REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-971/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d. (OIB:87939104217) iz Zagreba, Jurišićeva 4, zastupani po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku u Zadru, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv odluke o troškovima postupka sadržane u st. II. rješenja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-4297/2024-11 od 14. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 08. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te se potvrđuju presuda i rješenje (u st. II.) Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-4297/2024-11 od 14. svibnja 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

-u st. I., da odredba čl. 7.1. naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita Ugovora o kreditu broj 728796 od 06. lipnja 2006. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora koja glasi: "Jednokratno 2,00% (dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke;

-u st. II., da odredba čl. 12.1. prijevremena otplata kredita Ugovora o kreditu broj 728796 od 06. lipnja 2006. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora koja glasi: "Prijevremena otplata kredita moguća je na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke;

-u st. III., da se nalaže tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 574,87 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačno navedene iznose i to: na iznos od 246,49 eura od 10. lipnja 2006. do isplate i na iznos od 328,38 eura od 29. kolovoza 2012. do isplate, sve u roku od 15 dana.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

-u st. I., da se odbija prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan;

-u st. II., da se nalaže tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom d 14. svibnja 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Tužitelj podnosi žalbu putem svojeg punomoćnika kojim osporava odluku o troškovima postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sa obrazloženjem, u bitnome, da ne prigovara dosuđenim troškovima na koje ima pravo nego samo iznosu istih, da je troškovnikom od 13. svibnja 2025. zatražio troškove za sve obavljene radnje u skladu sa važećom Odvjetničkom tarifom, a prema Tbr. 7. t. 1. te Tarife prema kojem odvjetniku pripada nagrada u vrijednosti od 100 bodova za sve radnje imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 1.579,40 eura, da je vrijednost predmeta spora postavljena sukladno odredbi čl. 37. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) obzirom da je uz kondemnatorni zahtjev postavljen i deklaratorni zahtjev te da bi vrijednost predmeta spora bila prenisko određena kada bi ista bila postavljena isključivo prema visini kondemnatornog zahtjeva, da tužitelj stoga potražuje razliku troškova od po 100,00 eura za svaku priznatu radnju, a što čini ukupan iznos od 500,00 eura sa PDV-om.

2.1. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se žalba prihvati "preinači pobijana presuda na način da se naloži tuženiku da naknadi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 400,00 eura + PDV-e, odnosno ukupno iznos od 500,00 eura".

3. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik putem svojih punomoćnika pobijajući istu u cijelosti iz svih zakonskih žalbenih razloga. Navodi da je tužitelj postupak pokrenuo 07. studenog 2024. pa da stoga je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da nije nastupila zastara utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova, a sve pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO). Ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete onda je primjenjiv zastarni rok iz odredbe čl. 230. ZOO-a koji propisuje da tražbina za naknadu štete zastarijevaju za tri godine a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Nadalje, ukoliko se zahtjev kvalificira kao isplata temeljem stjecanja bez osnove onda se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina što znači da su sva potraživanja s osnova naknade štete koja su nastala prije 09. prosinca 2015. zastarjela. Isto tako, tuženik navodi da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita – da je općepoznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama o čemu da su potrošači bili upoznati, da Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog Ugovora te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik osporava i zatraženi tijek zateznih kamata, osobito onih koji se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju pa stoga ne bi trebao podmirivati ni kamate.

3.1. Žalbeni je prijedlog tuženika "da se pobijana presuda preinači te podredno ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje".

4. Sa tim je žalbama postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

5. Odgovor na te žalbe nije podnesen.

6. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 7.1. i 12.1. Ugovora o kreditu broj 728796 od 06. lipnja 2006. (dalje Ugovor), u dijelu u kojem glasi: " Jednokratno 2,00% (dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj " i " Prijevremena otplata kredita moguća je na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora." te s tim u vezi zahtjev za povrat iznosa od 246,49 eura i iznosa od 328,38 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

8. Nije sporno u ovom postupku da su tužitelj kao korisnik kredita i BĆ kao sudužnik sklopili sa prednikom tuženika kao davateljem kredita navedeni Ugovor kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 20.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je čl. 7.1. i 12.1. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 2,5%, odnosno da postoji mogućnost prijevremene otplate na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama banke, da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit i platio predmetnu naknadu 29. kolovoza 2012. u iznosu od 328,38 eura kao i da je naknada za obradu kredita iznosila 246,49 eura.

9. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u isprave te saslušanjem tužitelja) prihvatio tužbeni zahtjev glede utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba i naložio tuženiku isplatu traženog iznosa, uz utvrđenja i zaključke:

- da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo;

- da su te odredbe sastavni dio standardiziranog (tipskog) ugovora, da tužitelj kao potrošak nije imao utjecaja na njihov sadržaj, da je nemoguće utvrditi visinu naknade jer je tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno svojoj Odluci koja će tek biti na snazi u vrijeme kada dođe do prijevremene otplate kredita;

- da, jer su te odredbe isključivo vezane uz jednostranu odluku tuženika bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji bi određivali visinu naknade čine te odredbe neodređenim i neodredivim te dovode korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika iz razloga što on ne može ni na koji način utjecati na visinu tih naknada, da su stoga iste nepoštene, suprotne načelu savjesnosti i poštenja te da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da su pozivom na čl. 81., čl. 83. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje ZZP) te čl. 322. i čl. 323. ZOO-a ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) ništetne;

-da odredba o tzv. izlaznoj naknadi nije u suprotnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a ali da je ista nepoštena jer se o njoj nije posebno pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na njezin sadržaj, što da je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača;

- da je neosnovan i prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je tuženik, primjenom odredbe čl. 29. ZOO-a, dužan tužitelju isplatiti traženi iznos sa zateznim kamatama od 10. lipnja 2006. (kada je plaćena tzv. ulazna naknada), odnosno od 29. kolovoza 2012. primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a), ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita te da u donošenju iste nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Isto tako u postupku nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

10.1. U postupku nije počinjena ni relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 338. ZZP-a jer suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjska je presuda sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

11. U pogledu odredbe čl. 12.1. Ugovora

Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati (st. 4.).

11.1. Dakle teret dokaza je na tuženiku. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.).

11.2. U predmetnom slučaju i po ocjeni ovoga suda ne radi se o odredbi o predmetu ugovora i cijeni te je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je ta odredba ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, a ista je sadržana u tipskom Ugovoru kojeg je sastavio tuženik (pa na sastav, odnosno sadržaj istog tužitelj nije imao nikakav utjecaj). Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena je odredba prouzročila značajnu neravnotežu jer je tužitelj dodatno morao platiti iznos od 328,38 eura, a da nije moguće izvesti zaključak zašto se konkretno predmetna tzv. izlazna naknada plaća, za koje troškove, zašto u navedenom iznosu.

11.3. Tuženik nije dokazao opravdanost takve naknade, u tom iznosu. Dakle, radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, na čiji formulaciju tužitelj nije imao utjecaja, o istoj se nije pregovaralo, tužitelju nisu dane nikakve informacije te ista kao takva nije jasna i razumljiva jer se ne može utvrditi na što se ista odnosi (koji su to troškovi, što tuženik u tijeku postupka i ne dokazuje) i zašto se naplaćuje, niti zašto se naplaćuje upravo u iznosu određenom Odlukom banke koja će biti na snazi u vrijeme i u slučaju prijevremene otplate kredita. Stoga je takva odredba suprotna načelu dobre vjere, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa ista u konačnici nije poštena i kao takva je ništetna (čl. 322. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a).

12. U pogledu odredbe čl. 7.1. Ugovora kojim je ugovorena naknada od 2,00% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, nedvojbeno je da je u konkretnom slučaju tuženik sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, pri čemu je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP- a na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, što nije dokazao, kao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita.

12.1. Navedena je odredba prouzročila i značajnu neravnotežu jer je tužitelj dodatno morao platiti iznos od 246,49 eura, a da nije moguće izvesti zaključak zašto se konkretno predmetna naknada plaća. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

12.2. Dakle, osim što u čl. 7.1. Ugovora nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP-a o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe čl. 7.1. te iz činjenice da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, a za razliku od navoda tuženika - ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi Ugovora.

13. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne odredbe Ugovora ništetne, da nije nastupila zastara tih tražbina budući je tek presudom suda prvog stupnja utvrđena ništetnost tih odredbi, a uvažavajući pravo shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Su-IV-47-2020-2 slijedi da zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Slijedom iznijetog pravilno je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu navedenih iznosa sa zateznim kamatama od dana stjecanja od strane tuženika (čl. 1115. ZOO-a) jer je tuženik, kako to pravilno navodi i sud prvog stupnja nepošteni stjecatelj.

14. Konačno i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbe Odvjetničke tarife) te je s tim u vezi neosnovana žalba tužitelja. Vezano za žalbeni navod tužitelja koji se odnosi na vrijednost predmeta spora kojega je tužitelj postavio u iznosu od 1.579,40 eura premda potražuje isplatu iznosa od 574,87 eura valja reći da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je utvrdio vrijednost predmeta spora prema postavljenom zahtjevu za isplatu (kondemnatornom zahtjevu). Naime, vrijednost deklaratornog zahtjeva (kojim se utvrđuje ništetnost navedenih ugovornih odredbi) bitna je za utvrđenje osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (tako i Rev-1811/2016).

15. Slijedom iznijetog valjalo je odbiti kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika kao i njihove zahtjeve za naknadu troškova žalbenog dijela postupka te odlučiti kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a, čl. 380. t. 2. ZPP-a, čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 08. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus