REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1120/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici ŽG iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5107/2024-10 od 24. ožujka 2025., na sjednici vijeća 8. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5107/2024-10 od 24. ožujka 2025. preinačava

-  u dijelu točke I. izreke i sudi:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: „Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. pod nazivom ''Prijevremena otplata kredita'' Ugovora o kreditu broj 016-2368/2006 od 6. listopada 2006., sklopljenog između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i tužitelja MG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita u dijelu koji glasi:

''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje (30) trideset dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke.“

-  u točki III. izreke i sudi:

„III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 281,25 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana; a u preostalom dijelu u iznosu 843,75 eura odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.“

II. U preostalom dijelu odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5107/2024-10 od 24. ožujka 2025. u preostalom dijelu točke I. izreke i u cijelosti u točki II. izreke presude.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

" I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. pod nazivom ''Prijevremena otplata kredita'' Ugovora o kreditu broj 016-2368/2006 od 6. listopada 2006., sklopljenog između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i tužitelja MG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koji glasi:

''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje (30) trideset dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke.

U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.''

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, ..., da isplati tužitelju MG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 138,35 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. rujna 2012. pa do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. “

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o troškovima postupka. Ukazuje na počinju bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da sud nije primijenio odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno proveo test transparentnosti, niti odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno proveo test nepoštenosti, da se ne može ispitati zašto sud nije primijenio odredbe čl. 84. i 85 ZZP. Ukazuje da je dokazao štetu koja mu nastaje prijevremenom otplatom kredita; da bi utvrđivanje nastanka stvarno nastalog troška i štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima; da se zato naknada u ugovoru nije odredila u stvarnom iznosu već paušalno u postotku u odnosu na iznos nedospjele glavnice; da tuženik nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta; da stoga ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača. Ukazuje na odredbu čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO; da je dokazao dostavivši simulaciju nedospjele kamate podneskom od 27. veljače 2025. da naplaćena naknada ne predstavlja buduću kamatu. Ukazuje na sudsku praksu, da naknada za prijevremenu otplatu kredita u predmetnom periodu nije bila zabranjena, da je riječ o unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete; ukazuje na praksu VSRH Revt-304/11 od 04. travnja 2012, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo glede prigovora zastare; da je pogrešno određen tijek zatezne kamate, da je sud propustio pojasniti međusobni odnos nepoštenosti ugovornih odredbi iz Zakona o zaštiti potrošača, da tužitelj nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Osporava i odluku o troškovima. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje i vraćanje na ponovo suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika je u pretežitom dijelu neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 016-2368/2006 od 6. listopada 2006., sklopljenog između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, kao kreditora i tužitelja MG, kao korisnika kredita, i to odredbe čl. 8. kojom je uređena prijevremena otplata kredita uz zahtjev za isplatu naknade koja je plaćena prilikom prijevremene otplate kredita u iznosu 138,35 eura sa zateznom kamatom od 5. rujna 2012.

6. Nije sporno u postupku da su stranke, odnosno prednik tuženika, sklopile predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 26.756,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila, a nije sporna niti visina naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 138,35 eura dana 4. rujna 2012.

6.1. Sporno je, je li navedena odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ništetna; je li osnovan prigovor zastare.

6.2. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši:

- da je predmetni Ugovor tipski, unaprijed pripremljen od strane tuženika,

- da tužitelj nije mogao pregovarati o odredbama ugovora,

- da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita čime je tužitelja doveo u neravnopravni položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora,

- da tuženik nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita ,

- da nije osnovan prigovor zastare uvažavajući pravno shvaćanje Građanskog odjela

VSRH od 30. siječnja 2020.,

- da zatezna kamata teče od dana plaćanja naknade budući je tuženik od toga dana u zakašnjenju s ispunjenjem obveze,

a iz čega zaključuje da je navedena odredba o izlaznoj naknadi kod prijevremene otplate kredita prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je takva odredba neodređena i neodrediva te ništetna. Odluku temelji na odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03) i čl. 270. st. 1., čl. 295., čl. 296. čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05; dalje: ZOO).

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da se pobijana presuda ne može prihvatiti kao pravilna i zakonita.

8. Počinjena je bitna povreda iz čl. čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, pa tako nedostaju razlozi o svim bitnim činjenicama i to transparentnosti odredbe čl. 8. Ugovora u smislu izostanka provođenja testa transparentnosti i nepoštenosti odredbe, savjesnosti ili ne postupanja tuženika, time i tijeku zateznih kamata. U preostalom dijelu ta povreda nije počinjena.

9. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

10. Neovisno o počinjenoj bitnoj povredi iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP odluku je valjalo dijelom preinačiti (uslijed pogrešne primjene materijalnog prava), u preostalom dijelu potvrditi jer se bitne činjenice mogu utvrditi iz izvedenih dokaza, čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a odredbom čl. 85. ZZP da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Pitanje zaštite interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Međutim, s obzirom na vrijeme ovdje nastanaka pravnog odnosa valja navesti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njezine sveopće pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

12.1. Tako je odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

12.2. U presudi CY protiv Caixabank SA (C-224/19), i LG,PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19), ECLI:EU:C:2020:578 od 16. srpnja 2020. Sud EU je odlučio: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

13. Dakle, slijedi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti poštene i transparentne.

14. Test poštenosti, koji se provodi u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe, sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je tuženik kao banka vodio računa o interesu tužitelja kao potrošača i mogao razumno pretpostaviti da bi tužitelj kao potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kriterij za prosudbu uzrokuje li predmetna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, nije samo kvantitativna ocjena odnosa preostalog iznosa kredita odnosno troškova nastalih do konačne (redovne) otplate kredita u odnosu na vrijeme kada je podnesen zahtjev za prijevremenom otplatom kredita ili nekih drugih troškova nastalih uslijed podnesenog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjena bi li neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (kako prava na prijevremenu otplatu kredita, tako i prava na zahtjev za kredit ili sam sadržaj ugovora o kreditu).

15. Zahtjev transparentnosti, koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne znači da u ugovoru o kreditu moraju biti specificirano navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, valja preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

16. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da se o odredbi čl. 8. Ugovora koja glasi ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje (30) trideset dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.'' nije pregovaralo, a nastavno valja primijetiti da tuženik nije u spis niti dostavio Odluku o naknadama za usluge, pa valja zaključiti da je visina te naknade vezana za tu jednostranu Odluku tuženika, a nastavno u Ugovoru nisu naznačeni nikakvi parametri osnovom kojih je tužitelj mogao dobiti saznanje, dojam o okolnostima koje utječu na visinu te naknade, niti je o tome mogao pregovarati.

17. Stoga, takva odredba, ali samo u dijelu stavka 2. čl. 8. Ugovora, iako je lako uočljiva, nije i jasna i lako razumljiva jer niti je tuženik prezentirao, objasnio tužitelju o kakvim se stvarnim troškovima radi koji ulaze i određuju u predmetnu naknadu (kako slijedi iz iskaza tužitelja i u svezi s drugim izvedenim dokazima) niti se o odredbi pregovaralo; a zahtjev transparentnosti, čl. 85. ZZP, podrazumijeva da su odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive te da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti. Do uvažavanja te činjenice konkretno nije došlo jer i tužitelj iskazuje da je Ugovor bio tipski, da nije mogao utjecati na pojedine odredbe, da ga nitko nije upozorio da će mu naplatiti „ulaznu“ naknadu. Dakle, u okolnostima kada je tužitelj ograničen ponudom tuženika o obvezi plaćanja naknade prilikom prijevremene otplate kredita, kao i razlozima i okolnostima sukladno kojima se određuje i o kojima ovisi visina te naknade tužitelj niti je bio informiran, niti upoznat, a niti iz izvedenih dokaza može se izvesti zaključak na koji ukazuje tuženik da mu u slučaju prijevremene otplate kredita nastaje šteta i da je određeni iznos naknade prema Odluci i određenim parametrima (koji su tužitelju ostali nepoznati) upravo iznos koji bi bio primjeren utvrđenoj šteti, kako da je utvrđena u konkretnom odnosu između stranaka.

18. Tuženik jest u spis dostavio izračun kojim dokazuje da iznos naknade ne predstavlja kamatu, odnosno i uračunatu kamatu od dana prijevremene otplate kredita do konačne otplate, međutim to i nije od značaja za predmetnu pravnu stvar već činjenica da odredba u ukupnosti nije bila lako razumljiva, jasna dakle transparentna, a nastavno tuženik budući se o odredbi nije niti pregovaralo nije postupao na način da uvažava interese tužitelja sukladno smislu i svrsi obveznog odnosa kao kreditnog odnosa, pa niti je tužitelj tada niti u trenutku otplate mogao ocijeniti opravdanost plaćanja takve naknade, odnosno zašto je plaća, dakle sadržaj tih troškova, naknade i što se konkretno istom pokriva u smislu troškova koji eventualno nastaju tuženiku ili pak štetu koja mu, kako to tuženik navodi, nastaje. Prema shvaćanju Vrhovnog suda u odluci Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. zahtjev transparentnosti, poštenosti ne traži nužnim u ugovor o kreditu navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos (u tom postupku naknade za obradu kredita). Međutim, kod provođenja testa mora se preispitati tiče li se nepoštenost odredbe i odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga.

19. Dakle, odredba u stavku 2. čl. 8. Ugovora nije prošla test transparentnosti, a ne prolazi niti test poštenosti jer iz navedenog slijedi da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, a nastavno i da je odredba u tom dijelu uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna, čl. 81. st.1. i čl. 87. st. 1. ZZP.

20. Pritom, nije od značaja samo iznos te naknade, već i činjenica da o odredbama Ugovora, pa niti predmetnoj nije pregovarano, pa slijedi da je tužitelj, ako je htio ostvariti, kredit morao pristati na takve uvjete Ugovora, što tužitelj u osnovi i navodi, dakle tužitelj je samo imao informaciju da u slučaju prijevremene otplate kredita mora platiti i tu naknadu. Ostale informacije (npr. zašto je mora platiti, o čemu ista ovisi, o čemu ovise parametri o kojima ista ovisi i koji su to parametri, okolnosti) nije imao.

21. Stoga, odredba čl. 8. st. 2. Ugovora uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a tuženik suprotno nije dokazao. U konkretnom slučaju, valja ponoviti, tužitelj je znao svakako mogao znati koliko ta naknada iznosi, ali za što se ona konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu, niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati. Dakle, odredbom se ozbiljno dovodi u pitanje položaj tužitelja kao potrošača i slabije stranke iz predmetnog ugovora, a činjenica da nije bilo zabranjeno ugovaranje takve naknade nije odlučna. Takva je odredba nepovoljno utjecala na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na položaj koji je tužitelju kao potrošaču bio zajamčen pozitivnim propisima.

22. Odredba, međutim, prolazi test transparentnosti u stavku 1. čl. 8. Ugovora jer je tim dijelom odredbe sasvim jasno, lako razumljivo i lako uočljivo određeno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, da o toj namjeri mora obavijestiti banku najmanje trideset dana unaprijed i da mora izvršiti uplatu prema obračunu koju mu dostavi banka. Prijevremena otplata kredita uređena je tada i odredbom čl. 1068. st. 2. ZOO. Nastavno u tom segmentu sporne odredbe, dakle st. 1. čl. 8. Ugovora, ne može se zaključiti niti da se radi o nepoštenoj odredbi, odnosno da je ugovaranjem iste došlo do postupanja banke suprotno dobroj vjeri, odnosno povrede načela savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Niti jedna okolnost ne ukazuje da banka je mogla pretpostaviti da tužitelj ne bi pristao na tu odredbu kada bi i o istoj mogao pregovarati (jer niti o tom dijelu odredbe nije pregovarano), ali se radi o odredbi koja ostvaruje pravo tužitelja na prijevremenu otplatu kredita koja u tom dijelu nema nerazumljivosti niti nejasnoća koje bi tužitelju kao potrošaču ostale nepoznate, nerazumljive, pa niti utjecale na to njegovo pravo na način da dolazi do umanjivanja zakonom priznatih prava, odnosno položaja kao potrošača. Stoga odredba čl. 8. st. 1. Ugovora nije ništetna niti primjenom odredbi navedenog Zakona o zaštiti potrošača (točka 11. obrazloženja ove odluke), niti primjenom odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

23. Dakle, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je predmetna odredba čl. 8. Ugovora nepoštena u st. 2., nastavno ništetna i da je tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi te ništetne odredbe, čl. 323. st. 1. ZOO (visina naplaćene naknade nije sporna). Dakle, to što nije zabranjeno ugovaranje takva naknade nije odlučno jer odredba nije utvrđena ništetnom u stavku 2. čl. 8. Ugovora zato što je ugovorena protivno pozitivnim propisima već zato što je nepošteno ugovorena i u tom dijelu te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

24. Prigovor zastare je pravilno ocijenjen neosnovanim primjenom pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Dakle, ne dolazi do primjene stav Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004. koji se odnosi na ugovore o zajmu.

25. Zatezne kamate su pravilno odmjerene od dana stjecanja, ali je propušteno obrazložiti da je tuženik nepošten stjecatelj jer je kroz tipski ugovor, uz izostalo pregovaranje tužitelju kao potrošaču, slabijoj ugovornoj strani, nametnuo odredbu koja nije dovoljno jasna i razumljiva i koja je u konačnici uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, dakle banka je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa tužitelj ima pravo na zatezne kamata od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO. Dakle, izostalo je ikakvo pregovaranje, a cijeneći sve navedeno tuženik nije postupao u dobroj vjeri jer s obzirom na sve nije mogao prilikom sklapanja ugovora razumno imati očekivanje da bi tužitelj takvu odredbu prihvatio, pristao na nju da je imao sve potrebne informacije o istoj.

26. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP u svezi sa čl. 373. t. 3. i čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

27. Uslijed izvršene preinake valja navesti da zbog odbijajućeg dijela zahtjeva nisu nastali posebni troškovi u prvostupanjskom postupku, a može se zaključiti da se radi o neznatnom dijelu zahtjeva, pa se odluka o trošku prihvaća kao pravilna glede radnji za koje je odmjerena nagrada, dakle ne i odmjerene visine, ali se temelji na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP. Izvršena preinaka nije od značaja na uspjeh tužitelja u sporu jer je ono što je u osnovi tužitelj zahtijevao – utvrđenje ništetnim odredbe o isplati naknade prilikom prijevremene otplate kredita, jest i utvrđeno; osim toga o predmetnom dijelu odredbe u kojem je dijelu odluka sada preinačena, kako je navedeno, nisu nastali nikakvi dodatni troškovi tijekom prvostupanjskog postupka.

28. Neosnovano tuženik prigovara glede primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa), odnosno retroaktivnoj primjeni iste jer je već i odlukom Ustavnog suda RH U-II-714/2024 od 23. travnja 2024. odbačen prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti u Ustavom i zakonom tarifnih brojeva 52. i 54. Tarife.

29. Pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, odnosno Tarifu. Naime, u tužbi je kao vrijednost predmeta spora naznačen iznos od 1.465,58 eura, iako se zahtjev odnosi na utvrđenje ništetnosti i isplatu iznosa od 138,35 eura sa zateznim kamatama osnovom te ništetnosti.

30. Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP je propisano da u slučaju kad zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva. U smislu odredbe čl. 40. st. 1. ZPP, kada se zahtjev odnosi na novčanu svotu kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota, dok je odredbom čl. 40. st. 2. ZPP propisano da u drugim slučajevima, kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe i isplatu iznosa od 138,35 eura, a prema shvaćanju VSRH Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Revt 1927/2017 od 18. siječnja 2022., deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se tada vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.

31. Dakle, neosnovano je prvostupanjski sud tužitelju priznao vrijednost boda 100,00 jer je za radnje valjalo priznati 25 boda, odnosno 50,00 eura plus PDV i to za sastav tužbe, podneska od 13. studenog 2024. i pristup na dva ročišta te za pristup na ročište za objavu 12,5 bodova (Tbr. 9/3 Tarife u svezi s Tbr. 7/1 Tarife) s obzirom da je i to bio potreban trošak. Naime ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, na istom se ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude, dakle saznaju razlozi donošenja iste (čl. 335. i čl. 336. st. 1. ZPP), od istog teče i rok za žalbu (čl. 335. st. 7., 8. i 9. ZPP), pa je svakako ta radnja bila potrebna za vođenje parnice (VSRH Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

32. Sveukupno, uz PDV, tužitelju pripada trošak u iznosu 281,25 eura.

33. Kako je žalba neznatnim dijelom osnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 8. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško