REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1129/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik TM iz Odvjetničkog društva Ilić & Ilić d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Smičiklasova 18, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, ..., kojeg zastupa punomoćnik ..., odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, poslovni broj P-1280/2023-32 od 7. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, poslovni broj P- 1280/2023-32 od 7. srpnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je odlukom odlučeno:

"I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, ..., da isplati tužitelju RM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčanu tražbinu u iznosu od 8.452,43 EUR (osamtisućačetiristopedesetdvaeuračetrdesettricenta), koji iznos se zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima iz čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 256-18/2007, ima vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospjelosti svake pojedine tražbine iznosa pa do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet (5) postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 182,69 EUR od dana 06.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 188,40 EUR od dana 06.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,46 EUR od dana 08.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 168,49 EUR od dana 08.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 180,74 EUR od dana 06.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 191,96 EUR od dana 08.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 190,63 EUR od dana 08.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 185,57 EUR od dana 07.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 187,50 EUR od dana 09.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 194,36 EUR od dana 09.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 186,61 EUR od dana 08.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 189,44 EUR od dana 08.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 181,76 EUR od dana 08.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 177,39 EUR od dana 06.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 185,99 EUR od dana 09.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 185,46 EUR od dana 09.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 189,80 EUR od dana 09.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 177,88 EUR od dana 09.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,90 EUR od dana 11.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 189,23 EUR od dana 09.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 177,36 EUR od dana 09.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 170,87 EUR od dana 08.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,31 EUR od dana 09.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 171,38 EUR od dana 09.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 173,66 EUR od dana 08.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 184,74 EUR od dana 08.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 180,72 EUR od dana 09.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 186,90 EUR od dana 10.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 179,02 EUR od dana 09.01.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,03 EUR od dana 09.02.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,37 EUR od dana 10.03.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,00 EUR od dana 09.04.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 149,88 EUR od dana 09.05.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 148,75 EUR od dana 09.06.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,52 EUR od dana 09.07.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,02 EUR od dana 13.08.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,73 EUR od dana 09.09.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,76 EUR od dana 09.10.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 161,82 EUR od dana 10.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,47 EUR od dana 09.12.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,94 EUR od dana 09.01.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 09.02.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 09.03.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 09.04.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 09.05.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 09.06.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 09.07.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 08.08.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,49 EUR od dana 09.09.2015. godine pa do isplate,

a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju RM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznos 1.800,00 EUR (tisućuosamstoeura), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana od dana donošenja presude.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 6. i 11. ZPP), pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je konverzija predmetnog kredita provedena sukladno zakonskim odredbama, da je tužitelj pristao na konverziju i u cijelosti obeštećen obračunavanjem izvršenih uplata sukladno ZIDZPK te umanjenjem glavnice neotplaćenog dijela kredita, da nema pravne osnove za usvajanje zahtjeva tužitelja, da sud nije primijenio pravno shvaćanje VSRH Gos 1-2019, da je presuda suprotna stavovima i pravnim shvaćanjima Suda EU u predmetu C-567/20, da su odredbe Aneksa o konverziji izuzete od ocjene nepoštenosti kada su odraz zakonskih ili regulatornih odredbi, da su Aneksom o konverziji stranke riješile sve svoje odnose budući isti djeluje retroaktivno, ukazuje na odluku VSRH Rev 637/2019, da odluka ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, da nije provedena savjesna i brižljiva ocjena dokaza, da je povrijeđeno načelo jednakosti oružja, da je pogrešno primijenjena odredba čl. 81. ZZP, da je primijenjena pogrešna metodologija pri izradi nalaza i mišljenja vještaka, da je valjalo sačiniti izračun primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu, da je valjalo uzeti u obzir i iznos negativnih razlika. Ustraje u prigovoru zastare te osporava tijek zateznih kamata ukazujući na stav sjednice Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004. Osporava i odluku o trošku zbog povrede zabrane retroaktivnosti. Predlaže preinačiti odluku, podredno ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak za sastav žalbe.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP).

3.1. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ukazuje tuženik, da konverzija nije od utjecaja na ugovorni odnos stranaka u smislu da otklanja ili izmjenjuje učinke ugovora o kreditu do sklapanja Aneksa, da tužitelj ima pravo potraživati iznose koje je tuženik stekao bez osnove uslijed primjene ništetnih odredbi, da tužitelj niti ne tvrdi da sporazum o konverziji ne stvara učinke, pa nije od značaj shvaćanje VSRH Gos 1-2019, ukazuje na odluku VSRH Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019., ukazuje na odluku Suda EU C-118/17 iz koje slijedi da bilo kakve zakonske intervencije u sadržaj pojedinačnog kreditnog odnosa ne mogu imati za posljedicu eliminaciju zahtjeva koje potrošač ima temeljem primjene nepoštenih, ništetnih odredbi. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom osnovnom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovora o kreditu broj 256-18/2007 sklopljenog 9. ožujka 2007. sadržane u odredbi čl. 2. i 4. Ugovora i to iznosa od 8.452,43 eura sa zateznim kamatama.

7. Tužitelj se pritom poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presude i rješenja Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Revt-249/2014 i broj Rev 2221/18. Sve to i neovisno o činjenici što je između stranka sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu dana 29. veljače 2016., odnosno izvršena tzv. konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15; ZID ZPK/15), a kojim je regulirana konverzija kredita iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Postupak je započet podnošenjem tužbe 13. lipnja 2023.

8. U predmetnoj pravnoj stvari nije sporno:

- da su stranke dana 9. ožujka 2007. sklopile Ugovor o kreditu (dalje u tekstu Ugovor) kojim je tuženik kao banka – kreditor (odnosno prednik tuženika) stavila na raspolaganje tužitelju - korisniku kredita iznos od 146.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, da se tužitelj obvezao vratiti kredit u 360 mjesečna anuiteta, da je Ugovor sklopljen radi kupnje stana,

- da su stranke dana 29. veljače 2016. zaključile Aneks uz predmetni Ugovor o kreditu,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a nastavno revizija odbijena presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015., da je ta presuda Trgovačkog suda u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a nastavno je revizija odbijena presudom VSRH broj:

Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. te

- da tužitelj ima status potrošača.

9. Sporno je, ništetnost odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli, je li unatoč sklapanju Aneksa uz predmetni Ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK/15 postoji obveza tuženika izvršiti povrat iznosa koji tužitelj zahtjeva u ovom postupku. Sporna je i visina tražbine i istaknuti prigovor zastare, kao i je li utvrđeni preplaćeni iznos valjalo umanjiti za tzv. negativne razlike.

10. Prvostupanjski sud je, nakon provedenog postupka, usvojio zahtjev tužitelja, uz utvrđenja i zaključke:

- da je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe; odnosno da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli jer je ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu (banke) kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da je sukladno odredbama čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- da se o spornom dijelovima ugovornih odredbi nije pregovaralo, odnosno da tuženik nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u navedenom kolektivnom sporu,

- da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu; da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi,

a iz čega zaključuje da su odredbe čl. 2. i 4. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule ništetne, čl. 81., 82., 87. st. 1. ZZP/03, čl. 323. Zakona o obveznim odnosima,

- da unatoč provedenoj konverziji tužitelj ima pravni interes na utvrđenje nepoštenosti određenih ugovornih odredbi, kao i na restitucijski zahtjev,

- da ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula,

- da prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare, čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, dalje: ZOO), da od pravomoćnosti odluke u tom sporu zastara ponovno počinje teći pa od tada odnosno 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao rok od pet godina, čl. 225. ZOO,

- da visina zahtjeva tužitelja slijedi iz nalaza vještaka, ukupno iznos osnovom razlike tečaja 8.456,16 eura uz umanjenje iznosa preplate priznatog u Aneksu u iznosu 21.919,63 kuna/2.909,23 eura (fiksni tečaj konverzije 1 euro= 7,53450 kuna), a iz čega zaključuje da tuženik tužitelju valja isplatiti iznose prema nalazu vještaka i to sa zateznim kamatama, čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine 35/05; dalje: ZOO) od dana stjecanja.

11. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda žalitelja, a pazeći dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

12. Bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP nije počinjena jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nema niti proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Navedena bitna povreda nije počinjena niti u dijelu u kojem je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj i da ima pravo na zatezne kamate od dana stjecanja jer to slijedi iz ukupnosti obrazloženja odluke, slijedom čega su u osnovi i zatezne kamate pravilno odmjerene od dana plaćanja. Tuženik ne prihvaća izraženo pravno stajalište suda prvog stupnja, međutim to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda. Sud prvog stupnja je dovoljno detaljno i valjano obrazložio sve bitne činjenice, a kroz isto je razvidno i da je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, odnosno na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, vodeći pritom računa i o rezultatima cjelokupnog postupka. Zato nije nedostatak obrazloženja, niti bitna povreda kada sud prvog stupnja ne vrednuje dokaze na način kako to tuženik smatra da treba. Sud prvog stupnja se pravilno vodio bitnim činjenicama u postupku, iste utvrđivao, što je i valjano obrazložio.

13. Nisu počinjene druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

14. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP. Tuženiku jest propušteno dostaviti podnesak tužitelja od 24. lipnja 2024., kojim je isti predložio dopunu vještačenja na način da vještak specificira koji točno pojedini iznos utvrđenih preplata su zatvoreni priznatom konverzijom na dan provođenja konverzije počev od najstarijeg prema najnovijem koji je posljednji zatvoren. Međutim, vještačenje na način da se uzme u obzir utvrđena preplata u konverziji određeno je već provođenjem vještačenja raspravnim rješenjem od 12. travnja 2024., pa je tuženik već imao saznanja o tom zahtjevu tužitelja za uračunavanjem preplate, a što je vještak propustio učiniti u nalazu. Osim toga, vještak je u dopuni nalaza naveo zahtjev tužitelja naveden u tom podnesku, pa činjenica da tuženiku nije dostavljen podnesak tužitelja od 24. lipnja 2024. nije uopće utjecala na njegovu mogućnost raspravljanja u postupku. Tuženiku je bilo poznato da je tužitelj podnio navedeni podnesak i to primitkom rješenja suda poslovni broj P-1280/2023-19 od 6. prosinca 2024. u kojem se određuje dopuna vještačenja uslijed prijedloga tužitelja iz toga podneska, pa stoga nije počinjena navedena bitna povreda.

15. Žalba tuženika nije osnovana u dijelu kojim zapravo negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz čl. 502.a. st. 1. ZPP jer je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na korisnike kredita, sve u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik povrijedio pravo potrošača korištenjem ništetnih ili nepoštenih odredbi u Ugovoru o kreditu te se prema tome činjenice i pravna shvaćanja iz toga spora odnose i na predmet ovoga spora. Dakle, presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena je i protiv ovdje tuženika (prednika), a tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a, dok je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019. – dalje: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. O predmetnom postoji i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Dakle i postojanje značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka utvrđeno je već u kolektivnom sporu; pa neosnovano tuženik ukazuje da nije navedeno u čemu se ista sastoji.

16. Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, parnici kakva je predmetna.

17. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tim je (navedenim) odredbama Zakona o parničnom postupku i ZZP/14 propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi (o valutnoj klauzuli) na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim i u odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je tuženik sudjelovao (kao tuženik).

18. Shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi (ovdje kao prethodnom pitanju) kojima je između stranaka u postupku ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, u cijelosti je podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

19. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Ista je materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. godine.

20. I po ocjeni ovoga suda, sud prvog stupnja je pravilno izveo zaključak da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula jer se radi o odredbi sadržanoj u Ugovoru unaprijed formuliranom od strane trgovca, banke, a na koje odredbe tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, niti je mogao o istoj pregovarati. Da je tome tako upravo slijedi iz u ukupnosti svih izvedenih dokaza. Iz iskaza tužitelja slijedi da mu je ugovor ponuđen na standardiziranom unaprijed formuliranom obrascu, da se o odredbama nije pregovaralo, da mu nisu objašnjeno parametri ni kriteriji promjene kamatne stope, primjene valutne klauzule dakle da kao prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu (koja je nesporno bila dopuštena pozitivnim propisima) u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži spornu odredbu, trebao biti o tome obaviješten. Dakle, odredba nije razumljiva, jasna. Nastavno, valutna klauzula na predmetni način ugovorena o kojoj ovisi obveza tužitelja dovela je, uslijed promjene tečaja, do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (što je utvrđeno već u kolektivnom sporu). Stoga, primjenom odredbi ZZP/03 na konkretne činjenice sud prvog stupnja je proveo i test transparentnosti i poštenosti odredbe jer tužitelj nije mogao procijeniti posljedice koje ovakva odredba ima za njegovu financijsku obvezu, a niti mu je tuženik kao profesionalac, banka, dala kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporna odredba Ugovora o kreditu nije bila ni jasna ni lako razumljiva, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Kako i navodi sud prvog stupnja sve to utvrđeno je u kolektivnom sporu, a u ovom tuženik nije uspio dokazati da se postupalo drugačije, o čemu je dao valjano obrazloženje, analizirajući sve dokaze, pa i pisani iskaz svjedoka RMA i edukacijski materijal koji je tuženik dostavio. Iz takvih se dokaza ne može izvesti zaključak da je tužena dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o npr. rizicima moguće aprecijacije tečaja u odnosu na konkretnu valutu CHF.

21. Ovaj sud prihvaća da se u osnovi radi o uočljivoj odredbi, ali nije razumljiva i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer je cijena bitan sastojak ugovora, a putem ovakve nerazumljive ugovorne odredbe o kojoj nije pregovarano, tuženik je kao banka potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

22. Dakle, takva je odredba u konačnici dovela do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, koja slijedi i iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke (iako kako je navedeno ne samo iz istog), a ista se ne može smatrati beznačajnom.

23. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se radi o ništetnoj odredbi, čl. 322. st. 1. ZOO (Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.), a u cilju postupanja sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje i odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO (kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.) pravilno je zaključio i u tom smislu dao zadatak vještaku za izradu nalaza na način da se primijeni početni tečaj CHF.

24. Neosnovano tuženik prigovara načinu izrade nalaza vještaka u smislu da je valjalo primijeniti promjenjivu kamatnu stopu koja je važila za kunske kredite. Naime, predmet postupka samo je isplata osnovnom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te je pravilno vještak vodio računa o promjenama tečaja u odnosu na onaj prvotno ugovoreni, a koji je jedini posljedica prave i slobodne volje stranaka. Valja ponoviti da je valutna klauzula ništena odredba uslijed izostalog pojedinačnog pregovaranja, odnosno izostanka potpune obavijesti glede potrebnih parametara glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica u švicarskom franku te nastavno stvaranja znatne neravnoteže.

25. Nastavno, neosnovano ukazuje tuženik na negativne tečajne razlike jer osim što tužitelj nije ništa stekao bez osnove, pa stoga nema niti obveza vraćanja jer ništa nije primio, tuženik nije istaknuo niti procesnopravni odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja, niti podnio protutužbu. Odredbama ZZP/03 zaštita je ustanovljena upravo radi zaštite potrošača, a ne drugih, pa niti banaka kao trgovaca u konkretnom slučaju. Stoga, iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranjem valutne klauzule) tuženik ne može izvlačiti koristi.

26. Dakle, nije nedopušteno ugovarati valutnu klauzulu u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko i što to konkretno znači, osobito kada je u konačnici ista dovela do značajne neravnoteže. Kod ovoga pitanja, kao i kod pitanja zastare treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu TMA i RMAĐ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena. Nastavno, presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. godine u predmetu C-26/13, odlučeno da članak 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti primjene valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njezine ekonomske posljedice, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

27. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO. Dakle, kako je tužena temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli naplatila više nego što bi joj pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat plaćene kamate sa zateznim kamatama od dana kada su preplaćene, a budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

28. Glede prigovora zastare valja navesti da prema pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj: Su-IV-33/2022-2 „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora….. „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite... Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Stoga, cijeneći objedinjeno pravno shvaćanje, proizlazi zaključak, da potraživanje nije zastarjelo jer je tužba podnesena 13. lipnja 2023., a odluka u kolektivnom sporu pravomoćna 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. Shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije koje valja primjenjivati u odnosu na sve pravne odnose koji su u području primjene prava EU, a koji su odnosi nastali nakon ulaska RH u EU 1. srpnja 2013. Na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

29. Nastavno sud prvog stupnja pravilno je zaključio i da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu osnovnom ništetnih odredbi unatoč tome što je s tuženikom sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu jer, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Aneksa uz Ugovor o kreditu nije od značaja za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari koja se tiču ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču valutne klauzule (ali i promjenjive kamatne stope), a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama nametnula valutnu klauzulu, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Aneksom uz Ugovor o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim, sve uz primjenu valutne klauzule (i primjene promjenjive kamatne stope. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks uz Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata i valutne klauzule, na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a kako to proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.

30. Dakle, sklapanjem navedenog Aneksa uz Ugovor o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, dakle nije ostvarena djelotvorna zaštita jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a tužitelju je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Zato neosnovano tuženik ukazuje na odredbe ZID ZPK. U tijeku postupka nije niti sporno da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15.

31. Pritom, valja istaknuti da navedeno nije suprotno niti pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma ili aneksa tužitelj, kao potrošač ne može i dalje zahtijevati isplatu više preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ako sklapanjem navedenog Aneksa nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Zato neosnovano tuženik ukazuje i na odluku VSRH Rev- 637/2019, Rev-1014/2018. Ovaj sud prihvaća stav VSRH izražen u odluci Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.

32. Osim toga, i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. izraženo je shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, napose kraj činjenice da je postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu (tako i Rev-18/2018, ali i slijedi iz C-118/17).

33. Stoga, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužitelj, unatoč tome što je s tuženikom sklopio Aneks uz Ugovor, ima pravi interes zahtijevati, ovdje kao prethodno pitanje, utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i posljedično tome zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1115. ZOO), a sve kako bi na taj način tužitelj u potpunosti ostvario učinak zaštite, kao potrošača, odnosno kako bi se u potpunosti ostvarila ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem navedenih ništetnih ugovornih odredbi i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenim na tim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka u postupku. Tek tada je zaštita djelotvorna. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio se kako je ta odredba (o valutnoj klauzuli) po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla; a upravo je to izostalo u konkretnom slučaju – jednakost obiju ugovornih strana kroz ugovaranje i primjenu tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli kojom tužitelj snosi sav rizik promjene tečaja. Dakle tako ugovorena odredba ne slijedi duh zakonske odredbe, pa nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 te ne dolazi do primjene stav Suda EU izražen u predmetu C-567/20.

34. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

35. Glede odluke o trošku s obzirom na žalbene navode glede retroaktivnosti valja navesti da je odlukom Ustavnog suda RHU-II-714/2024 od 23. travnja 2024. već odbačen prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti u Ustavom i zakonom tarifnih brojeva 52. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ 138/23. U preostalom dijelu žalbeni navodi u vezi odluke o troškovima postupka nisu određeni.

36. Kako je žalba neosnovana odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli – Pola 8. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško