REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1131/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku ..., odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui,odvjetnicima u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-422/2022-22 od 17. rujna 2024., na sjednici vijeća 8. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se djelomično žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-422/2022-22 od 17. rujna 2024. u točki I. izreke na način da se sudi:

„I. Utvrđuje se da je odredba čl. 7.Ugovora o kreditu od 24. ožujka 2006. broj 918-50-3362807 na iznos od 24.335,00 CHF, sklopljenog između tužitelja KŽ iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, ništetna i bez pravnog učinka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

U preostalom dijelu, na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 24. ožujka 2006. broj 915-50-3362807 u preostalom dijelu, odbija se zahtjev tužitelja kao neosnovan.“

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana u preostalom dijelu te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-422/2022-22 od 17. rujna 2024. u toč. II. i toč. III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je odredba čl. 7.Ugovora o kreditu od 24. ožujka 2006. broj 918-50- 3362807 na iznos od 24.335,00 CHF, sklopljenog između tužitelja KŽ iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, ništetna i bez pravnog učinka.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, da radi primjene ništetne valutne klauzule isplati tužitelju KŽ iz [adresa], iznos od 2.239,63 EUR, sa zateznim kamatama koje po stopi tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, do isplate kako slijedi:

s od 9,94 EUR

3 EUR

od 1.3.2011 na iznos od 46,78 EUR

.10.2011 na iznos od 64,20 EUR

5.2012 na iznos od 73,13 EUR

.2012 na iznos od 76,14 EUR

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju KŽ iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.310,32 eura, sa zateznom kamatom koja teče od 17.rujna 2024. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da sud zanemaruje navode tuženika (da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja); da je pogrešno zaključeno da ugovorne strane nisu pregovarale o valuti ugovora, da i solemnizacija Ugovora ukazuje da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njegovoj pravoj volji. Ukazuje na odredbe čl. 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača, da kako se o odredbama pojedinačno pregovaralo sud nije imao mogućnost ispitivati jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da sud nije utvrđivao jesu li sporne odredbe valutnoj uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja; da je pogrešno primijenjena odredba čl. 96. st. 1., čl. 99. i čl. 118. ZZP, da je valjalo najprije trebao utvrditi jesu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako razumljive i uočljive; da su iste takve, pa nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ukazuje i da sud pogrešno presumira nepoštenje tuženika kao neoborivu presumpciju. Predlaže preinaku presude, podredno ukinuti istu i vratiti predmet na ponovno suđenje. Potražuje i trošak sastava žalbe sa zateznim kamatama.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladlno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba je dijelom osnovana.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 918-50-3362807 od 24. ožujka 2006. (dalje: Ugovor) sklopljenim između tužitelja i tuženika i to u dijelu u kojem je glavnica vezana za valutu CHF na način da se glede otplate anuiteta primjenjuje tečaj kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za chf važeći na dan dospijeća anuiteta te zahtjev za isplatu iznosa od 2.239,63 eura osnovnom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sve sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do isplate; a pozivajući se pritom na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Postupak je započet je podnošenjem tužbe 28. srpnja 2022.

6. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 24.335,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 84 mjeseca, da se kredit otplaćivao u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je predmetni Ugovoru otplaćen u cijelosti.

7. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz utvrđenja i zaključke:

- da je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u parnici radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

- da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštiti mogu pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, pa presuda obvezuje sve ostale sudove, a što je u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP,

- da su predmetne odredbe nerazumljive za potrošača, da u istima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na rizike ugovaranje valutne klauzule, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ,

- da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe iako je ugovor otplaćen (nije konvertiran),

a iz čega zaključuje da je naznačena odredba Ugovora ništetna kako to tužitelj predlaže, odnosno u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, čl. 322., 323., čl. 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05) svezi sa čl. 502.c ZPP i čl. 81., 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03);

- da iz nalaza vještaka financijske struke slijedi da je tužitelj više uplatio iznos od

2.239,63 eura osnovom valutne klauzule,

- da prigovor zastare nije osnovan jer zastarni rok iznosi pet godina, tužba je podnesena 28. srpnja 2022. glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dok presuda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna u dijelu koji se tiče valutne klauzule 14. lipnja 2018., pa nije protekao rok od pet godina.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odluci o troškovima postupka, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita, samo u dijelu u kojem se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i isplati osnovom iste, ali ne i u dijelu u kojem je i u preostalom dijelu utvrđena ništetnost odredbe čl. 7. Ugovora. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti čl. 354. st. 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8.1. Naime, u odredbi čl. 7. Ugovora reguliran je način otplate kredita i to na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uz korištenje valutne klauzule, a prema otplatnom planu, da anuiteti dospijevaju zadnji dan u mjesecu na naplatu, naznačeno je kada dospijeva prvi anuitet, da se isplaćuje na račun banke kako je naznačen, kojim se danom uplate valutiraju. Tužitelj u tijeku postupka niti ne navodi iz kojeg bi razloga odredba i u tom preostalom dijelu, dakle osim dijela u kojem je ugovorena valutna klauzula (otplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za chf važećem na dan dospijeća) bila ništetna, a niti pazeći na ništetnost po službenoj dužnosti, ne nalazi se razloga za ništetnost te odredbe u preostalom dijelu. U tom dijelu ta je odredba i jasna i razumljiva, dakle transparentna, a tužitelj određeno niti ne navodi, tvrdi da bi bila nepoštena i zašto. Osim toga, otplata kredita je temeljna obveza korisnika kredita, pa reguliranje iste otplatom kroz anuitete ne može biti na štetu istog u smislu njegova položaja zajamčenog pozitivnim propisima. Dakle, nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništetnom u cijelosti odredbe čl. 7. Ugovora, pa je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača u svezi sa čl. 322. Zakona o obveznim odnosima.

8.2. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP/14 jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni. Tuženik ne prihvaća izraženo pravno stajalište suda prvog stupnja, međutim to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda. Upravo suprotno sud prvog stupnja je dovoljno detaljno i valjano obrazložio sve bitne činjenice, a kroz isto je razvidno i da je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP (na koju povredu opisno ukazuje žalitelj), odnosno na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, vodeći pritom računa i o rezultatima cjelokupnog postupka. Zato nije nedostatak obrazloženja kada sud prvog stupnja iz dokaza ne izvodi zaključke kakve tuženik smatra da treba izvesti (da je odredba jasna, da se pregovaralo). Sud prvog stupnja se pravilno vodio bitnim činjenicama u postupku, iste utvrđivao, što je i valjano obrazložio. Osim toga, valja navesti da presude donesene u kolektivnom sporu odnose se na prosječnog potrošača, u tom se sporu kao kolektivnom nije utvrđivalo kakve su informacije dobili pojedini potrošači tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ugovora o kreditu što znači da u pojedinačnom sporu banka može dokazivati obaviještenost potrošača, odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora. Tuženik u tom pravcu nije predlagao određene dokaze, pa ni saslušanje javnog bilježnika, osim materijalne koje je dostavio u spis, a koje je cijenio sud prvog stupnja, a iz istih se ne može izvesti zaključak da je tužena dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o npr. rizicima moguće aprecijacije tečaja u odnosu na konkretnu valutu CHF. Niti solemnizacija ugovora ne upućuje na takav zaključak, niti da su odredbe tužitelju (o bile jasne, razumljive, da se o istima pregovaralo. O tome se očitovao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III/3540/2021 od 30. lipnja 2022. te broj U-III-548/2021 od 30. lipnja 2022.

9. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., odnosno poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojima su u bitnom odbijene žalbe banaka i potvrđena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) obvezuju prvostupanjski sud, pa posljedično tomu prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja i u tim odlukama. Dakle, osnova odgovornosti tuženika utvrđena je u navedenoj pravomoćnoj presudi. Osim toga, prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Zato je prvostupanjski sud pravilno svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja utemeljio upravo na pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

10. Dakle, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

11. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. godine. Stoga, primjenjujući valutnu klauzulu (koje su odredbe lako uočljive, ali nisu razumljive) tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakvih nerazumljivih ugovornih odredbi o kojima nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05.; ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

12. Dakle, promjenom tečaja uslijedi primjene valutne klauzule u CHF sav rizik tečajnih razlika prebačen je na tužitelja kao korisnika kredita, iz čega slijedi, cijeneći i visinu tražbine, da su takve obveze znatno povećale kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i tako prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, pojedinačno pregovaranje je u konkretnom slučaju izostalo, pa tuženik nije s tužiteljem kao potrošačem postupao pošteno, odnosno pravedno, a tužitelj je kao potrošač doveden u znatno nepovoljniji položaj od onog u kojem bi inače bio da je izostalo takvo postupanje tuženika.

13. U kolektivnom sporu proveden je test poštenosti spornih ugovornih odredaba (i one o promjenjivoj kamatnoj stopi) te je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi ovakve odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu, odnosno odredba o valutnoj klauzuli nije bila ni jasna ni lako razumljiva, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, a tužitelj ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem takve ništetne odredbe prema pravilima o stjecanju bez osnove.

14. Kod ovoga pitanja, kao i kod sljedećeg pitanja koje se odnosi na zastaru, treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005., pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu KŽŠ i KŽŠČ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C- 307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena. Nastavno presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. godine u predmetu C-26/13, odlučeno da članak 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina primjene valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Odredba o valutnoj klauzuli (uz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi) je odlučujuća ugovorna odredba te je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i obavijesti o rizicima moguće aprecijacije tečaja u odnosu na konkretnu valutu CHF. Stoga ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

15. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na činjenicu da je ugovor u cijelosti ispunjen jer ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, pa mogućnost isticanja ništetnosti ne zastarijeva, a na nju i sud pazi po službenoj dužnosti. Na ništetnost se može pozvati svaka ugovorna strana i zainteresirana osoba bez obzira na ispunjenje ugovora po bilo kojoj ugovornoj strani.

16. Glede prigovora zastare valja navesti da prema pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj: Su-IV-33/2022-2 „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora….. „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. …. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Stoga, cijeneći objedinjeno pravno shvaćanje, proizlazi zaključak, da je potraživanje temeljem ništetnih odredbi o valutne klauzule CHF nije u zastari jer od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina.

17. Stoga, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da su predmetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 7. Ugovora ništetne, da nije nastupila zastara glede tražbine osnovnom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te nastavno, obvezao tuženika na vraćanje više uplaćenog iznosa (čl. 323. ZOO) koja visina je na pravilan način utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

18. Pritom valja navesti da prema odredbi čl. 1115. ZOO/05, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, kako je i zaključio sud prvog stupnja upravo navodeći da je takvo postupanje banke nepošteno (što nedvojbeno slijedi iz ukupnosti obrazloženja pozivanja na odredbu čl. 4. ZOO) jer je, cijeneći i sve već navedeno, tuženik znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka. Upravo je postupanjem tuženika tužitelj doveden u neravnopravni položaj koji je u konačnici uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu istog kao potrošača, što sve slijedi iz presude(a) tzv. kolektivnog spora.

19. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

20. Uslijed izvršene preinake valja navesti da zbog odbijajućeg dijela zahtjeva nisu nastali posebni troškovi u prvostupanjskom postupku, a može se zaključiti da se radi o neznatnom dijelu zahtjeva, pa se odluka o trošku prihvaća kao pravilna glede radnji za koje je odmjerena nagrada, ali se temelji na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP. Izvršena preinaka nije od značaja na uspjeh tužitelja u sporu jer je ono što je u osnovi tužitelj zahtijevao – utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, jest i utvrđeno; osim toga o predmetnom dijelu odredbe u kojem je dijelu odluka sada preinačena, kako je navedeno, nisu nastali nikakvi dodatni troškovi tijekom prvostupanjskog postupka. Također tužitelj je podneskom od 16. srpnja 2024. zahtjev postavio sukladno nalazu vještaka, a što prije provođenja vještačenja nije bilo moguće, pa neosnovano tuženik ukazuje na nezakonitost odluke zato što nije odbijen dio tužbenog zahtjeva. Nastavno, radi se o iznosu (za koji je umanjen zahtjev) u iznosu 146,32 eura koji jedva doseže 6% ranije postavljenog zahtjeva, pa tuženiku ne bi pripadao trošak jer se radi i dalje o radnjama unutar istog razreda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23). Osim toga, u odluci Suda EU u spojenim predmetima C‑224/19 i C‑259/19 odlukom od 16. srpnja 2020. zaključeno je da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

21. O trošku žalbenog postupka nije odlučeno jer tuženik nije postavio određen zahtjev za naknadu toga troška, kako to nalaže odredba čl. 164. st. 1. i 2. ZPP.

U Puli – Pola 8. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško