1

Poslovni broj Gž-1457/2019-9

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. D. iz S., OIB: .... i 2. I. D. iz Z., OIB: ...., koje zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., protiv tuženika A. S. d.o.o. u stečaju iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica J. M. K., odvjetnica u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2430/18 od 25. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 6. rujna 2023.

 

 

p r e s u d i o j e

 

              I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2430/18 od 25. travnja 2019. u točkama III. i IV. izreke.

 

              II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje ista presuda u točki II. izreke u dijelu u kojemu je naloženo tuženiku izdati tužiteljima ispravu podesnu za upis prava suvlasništva na 68/26946 dijela zgrade sagrađene na pravu građenja na č.zem. 820/1 F. – L., koji suvlasnički dio je povezan sa cjelinom prodajnog prostora broj 62 u prizemlju, ukupne površine 67,41 m2, upisano u poduložak 5037, zk. ul. 15817, k.o. S. kao 137. etaža, u korist svakog tužitelja u ½ dijela, koju ispravu će u protivnom zamijeniti presuda u roku od 15 dana, te u točki IV. izreke.

 

              III Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u dijelu točke I. izreke na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da su suvlasnici nekretnine opisane u toj točki izreke.

 

              IV Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za nadoknadu troškova žalbenog postupka.  

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđeno da su tužitelji suvlasnici svaki u ½ dijela zgrade sagrađene na pravu građenja na č. zem. 820/1 F. – L. koji je suvlasnički dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora broj 62 u prizemlju ukupne površine 67,41 m2, poduložak 5037, zk.ul. 15817, k.o. S., u točki II. izreke je naloženo tuženiku predati ("ispustiti") ispravu za upis prava vlasništva na istoj nekretnini na ime tužitelja, koju ispravu da će u protivnom zamijeniti presuda, u točki III.  izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da su suvlasnici, svaki u ½, dijela 138. etaža 60/26946 dijela zgrade sagrađene na pravu građenja na č.zem. 820/1 F. – L., koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora broj 63 u prizemlju, ukupne površine 59,95 m2, poduložak 5038, zk. ul. 15817, k.o. S. te 139 etaža, 147/26946 dijela iste zgrade, koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora broj 64 u prizemlju, ukupne površine 146,88 m2, poduložak 5039, zk. ul. 15817, k.o. S., te je odbijen zahtjev za predaju isprave podesne za upis prava vlasništva na istim nekretninama u korist tužitelja uz brisanje tog prava s imena tuženika. U točki IV. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak.

 

2. Protiv presude su žalbu podnijele sve stranke, tužitelji protiv presude u točkama III. i IV. izreke, a tuženik protiv presude u točkama I., II. i IV. izreke, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP)

 

3. Tužitelji u žalbi ukazuju na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da je obrazloženje u nesuglasju s izrekom presude, pri čemu ukazuju da je u postupku utvrđeno da je poslovni prostor broj 63 isplaćen djelomično, a da je unatoč tome tužbeni zahtjev odbijen. Prema stajalištu žalitelja, trebalo je djelomično prihvatiti tužbeni zahtjev u odnosu na taj prostor i utvrditi tužitelje suvlasnicima za odgovarajući alikvotni dio. Nadalje, navode da stajalište suda prvog stupnja prema kojemu nemaju pravo na kamate na dospjele iznose mjesečne najamnine, nije u skladu sa zakonom niti sa zaključenim predugovorima o kupnji poslovnih prostora. Osim toga da nije razvidno zbog čega nije prihvaćen zahtjev da se tužiteljima prizna najamnina za cijelo vrijeme korištenja najma, već samo za dio vremena, a o čemu da su izostali odgovarajući razlozi. Ističu da je na temelju nalaza vještaka M. G. te odgovarajuće izjave o kompenzaciji utvrđeno da je dio kupoprodajne cijene za narečeni poslovni prostor isplaćen, konkretno da je uplaćen iznos od 170.557,00 kn pa smatraju da je sud prvog stupnja bez provođenja daljnjih dokaza trebao utvrditi tužitelje suvlasnicima tog prostora za 170557/1142913 dijela ili utvrditi neki drugi razlomak koji će odgovarati razmjeru priznate uplate i ugovorene kupoprodajne cijene. Ističu da su bili vlasnici poslovnog prostora u S., ...., površine 181,25 m2, koji prostor je koristio tuženik pa da je nejasno zbog čega im se ne priznaju zatezne, odnosno ugovorne kamate na mjesečne iznose najma koji su dospjeli, a nisu plaćeni te zbog čega tuženik neće izvršiti prijeboj svoje tražbine s tražbinom tužitelja po osnovi najma za razdoblje od zadnje kompenzacije (30. prosinca 2004.) sve do 31. kolovoza 2012. do kada je korišten prostor.

 

4. Navode da je na inzistiranje tužitelja tuženik predložio da će umjesto najamnine dati tužiteljima u vlasništvo tri poslovna prostora u stambeno-poslovnoj zgradi u izgradnji, na koju ponudu su tužitelji pristali, nakon čega su zaključena tri predugovora, da su se tužitelji pridržavali odredbi predugovora, da je tuženik sačinio dvije izjave o kompenzaciji, prvu 31. prosinca 2003., a drugu 31. prosinca 2004. pa da se postavlja pitanje što je s najamninom za nastavno razdoblje, pri čemu smatraju da treba staviti u prijeboj cijeli iznos dospjele najamnine s tražbinom tuženika po osnovi kupoprodajne cijene. Ukazuju da su stranke ugovorile plaćanje kamate za slučaj zakašnjenja plaćanja najamnine, da je u predugovorima navedeno da u slučaju zakašnjenja tuženika s predajom poslovnih prostora, tuženik treba tužiteljima platiti zateznu kamatu u visini od 5% godišnje pa smatraju da je sud bio dužan priznati im pravo na zakonsku zateznu kamatu te na ugovornu kamatu te da imaju pravo staviti u prijeboj iznos dospjele najamnine do 31. kolovoza 2012. Zaključuju da je očigledno knjigovodstvo tuženika propustilo knjižiti dug po osnovi najma za poslovni prostor kojeg je tuženik koristio u razdoblju od 2004. do 2012. pa kako im nije priznato pravo na dospjelu najamninu, smatraju da su pobijanom presudom oštećeni. Osporavaju i zakonitost odluke o trošku, s obzirom na činjenicu da su djelomično uspjeli sa svojim zahtjevom, zbog čega da imaju  pravo na nadoknadu troškova postupka od tuženika srazmjerno uspjehu u parnici.

 

5. Predlažu presudu u pobijanom dijelu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

 

6. Tuženik u žalbi ističe da je u ovom predmetu tužba zaprimljena 12. svibnja 2014., da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak pred Trgovačkim sudom u Splitu 8. lipnja 2015. te da je stečajna upraviteljica preuzela postupak. Tvrdi da sud prvog stupnja pogrešno tumači status tužitelja kao izlučnih vjerovnika. Navodi da se izlučna prava samo prijavljuju u stečajnom postupku, da se ona ne ispituju te da prijavitelji izlučnih prava trebaju u posebnom postupku dokazivati osnovu svoje prijave, a sve do tada da su predmetne nekretnine stečajna masa tuženika. Navodi da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da su samom prijavom izlučnog prava tuženici stekli status vjerovnika stečajnog dužnika, što da je suprotno odredbama Stečajnog zakona. Tvrdi da su tužitelji bili dužni, nakon preuzimanja postupka, urediti tužbu postavljanjem zahtjeva na utvrđenje pa kako to nisu učinili, smatra da je tužbu trebalo odbaciti kao neurednu, a ne upustiti se u raspravljanje o postavljenom tužbenom zahtjevu. Pored toga navodi da je presuda u cijelosti neprovediva, jer da je u postupku utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o jednom poslovnom prostoru površine 250 m2.

 

7. Predlaže stoga presudu preinačiti u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno tužbu odbaciti kao neurednu, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

 

8. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

 

9. U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda na koju ukazuju tužitelji u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je djelomično prihvaćen, a djelomično odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, osim u dijelu u kojemu su tužitelji utvrđeni suvlasnicima nekretnine opisane u točki I. izreke pobijane presude.

 

10. Predmet ovog spora je utvrđenje prava suvlasništva na posebnim dijelovima nekretnine, u naravi na tri poslovna prostora (broj 62, 63 i 64) u prizemlju objekta sagrađenog na pravu građenja na č.zem. 820/1, k.o. S., F. – L. te zahtjev za izdavanje tabularne isprave podobne za upis prava suvlasništva na ime svakog od tužitelja u po ½ dijela.

 

11. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

 

-da su 29. prosinca 2003. sklopljena tri predugovora o kupnji triju poslovnih prostora kao posebnih dijelova povezanih sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, između T. D., prednika tužiteljice M. D. i I. D. kao kupaca te tuženika kao investitora,

 

-da je predmetom predugovora broj .... bio posebni dio, poslovni prostor broj 62, površine 67,50 m2 u zgradi za koju je navedeno da će biti građena na č. zem. 820/1, k.o. S. naziva F. – L. te da je ugovorena cijena u iznosu od 165.658,57 eura u kunskoj protuvrijednosti,

 

-da je predmetom predugovora broj .... bio posebni dio, poslovni prostor broj 63, u prizemlju iste zgrade, površine 60,90 m2 za koji je ugovorena cijena u iznosu od 149.460,84 eura, u kunskoj protuvrijednosti,

 

-da je u predugovoru broj ..... predmet bio posebni dio, poslovni prostor broj 64 u prizemlju narečene zgrade, u površini od 148,40 m2 te je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 303.502,86 eura,

 

-da je u svim predugovorima stipulirano da će se poslovni prostori prodati u razini dovršenosti "visoki roh bau" te da će se kupoprodajna cijena platiti putem kompenzacije s iznosom najamnine kojeg kupci potražuju od investitora na lokaciji u S., ....,

 

-da se investitor obvezao predati poslovne prostore najkasnije do 30. lipnja 2004. te sklopiti s kupcima ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora temeljem kojeg će steći vlasništvo predmeta predugovora,

 

-da između istih stranaka nije nikad sklopljen glavni ugovor,

 

-da je 31. prosinca 2003. sačinjena Izjava o kompenzaciji kojom je utvrđeno da A. S. d.o.o. duguje tužiteljima po osnovi Ugovora o najmu poslovnog prostora za razdoblje od svibnja 1998. do prosinca 2003. iznos od 1.329.333,36 kn, a tužitelji duguju tuženiku na temelju Predugovora o kupnji poslovnog prostora broj .... iznos od 1.266.776,01 kn te Predugovora broj ..... iznos od 62.557,35 kn, koju Izjavu su potpisali tadašnji zastupnik tuženika te tužitelji,

 

-da je 31. prosinca 2004. sačinjena Izjava o kompenzaciji prema kojoj A. S. d.o.o. duguje T. i I. D. iznos od 108.000,00 kn na temelju Ugovora o najmu poslovnog prostora za razdoblje od siječnja do prosinca 2004., a T. i I. D. duguju društvu A. S. d.o.o. isti iznos temeljem Predugovora o kupnji poslovnog prostora broj, s tim što su Izjavu potpisale sve stranke,

 

-da je 7. rujna 2012. sačinjen Zapisnik o primopredaji za sva tri poslovna prostora u prizemlju stambeno-poslovnog objekta F. – L. u Splitu, ukupne površine 276,80 m2, a Zapisnik o primopredaji su potpisali predstavnica investitora i kupac T. D., s tim što je kupac preuzeo ključeve poslovnih prostora,

 

-da je dug tužitelja prema tuženiku po osnovi predugovora o prodaji poslovnih prostora na dan 31. prosinca 2004. iznosio 430.704,32 eura, a Izjave o kompenzacijama uključuju iznose najma poslovnog prostora u S., ...., za razdoblje od 1. svibnja 1998. do 31. prosinca 2004.,

 

-da se tužitelji nalaze u posjedu poslovnih prostora od dana izvršene primopredaje, dakle, od 7. rujna 2012. te da je tuženik napustio prostor u vlasništvu tužitelja, kojeg je koristio na temelju ugovora o najmu u kolovozu 2012.,

 

-da je u zemljišnim knjigama društvo A. S. d.o.o. upisano kao vlasnik posebnih dijelova (etažno vlasništvo) stambeno-poslovnog objekta F.-L. sagrađen na pravu građenja na č.zem. 820/1, upisano u zk. ul. 15817 i to 139. etaže povezano sa suvlasničkim udjelom od 147/26946 dijela, u naravi prodajni prostor broj 64 u prizemlju površine 146,88 m2, upisan u poduložak 139, zatim posebnog dijela 138. etaže povezano sa suvlasničkim udjelom od 60/26946 dijela, u naravi prodajni prostor broj 63 u prizemlju površine 59,95 m2, upisan u poduložak 138 i posebnog dijela 137. etaže povezan sa suvlasničkim udjelom od 28/26946 dijela, u naravi poslovni prostor broj 62 u prizemlju, površine 67,41 m2, upisan u poduložak 137,

 

-da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu od 8. lipnja 2015. poslovni broj St-159/2014 nad tuženikom otvoren stečajni postupak,

 

-da su tužitelji stečajnoj upraviteljici tuženika prijavili potraživanje (obavijest o izlučnom pravu) 2. srpnja 2015. zahtijevajući da se iz stečajne mase tuženika izdvoje nekretnine koje su bile predmetom narečena tri predugovora o prodaji,

 

-da su na ispitnom ročištu 27. lipnja 2016. ispitane tražbine stečajnih vjerovnika prvog i drugog višeg isplatnog reda te je na ispitnom ročištu od 27. lipnja 2016. evidentirano da se tablica prijavljenih izlučnih vjerovnika odnosi, između ostalih i na T. i I. D., glede poslovnih prostora broj 62, 63 i 64, nekretnina iz zk. ul. 15817, k.o. S., s tim što je utvrđeno da razlučna i izlučna prava nisu predmetom ispitivanja,

 

-da je između T. i I. D. kao zakupodavaca i A. S. d.o.o. kao zakupnika 31. prosinca 2010. sklopljen Ugovor o zakupu poslovnog prostora u S., ...., površine 181,25 m2 uz ugovorenu zakupninu od 9.000,00 kn mjesečno,

 

-da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da je poslovni broj 62 u cijelosti plaćen putem izjave o kompenzaciji od 31. prosinca 2003., da je poslovni prostor broj 63 djelomično plaćen kompenzacijama 31. prosinca 2003. i 31. prosinca 2004., dok poslovni prostor broj 64 nije plaćen pa je u konačnici dug tužitelja prema tuženiku po osnovi narečenih poslovnih prostora 430.704,39 eura,

 

-da iz iskaza svjedoka T. B., direktora društva A. S. d.o.o. proizlazi da su se tri poslovna prostora u gradnji spojila u jedan prostor površine 250 m2 te da je tuženik nakon iseljenja iz prostora u vlasništvu tužitelja s njima dogovorio da će naknadno riješiti pitanje duga po osnovi najamnine, koji nije bio predmetom narečenih ugovora te da je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka u poslovnim knjigama jedan poslovni prostor bio u cijelosti iskompenziran, jedan djelomično, a jedan uopće nije,

 

-da ni tužitelji, niti tuženik po osnovi narečenih pravnih poslova nisu vršili isplate u novcu.       

 

12. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja prije svega zauzima stajalište da se, s obzirom na vrijeme pokretanja stečajnog postupka nad tuženikom, u nazočnom slučaju primjenjuje Stečajni zakon iz 1996. ("Narodne novine" broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 – dalje SZ/96), koji propis je bio na snazi u vrijeme pokretanje postupka. Primjenom čl. 79. st. 1. SZ/96, kojim je propisano da osoba koja na temelju kojeg svog stvarnog ili osobnog prava može dokazati da neki predmet ne spada u stečajnu masu nije stečajni vjerovnik te da će se pravo takve osobe za izdvajanje predmeta utvrđivati prema pravilima koja važe za ostvarivanje tih prava izvan stečajnog postupka, ocjenjuje da tužitelji imaju izlučno pravo, zbog čega se njihova tražbina nije ni ispitivala u stečajnom postupku, sukladno odredbi čl. 175. st. 3. i 4. SZ/96 pa da se tužitelji ne naplaćuju iz stečajne mase, a nekretnine koje su predmetom ovog postupka ne ulaze u imovinu stečajnog dužnika.

 

13. Prema stajalištu ovog suda, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da se na pravni odnos stranaka trebaju primijeniti mjerodavne odredbe Stečajnog zakona iz 1996., pri čemu je za ishod ovog postupka odlučno utvrditi jesu li tužitelji izlučni vjerovnici u smislu odredbe čl. 39. SZ/96, ili su oni stečajni vjerovnici u smislu odredbe čl. 70. SZ/96, koji su bili dužni prijaviti svoju tražbinu stečajnom upravitelju primjenom odredbe čl. 173. SZ/96. Kako je već navedeno, posljedice otvaranja stečajnog postupka nad dužnikom su različite s obzirom na to jesu li vjerovnici stečajni vjerovnici ili, pak, izlučni vjerovnici. Naime, stečajni vjerovnici su dužni prijaviti svoju tražbinu stečajnom upravitelju i oni svoju tražbinu prema dužniku mogu ostvarivati samo u stečajnom postupku, dok izlučni vjerovnici nisu stečajni vjerovnici, zbog čega ne prijavljuju tražbine, već traže izdvajanje predmeta iz stečajne mase i to prema pravilima koja važe za ostvarivanje tih prava izvan stečajnog postupka.

 

14. U nazočnom slučaju su tužitelji, nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, dostavili stečajnom upravitelju Obavijest o izlučnom pravu 2. srpnja 2015., tvrdeći da imaju izlučno pravo na nekretninama koje su predmetom ovog postupka, a koje da ne spadaju u stečajnu masu dužnika, s tim što je i stečajni sud (Trgovački sud u Splitu) na ispitnom ročištu sačinio tablicu prijavljenih izlučnih vjerovnika, u koju je uvrstio i T. te I. D., glede nekretnina koje su predmetom ovog postupka.

 

15. Sud prvog stupnja je ocijenio da tužitelji imaju položaj izlučnih vjerovnika, međutim, prema stajalištu ovog suda, u nazočnom slučaju treba razlikovati njihov pravni položaj u odnosu na nekretninu, poslovni prostor broj 62, u odnosu na preostala dva utužena posebna dijela iste nekretnine. Naime, izlučni vjerovnik je osoba koja na temelju kojeg stvarnog ili osobnog prava može dokazati da neki predmet ne spada u stečajnu masu. Prema odredbi čl. 1. ZV-a stvarna prava su pravo vlasništva, pravo služnosti, prava iz stvarnog tereta, pravo građenja i založno pravo. Tužitelji smatraju da imaju stvarno pravo na posebnim dijelovima nekretnine – poslovnim prostorima koji su predmetom ovog postupka, budući da su u svezi tih prostora sklopili s tuženikom predugovore o kupoprodaji. Međutim, prema odredbi čl. 119. ZV-a vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije. Dakle, na temelju pravnog posla vlasništvo se stječe uknjižbom u zemljišnim knjigama, koja, ni za jedan od prostora koji su predmetom ovog postupka nije izvršena, odnosno provedena.

 

16. Međutim, u odnosu na poslovni prostor broj 62, treba istaći da je u postupku pravilno utvrđeno da je u svezi tog posebnog dijela nekretnine sklopljen predugovor koji ima sve elemente glavnog ugovora, da je u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena i da je kupcima taj prostor predan u posjed pa valja zaključiti da tužitelji u odnosu na taj posebni dio imaju valjanu osnovu stjecanja vlasništva. Utoliko se, i prema stajalištu ovog suda, tužitelji mogu smatrati izlučnim vjerovnicima. U odnosu na preostala dva posebna dijela, poslovna prostora broj 63 i 64 činjenično stanje je bitno različito, budući da je u postupku utvrđeno da kupoprodajna cijena nije isplaćena, pa utoliko tužitelji ne mogu imati stvarno pravo koje bi ih ovlastilo na zahtijevanje izlučenja iz stečajne mase, drugim riječima, u tom dijelu su tužitelji trebali svoju tražbinu (povrat dijela kupoprodajne cijene) prijaviti kao stečajni vjerovnici.

 

17. Na žalbene navode tuženika kojima osporava tužiteljima status izlučnih vjerovnika i u odnosu na  nekretninu iz točke I. pobijane presude, treba reći da u tom dijelu tužitelji nisu bili dužni urediti tužbu na način kako to sugerira tuženik u žalbi, jer nisu ni zahtijevali isplatu, a da bi morali izmijeniti tužbeni zahtjev zbog činjenice pokretanja stečajnog postupka na tužbu na utvrđenje postojanja tražbine. Žalbeni navod o tome da su sva tri poslovna prostora spojena u jedan pa da pobijana presuda ne bi bila provediva, također nije osnovan, jer u spisu postoje isprave iz kojih je lako moguće identificirati svaki od navedena tri prostora, a konačno i u zemljišnoj knjizi je svaki upisan kao posebni dio (etažno vlasništvo) pa je presuda u svakom slučaju provediva.

 

18. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo u dijelu u kojemu je naložio tuženiku izdati tužiteljima ispravu za upis prava suvlasništva na nekretnini iz točke I. pobijane presude, međutim, kako je već navedeno, budući da se vlasništvo na temelju pravnog posla stječe upisom u zemljišne knjige, a upis u nazočnom slučaju nije proveden, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužitelji suvlasnici iste nekretnine, tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

19. U odnosu na žalbene navode tužitelja glede odbijajućeg dijela zahtjeva, sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev. Naime, predugovori o prodaji nekretnina navedenih u točki III. izreke pobijane presude nisu realizirani, nije isplaćena kupoprodajna cijena pa okolnost što je i taj prostor predan u posjed tužiteljima nije dostatna za zaključak da oni imaju pravo na posjed i osnovu za stjecanje vlasništva. Bez osnove tužitelji smatraju da bi im u odnosu na prodajni prostor broj 63 sud trebao priznati suvlasništvo u omjeru dijela uplaćene kupoprodajne cijene. Naime, stranke nisu na takav način ugovorile pitanje stjecanja prava vlasništva pa nema zakonske osnove na temelju koje bi se tužiteljima priznalo suvlasništvo na način kako to sugeriraju u žalbi. Glede tvrdnje tužitelja da bi imali pravo da se u prijeboj stavi najamnina za korištenje poslovnog prostora u njihovom vlasništvu za razdoblje od 2004. do 2012., treba reći da prema odredbi čl. 195. ZOO-a dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele, s tim što prema odredbi čl. 196. ZOO-a prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Dakle, tuženik je imao mogućnost dati izjavu o prijeboju i za tražbinu tužitelja po osnovi najamnine za narečeno razdoblje, međutim, iz dokaza koji su provedeni u postupku, bi proizlazilo da to nije učinio pa valja zaključiti da do prijeboja u tom dijelu nije došlo. Pogrešno smatraju tužitelji da sud može odrediti prijeboj tražbina, jer ako se radi o građanskopravnoj kompenzaciji, tada je dopušteno u postupku utvrđivati da je do prijeboja tražbina došlo na način kako je to propisano odredbama čl. 195. do 202. ZOO-a, a ukoliko tužitelji ukazuju na procesnopravni prijeboj tražbina (compesatio per judicem), tada treba reći da prigovor radi prebijanja može istaknuti tuženik u parnici koja se vodi radi isplate, o takvom prigovoru odlučuje sud u izreci presude i ona stječe svojstvo pravomoćnosti u smislu odredbe čl. 333. st. 3. ZPP-a pa valja zaključiti da u nazočnom slučaju tužitelji nisu bili ni ovlašteni istaknuti takav prigovor u ovoj parnici.

 

20. Time je odgovoreno i na opširne žalbene navode glede prava tužitelja na isplatu ugovorne kamate, na temelju sklopljenih predugovora.

 

21. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tužitelji su djelomično uspjeli u parnici, stranke su u postupku zastupali odvjetnici, a raspravljanje je provedeno glede svih zahtjeva tužbe, dakle i onih sa kojima tužitelji nisu uspjeli, a zbog čega su nastali troškovi pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a kada je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

22. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama III. i IV. izreke potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a žalbu tuženika djelomično odbiti, a djelomično prihvatiti i presudu suda prvog stupnja preinačiti primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a. Strankama nije priznat trošak žalbenog postupka, i to tužiteljima zato što nisu uspjeli u žalbenom postupku, a tuženiku zato što je uspio u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.                      

                                    

U Rijeci 6. rujna 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara, v.r.