REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1106/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Antunu Zanettiu, odvjetniku u Puli, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB:14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6098/2019-53 od 22. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 08. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6098/2019-53 od 22. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom suda prvog stupnja (rješenjem) dopuštena je preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 04. svibnja 2022.

1.1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potvrđen od strane javnog bilježnika Alkica Kolega Zubčić 27. rujna 2004. pod brojem OU-788/04-1, kojeg su parnične stranke sklopile 20. rujna 2004., u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to udijelu članka 2. koji glasi "prema srednjem tečaju zadevizeHypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita", u dijelu članka 3. koji glasi: "Kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja", "obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno plaćanja", "po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan dospijeća" te u dijelu članka 6. koji glasi: "Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća pismenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune". II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.439,75 eura sa zateznim kamatama:

-na iznos od 5,51 € od 02.11.2004. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 21,46 € od 03.12.2004. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 15,96 € od 05.01.2005. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 4,00 € od 09.02.2005. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 2,80 € od 04.03.2005. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 5,50 € od 13.10.2007. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 5,50 € od 15.11.2007. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 5,50 € od 10.12.2007. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 5,50 € od 16.01.2008. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 5,50 € od 19.02.2008. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 5,50 € od 14.03.2008. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 20,01 € od 15.04.2008. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 20,01 € od 15.05.2008. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 20,01 € od 23.06.2008. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 20,01 € od 10.07.2008. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 20,01 € od 21.08.2008. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 20,01 € od 17.09.2008. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 20,01 € od 15.10.2008. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 30,64 € od 12.11.2008. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 30,61 € od 17.12.2008. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 40,00 € od 14.01.2009. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 45,75 € od 18.02.2009. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 48,80 € od 25.03.2009. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 41,39 € od 10.04.2009. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 43,00 € od 27.05.2009. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 30,61 € od 17.06.2009. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 30,61 € od 27.07.2009. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 30,61 € od 25.08.2009. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 30,61 € od 16.09.2009. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 30,61 € od 23.10.2009. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 30,61 € od 18.11.2009. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 32,17 € od 21.12.2009. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 39,76 € od 18.01.2010. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 50,56 € od 15.02.2010. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 48,08 € od 11.03.2010. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 62,73 € od 15.04.2010. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 59,95 € od 19.05.2010. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 63,37 € od 21.06.2010. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 112,25 € od 14.07.2010. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 102,60 € od 18.08.2010. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 132,09 € od 22.09.2010. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 121,90 € od 14.10.2010. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 105,51 € od 24.11.2010. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 140,09 € od 16.12.2010. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 180,16 € od 19.01.2011. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 149,16 € od 22.02.2011. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 161,09 € od 21.03.2011. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 147,24 € od 20.04.2011. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 149,76 € od 18.05.2011. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 208,35 € od 17.06.2011. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od214,06 € od 14.07.2011. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 263,00 € od 24.08.2011. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 237,86 € od 15.09.2011. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 210,34 € od 26.10.2011. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 204,83 € od 11.11.2011. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 202,72 € od 06.12.2011. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 215,80 € od 11.01.2012. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 227,22 € od 14.02.2012. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 228,75 € od 14.03.2012. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 220,85 € od 13.04.2012. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 226,18 € od 11.05.2012. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 229,83 € od 12.06.2012. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 223,69 € od 10.07.2012. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 225,31 € od 01.08.2012. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 220,71 € od 13.09.2012. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 210,90 € od 15.10.2012. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 221,54 € od 14.11.2012. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 226,59 € od 11.12.2012. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 222,88 € od 08.01.2013. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 202,90 € od 07.02.2013. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 219,88 € od 12.03.2013. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 221,36 € od 11.04.2013. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 214,70 € od 09.05.2013. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 194,00 € od 11.06.2013. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 193,48 € od 11.07.2013. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 198,56 € od 20.08.2013. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 206,71 € od 13.09.2013. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 210,00 € od 14.10.2013. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 212,18 € od 20.11.2013. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 216,30 € od 13.12.2013. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 220,98 € od 15.01.2014. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 212,79 € od 17.02.2014. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 224,22 € od 14.03.2014. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 216,87 € od 15.04.2014. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 210,16 € od 14.05.2014. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 208,00 € od 13.06.2014. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 208,98 € od 17.07.2014. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 216,60 € od 16.08.2014. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 223,02 € od 17.09.2014. godine pa do konačne isplate;

-na iznos od 221,53 € od 15.10.2014. godine pa do konačne isplate III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.492,54 eura sa zateznim kamatama od 22. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom presudu i rješenje pobija tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Žalbom, u bitnome, ističe bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) i iz čl. 354. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 190. ZPP-a, kada je prvostupanjski sud dopustio tužitelju preinaku tužbe bez valjanog obrazloženja, zbog čega presuda i rješenje imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, time da se navedenoj preinaci sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a tuženik protivio i prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, time je i preinaku trebalo cijeniti nedopuštenom. Ističe nadalje, da u tužbenom zahtjevu tužitelj nije razdvojio zahtjeve s osnove promjene kamatne stope i vezivanja kredita za valutu švicarski franak, pa nije jasno s koje osnove potražuje koji iznos iz kojega razloga je i tako postavljen tužbeni zahtjev neuredan. Neosnovano je odbijen tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja pogrešnom primjenom materijalnog prava obzirom je propušteno utvrditi da se ništetnost cijeni od trenutka sklapanja Ugovora, pa obveza vraćanja danog na temelju ništetne odredbe dospijeva u trenutku postojanja ništetnosti, a kako je Ugovor o kreditu sklopljen 2004. godine a tužba podnesena 2019. godine, tuženikov prigovor zastare trebalo je prihvatiti kao osnovan obzirom je petogodišnji zastarni rok protekao. U slučaju da se teoretski prihvati shvaćanje da zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudskih odluka u kolektivnom sporu zaštite potrošača kojima je utvrđena ništetnost promjene kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli, što tuženik i dalje osporava, imajući u vidu da je kolektivna tužba podnesena 04. travnja 2012., a zastarom su obuhvaćeni svi iznosi dospjeli do 04. travnja 2007., isti su zastarjeli i po shvaćanju zastarnog roka koje je primijenio prvostupanjski sud, slijedom su čega trebali biti odbijeni kao neosnovani. Dodatno pogrešno je i primijenjeno materijalno pravo kada nije prihvaćen prigovor zastare, barem u odnosu na preinači dio tužbenog zahtjeva, sve i da se na predmetni spor primjenjuju utvrđenja iz kolektivne presude, što tuženik izričito osporava. Automatskim pozivanjem na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja počinjena je bitna povreda iz postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i time pogrešno utvrđeno činjenično stanje. I da tražbina postoji, bezrezervnim oslanjanjem na izračun nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, pogrešno je odlučeno o visini tražbine, kao i dovedeno do neravnoteže između ugovornih strana na štetu tuženika, dok je odbijanjem provođenja dopune nalaza i mišljenja bez obrazloženja i time počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP- a. Pogrešna je primjena materijalnog prava da tužitelju zakonske zatezne kamate pripadaju od svakog pojedinog stjecanja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je kritički promotriti i u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu. Stoga, uloga suda u pojedinačnoj parnici nije, niti može biti, da sud bez kritičkog sagledavanja svih odlučnih činjenica konkretnog slučaja se pozove na pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik u ovom postupku je i dostavio "metodologiju promjene kamatnih stopa fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria Bank d.d." kojim dokaznim prijedlogom su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa te kreditne proizvode tuženika, dok pobijana presuda ne ocjenjuje gore navedeni, dostavljeni dokazni prijedlog koji je tuženik dostavio radi osporavanja osnove tužbe i tužbenog zahtjeva. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo ocjenom da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF. Prihvatom tužbenog zahtjeva potrošači se favoriziraju u odnosu na one koje su sa bankama sklopili kredite sa fiksnom kamatnom stopom, kredite sa valutnom klauzulom u EUR i drugim valutama. Nezakonito i nepravilno proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kada se prvostupanjski sud bezrezervno oslonio na izračun vještaka zanemarujući prigovore tuženika. Materijalno pravo je pogrešno primijenjeno u odnosu na tijek zateznih kamata pa neovisno o utvrđenoj ništetnosti spornih odredbi tužitelj ne bi imao pravo isplate zateznih kamata od dana stjecanja vezano i u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) kao ni Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i dr.), koji ne sadrže odredbe o restituciji potrošača, pa je stoga primjenom odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima nema osnove za priznanje zateznih kamata od dana kojega je tuženik navodno stekao pojedinačno preplaćene iznose. Neosnovano je i priznat trošak dosudom sastava podneska od 03. studenog 2021. iako je isti predan neposredno prije održavanja ročišta održanog 11. studenog 2021., slijedom čega je sadržaj istog tužitelj mogao nedvojbeno iznijeti na spomenutom ročištu za koje mu je priznata naknada troškova pristupa, te je stoga i pogrešno primijenjeno materijalno pravo o naknadi troškova za rad odvjetnika dosudom pristupa na ročišta 06. veljače 2023., 02. prosinca 2024., 13. ožujka 2025. iako se na navedenom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima i nisu se izvodili dokazi.

2.1. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i preinačenje prvostupanjske presude na način da se u cijelosti odbije zahtjev tužitelja kao neosnovan uz nalog da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka uvećane za trošak sastava žalbe a podredno prihvati žalba tuženika i ukine u cijelosti presuda i rješenje Općinskog građanskog suda i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu uz trošak žalbe.

3. Sa žalbom tuženika sud prvog stupnja postupio je prema odredbi čl. 359. st. 1. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčanih tražbina zasnivanjem založnog prava na nekretnini potvrđenog od strane javnog bilježnika Alkice Kolega Zupčić 27. rujna 2004. kojega su parnične stranke sklopile 20. rujna 2004. u dijelu u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to u dijelu čl. 2. i čl. 3., te u dijelu čl. 6. prema kojoj je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe- Adria Bank d.d., uz nalog tuženiku isplate iznosa od 11.439,75 eura i to iznosa koji obuhvaća po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne odredbe u ugovorenoj kamati.

7. Među strankama nije sporna činjenica da je zaključen predmetni Ugovor o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora i to za dovršenje kuće, stambeni kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 94.700,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća. Nije sporno ni da je ugovorena kamatna stopa od 5,25% (čl. 3.) koja je promjenjiva, te da je tuženik ovlašten izvršiti u slučaju promjene situacije na tržištu promjene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, te da je tužitelj izjavio da je suglasan i prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama i njene kasnije izmjene i dopune (čl. 6.).

8. Sporno je da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i da li tužitelj ima osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove sukladno odredbama čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

9. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome, osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pobijanom presudom nakon ocjene izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) prihvatio zahtjev tužitelja zaključujući u bitnome, da osnovanost tog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnoj presudi donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

9.1. Tako prvostupanjski sud utvrđuje, da je u odnosu na nepoštenu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak i donesena 04. srpnja 2013. presuda poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, i postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te Zakona o obveznim odnosima, koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate vođen je sudski postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i to da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika a nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Navodi da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koje pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., time i da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača. Da je i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u cijelosti potvrdio Ustavni sud RH odlukom U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. Vezano za direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, navodi da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Teret dokaza takve činjenice je na tuženiku. Prema iskazu predloženog svjedoka od strane tuženika SŠ proizlazi da nije sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu i ne sjeća tužitelja, te nema nikakvih saznanja o spornom Ugovoru, dok je tuženik odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka ĆŠG, CŠ i LŠ, dok sud nije cijenio pisanu izjavu ĆŠG jer takva mogućnost nije propisana odredbama ZPP-a. Prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu nije odlučan, obzirom da nije odlučno da li je on tužitelju protumačio značenje svih ugovornih odredbi, te pravne posljedice istih, dok tuženik nije predlagao izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja. Slijedom navedenog, zaključak je prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje, da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnih spornih odredbi Ugovora o kreditu u dijelovima kojima se odnose na ugovaranje redovne kamatne stope promjenjive u slučaju promjene situacije na tržištu, na temelju jednostrane odluke o kamatnim stopama banke i u dijelovima u kojem je ugovorena valuta koja je vezana uz glavnicu švicarski franak. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u tom dijelu i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. U odnosu na prigovor zastare poziva se na čl. 323. st. 1. ZOO-a u odnosu na koji zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi pozivom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., dok je ništetnost predmetnih spornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost i to u odnosu na valutu 14. lipnja 2018., a u odnosu na kamatnu stopu 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019., petogodišnji zastarni rok nije protekao, kao što i nije osnovan prigovor zastare preinačene tužbe iz podneska od 04. svibnja 2022., obzirom da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe, a ne tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva koje je pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću osnovom kojega je utvrđena razlika mjesečnih uplata koja je nastala zbog rasta tečaja i zbog rasta kamatne stope u ukupnom iznosu od 86.243,47 kuna a tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik nije imao financijskih prigovora na nalaz i mišljenje i da nije potrebno saslušavati vještaka. Tužitelju pripada pravo na zatražen iznos a prigovor tuženika da metodologija na kojoj se nalaz temelji nije prihvatljiva jer učinci ništetnih odredbi ne bi bili takvi da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj, predstavlja prigovor pravne naravi. Stoga ne dovodi u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja. Tužitelju su i dosuđene zatezne kamate osnovno odredbe čl. 1115. ZOO-a.

10. Ispitujući pobijanu odluku u granicama razloga navedenih žalbom pazeći pri tome i po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, suprotno žalbenim navodima žalitelja sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu na koju se poziva iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno ni nejasno, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

10.1. U odnosu na činjenicu da je počinjena bitna povreda vezano da je dopuštena preinaka tužbe, to također nije osnovano, obzirom da je i tužitelj mogao određeno postaviti zahtjev tek po provedenom vještačenju, te je stoga i rješenjem nakon postavljene preinake i ista dopuštena sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a. Pri tome, nije bilo obveze da se ista obrazlaže kada je prihvaćena na održanom ročištu, već je predmetnim rješenjem i obrazložena dopuštena preinaka, smatrajući da je svrsishodna za konačno uređenje odnosa između stranaka. Uz to, prvostupanjski sud nije počinio ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2., t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a, je i u odnosu na to žalba neosnovana. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

11. U odnosu na pravno shvaćanje prvostupanjskog suda kojima utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe a vezano i za odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, žalbeni navodi nisu osnovani. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 – dalje ZZP/14) propisano je da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. a koja je potvrđena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., odlučeno je da u postupku koji je i pokrenut od strane tužitelja potrošač – Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača u odnosu i na prednika tuženika, koji je i bio stranka postupka, da su banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/03) u razdoblju od 06. kolovoza 2007. a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 113/09). Stoga, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je i potvrđena odluka Trgovačkog suda Republike Hrvatske P-1401/12 i postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u odnosu na nedopuštenost valutne klauzule u ugovorima o kreditu obvezuje prvostupanjski sud i posljedično tome, prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost zakonskih odredbi, obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetnom raspravljanja u toj odluci. U tom kolektivnom sporu pokrenutom od Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više banaka, u ovom postupku i tuženika, utvrđeno je nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF.

12. U okviru postupka pokrenutom od strane potrošača u odnosu i na tuženika u predmetnom postupku, odlučivano je o uvjetima osnove povrede kolektivnih interesa i prava potrošača ali i ne da se time radilo i o pojedinačno zaključenim ugovorima u okviru te presude, već o načnu i terminologiji koja se koristi u odlukama a vezano u odnosu i na valutu CHF. Osnova odgovornosti tuženika stoga je utvrđena pravomoćnom presudom i svi žalbeni navodi kojima se ukazuje da prvostupanjski sud nije proveo dokaze koji su predloženi, odnosno pogrešno ocijenio navedene dokaze, ne dovodi i utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Postupak koji je i vođen u odnosu na odredbe vezuju se s primjenom općih akata kreditora i to protuvrijednost CHF po srednjem tečaju kreditora, kao i sve što nije regulirano ugovorom, utvrđeno je nesavjesnim postupanjem tuženika, time se i žalbom ne utječe na suprotnu odluku.

13. Tuženiku je omogućeno dokazivanje da je tužitelj obaviješten o načinu i postupku promjene visine kamatne stope i valute CHF saslušanjem svjedoka – djelatnika tuženika, koji je sudjelovao u zaključenju Ugovora, te da mu je i dostavljena Metodologija promjene kamatne stope. Iz iskaza predloženog svjedoka SŠ nije utvrđeno da je isti sudjelovao u zaključenju tog ugovora, a od ostalih predloženih svjedoka se odustalo, pa je stoga i pravilno cijenjeno utvrđenje iz postupka povrede kolektivnih interesa.

14. I prema odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., proizlazi stav, da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 502.a i čl. 502.b ZPP-a primjenjuju na način da one propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP/07 i propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti a odredbom čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP/07 koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima opisano je i da nije dužnost prvostupanjskog suda u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pružena općenito, odnosno na apstraktnoj razini, obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano i odredbama ZZP-a.

15. U odnosu na provedeno financijsko vještačenje, na koje se žalbom navodi da je predložena dopuna, isti nisu osnovani. Tuženik je osporavao izračun financijskog vještaka time da bi trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za kredite u kunama. Pri tome nije bilo prijedloga za dopunu nalaza, koja i da je predložena ne bi bila osnovana.

16. Ovaj sud i prihvaća zaključak prvostupanjskog suda obzirom na utvrđenu nišetnost ugovornih odredbi da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike između stvarnog plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebao platiti na temelju kamatne stope utvrđene Ugovorom i početnog tečaja. Naime, treba načelno smatrati da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu, koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF nikada nije postojao, tako da ne može imati učinka u odnosu na potrošača, posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

17. Tuženik je u konkretnom slučaju nepošten stjecatelj jer je kao sastavljač ugovora s obzirom na odredbu čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača/07 i Zakona o zaštiti potrošača/03 već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i posljedično tome ništetne i da je sve ono što na temelju tako ugovorenih odredaba bude primio ne pripada. Kao takav, nepošten stjecatelj tuženik je na svaki utuženi iznos stečen bez osnove dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja prema čl. 1115. ZOO-a.

18. Obzirom i da je tužbeni zahtjev postavljen na način da je objedinjen zahtjev u odnosu na ništetnost zahtijevanih odredbi o valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi koji se odnosi u ukupnom iznosu od 11.439,75 eura, sukladno i provedenom vještačkom nalazu, na koji nije posebno bilo primjedbi u odnosu na zatražene visine, tada je i pravilno prihvaćen sveukupno zatraženi iznos osnovom ništetnih odredbi. Budući da su i prema shvaćanju Suda Europske unije iskazano u presudi protiv Caixa bank SA i protiv Banco Bilbao na način da im se i protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor.

19. Suprotno žalbenim navodima žalitelja prvostupanjski sud je pravilno odlučio o prigovoru zastare.

20. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (u predmetnom postupku 14. lipnja 2018.), zbog čega je pravilno zaključeno da je tužba podnesena unutar zakonskog roka od pet godina. U odnosu na naveden zaključak isti je posebno cijenjen i obrazložen u okviru pravnog shvaćanja Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022., time da se zastara cijeni u okviru odluke donesene u postupku zaštite potrošača. U nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito utvrđivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvarivati djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i u odnosu što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da je pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a obzirom da u protivnom ne bi imalo smisla. U okviru tog treba i cijeniti odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, a prema kojoj se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će bit prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa koje je i tužitelj ovlašten štititi jer u takvom slučaju je prvostupanjski sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih povezivati.

21. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu. Da je korišten izraz ponovno počinje teći, to da bi upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (04. travanj 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja tužbe, pa bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 03. travnja 2007. Kako je na sjednici i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022. i odlučeno da početak tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnih odredbi zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od naknadno utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF, tada i obzirom na pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu, i proizlazi da kada se radi o ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi (13. lipnja 2014.) i valutnoj klauzuli u CHF (14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od 5 godina u kojem roku zastarijeva ova tražbina prema čl. 225. ZOO-a, pa i iz navedenog proizlazi da je prigovor zastare neosnovan.

22. Tužitelj je podnio manifestacijsku tužbu i tužbom postavio zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta osnovnom preplaćene kamate i ugovaranjem valute CHF, a preinakom tužbe zahtjev je samo preciziran sukladno nalazu vještaka, zbog čega zastara preinakom tužbe i nije nastupila. I Vrhovni sud RH je u pogledu preinake tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove 27. svibnja 2024., donio pravno shvaćanje – u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku. Stoga se i ne može cijeniti nastup zastare preinačenjem tužbenog zahtjeva.

23. Prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 01. srpnja 2013. od kada prava Europske unije čine dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, te je i više od onog nacionalnog prava, pa obveza primjene prava Europske unije postoje u odnosu na sve one pravne odnose nastale nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Zaštita kolektivnih interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirano je i uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., ugovornim odredbama o potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane i u nacionalnom zakonodavstvu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

24. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuju prava Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine uz praksu suda Europske unije i na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju a koji je u primjeni od 2005. godine.

25. Slijedom navedenog niti iz tog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja što proizlazi i iz odluke VSRH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., radi čega je žalba žalitelja ocijenjena neosnovana i u tom dijelu.

26. Slijedom navedenog žalba tuženika odbijena je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, kao i zahtjev za naknadom troška žalbe sukladno čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Pola 08. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić