Poslovni broj: I Kž-rz-16/2023-11

Poslovni broj: I Kž-rz-16/2023-11

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća, te Ivana Turudića, univ.spec.crim., Tomislava Juriše, mr.sc. Marijana Bitange i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Srpak, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. D., zbog krivičnog djela iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91., 39/92., 91/92,  31/93, 35/93., 108/95, 16/96. i 28/96., dalje: OKZRH), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 29. prosinca 2022., broj K-Rz-8/2022, u sjednici vijeća održanoj 6. rujna 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i branitelja optuženika, odvjetnika T. F.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba optuženog M. D. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi M. D. proglašen je krivim zbog počinjenja krivičnog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH, činjenično i pravno pobliže opisano u izreci te presude, te je optuženik na temelju iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju osam godina u koju mu je, na temelju članka 45. stavak 1. OKZRH, uračunato vrijeme lišenja slobode od 31. srpnja 2021. pa na dalje.

 

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženiku je naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 6.4492,00 kuna/861,64 eura, i to 3.000,00 kuna/398,17 eura na ime paušalnog iznosa, te 3.492,00 kuna/4463,47 eura na ime trošak svjedoka, u roku 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik po branitelju T. F., odvjetniku u O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

 

4. Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici drugostupanjskog vijeća izvješteni su optuženik i njegov branitelj jer su to zahtijevali, te zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske. Sjednici su prisustvovali branitelj optuženika, odvjetnik T. F. te optuženi M. D. putem video linka, dok uredno pozvani zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske nije pristupio, pa je u skladu s članak 475. stavak 3. ZKP/08., sjednica održana u njegovoj odsutnosti.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Nasuprot paušalnoj  tvrdnji žalitelja, sud prvog stupnja je u pogledu odlučnih činjenica označio jasne razloge na kojima se zasniva izreka presude. U pobijanoj presudi nema niti „ dijelom proturječnosti“, kako to ističe žalitelj, između njene izreke i obrazloženja, niti su izneseni razlozi međusobno proturječni. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio. Nakon što djelomično parafrazira zakonski tekst povrede iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., žalitelj sadržajno ustvari osporava utvrđeno činjenično stanje, iznosi subjektivnu ocjenu provedenih dokaza i na temelju te ocjene polemizira sa zaključcima prvostupanjskog suda.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bila počinjena neka druga povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Sadržajno osporavajući pravilnost činjeničnog stanja, optuženik neosnovano navodi da u postupku nisu izvedeni dokazi da bi optuženik sudjelovao u nezakonitim uhićenjima i zatvaranju civila nesrpske nacionalnosti tvrdeči da to ne proizlazi iz iskaza ispitanih svjedoka pa da onda presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Prvenstveno valja istaknuti da je kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH složeno blanketno kazneno djelo koncipirano tako da sadrži više alternativnih radnji izvršenja i po prirodi stvari nije nužno da počinitelj ispuni svaku od alternativno navedenih radnji i modaliteta izvršenja. U preambuli činjeničnog opisa djela je navedeno da je optuženik kršeći odredbe međunarodnog ratnog i humanitarnog prava sudjelovao u nezakonitim uhićenjima, zatvaranju i zlostavljanju civila nesrpske nacionalnosti na okupiranom području, a nakon toga je u pojedinim točkama izreke pobijane presude i to od točke a) do točke e) konkretizirana svaka pojedinačna radnja iz članka 120. OKZRH dok je pod točkom e) navedeno da je optuženik zajedno sa još dvije uniformirane osobe sudjelovao u nezakonitom uhićenju maloljetne D. S., stare … godina, i nakon toga nad njom počinio silovanje, pa je stoga neosnovan citirani žalbeni navod. Dakle, u preostalim točkama izreke prvostupanjske presude optuženik se za taj oblik ratnog zločina radnjama silovanja i ne tereti.

 

10. Nije u pravu žalitelj niti kada navodi da optuženik nije bio pripadnik ''milicije SAO K. i da to nije dokazano, zbog čega nema potrebno svojstvo pa nije niti mogao počiniti kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret.

 

11. Nasuprot tome, prvostupanjski sud je iznio jasne i dostatne razloge da je optuženi M. D. od sredine rujna do sredine studenog 1991. godine upravo kao pripadnik milicije ''SAO K. sudjelovao u nezakonitim uhićenjima, zatvaranju zlostavljanju civila nesrpske nacionalnost i silovao civila nesrpske nacionalnosti. Prvostupanjski sud je pravilno cijenio i vrednovao iskaze ispitanih svjedoka pa tako i o činjenici da je upravo optuženi M. D. osoba koja je počinila inkriminirano djelo, a žalba optuženika zapravo predstavlja izraz njegovog nezadovoljstva takvim utvrđenjima prvostupanjskog suda pogotovo u odnosu na činjenicu, koju je pravilno prvostupanjski sud utvrdio, a odnosi se na identitet optuženika kao počinitelja. Pritom je posve irelevantno je li optuženik određene prigode bio u civilnoj odjeći i na toj činjenici se ne može, pored niza provedenih dokaza koje govore suprotno, graditi utvrđenje da optuženik nije bio pripadnik milicije takozvane ''SAO K.. Također je potrebno napomenutu da je kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZRH djelo koje za počinitelja ne traži nikakvo posebno svojstvo, dakle, može ga počiniti bilo tko. Bitni elementi djela su da je kazneno djelo povezano sa ratnim zbivanjima, da su žrtve zaštićene osobe jednom od Ženevskih konvencija, (u konkretnom slučaju civili zaštićeni IV Ženevskom konvencijom), svijest počinitelja da se radi o zaštićenoj osobi, a u konkretnom slučaju civilu, te svijest da je djelo povezano sa ratnim zbivanjima. Upravo svi ovi elementi su pravilno i potpuno utvrđeni u pobijanoj presudi, a ti zaključci prvostupanjskog suda nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima optuženika da nije dokazana njegova pripadnost miliciji ''SAO K..

 

12. Posve je razumljivo i ispravno utvrđenje prvostupanjskog suda da nije potrebno, tridesetak godina nakon inkriminiranih događaja,  provoditi formalnu dokaznu radnju prepoznavanja, kako zbog činjenice da uslijed tako velikog  protoka  vremena ta dokazna radnja notorno ne bi polučila nikakav rezultat, tako i zbog činjenice da su svjedoci tijekom izvida i kriminalističkih istraživanja imali  prethodno uvid u niz fotografija optuženika što bi u slučaju provođenja navedene dokazne radnje kompromitiralo dokaznu snagu iste. Žalitelj osporava točnost utvrđenja identiteta optuženika i daljnjim navodima da nikada nije imao nadimak Ž. ili Ž. nego isključivo Ž., međutim, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su svjedoci S. N., M. D. i A. V. prepoznali optuženika kao osobu koju navode kao ''Ž.'', ''Ž.'' ili ''Ž.'', a svjedokinja A. V. i kao ''M.'' što je ime optuženog D.. Posve je očekivano da nakon tridesetak godina svjedoci ne zapamte potpuno točno nadimak, ali ga pritom navode vrlo slično pravom nadimku, a ovi žalbeni navodi predstavljaju nezadovoljstvo optuženika iznesenim razlozima u pobijanoj presudi pri čemu se ne iznosi ništa novo što nije bilo obuhvaćeno analizom i ocjenom od strane prvostupanjskog suda koje zaključke u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud.

13. Promašeno je pozivanje žalitelja da je i P. M., sudionik u inkriminiranim radnjama, imao nadimak ''Ž.'' pa da bi se time ekskulpirao optuženik jer da se radi o zamjeni identiteta. Međutim, u točki d) izreke pobijane presude optuženik je osuđen jer je ''… zajedno s P. K., P. M. zvanim M. i još jednom uniformiranom osobom imena N. K. ili K. te ga sva četvorica započeli zlostavljati…'', dakle, u počinjenju ovog ratnog zločina sudjelovalo je više osoba pa ako je P. M. i imao navedeni nadimak, iako je utvrđeno da mu je nadimak bio M., pogrešno sugerira žalitelj da to automatski isključuje prisustvo i radnje optuženika koje je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio.

 

14. Protivno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio sve provedene dokaze, kako pojedinačno i u vezi s ostalim iskazima svjedoka, tako i u odnosu na obranu optuženika te potom pravilno zaključio da je optuženik u svom ponašanju ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH na način kako je to opisano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude.

 

15. Iz sadržaja žalbe se može iščitati kako optuženik smatra da je ostvarena povreda kaznenog zakona jer se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim i pri tome pobija ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetnu žalbenu osnovu. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi sa motrišta žalitelja bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude označeni svi bitni elementi krivičnog djela za koje je optuženik osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

 

16. Suprotno daljnjim tvrdnjama žalitelja, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, smatra da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio OKZ RH. Naime, pitanje postojanja pravnog kontinuiteta između odgovarajućih zakonskih odredbi koje se odnose na kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i pitanje koji je zakon blaži za počinitelja takvog djela, koje je počinjeno za vrijeme važenja Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (dalje: KZ SFRJ), a prije preuzimanja tog zakona kao zakona Republike Hrvatske na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Narodne novine“ broj 53/91. – stupio na snagu: 8. listopada 1991.) je odavno razriješeno kroz dugogodišnju sudsku praksu prema kojoj je OKZ RH u odnosu na navedeno kazneno djelo ratnog zločina za počinitelje blaži jer je za to kazneno djelo imao zapriječenu kaznu zatvora od najmanje pet godina ili kaznu zatvora od dvadeset godina, dok je KZ SFRJ za to kazneno djelo predviđao mogućnost izricanja smrtne kazne, koja je doduše donošenjem Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90.) ukinuta. Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 91/92.) promijenjen je i naziv KZ SFRJ u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, a kasnije dopune odnosno izmjene i dopune te pročišćeni tekst („Narodne novine“ broj 108/95., 28/96. i 31/93.) ove odredbe nisu mijenjale, tako da nema sumnje da je sud prvog stupnja primijenio zakon koji je blaži za optuženika i u tom pogledu nije počinio povredu kaznenog zakona na štetu optuženika, kako to neosnovano tvrdi ovaj žalitelj.

 

17. Postupci optuženika su, pravilno, kvalificirani ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva. Ovakva kvalifikacija je suglasna zakonskoj normi koja je bila na snazi u vrijeme počinjenja zločina, međunarodnim kaznenopravnim normama i praksi međunarodnih kaznenih sudova.

 

18. Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, i na koje se upućuje žalitelj.

 

19. Nije u pravu optuženik kad se žali zbog odluke o kazni.

 

20. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

21. S tim u svezi, prvostupanjski sud je olakotnim cijenio dosadašnju  neosuđivanost optuženika, činjenicu da je otac troje djece od kojih je jedno maloljetno, dok je otegotnim cijenio bezobzirnost i upornost u protupravnom postupanju.

 

21.1. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima optuženika koji smatra da se ''zapriječena kazna zatvora od najmanje 3 godine ukazuje prestrogom i da bi se svrha kažnjavanja postigla izricanjem znatno niže kazne od zakonom propisanog minimuma'', nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

21.2. Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne te o svrsi kažnjavanja, kaznom zatvora u trajanju osam godina izrazit će se društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, te mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela.

 

21.3. Upravo odmjerenom kaznom optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

 

22. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnove iz kojih se pobija.

 

23. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

24. Stoga je na temelju članka 482. ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 6. rujna 2023.