretanje tečaja valute švicarski franak u nekom budućem razdoblju ili da je između stranaka Ugovora o kreditu uopće bilo pregovora oko neke konkretne ugovorne odredbe,

- da je pravo tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, ali da je tuženik, nudeći svoj proizvod tužiteljici, bio dužan istu informirati o smislu i sadržaju navedene odredbe i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a što tuženik nije učinio,

- da je odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica utjecala na sadržaj iste, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu, slijedom čega je takva odredba nepoštena sukladno odredbama iz čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 i odredbama iz čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a u konačnici i ništetna sukladno odredbama iz čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 102. ZZP/07,

- da je odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO–a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da se, ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a da je odredbom iz čl. 1111. st. 3. ZOO–a propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala,

- da je na prijedlog stranaka provedeno financijsko–knjigovodstveno vještačenje od strane dipl. oec. Vlatka Panjkovića, stalnog sudskog vještaka financijske i računovodstvene struke, a koji je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 14. kolovoza 2024. naveo da razlika između iznosa anuiteta koji je tužiteljica po osnovi valutne klauzule stvarno plaćala i iznosa koji bi plaćala da je tečaj CHF–a ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita, i to u razdoblju od 1. studenog 2004. pa do 1. rujna 2015., iznosi 9.131,66 EUR–a, od kojeg iznosa pozitivna razlika iznosi 9.929,57 EUR–a, dok negativna razlika iznosi 797,91 EUR–a,

- da tužiteljica i tuženik nisu imali prigovor na nalaz i mišljenje vještaka,

- da je tužiteljica nakon provedenog vještačenja podneskom od 16. rujna 2024. konačno postavila tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 9.929,57 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama,

- da je tuženik nakon provedenog vještačenja podneskom od 30. kolovoza 2024. precizirao prigovor radi prijeboja te predložio da prvostupanjski sud, ukoliko odredbu o valutnoj klauzuli utvrdi ništetnom, utvrdi i postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 797,91 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

- da je u konkretnom slučaju na temelju provedenog vještačenja utvrđeno da je ugovaranjem nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kod tužiteljice, kao potrošača, nastupila preplata novčanog iznosa u iznosu od 9.929,57 EUR–a, slijedom čega je tužiteljici sukladno odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO–a, u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a dosuđen navedeni iznos utužene razlike, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini mjesečni iznos od datuma njihovog dospijeća pa do isplate, koje tužiteljici pripadaju u smislu odredbe iz čl. 1115. ZOO–a, te je odlučeno kao pod točkom I. izreke pobijane presude,

- u odnosu na prigovor zastare tužiteljičinog potraživanja, istaknut od strane tuženika,

- da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu poslovni broj P-1401/12) 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi iz čl. 241. ZOO–a te da je pravomoćnim okončanjem navedenog spora, i to donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zastara počela teći iznova, a da se vrijeme proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru u smislu odredbe iz čl. 245. st. 1. ZOO–a,

- da u ovom predmetu, imajući u vidu da je tužba podnesena 9. lipnja 2023., nije nastupila zastara za tužiteljičino potraživanje u smislu odredbe iz čl. 225. ZOO– a,

- u odnosu na prigovor radi prijeboja, istaknut od strane tuženika,

- da prigovor radi prijeboja nije osnovan jer ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici, unatoč tome što je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđena negativna tečajna razlika u ukupnom iznosu od 797,91 EUR–a, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke pobijane presude,

- da bi tuženik dokazao postojanje svoje tražbine, odnosno ostvario eventualno pravo na isplatu iznosa tzv. negativne razlike (zbog negativne tečajne razlike tijekom perioda otplate kredita) u situaciji kada bi dokazao da je u konkretnom slučaju na strani tužiteljice došlo do neosnovanog bogaćenja upravo uslijed tih činjenica, i to uzimajući u obzir da je tužiteljica plaćala anuitete upravo na temelju izračuna tuženika, a kako to slijedi iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, u kojoj je navedeno da se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-račun banke,

- da su, s obzirom na zaključak suda o istaknutom prigovoru radi prijeboja te imajući u vidu da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev, neosnovani navodi tuženika da je ukupno utuženi iznos po osnovi preplaćenih anuiteta sud trebao umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja, a koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita.

8. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužiteljice, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke pobijane presude), kao i odluku o tuženikovom prigovoru radi prijeboja (točka II. izreke pobijane presude), u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, budući da su isti sukladni činjeničnom stanju koje je utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka, a na koje je i pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to konkretno odredbe ZZP/03, ZZP/07, ZZP/14 i ZOO–a.

9. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude u tome dijelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP–a, kao i pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te potom na isto i pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući u bitnom sljedeće:

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, istaknut od strane tuženika, neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor zastare, istaknut od strane tuženika, neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor radi prijeboja zastare, istaknut od strane tuženika, neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF–u ništetna te da je pritom pogrešno primijenio odredbe iz ZZP/03, ZZP/07 i ZZP/14.

10.1. Pri tome valja dodati i da je prvostupanjski sud, suprotno mišljenju tuženika, pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj predmetnog iznosa pa da tužiteljici zatezne kamate pripadaju od dana stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa, sve sukladno odredbi iz čl. 1115. ZOO–a kojom je propisano da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10.2. Naime, tuženik je svakako nepošteni stjecatelj predmetnog iznosa od 9.929,57 EUR–a, odnosno pojedinačnih mjesečnih iznosa od kojih se konkretan iznos sastoji, budući da je tuženiku, kao banci, moralo biti poznato da je odredba Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), nepoštena i, samim time, ništetna.

11.1. Nadalje, odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom III. izreke pobijane presude, a kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.325,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 25. listopada 2024., kada je prvostupanjska presuda donesena pa do isplate, pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1. i 3., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23 i 35/24) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

11.2. Tuženik u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu.

12. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

13. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 9. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac