REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-583/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Kristine Pavičić-Sirotić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Krešimiru Matekoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika SRPSKO NARODNO VIJEĆE – NACIONALNA KOORDINACIJA VIJEĆA SRPSKE NACIONALNE MANJINE U REPUBLICI HRVATSKOJ (OIB:29873902790) iz Zagreba, Gajeva 7, zastupanog po punomoćnici Lini Budak, odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1161/2018-21 od 24. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 08. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1161/2018-21 od 24. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Srpskom narodnom vijeću – Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj isplati tužiteljici UM iznos 40.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 20. travnja 2018. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i naknaditi joj troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu

1.500,00 eura, u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Vezano i za navode tužbe ukazuje da je jasno kao i u kasnijim podnescima navedeno da su Navod 1 i Navod 2 bili usmjereni isključivo na napad na tužiteljicu, te isti nikako ne mogu predstavljati komentar određenih osoba kroz tjedna događanja u obliku satire, kako to navodi sud prvog stupnja, koji je u cijelosti propustio ocijeniti od kakve je važnosti Navod 2, te o istom u obrazloženju nema nikakve ocjene, iako je jasno da je isti vulgaran i sigurno neprimjeren za postizanje svrhe davanja komentara o trenutnim društvenim događajima. Postupajući na taj način u cijelosti je prvostupanjski sud propustio odlučiti o odlučnim činjenicama, odnosno o značenju i utjecaju Navoda 2 na činjenicu da izjave u najavi ne predstavljaju satiru kao dopušteno sredstvo javnog komuniciranja, već isključivo vulgaran napada i vrijeđanje tužiteljice. Obrazloženjem presude nije jasno da li je, i kako sud prvog stupnja ocijenio iskaze tužiteljice, kao i iskaze ĐM i VM, čime je također počinjena apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Činjenica da najava nije bila usmjerena na obavještavanje javnosti o trenutnim društvenim događajima, već isključiva namjera vulgarnog vrijeđanja tužiteljice i napad na ljudsko dostojanstvo, proizlazi i iz stavova koji svjedoci ĐM, kao autor članka, i CM, kao glavni urednik tuženika, u vrijeme objave, imaju prema tužiteljici. Iskazi tih svjedoka ukazuju na netrpeljivost i izrazito neslaganje sa radom i stavovima tužiteljice, a koja netrpeljivost i neslaganje su životno i logično odrazili na članak kojega je svjedok autor, zbog čega su u članak i najavu uneseni navodi koji nesumnjivo prelaze granice satire i prihvatljivog novinarskog izričaja, te predstavljaju napad na ljudsko dostojanstvo tužiteljice i javni i uvredljivi obračun s tužiteljicom. Iz obrazloženja presude nije jasno da li je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu uzeo u obzir presude suda prvog stupnja Pn-1162/2018 od 20. prosinca 2019. i presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici od 23. lipnja 2021. Gž-637/2020 kojom je potvrđena presuda Pn-1162/2018, iz kojeg jasno proizlazi da su navodi iz obrazloženja navedenih presuda primjenjivi i na predmetni postupak, budući da je tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka navodio da najava i članak predstavljaju satirični tekst kojim se komentira reakcija tužitelja na navodno satirični članak ABC, a za koji je pravomoćnom presudom određeno da se ne radi o satiri već omalovažavanju i vrijeđanju tužitelja. Nadalje navodi, da zaključak suda prvog stupnja u odnosu na iskaz tužitelja je protivan samom iskazu tužitelja, te je neshvatljivo kako je taj iskaz protumačio da tužiteljica nije dokazala da je povrijeđena zbog samog tog članka. Sud prvog stupnja nepotpuno je utvrdio činjenično stanje obzirom je potrebno Najavu sagledati kao cjelinu a ne samo kroz njezine pojedine sustavnice i ne može se Najava vjerodostojno ocijeniti bez zajedničkog sagledavanja Navoda 1 i Navoda 2, te propuštanjem takve ocjene nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Dijelovi iskaza svjedoka su od ključne važnosti za razumijevanje stava svjedoka prema tužitelju, a koji su imali utjecaj na sadržaj, strukturu i cilj Najave i članka, te je njihovim neuključivanjem opis činjeničnog stanja nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Posve je jasno da korištenje izraza ... UM" ne može kod čitača stvoriti dojam da se radi o satiri, obzirom se koristi izraz moralna horizonta, kao suprotnost terminu moralna vertikala, koja označava osobu visokih moralnih vrijednosti. Nije jasno ni kako navedeno pitanje "UM: ...?" u samoj najavi i predstavlja satiru, pa je i nejasan navod prvostupanjskog suda da predstavlja retoričko pitanje a ne vrijeđanje tužiteljice. Članak ĐM i predstavlja njegov osobni sud, budući da je to njega kao autora teksta kako tužiteljica ne razumije satiru, što se i presudama Gž-637/2020 i Pn- 1162/2018 osporava, obzirom da iz istih proizlazi neosnovani navodi ĐM i VM da tužiteljica ne razumije satiru iz razloga što je pokrenuo parnični postupak radi naknade štete protiv PM, na navode objavljene u članku Batinić koji je navodno predstavljao satiru. Pogrešno je utvrđeno činjenično stanje navodom da sporne informacije predstavljaju vrijednosne sudove vezano i za čl. 21. st. 6. Zakona o medijima. Potpuno je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da tužiteljica kao javna osoba mora trpjeti veću kritiku, obzirom da tužiteljica i nije javna osoba i ne obnaša javnu službu, nije profesionalni političar, kao što i nije postupila protivno zakonu i moralu a što je sve relevantno za utvrđenje da li je ili ne određena osoba javna osoba. Pogrešna je i primjena materijalnog prava vezano za odredbe čl. 19., čl. 1045. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima obzirom da postoje svi elementi štetne odgovornosti koji su u cijelosti dokazani. Vezano za poziv prvostupanjskog suda na utvrđenje Europskog suda za ljudska prava u predmetu Mladina d.d. c/a Slovenia, isto se ne može prihvatiti obzirom da je jedna od stranaka u tom postupku bio političar, što tužitelj nije, a političari moraju pokazati veći stupanj tolerancije nego privatne osobe, osobito kada su prethodno javno izveli tvrdnje podložene kritici. Nije jasno na koji bi način tužiteljica morao dokazati postojanje povrede prava osobnosti odnosno nastanak neimovinske štete, osim vlastitim iskazom, pa je upravo prvostupanjski sud bio dužan na temelju iskaza tužitelja, njegovog osobnog poimanja štetnog događaja i sadržaja Najave odrediti postojanje povrede prava osobnosti, težinu povrede i njeno trajanje, a time je i pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je i navedeno da povreda ugleda i časti nije bila izuzetno teška. Zaključak suda prvog stupnja da tužiteljica svoje duševne boli nije dokazivala relevantnom materijalnom dokumentacijom je točan, ali i pravno irelevantan, obzirom da se ZPP ni u kojoj odredbi ne propisuje da bi iskaz stranke imao slabiju dokaznu snagu od isprava ili nekog drugog dokaznog sredstva. Donošenjem nezakonite presude pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, te i time pogrešno odlučeno o troškovima predmetnog postupka dosudom tuženiku parničnih troškova.

2.1. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i ukidanje predmetne pobijane presude preinačenjem presude na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice i tuženiku naloži naknada troška parničnog postupka i troška sastava žalbe, podredno prihvaćanje žalbe kao osnovane ukidanjem pobijane presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tužiteljice postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. st. 1. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome i dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem odredbe čl. 365. ZPP-a, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti a koje proizlaze iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a. Niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a nije počinjena obzirom da je odluka jasna, kao i da u istoj ne postoje proturječni razlozi koji su i utvrđeni tijekom postupka. Pobijanom presudom pravilno je i primijenjeno materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete isplatom iznosa od 40.000,00 kuna zbog povrede prava osobnosti koju je tužiteljica pretrpjela objavom tuženika kao nakladnika Internet portala "Najnovije Novosti od petka na kioscima:

... objavom netočnih, neistinitih i štetnih informacija o tužiteljici: "UM: ...?, ... UM".

8. U postupku je utvrđeno, nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj dio spora, relevantnih činjenica pravilno prema odredbi čl. 8. ZPP-a:

-da je tužiteljica, saslušana kao stranka, u svojem iskazu navela, da predmetni članak objavljen kao najava teksta, a kojim ju se vrijeđa, omalovažava kao ženu i na jedan senzacionalistički način želi privući veći broj čitatelja, da je degutantno da ju se stavlja u vezu s pedofilijom na vrlo uvredljiv i ponižavajući način, da radi i živi u širem krugu ljudi i nikom normalnom ovakvi navodi ne mogu biti normalni, a cijeli članak je koncipiran tako da se privuče veći broj čitatelja, u vezi s istim imala je i problema u vidu problema sa spavanjem, te je morala ulagati dodatnu snagu za obavljanje svakodnevnih obveza a uvredljivo je, ponižavajuće i degutantno da ju se stavlja u vezu sa zlostavljanjem djece i "moralnom horizontalom", te da ju se naziva glupačom ili plavušom, da se ne smatra javnom osobom jer radi u realnom sektoru i volontira u civilnom društvu i istovremeno razumije da je zbog svog društvenog angažmana poznata širem krugu ljudi, da je otvorena za kritiku, satiru i za sve zakonom dopuštene i društveno prihvatljive načine kritiziranja svog djelovanja, međutim, to nije ugodno, ali je u svakom slučaju konstruktivno jer kroz kritiku drugih ljudi pokušava preispitati sebe, odnosno svoje djelovanje, da je u vezi ovog članka: "UM, ...?" podnijela tužbu sudu radi naknade štete protiv ĐM ali je time nepravomoćno odbijena sa zahtjevom, da joj je poznat pojam satire i da svakako ne podrazumijeva omalovažavanje, vrijeđanje i ismijavanje pojedinca, iako nije stručnjak za satiru navodi da ista ne podrazumijeva vrijeđanje, pa kada joj je poznato da satira u sebi kao definicija podrazumijeva izvrgavanje podsmjehu i poruzi, navodi da satira ne podrazumijeva vrijeđanje osobe, rušenje njezinog dostojanstva s ciljem javnog vrijeđanja, omalovažavanja i sramoćenja, da je radila kao novinarka i urednica više medija i cijeli svoj život se zalaže za slobodu medija, mišljenja i govora i upravo zato je tužila nakladnika ovog članka jer je ovaj tekst o njoj primjer što nema veze sa slobodom medija, mišljenja, govora, niti javnog interesa, već samo rušenje dostojanstva i ponižavanje osobe na koju je "napikirano" da joj se to radi, da je zbog nesanice loše spavala i informacije iz teksta su joj stvorile slike u glavi koje je imala pred očima, a posebno ju je pogodilo što su te uvrede vidjeli njezini sinovi, suprug, najbliži prijatelji i osobe s kojima je u kontaktu, a da su "nepoznati ljudi" krug ljudi koji predstavljaju prijatelje njezinih prijatelja, a koje osobno ne poznaje, a koji su ju pitali vezano za predmetni članak, rodbina koja ju je ispitivala vezano za sporni članak su njezin otac, brat, sestre, nećakinje i kumovi njezine djece;

-da iz iskaza svjedoka ĐM proizlazi, da je autor najavljene sporne kolumne i da je povod pisanju istom bio spor između aktivistice FM i ovdje tužiteljice, a u vezi čega je blogerica PM objavila satirični tekst vezano uz predmetni spor, da u vezi spornog članka nije kontaktirao tužiteljicu radi objave istog a naziv kolumne je ... i u njoj se objavljuju tekstovi najčešće sa satiričnim sadržajem i da je u naslovu navedeno UM: ...? kao satirički upit, a da se radi o vrijednosnom sudu budući da je to sud njega, kao autora teksta, kako tužiteljica ne razumije satiru, navodi da mu je poznato da je tužiteljica podnijela ukupno 5 tužbi, budući da je u svim postupcima pozivan kao svjedok i kao okrivljenik i tuženik, poznato mu je da je tužiteljica izgubila spor u vezi istog članka, da je za vrijeme svog rada u [obrt] isti tjednik bio više puta nagrađivan i to nagradu za najbolji satirički tjednik, kao i da je za sličan satirički članak prije nekoliko godina u [adresa] dobio nagradu za najbolji komentar u Europi, da je UM javna osoba i da ista može biti temom satiričkog i kritičkog propitivanja, a da je nakon objave predmetnog članka pisao o istoj različite tekstove i to ne samo on nego i kolege novinari;

-da iz iskaza svjedoka VM proizlazi da, kao glavni urednik u vrijeme objave članka, koji je odobrio objavu članka čiji je autor ĐM, koji je isti napisao kao komentar u kolumni da se radi inače o autoru koji ima specifičan satiričan način, piše tekstove, a zapravo se u konkretnom slučaju na satiričan način bavi odnosno opisuje demanti tužiteljice kojeg je ista uputila portalu [obrt] u vezi članka kojeg je objavila kolumnistica PM, koji je također bio satirički, da mu je poznato da je tužiteljica radila kao novinarka na [obrt] i [obrt] i da jako dobro zna što je novinarstvo, a bavila se i zaštitom novinara, pa i samog ĐM, kao i zaštitom medija, misli da gotovo svatko može razumjeti da je predmetni tekst satira i to svatko sa završenom srednjom školom, a kamoli tužiteljica koja je radila u medijima i ranije "branila satiru", potvrđuje da je objavljen demanti UM u vezi spornog teksta i u vezi predmetnog članka podnijeto je više tužbi, misli četiri odnosno pet koje su to tzv. slap tužbe, koje na određen način mogu i obeshrabriti novinare u njihovom radu, pri čemu ĐM nije jedan od njih, da je u veljači 2017. godine tužiteljica pokrenula kampanju protiv predmetnog medija, zahtijevajući njegovo gašenje, da ga je blatila, klevetala, a to iz razloga što je pisao istraživačke tekstove o njezinim poslovima odnosno o organizacijama u kojima se ona bavila kao ultra konzervativnim organizacijama, da predmetni tekst nema veze sa prethodno opisanim sporom stranaka, već je reakcija na prethodno objavljeni tekst PM;

9. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, kao i dokumentacije predmeta, prvostupanjski sud smatra da je u postupku nesporno utvrđeno da su sporne informacije objavljene kao najava članka kolumne tjednika Novosti, a radi se o rubrici koja je komentatorskog tipa i čija je svrha komentirati pojedine osobe kroz tjedna događanja, a da je u konkretnom slučaju ĐM napisao svoj osvrt na komentar blogerice PM koji je bio objavljen na portalu [obrt] povodom donošenja osuđujuće presude u kaznenom postupku protiv UM zbog klevete a koji je pokrenula FM. Obzirom na sadržaj informacije koje biti podobne za počinjenje štete u medijima mogu biti činjenične tvrdnje i vrijednosni sudovi, a u konkretnom slučaju da se radi o vrijednosnim sudovima, budući je autor ĐM naslovom: "UM: ...? zapravo postavio retoričko pitanje koje je stilska figura u kojoj se na postavljeno pitanje ne očekuje odgovor. Ovim pitanjem ĐM je samo izrazio svoj kritički sud o tužiteljičinom poimanju satire (članak sa portala [obrt]). Novinar time nije ocijenio tužiteljicu kao glupu, kako to pogrešno tumači tužiteljica iako subjektivno tužiteljica tako ne doživljava jer je javna osoba i društveno vrlo aktivna, sudjeluje u raznim inicijativama i referendumima, članica je udruge "[obrt]", te je učestalo prisutna u medijima. Stoga tužiteljica kao javna osoba i mora trpjeti veću kritiku, te je mišljenje suda da se u spornom članku autor izražava unutar dozvoljenih okvira i kriterija slobodnijeg pisanja. Navedeno potvrđuje i aktualna praksa Europskog suda za zaštitu ljudskih prava u predmetu Mladina d.d. protiv Slovenije, zahtjev broj 20981/10, presuda od 17. travnja 2014., kada je Europski sud za ljudska prava utvrdio da je Mladini d.d. povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja nalogom da mora platiti 2.900,00 eura bivšem zastupniku u parlamentu jer ga je u jednom tekstu nazvala "cerebralnim invalidom", tako i u predmetu A.B. protiv Švicarske, zahtjev broj 56925/08 u presudi od 01. srpnja 2014. kojim se zaključuje da Konvencije ne pruža samo zaštitu prava na iznošenje ideja i informacija, već i forme odnosno načina na koji se one iznose. Sloboda novinarstva dopušta i određeni stupanj pretjerivanja, pa čak i provokacije, tim da taj sud smatra da je interes demokratskog društva osiguranje i očuvanje slobode medija, pa je to upravo razlog zbog kojeg ESLJP štiti prava novinara na upotrebu oštrih pojmova, polemičkih i agresivnih tonova.

9.1. Da tužiteljica nije dokazala postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu jer je jedini dokaz na okolnosti štete bio njezin vlastiti iskaz, dok druge dokaze nije predložila, također nije dokazala da je povrijeđena upravo zbog spornog članka na mrežnim stranica Novosti, tim više što je podnijela više tužbi radi naknade štete protiv različitih medija, a što niti nije sporno. Cijeneći odredbe čl. 19. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO) kao i čl. čl. 1100. st. 1. ZOO-a tim i iskaz tužiteljice iz kojeg ne proizlazi da bi zbog spornog članka kod nje povreda ugleda i časti bila izuzetno teška, da bi to opravdano moglo izazvati osobito intenzivnu duševnu bol, niti da bi u svojoj sredini uživala ništa manje ugled ni čast nego što je uživala i prije. Naknada neimovinske štete za povredu ugleda i časti dosuđuje se samo iznimno i priznaje onda kada je ta povreda izuzetno teška, tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol a naknada neimovinske štete inače nije naknada u punom smislu već samo mogući način da se djelomično umanji nastale posljedice. Nesporno je da je ispravak informacije objavljen 04. travnja 2018., kratko vrijeme nakon primitka zahtjeva za objavu ispravka informacije, a da osim što sporne informacije predstavljaju vrijednosne sudove, nisu usmjerene na difamiranje i blaćenje tužiteljice neovisno o njenom subjektivnom doživljaju i interpretaciji istog a budući da nije dokazala da bi zbog sadržaja spornih objava trpjela izuzetno intenzivnu duševnu bol sud smatra da u skladu sa odredbom čl. 21. st. 6. Zakona o medijima nije dokazala postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu pa je time tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

10. Ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjena materijalnog prava, suprotno žalbenim navodima žaliteljice, prihvaćeno je u cijelosti od ovoga suda jer za to prvostupanjski sud dao u svemu jasne i uvjerljive razloge, koji se nisu uspjeli umanjiti.

11. Prema odredbi čl. 19. st. 1. ZOO-a svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu tog zakona podrazumijevaju se, između ostalih, pravo na ugled, čast i dostojanstvo, koje su vrijednosti zaštićene zakonom, Ustavom Republike Hrvatske (čl. 35.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 8.). Odredbom čl. 21. st. 1. i st. 3. Zakona o medijima propisano je da nakladnik koji informacijom koja bude objavljena u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev slučajevima propisanim ovim Zakonom i da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. Odredbom čl. 22. st. 1. tog Zakona je propisano da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade štete sukladno općim propisima obveznih prava.

12. Nadalje, odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno od naknade imovinske štete, ali kada je nema.

13. Kada se, kao u konkretnom slučaju, radi o zahtjevu za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast i ugled fizičke osobe zbog potencijalno štetnih informacija objavljenih u medijima, tada se radi o sporu u kojem se sukobljavaju dva jednako vrijedna prava – s jedne strane pravo tužiteljice na zaštitu ugleda i časti, i s druge strane pravo tuženika kao nakladnika na slobodu izražavanja. Riječ je o pravima istog ranga koja načelno uživaju istu zaštitu na temelju odredbe čl. 3. i čl. 7. Zakona o medijima, kao i čl. 35. i čl. 38. Ustava Republike Hrvatske, te čl. 8. i čl. 10. EKLJP. Granice u kojima se ostvaruju pravo na slobodu izražavanja s obzirom na prihvatljivost javne kritike, moraju biti šire u odnosu i na javne osobe, kao i na političare, državne dužnosnike, službenike i namještenike.

14. Prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, nije imao osnovu cijeniti presude koje su i ranije donesene u odnosu na različite navode objave, obzirom se iznose na različitim činjeničnim utvrđenjima. I prilikom saslušanja tužiteljice na pitanja tuženika punomoćnika tužiteljice, isti se protivio pitanjima vezanim za druge presude i objave koje se ne odnose na predmetni postupak, pa se stoga i sada žalbenim dijelom ne može pozivati da prvostupanjski sud nije cijenio ostale postupke koje je tužiteljica pokrenula.

15. Nisu osnovani žalbeni navodi, vezano za zaključak suda da iskazom tužiteljice vezano za sporni članak, ne proizlazi osobito intenzivna duševna bol. Tužiteljica je, kao što to i navodi prvostupanjski sud, navela da je uvredljivo, ponižavajuće i degutantno da ju se stavlja u vezu sa zlostavljanjem djece i moralnom horizontalom i naziva glupačom ili plavušom, ali isto tako da se nakon objave predmetnog članka prvenstveno pitala da li je to nešto što mora prihvatiti, odnosno promijeniti svoje djelovanje u tom smislu i da li je takvo postupanje prihvatljivo društvu, ne samo njoj, već i društvu općenito. I stoga ne proizlazi da bi ona imala jake povrede prava osobnosti. Iz iskaza tužiteljice i proizlazi da nije mogla spavati, da su je obitelj i prijatelji ispitivali za te navode ali te okolnosti ne navode na zaključak da su u tom slučaju čast i ugled tužiteljice bili u tolikoj mjeri povrijeđeni, da su postojali razlozi intenzivne i izrazite duševne boli. Prilikom odlučivanja o osnovanosti toga zahtjeva prvostupanjski sud i treba voditi računa o jačini i trajanju povrede koja se manifestirala u svakodnevnom životu, slijedom čega bi imala pravo na naknadu štete sukladno čl. 1100. ZOO-a, a i isto tako i cilju kojem služi ta naknada, ali i tome da se ne pogoduje težnjama koje nisu spojevi sa njezinom naravi i društvenom svrhom, što proizlazi iz st. 2. čl. 1100. ZOO-a. Obzirom i da u okolnostima predmetnog slučaja treba cijeniti da se i postupanje, odnosno djelovanje tužiteljice, odnosilo na njezine javne istupe, podrazumijeva cijeneći važnost toga njezinog djelovanja, kao i veću tolerantnost u odnosu na javnosti, da treba uključivati veću mjeru tolerancije prema neosnovanim komentarima, koje i nije neopravdano očekivati.

16. Obzirom da tužiteljica smatra, kao što se i žalbom navodi, da ona nije javna osoba, isti se navodi ne mogu prihvatiti. Tužiteljica je javna osoba jer sudjeluje u mnogim javnim istupima, pa stoga mora biti spremna da njezino djelovanje i odluke koje donosi, budu izložene kritici javnosti. Mora biti spremna na prozivke i kritike i onda kada su neosnovane. Naknada štete zbog povrede časti i ugleda iznimno se priznaje samo kada je ta povreda izrazito teška, tako da je kod povrijeđenog opravdano moglo izazvati intenzivnu duševnu bol, što znači da je taj vid štete ograničen na jake napade, koji po svojem intenzitetu, trajanju i prilikama sredine, uzrokuju jasno manifestiranu povredu časti i ugleda, što ovdje nije bio slučaj. Kada se i sagleda iskaz ĐM, na koji se i poziva tužiteljica, iako se može smatrati neutemeljenom, ne proizlazi da se vrijeđa čast i ugled tužiteljice već kritizira njezine stavove.

17. Vezano za satiru na koju se i poziva svjedok ĐM ista predstavlja kreativni žanr kojim se kritika u vezi sa određenim ponašanjem ili drugim aktivnostima prikazuje ironijom i sarkazmom, a primarna svrha satire predstavlja kritiku, kao i formu za kritiziranje specifičnih ljudskih ponašanja i navoda. I po ocjeni Ustavnog suda izraženoj u više odluka (npr. U-III-3204/2019 od 17. studenog 2021.) javna osoba podloženija je kritici javnosti od ostalih privatnih osoba, te zbog toga može biti izloženija i većem broju kritika od prosječne privatne osobe, sve dok se izražavanjem stava o toj javnoj osobi ne potiče na nasilje, mržnju ili kazneno djelo. Tim objava i ne proizlazi da bi se poticalo na nasilje, mržnju ili kazneno djelo, kao i što se i ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da tužiteljica nije javna osoba, obzirom je poznata javnosti kroz djelovanje [obrt]", te je i djelovala na političkoj bazi u odnosu na promjenu Ustava unošenjem definicije braka, što je putem medija i popraćeno, pa je stoga javna osoba. Stoga i navedeno u članku ne predstavlja činjenične navode, već vrijednosne sudove o njezinom radu kao javne osobe.

18. Kada se radi o razlikovanju postojanja činjenica i vrijednosnih sudova Ustavni sud je i u svojoj odluci U-III-458/2018 od 23. svibnja 2019. zauzeo svoj stav da se postojanje činjenica može dokazivati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, pa stoga tuženik i ne mora dokazivati vrijednosni sud, dopuštajući da jasnije dođe do izražaja korištenjem sarkazma i ironije.

19. Nadalje, iz provedenih iskaza i proizlazi da je ono što je bilo i objavljeno od nakladnika tuženika, da su prenijeli i drugi portali, pa je i nelagoda koju je tužiteljica osjećala morala biti i posljedica kumuliranog djelovanja svih objava. Smisao propisivanja traženja ispravka ili isprike kao procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za naknadu štete je upravo u tome da se najprije na taj način pokuša otkloniti pretrpljenu štetu.

20. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud ocjenjuje da okolnosti konkretnog slučaja ne opravdavaju dosudu naknade neimovinske štete, budući i da je po shvaćanju ovog suda, do osjećaja povrede časti i ugleda kod tužiteljice, kao javne osobe, i nije došlo do velike povrede kojom bi ista i imala pravo na tu naknadu, a koja i ne smije dovesti do toga da odvrati medije od izvještavanja javnosti o postupanju javnih osoba.

21. Stoga je ocjena ovog suda da kada se stavi u ravnotežu pravo tuženika na slobodu izražavanja s jedne strane i pravo tužiteljice na zaštitu ugleda i časti, kao vid prava na privatnost s druge strane, okolnosti konkretnog slučaja ne opravdavaju tužiteljičin zahtjev za naknadu štete, obzirom na to da osuda tuženika koja bi nesumnjivo predstavljala miješanje u pravo na slobodu izražavanja, nije nužno o demokratskom društvu, niti je razmjerna cilju koji se njome želi postići.

22. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo valjalo je žalbu žaliteljice odbiti u cijelosti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude. Obzirom da tužiteljica nije uspjela u postupku žalbe, tada je o zahtjevu trošku žalbe odlučeno sukladno čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 166. ZPP-a.

U Puli - Pola 08. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić