REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž R-122/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Kristine Pavičić-Sirotić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Jurici Borojeviću, odvjetniku u Novoj Gradiški, protiv tuženice REPUBLIKE

HRVATSKE, MINISTARSTVA UNUTARNJIH POSLOVA (OIB:52634238587), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Pr-262/2024-6 od 09. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 08. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Pr-262/2024-6 od 09. svibnja 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Tuženica Republika Hrvatska za Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, dužna je tužitelju ZA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 6.781,41 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 01. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na iznose kako slijedi:

- za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 269,60 eura, od 15.02.2014.;

- za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 234,58 eura, od 15.03.2014.;

- za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 250,85 eura, od 15.04.2014.;

- za mjesec travanj 2014. godine na iznos od 238,19 eura, od 15.05.2014.;

- za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 138,42 eura, od 15.06.2014.;

- za mjesec lipanj 2014. godine na iznos od 207,74 eura, od 15.07.2014.;

- za mjesec srpanj 2014. godine na iznos od 229,34 eura, od 15.08.2014.;

- za mjesec kolovoz 2014. godine na iznos od 296,58 eura, od 15.09.2014.;

- za mjesec rujan 2014. godine na iznos od 314,25 eura, od 15.10.2014.;

- za mjesec listopad 2014. godine na iznos od 285,11 eura, od 15.11.2014.;

- za mjesec studeni 2014. godine na iznos od 421,15 eura, od 15.12.2014.;

- za mjesec prosinac 2014. godine na iznos od 665,15 eura, od 15.01.2015.;

- za mjesec siječanj 2015. godine na iznos od 135,34 eura, od 15.02.2015.;

- za mjesec veljaču 2015. godine na iznos od 140,61 eura, od 15.03.2015.;

- za mjesec ožujak 2015. godine na iznos od 330,84 eura, od 15.04.2015.;

- za mjesec travanj 2015. godine na iznos od 339,62 eura, od 15.05.2015.;

- za mjesec svibanj 2015. godine na iznos od 509,29 eura, od 15.06.2015.;

- za mjesec lipanj 2015. godine na iznos od 443,63 eura, od 15.07.2015.;

- za mjesec srpanj 2015. godine na iznos od 51,53 eura, od 15.08.2015.,

- za mjesec kolovoz 2015. godine na iznos od 349,15 eura, od 15.09.2015.,

- za mjesec rujan 2015. godine na iznos od 330,84 eura, od 15.10.2015.,

- za mjesec studeni 2015. godine na iznos od 173,26 eura, od 15.12.2015.,

- za mjesec prosinac 2015. godine na iznos od 426,34 eura, od 15.01.2016. osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u dosuđenim bruto iznosima u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima iz točke I. izreke.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Tuženica Republika Hrvatska za Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, dužna je tužitelju ZA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 1.318,61 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana do isplate."

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 3.769,31 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. svibnja 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbe podnose tužitelj u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen (t. III.) i tuženica u odnosu na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva.

3. Tužitelj žalbu podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Žalbom navodi da je prvostupanjski sud izvršio umanjenje tražbine tužitelja za isplaćene iznose dodataka za pasivno dežurstvo, smjenski rad i rad u turnusu a tužena strana nije za ove iznose postavila protutužbeni zahtjev ili istaknula prigovor radi prebijanja ili materijalni prigovor prijeboja. Čak i da je to tužena strana učinila, zahtjev bi bio u zastari budući da je od isplate tih potraživanja proteklo više od pet godina. Takvim postupanjem da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 12. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) budući da je prekoračio tužbeni zahtjev, odnosno odlučio o nečemu o čemu tužena strana nije postavila valjani zahtjev pozivom na odluku Vrhovnog suda Rev-549/2023. Nadalje navodi, da je uredio tužbeni zahtjev po već umanjenom izračunu koji je u skladu sa važećom sudskom praksom, čime je i učinio ustupak tuženoj strani obzirom da se zahtjev uređuje po vještvu sačinjenom na način kako traži važeća sudska praksa a to je tužena strana i trebala priznati tako uređen tužbeni zahtjev kako bi se okončao ovaj spor.

3.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske odluke na način da se tužitelju dosudi daljnji iznos od 1.318,61 euro sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i trošak sastava žalbe.

4. Pravodobnu žalbu protiv navedene presude, podnosi tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. ZPP-a. Žalbom, navodi, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer nisu utvrđeni stvarno odrađeni sati rada tužitelja kroz utuženo razdoblje obzirom na njegovo radno mjesto i nalog – zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova, o čemu, u konačnosti ovisi i pravo tužitelja na uvećanu plaću. Utvrđenje tih odlučnih činjenica na način obrazložen u presudi tuženica smatra nepotpunim i pogrešnim, na što je i ukazivano tijekom postupka, kao i kroz konkretnu analizu i kritiku provedenom vještačenju. Nadalje navodi tužitelj službu obavlja u Postaji pomorske policije Rijeka, odnosno bio upućivan da službu obavlja na terenu odnosno na policijskom plovilu i obavljao poslove zamjenika zapovjednika ophodnog broda tip "A". Boravak na terenu da on ima od stvarno odrađenih sati rada ne može biti osnova za isplatu uvećane plaće, bilo da je to na brodu, bilo u okviru smještaja na području druge policijske uprave, odnosno za vrijeme kada policijski službenici ne obavljaju službu ali nisu u mogućnosti napustiti svoje radno mjesto. Ističe da se radi o terenskom radu pa tužitelj kada je više dana na terenu ima osiguran terenski smještaj. Za vrijeme obavljanja službe na terenu svim policijskim službenicima se isplaćuje naknada za terenski rad i plaća za stvarno odrađeni rad sa pripadajućim dodacima, obzirom se uglavnom obavlja služba višednevnim terenskim radom na područjima drugih policijskih uprava i tijekom terenskog rada nisu u mogućnosti napustiti mjesto gdje su smješteni i po potrebni se angažiraju i mimo unaprijed utvrđenog rasporeda rada za što im se isplaćuje pripadajući dodaci i za obračun plaće uzimaju stvarno odrađeni sati rada. MUP je tužitelju u razdoblju određivanja, za vrijeme terenskog rada kojega je obavljao na policijskom plovilu, pravilno obračunala i isplatila plaću sa svim pripadajućim dodacima za stvarno odrađene sate rada, kao i dodatke za dane provedene na terenu. Pri tome da je prvostupanjski sud morao utvrditi točan broj prekovremenih sati koje je tužitelj odradio a koji mu nisu plaćeni, a vještak je morao uzeti u obzir stvarno odrađene sate rada kako su navedeni u dostavljenim dokazima (službenim evidencijama o radu tužitelja) iz kojih je vidljiv način organizacije rada u odnosu na tužitelja, stvarno odrađeni sati rada te obračun isplaćene plaće sa svim ostvarenim dodacima na plaću za navedeno razdoblje. Dostavljeni izvaci iz Registra službenih poslova sadrže sve podatke na terenu iz kojih se mogu utvrditi činjenice o ostvarenim satima rada tužitelja a temeljem tih podataka ustrojstvena jedinica upisuje podatke o ostvarenim satima rada u Nalog za obračun plaće i dostavlja ga Službi materijalno-financijskih poslova nadležnoj za obračun plaća. Pozivom na rješenje Vrhovnog suda RH Rev-1127/13 od 11. svibnja 2016. proizlazi da sudovi moraju utvrditi stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog za obavljanje odgovarajućih poslova, o čemu ovisi ima li tužitelj pravo na uvećanu plaću, s time smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno iz kojega razloga se i pobija prvostupanjska presuda. Poziva se i na Zakon o policiji kao i čl. 44. Kolektivnog ugovora ("Narodne novine" broj: 104/13) i svih kojih zakonskih razloga proizlazi da se vrijeme provedeno na prijevoznom sredstvu, u ovom slučaju plovilu, koje se ne smije i ne može napustiti izvan stvarno odrađenih sati rada, smatra pasivnim dežurstvom. Stoga stajalište i zaključak prvostupanjskog suda tužitelju u utuženom razdoblju pripada naknada prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjena u vrijeme kada je bio raspoređen na obavljanje jednodnevnih i višednevnih službi na moru umanjenu za osam sati dnevnog odmora rezultat je pogrešnog shvaćanja pravne regulative.

4.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, uz naknadu prouzročenog parničnog troška, podredno ukidanje iste uz zahtjev troška sastava žalbe.

5. Prvostupanjski sud je postupio prema odredbi čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

6. Odgovorom na žalbu tužitelj istu smatra neosnovanom pozivom i na stav Vrhovnog suda, i odluku Revr-17/2015 od 01. veljače 2017., kao i presude Županijskih sudova u Splitu, Županijskog suda u Osijeku, Županijskog suda Rijeci, Županijskog suda u Zagrebu i Županijskog suda u Bjelovaru i odluke Europskog suda. Predlaže žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu uz trošak sastava odgovora na žalbu.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem odredbe čl. 365. ZPP-a ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna. Pri tome prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. ZPP-a. Na temelju ocjene svakog dokaza kao i rezultata cjelokupnog postupka pravilno je utvrđeno činjenično stanje osnovom kojega je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se tuženici naloži isplatiti mu iznos od 6.781,41 euro sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja novčana tražbina se odnosi na isplatu razlike u naknadi plaće za obavljeni rad duži od redovnog punog radnog vremena (prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom), koji rad je tužitelj odradio u razdoblju od siječnja 2014. pa do prosinca 2015. utemeljen na odredbama čl. 86. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/14) i čl. 92. Zakona o policiji te čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj: 89/12, 104/13, 150/13 i 153/13).

10. Prvostupanjski sud je nakon raspravljenosti, svih, za ovaj spor pravno relevantnih činjenica utvrdio (čl. 8. ZPP-a):

-da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlenik tuženice, raspoređen u Policijsku upravu primorsko-goransku, Postaju pomorske policije Rijeka, na poslovima policijskog službenika (zapovjednik, strojar i mornar) većinom na tipovima "A";

-da mu je posao bio organiziran u vidu višednevnih službi na moru u trajanju od sedam dana, a tužena je tijekom utuženog razdoblja tužitelju izdavala višednevne radne naloge, i na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodila evidenciju rada tužitelja na temelju koje evidencije je tužitelju za utuženo razdoblje isplatila plaću;

-da tuženica nije donijela, a niti tužitelju uručila, rješenja o preraspodjeli radnog vremena, o korištenju slobodnih dana i o radu u turnusu;

-da uvidom u radne naloge radne naloge je utvrđeno kako je tuženica iste izdavala tužitelju u više navrata tijekom jednog mjeseca, a kroz sve mjesece utuženog razdoblja iz višednevnih radnih naloga da je razvidno da je tuženica izdavala radne naloge tužitelju u kojima je točno određivala sat i dan početaka rada, te sat i dan završetka rada po tim nalozima, kao i radnih zadataka, te mjesto izvršenja istog;

-da je raspored djelatnika na brodice rađen na način da se sastavljao radni nalog u kojem je bilo točno naveden dan i vrijeme odlaska na brodicu, te dan i vrijeme povratka s brodice, a radnim nalogom bilo je točno određen broj radnih sati na svakoj brodici, te je isti iznosio 8, 10 ili 12 radnih sati, dok su raspoređeni djelatnici bili su na brodici 24 sata unutar vremena obuhvaćenim radnim nalogom;

-da su u utuženom razdoblju radni nalozi sastavljeni na tjednoj razini, ali i ovisno o konkretnim potrebama posla, raspored na tjednoj razini je bio izuzetak, a najčešće su rađeni ad hoc ovisno o potrebama posla, zbog čega se nije moglo unaprijed obavijestiti djelatnike o tome kada će biti pozvani na brodicu;

-da u navedenom razdoblju obračun plaće djelatnika ali se nije uzimalo u obzir broj stvarno provedenih radnih sati na brodu obzirom da navedeni djelatnici nakon obavljenog posla, odnosno broja radnih sati utvrđenim radnim nalogom nisu mogli kao ostali djelatnici otići kući, već su morali ostati na brodici i biti spremni za isplovljenje;

-da djelatnicima na brodici isplaćivao se terenski dodatak iz kojeg su morali snositi troškove prehrane jer su u vrijeme dok su bili raspoređeni na brodice, sami kupovali hranu i sami pripremali hranu, a obračunavana im je naknada za rad vikendom i blagdanom, ali prema broju radnih sati utvrđenim radnim nalogom, a ne prema broju radnih sati koji su stvarno proveli na brodici;

-da osim ovih naknada, djelatnici pomorske policije nisu imali predviđenu bilo kakvu naknadu vezanu za specifičnost obavljanja poslova pomorske policije koja se sastojala u tome da su djelatnici stalno morali biti prisutni na brodici u vrijeme koje im je određeno radnim nalogom, a obzirom na specifičnost radnog mjesta bilo je i specifično regulirano radno vrijeme po kojem je radio i imao je obvezu biti na radu na brodu u razdobljima od 3, 5 ili više dana u turnusima u trajanju od 8 ili 12 sati tijekom jednog radnog dana, a preostalo vrijeme do 24 sata istog dana morao je provesti na brodu u pripravnosti, u slučaju potrebe;

-da iskaz tužitelja potkrijepljen je i iskazima svjedoka DA, PA, TA i ĆA, da je u pomorskom sektoru rad bio organiziran na specifičan način obzirom su se policijski poslovi obavljali na moru, te se pored vođenja računa propisima vezanim za rad u policiji moralo voditi računa o propisima vezanim za pomorstvo, zbog toga su svi djelatnici raspoređeni na brodice morali, osim uvjeta obavljanja policijskih poslova, udovoljavati uvjetima vezanim za obavljanje poslova u pomorstvu;

-da je temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, uvidom u Registar službenih poslova i izvješća tužitelja utvrđen broj sati rada u svakom pojedinom mjesecu te je prilikom obračuna ostvarenih sati uzet u obzir osam sati odmora unutar 24 sata kada je tužitelj bio na višednevnim plovidbama na koji način su utvrđeni sati rada uspoređeni sa plaćenim satima iz obračunskih isprava;

-da je uvidom u Registar službenih poslova i Izvješća, usporedbom sa brojem sati iz Obračunskih isprava za isplatu plaće u razdoblju određenom u odnosu na izradu nalaza utvrđeno, da u pojedinim mjesecima tuženica nije iskazala sve sate koji bi predstavljali sate rada iznad mjesečnog fonda radnih sati, kao prekovremeni rad tužitelja te je i uvidom u dokumentaciju razvidno da je tuženica evidentirala i obračunavala dodatke za rad tužitelja za rad u turnusu kada je primjenjivo, rad na dane blagdana, rad subotom i nedjeljom i ostale dane ovisno o dobu dana kada je tužitelj radio, primijenivši propisana uvećanja iz Kolektivnog ugovora i neisključujući međusobne dodatke;

-da u nalazu i mišljenju stalni sudski vještak je i prikazao po mjesecima po mjesecima ostvarene sate noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za koje je usporedbom s obračunskim ispravama utvrđeno da nisu obračunati pripadajući dodaci koje je iskazao na način da je utvrdio ukupan iznos neobračunatih dodataka po mjesecima te je i utvrdio u odnosu na razdoblje od 01. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. uzimajući sate iskazane u Registru službenih poslova i Izvješćima pod pretpostavkom da je tužitelj koristio 8 sati dnevnog odmora kada je bio na višednevnim plovidbama visinu potraživanja-po osnovi prekovremenog rada utvrdio od 54.854,90 kuna a po osnovi dodataka za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u iznosu od 6.174,61 kuna, odnosno ukupno potraživanje od 61.029,51 kunu;

-da dopunom nalaza i mišljenja sudskog vještaka izvršeno je umanjenje izračunate naknade za naknadu koja je tužitelju isplaćena kada je radio u smjenama i turnusima a prekovremeni sati su obračunati na mjesečnoj razini sukladno čl. 44. st. 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike jer je tuženik u obračunskim listama navodio razdoblja u kojima je tužitelj radio u smjenama i turnusima, te je i sačinjen izračun razlike između ukupnog potraživanja utvrđenog prethodnim nalazom i isplaćene naknade za smjenski rad i rad u turnusu, te naknadu za pasivno i aktivno dežurstvo.

11. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je uz primjenu odredaba čl. 44. st. 11. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj: 104/13, 156/13), cijeneći Direktivu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 04. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena kojim je definirano radno vrijeme kao vremenskom razdoblju u kojem radnik, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu sa nacionalnim propisima i/ili praksom, a u vrijeme odmora definirano je kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme, te odluke Suda Europske unije (C-303/98 i C-151/02), kojom je i kvalifikacija radnog vremena u smislu Direktive 93/104/EEZ vrijeme tijekom kojega je radnik prisutan na radnom mjestu, neovisno o intenzitetu njegova a što isključivo proizlazi iz njegove obveze biti na raspolaganju svojem poslodavcu. Iz provedenog dokaza da proizlazi da je tužitelj tijekom vremena trajanja radnih naloga bio raspoređivan na višednevne službe u trajanju od četiri do osam dana tijekom kojega vremena je cijelo vrijeme morao boraviti na brodici i biti na radnom mjestu i spreman izvršavati radne zadaće koje su obuhvaćale aktivno dežurstvo, organiziran 24-satni nadzor nad plovilom, kroz aktivno dežurstvo na plovilu i kroz cijelo vrijeme rada, redovito obavještavanje ovlaštenih osoba o pozicijama na terenu, a pozorničko-ophodno područje u konkretnim slučajevima je izuzetno veliko, što proizlazi iz same nadležnosti Policijske uprave – Policijske postaje Pomorske policije u Primorsko-goranskoj županiji te da konkretni poslovi uključuju redovito tijekom cijele kalendarske godine nadzor državne granice i poslove na moru, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućem graničnom prijelazu i zaštitu dijela državne granice na moru, te da navedeni poslovi zbog svoje naravi i okolnosti obavljanja nisu privremenog karaktera već se ujednačeno obavljaju tijekom cijele kalendarske godine, a da je prisustvo tužitelja na radnom mjestu neophodno i da je u svakom trenutku na raspolaganju poslodavcu kad to zahtijevaju potrebe posla i u kojim situacijama tužitelj mora biti spreman odraditi radni zadatak sukladno opisu svojeg radnog mjesta.

11.1. Uzeto je u obzir da tuženik nije dostavio dokaz da je izvršio preraspodjelu radnog vremena u smislu odredbe iz čl. 43. Zakona o radu, niti je o tome donio bilo kakvo rješenje, te smatra utvrđenim kako je tužitelj u razdoblju od 01. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. radio u smjenama i turnusima, te je tuženik tužitelju isplaćivao naknadu za rad u smjenama i rad u turnusima u mjesecima u kojima je to primjenjivo odnosno u razdobljima kada je tužitelj radio "na drugačiji način", te je tužitelju u spornom razdoblju isplaćena naknada za pasivno dežurstvo kada je to primjenjivo, pa je stoga i pozivom na čl. 44. st. 11. Kolektivnog ugovora uzimajući u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatra da tužitelju u utuženom razdoblju pripada naknada prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u vrijeme kada je bio raspoređen na obavljanje jednodnevnih i višednevnih službi na moru umanjeno za 8 sati dnevnog odmora, neovisno o činjenici da li po kvaliteti navedeni odmor odgovara stvarnim potrebama tužitelja i tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na radnom mjestu, ne može se smatrati prekovremenim radom i prilikom isplate plaće ne može se vrednovati kao prekovremeni rad, kao i izvršenu isplatu za rad u smjenama ili turnusima u mjesecima u kojima je to primjenjivo obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj u spornom razdoblju radio i na drugačiji način u smislu odredbe čl. 44. st. 11. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Cijeneći i nalaz i mišljenje vještaka dosuđen je bruto iznos od 6.781,41 euro, i vezano i za dopunu nalaza kojim je izračun prikazan i u manjen za nesporno isplaćenu naknadu tužitelja za rad u smjenama i dežurstvu i dodataka za pasivno dežurstvo, pa je stoga i dio preostalog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.318,61 euro odbijen.

12. Žalba tužitelja nije osnovana, obzirom da se iz nalaza i mišljenja utvrdila razlika plaćenih određenih sati i onih koji nisu plaćeni, pa se stoga iznos koji je odbijen odnosi na izvršenu isplatu od strane tuženika po zatraženoj osnovi. Pri tome se i navedeni obračun vještaka ne može povezivati sa odlukom Vrhovnog suda Rev- 549/2023, na koji se poziva tužitelj, obzirom se radi o drugoj pravnoj i činjeničnoj osnovi u okviru koje je i zatražena isplata osnovom utvrđenja ništetnih dijelova Ugovora u odnosu na CHF.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao jasne i prihvatljive razloge, koje nisu suprotni navodi žalbe. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo pozivajući se i na relevantne odredbe Zakona o radu kao i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Odredbom čl. 61. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19) puno radno vrijeme ne može biti duže od 40 sati tjedno, dok je čl. 94. Zakona o radu/14 propisano pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koje je zakonom određeno da se ne radi. Odredbom čl. 60. ZR-a/14 propisano je da se radno vrijeme određuje kao razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugo mjesto gdje odredi poslodavac, slijedom čega, puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno. Isto tako i prema Direktivi 2003/88/EZ od 04. studenog 2003. u čl. 2. t. 1. i 2. radno vrijeme je razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu sa nacionalnim propisima i/ili praksom a u vrijeme odmora, definira se kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

14. Stoga, prvostupanjski sud pravilno prekovremenim radom tužitelja ocjenjuje razdoblje izvan radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora i u takvoj situaciji pravilno primjenjuje odredbe važećih Kolektivnih ugovora za državne službenike i namještenike kojim je čl. 38. propisano da osnovna plaća službenika i namještenika se uvećava za svaki sat rada i to za rad noću 40%, a prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom neradnim danom 150%, za rad u drugoj smjeni, ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu prvoj i drugoj smjeni.

15. Obzirom na činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, da je tužitelj u utuženom razdoblju, tijekom višednevne službe na plovidbi bio u obvezi obavljati poslove odnosno biti spremni obavljati poslove po uputama poslodavca, na plovilu koje ne smije napuštati ili po potrebi i nalogu pretpostavljenih na kopnu, to se i takav režim rada ne može smatrati pasivnim dežurstvom u odnosu na odredbe Kolektivnog ugovora, kao i već taj način rada odgovara podno radnog vremena definiranog odredbom čl. 61. Zakona o radu. Pasivno dežurstvo koje je imala u vidu tužena, podrazumijeva slučajeve u kojima radnik tijekom dežurstva ne mora boraviti na mjestu koje odredi poslodavac, već jedino biti dostupan i za slučaj poziva doći u mjesto rada. U konkretnom slučaju, to nije bio slučaj jer je tužitelj cijelo vrijeme za vrijeme obavljanja radnih naloga tužene bio na brodu a tužena tijekom postupka nije dokazala niti pokušala dokazati da je izvršila preraspodjelu radnog vremena, kao i da bi tužitelj imao dopuštene slobodne dane, odnosno da bi boravio kod svoje kuće. Uz navedeno, u odnosu na iskaze predloženih svjedoka od strane tuženika, pravilno su i cijenjeni navodi da za vrijeme pasivnog dežurstva se može izaći sa broda, koji objektivno i proizlaze iz iskaza onih svjedoka koji su obavljali rad sa tužiteljem, kada se u to vrijeme ne napušta brod, osim za nabavku namirnica, što je i prihvatljivo jer je to vezano i za obavljanje njihove dužnosti.

16. Pri tome, nije sporno da je prema Zakonu o policiji policijska služba organizirana na način da se policijski poslovi obavljaju 24 sata dnevno, tjedno radno vrijeme policijskog službenika u pravilu se raspoređuje na pet radnih dana i traje 40 sati a dnevno radno vrijeme traje od 8 do 16 sati i da iznimno, ministar može ovisno o potrebama određene službe, mjesnim prilikama odnosno pojedine službenike odrediti početak radnog vremena i na drugi način, te su odredbama čl. 38. i propisani dodaci osnovne plaće u odnosu na prekovremeni rad odnosno rad koji je duži od 40 sati. Stoga, cijeneći utvrđeno činjenično stanje i sadržaj zakonskih odredbi, te odredbu čl. 38. Kolektivnog ugovora, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je rad tužitelja tijekom višednevne službe na plovilu, preko ostvarenih 40 radnih sati, prekovremeni rad za koju je tužena dužna isplatiti razliku pripadajućih dodataka u iznosu koji je utvrđen nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Pri tome, financijski vještak je svojim vještačenjem utvrdio i izradio svoj nalaz prema platnim listama, nalozima za terenski rad, radnim nalozima i izvješćima o obavljenim radnim nalozima kao i nalozima za prekovremeni rad, te je uračunata razlika prekovremenih sati po radnom nalogu umanjenih za osam sati odmora. Time je i uračunata isplata i plaćeni radni sati redovni i prekovremeni, te utvrđena i razlika sati za vrijeme blagdana, subota i nedjelja. Stoga je i žalbu žaliteljice valjalo odbiti u cijelosti kao neosnovanu između ostalog i razloga što su i obračun prekovremenih sati izuzeti sati odmora po osam sati dnevno, pa je utvrđena i razlika plaće koju je tužitelju dužna isplatiti tužena utvrđena samo za stvarno odrađenog rada, pri čemu su i neosnovani žalbeni navodi kojima se to osporava zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o pojmu radnog vremena.

17. U odnosu na žalbene navode žaliteljice u kojem ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, valja navesti da ona nisu primjenjiva u okolnosti na konkretnog slučaja jer su ona izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično- pravna i materijalno-pravna utvrđenja.

18. Slijedom navedenog valjalo je kao neosnovane odbiti žalbe tužitelja i tužene i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuditi kao u izreci pod t. I. ove presude. Obzirom da tužitelj i tužena nisu uspjeli sa žalbom, tada je i odbijen zahtjev za naknadom troška žalbe sukladno čl. 166. u vezi sa odredbom čl. 154. ZPP-a, dok je i u odnosu na zahtjev troška odgovora na žalbu tužitelja, također taj zahtjev odbijen jer nije bio potreban za vođenje ove parnice, sukladno čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, te je time i odlučeno kao u izreci pod t. II. ove presude.

U Puli - Pola 08. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić