REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-430/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Denis Pedić iz Popovače, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-94/2024-19 od 20. siječnja 2025. na sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-94/2024-19 od 20. siječnja 2025.

- potvrđuje u točki I i II izreke te u točki III izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 628,86 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 20. siječnja 2025. do isplate, te

-preinačava u točki III izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak iznad iznosa od 628,86 EUR do 1.191,36 EUR, odnosno za iznos od 562,50 EUR sa zakonskim zateznima kamatama te se u tom dijelu, za taj iznos odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 10. Ugovora o [broj kredita] koji su 23.6.2005. sklopili tužitelj ŽK iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, kao kreditor u dijelu u kojem je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 02,500% naknade na iznos kredita odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A, isplatiti tužitelju VK iz [adresa] iznos od 438,69 € (četiristo trideset i osam eur i šezdeset i devet cent), sa zakonskom zateznom kamatom počam od 5.7.2005. do 31.7..2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.191,36 €, zajedno sa zakonskom zateznom računajući ovu od 20.1.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP). U žalbi, u bitnom, navodi da ne prigovara činjeničnim utvrđenjima suda, međutim da je sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. smisao i doseg relevantnih odredbi ZZP/07 koje je primijenio na činjenično stanje. Ističe da je tužitelj kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu, a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja što tužitelju nije moglo ostati nepoznato. Izračun visine naknade temelji se o bazičnoj matematičkoj operaciji te je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Navodi da iznos od 2,50% od iznosa kredita od 58.000,00 CHF koliko je u kunskoj protuvrijednosti isplaćeno tužitelju se ne može smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita. Ističe da sud nije proveo test nepoštenosti te da je počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Navodi da se odredbe ZZP/07 imaju tumačiti u duhu prava EU, te da se na ovaj konkretni slučaj može primijeniti odluka Suda EU u predmetu broj C-621/17 (CK protiv CIB Bank Zrt.). Pobija odluku o prigovoru zastare i tijeku zakonskih zateznih kamata. Navodi da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci dosudio tužitelju zatezne kamate i za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (NN 83/2020) te da je i u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo. Ukazuje da je pogrešno utvrđena vrijednost predmeta spora te da je sud pogrešno priznato trošak za pristup na ročište za objavu jer taj trošak nije bio potreban. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjeve tužitelja u cijelosti kao neosnovane uz naknadu troškova tuženiku, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženika te je predložio odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba tuženika nije osnovana osim djelomično protiv odluke o troškovima postupka.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pa tako ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2.toč.11. ZPP na koju u žalbi upire tuženik, jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti akcesorne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužitelja radi isplate tzv. ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 438,69 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja tj. od 5. srpnja 2005.

7. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 23. srpnja 2005. sklopljen predmetni Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 28.044,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, na dan odobrenja žiro računa, da je odredbom čl. 8. Ugovora ugovorena redovna kamata od 7,990 %, godišnja, promjenjiva, u skladu s važećim odlukama banke te da je u članku čl. 10. tog Ugovora ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 02,500% naknade na iznos kredita odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora na ime čega je tužitelju naplaćen iznos od 438,69 EUR.

8. Sporno je, je li ova ugovorna odredba iz čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem navedene odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 210. i čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. - dalje: ZOO).

9. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, nakon ocjene provedenih dokaza, kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome; da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba, da je kredit podignut radi dovršetka kuće i zatvaranja drugog kredita, da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da sa tuženikom nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pa tako ni o predmetnoj odredbi, da je predmetni ugovor sastavila banka, da je navedena odredba neodređena jer se njome uopće ne navodi od čega se sastoji predmetna naknada i zbog čega se ona naplaćuje upravo u visini 2,50% od iznosa kredita, a tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog kredita, slijedom čega zaključuje da navedena odredba ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na koju tužitelj nije mogao utjecati stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora čime je tuženik postupio protivno čl. 11., čl. 15. i čl. 16. ZOO te da je navedena ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj: 96/03.-dalje:ZZP/03) te posljedično, i ništetna (čl. 87. st.1. ZZP/03), pa stoga tužitelju na temelju odredbe čl. 104. st.1. u vezi s čl. 103. st.1. ZOO pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem takve ništetne odredbe sa zakonskim zateznim kamatama od 5. srpnja 2005. od kada je taj iznos naplaćen jer je tuženik nepošten stjecatelj budući da su mu kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nesrazmjera u davanjima. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare zaključujući da se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl.104. st.1. ZOO, u kom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., broj: Su-IV-33/2022.

10. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na utvrđenom činjeničnom stanju koje tuženik žalbom niti ne osporava, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

11. Iz stanja spisa i iskaza tužitelja kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženika u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

13. Žalbeni navodi žalitelja kojima ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i uočljiva pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena, nisu osnovani. To stoga što nije sporno da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogao precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi (2,50% od iznosa kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/03. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

13.1. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

13.2. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene jednokratne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

13.3. Neovisno o tome što u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 120/17.) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, te iako je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredita ("Narodne novine" broj 15/14.) izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, i po ocjeni ovog suda odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena sporna naknada je nepoštena i ništetna, jer iako je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade te je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Te je informacije tužitelju bio dužan dati tuženik, a takve su informacije izostale (tuženik suprotno nije dokazao) te njihov izostanak nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

14. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

14.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati (tuženik suprotno nije dokazao), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

15. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

15.1. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

15.2. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i ovdje tuženika), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Na isti je način promjenjiva kamatna stopa ugovorena i u predmetnom ugovoru o kreditu (čl.8. Ugovora).

15.3. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (među njima i ovdje tuženika), protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi. I u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a sklopljen je u vrijeme na koje se odnosi citirana presuda.

16. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o potrošačkom kreditu namijenjenom za zatvaranje obveza (iz minusa u plus, čl.3. Ugovora o kreditu) te ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi sadržanoj u čl. 10. Ugovora ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17. Glede pozivanja žalitelja na odluku Suda EU u predmetu C-621/17 navesti je kako se ne radi o usporedivim činjeničnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 2,50% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužitelju zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 2,50% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je navedena ugovorna odredba nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja.

18. Ovdje valja kazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.'', pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 23. lipnja 2005., to je i u duhu prava Europske unije, prvostupanjski sud pravilno zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu ocijenio osnovanim.

19. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud na temelju čl. 210. ZOO ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 438,69 EUR, čija visina među strankama nije prijeporna.

20. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je stoga žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

21. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 214. ZOO. Kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 2,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 214. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa je stoga žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

21.1. Pritom valja reći da tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate pozivajući se na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 83/20.), a to iz razloga što su čl. 1. Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Budući da se odredba čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi i na parnični postupak, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tijeku zatezne kamate.

22. Stoga je žalbu tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari valjalo odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu u točki I. i II. izreke.

23. Suprotno žalbenim navodima žalitelja trošak pristupa na ročište za objavu presude predstavlja trošak koji je u smislu čl. 155. st. 1. ZPP potreban za vođenje parnice, jer se sukladno čl. 335. ZPP radi o procesnoj dispoziciji tužitelja da njegov punomoćnik pristupi na to ročište, pri čemu objava presude na e-oglasnoj ploči suda ili mogućnost njezina preuzimanja u sudskoj pisarnici, ne isključuje pravo na naknadu tog troška u smislu čl. 155. st.1. ZPP. Stoga, pri nespornoj činjenici da je punomoćnica tužitelja pristupila na ročište za objavu presude i zatražila naknadu tog troška sukladno čl. 164. st.1., 2. i 3. ZPP valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP dosuditi tužitelju trošak tog ročišta.

24. Međutim, osnovano žalitelj osporava po prvostupanjskom sudu utvrđenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.766,05 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu odnosno isplatu ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud u odlukama poslovni broj Rev 1811/2016 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017 od 2. veljače 2021. te Rev 1927/2017 od 18. siječnja 2022.). Stoga, u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi 438,69 EUR koliko iznosi vrijednost tužiteljeva zahtjeva za isplatu, pa je posljedično tomu valjanom primjenom materijalnog prava tužitelju na temelju čl. 154. st.1. u vezi s čl. 155. ZPP valjalo priznati trošak za sastav tužbe i podneska od 21. listopada 2024. u visini od po 50 bodova sukladno Tbr. 7. toč.1. i Tbr. 8. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj:138/23. -dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 28. listopada 2024. i 9. prosinca 2024. u visini od 50 bodova prema Tbr.9. toč.1. Tarife te za ročište za objavu presude 20. siječnja 2025. u visini od 25 bodova prema Tbr.9. toč.3. Tarife, ukupno 225 bodova, odnosno 450,00 EUR (Tbr.54. Tarife) što uvećano za PDV u iznosu od 112,50 EUR (Tbr.46.) te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 33,18 EUR, ukupno iznosi 628,86 EUR.

25. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 380. toč.2. ZPP djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak u iznosu od 628,86 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom te pozivom na odredbu čl. 380. toč.3. ZPP djelomično uvažiti žalbu tuženika kao osnovanu i preinačiti odluku o troškovima u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak u daljnjem iznosu od 562,50 EUR te u tom dijelu za taj iznos odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

26. Budući je tuženik žalbom uspio samo djelomično o sporednoj tražbini (troškovima postupka) to je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP.

27. Tužitelju nije dosuđen troška odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

Pula - Pola, 8. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković