REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1089/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AN OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1225/25-9 od 3. lipnja 2025. na sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1225/25-9 od 3. lipnja 2025. potvrđuje u točki I., točki II. - u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužiteljici iznos od 152,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 20. veljače 2007. do isplate te u točki IV. izreke.

II. Žalba tužiteljice protiv odluke o troškovima sadržane u točki III. izreke te žalba tuženika protiv odluke o troškovima sadržane u točki II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1225/25-9 od 3. lipnja 2025. djelomično se prihvaćaju kao osnovane i djelomično odbijaju kao neosnovane te se navedena presuda

-potvrđuje u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 360,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 3. lipnja 2025. do isplate;

-preinačava u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak iznad iznosa od 360,89 EUR do 1.079,64 EUR, odnosno za iznos od 718,75 EUR sa zakonskim zateznima kamatama te u točki III. izreke, na način da u tom dijelu, sada preinačena glasi:

„Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 360,89 EUR do 1.079,64 EUR, odnosno za daljnji iznos od 718,75 EUR.“

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 21,09 EUR u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu do zatraženih 94,72 EUR zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu br.: 203350 od 14. veljače 2007. godine sklopljenog između tužiteljice AN OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, a koja glasi: „Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva 4, platiti tužiteljici AN OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 152,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2007. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. lipnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 20. veljače 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.“

2. Protiv ove presude u točki I., II. i IV. izreke žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi, u bitnom, navodi da sud pogrešno ocjenjuje članak 6.1. Ugovora nepoštenim ukazujući da je navedenom odredbom jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (čl. 6.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita pa da je stoga apsurdno tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu, bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Osim toga da su odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora jasne, uočljive i lako razumljive pa da njihovu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Navodi da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te ukazuje da su neosnovane tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu. Navodi da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade, te da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Navodi da čak i u situaciji da se o spornim odredbama Ugovora nije pregovaralo (a što tužitelj nije dokazao), navedene odredbe su jasne i iz istih je moguće egzaktno utvrditi njihovu svrhu, namjenu i opseg, pa stoga nisu ni na koji način mogle uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ukazuje da je pogrešno utvrđena vrijednost predmeta spora te u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari pobija i odluku o trošku postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjeve tužitelja u cijelosti kao neosnovane uz naknadu troškova tuženiku, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Tužitelj pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija presudu u odluci o troškovima postupka odnosno u dijelu kojim mu nije priznat trošak za pristup na ročište za objavu presude navodeći kako se zastupanje stranke na ročištu za objavu presude ima smatrati radnjom potrebnom za vođenje parnice obzirom da je zakonodavac za ročište za objavu presude vezao procesnopravne posljedice glede početka tijeka roka za izjavljivanje žalbe, pa kako je tužitelj bio nazočan na ročištu za objavu presude 3. lipnja 2025. koja mu je tada i uručena u skladu sa čl. 335. st. 8. ZPP proizlazi da tužitelj ima pravo na trošak u iznosu od 125,00 EUR. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da se naloži tuženiku da naknadi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 EUR.

4. Sa žalbama je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP).

4.1. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana dok su žalba tužiteljice i žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka djelomično osnovane.

6. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti akcesorne odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužiteljice radi isplate tzv. ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 152,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja tj. od 20. veljače 2007.

8. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita 14. veljače 2007. sklopljen Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 23.058,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 1,10% od iznosa kredita, kao i činjenica da je dana 19. veljače 2007. godine prednik tuženika naplatio tužiteljici tu tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1.149,32 kuna, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 152,54 EUR.

9. Sporno je, je li ova ugovorna odredba čl.6.1. ništetna i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od nje naplatio temeljem navedene odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO).

10. Prvostupanjski sud je polazeći od odredbi čl. 81. st. 1. i 2. te 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br.96/03. dalje ZZP/03) u svezi sa čl. 295. ZOO ocijenio da se ne radi o odredbi koja bi se odnosila na glavni predmet ugovora, već o akcesornoj odredbi koja ne podliježe isključenju testa poštenosti.

11. Nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP) prvostupanjski sud je kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome; da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu tužiteljica sklopila kao fizička osoba, za kupnju auta kojeg je koristila isključivo u privatne svrhe, pa da tužiteljica ima svojstvo potrošača, da prije potpisivanja ugovora o kreditu nije bilo govora o plaćanju bilo kakve naknade, a kada je pročitala ponuđeni tekst ugovora o kreditu, koji je ponuđen po sistemu „uzmi ili ostavi“ primijetila je odredbu po kojoj mora platiti naknadu za obradu kredita koja je bila navedena u postotku od odobrenog iznosa kredita te su joj na pitanje kakva je to naknada, zašto to mora platiti i što time konkretno plaća odgovorili da je to „tako uobičajeno i kod drugih banaka“ i ako želi da joj se odobri kredit „tu naknadu mora platiti“, da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, da je navedena odredba neodređena jer se njome uopće ne navodi od čega se sastoji predmetna naknada i zbog čega se ona naplaćuje upravo u visini 1,10% od iznosa kredita, a tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog kredita, što ukazuje na zaključak da se ne radi o realnim troškovima budući ovise o visini kredita, pa korisnici sa većim iznosom plaćaju veću naknadu, slijedom čega zaključuje da navedena odredba ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na koju tužiteljica nije mogla utjecati stavlja tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora te da je navedena ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03 te posljedično, i ništetna (čl. 87. st.1. ZZP/03), pa stoga tužiteljici na temelju odredbe čl. 323. st.1. u vezi s čl. 1115. st.1. ZOO pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od nje tuženik naplatio temeljem takve ništetne odredbe sa zakonskim zateznim kamatama od 20. veljače 2007. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare zaključujući da se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323. st.1. ZOO, u kom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., broj: Su-IV-33/2022.

12. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđeno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

13. Iz stanja spisa i iskaza tužiteljice kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužiteljica s tuženikom nije pojedinačno pregovarala o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tuženika u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, pa se suprotno žalbenim navodima tuženika, radi upravo se o unaprijed formuliranom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su u to vrijeme zaključivani s drugim korisnicima kredita.

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

15. Žalbeni navodi žalitelja kojima ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i uočljiva pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena, nisu osnovani. To stoga što nije sporno da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljičine obveze jasno i razumljivo sastavljena, nalazi se na prvoj stranici Ugovora te je uočljiva, kao i da je tužiteljica postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogla precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za nju proizlazi (1,10% od iznosa kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužiteljici kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužiteljica nije bila u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

15.1. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

15.2. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene jednokratne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

15.3. Neovisno o tome što u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 120/17.) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, te iako je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredita ("Narodne novine" broj 15/14.) izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, i po ocjeni ovog suda odredba čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena sporna naknada je nepoštena i ništetna, jer iako je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade te je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Te je informacije tužiteljici bio dužan dati tuženik, a takve su informacije izostale. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da tužiteljica nije dokazala da se o toj spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je teret dokaza te činjenice na tuženiku, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o toj odredbi pregovaralo niti da je tužiteljici pružio informacije o tome na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća, a izostanak tih informacija nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

16. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

16.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati (tuženik suprotno nije dokazao), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

17.1. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

17.2. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i prednika ovdje tuženika), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Na isti je način promjenjiva kamatna stopa ugovorena i u predmetnom ugovoru o kreditu (čl.2.1. Ugovora).

17.3. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (među njima i prednika ovdje tuženika), protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi. I u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a sklopljen je u vrijeme na koje se odnosi citirana presuda.

18. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o potrošačkom kreditu namijenjenom za kupnju vozila (čl.3. Ugovora o kreditu) te ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi sadržanoj u čl. 6.1. Ugovora ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve, suprotno tvrdnjama tuženika, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

19. Ovdje valja kazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.'', pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 14. veljače 2007., to je i u duhu prava Europske unije prvostupanjski sud pravilno zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu ocijenio osnovanim.

20. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud na temelju čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim i zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 152,54 EUR, čija visina među strankama nije sporna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja te naknade (čl.1115. ZOO) jer je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe budući je istu nametnuo tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

21. Stoga je žalbu tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari valjalo odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu u točki I. i II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti 152,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

22. Žalba tužitelja i žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka djelomično su osnovane,

22.1. Naime, u pravu je tužitelj da je prvostupanjski sud odbijanjem zahtjeva za naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda trošak pristupa na ročište za objavu presude predstavlja trošak koji je u smislu čl. 155. st. 1. ZPP potreban za vođenje parnice, jer se sukladno čl. 335. ZPP radi o procesnoj dispoziciji tužitelja da njegov punomoćnik pristupi na to ročište, pri čemu objava presude na e-oglasnoj ploči suda ili mogućnost njezina preuzimanja u sudskoj pisarnici, ne isključuje pravo na naknadu tog troška u smislu čl. 155. st.1. ZPP. Stoga, pri nespornoj činjenici da je punomoćnica tužiteljice pristupila na ročište za objavu presude i zatražila naknadu tog troška sukladno čl. 164. st.1., 2. i 3. ZPP valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP dosuditi tužiteljici trošak tog ročišta.

22.2. Međutim, osnovano tuženik osporava visinu obračunatog troška s obzirom da vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju iznosi 152,54 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu odnosno isplatu ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud u odlukama poslovni broj Rev 1811/2016 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017 od 2. veljače 2021. te Rev 1927/2017 od 18. siječnja 2022.). Stoga, u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi 152,54 EUR koliko iznosi vrijednost tužiteljeva zahtjeva za isplatu, pa je posljedično tomu valjanom primjenom materijalnog prava tužiteljici na temelju čl. 154. st.1. u vezi s čl. 155. ZPP valjalo priznati trošak za sastav tužbe i podneska od 31. ožujka 2025. u visini od po 25 bodova sukladno Tbr. 7. toč.1. i Tbr. 8. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj:138/23.-dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 17. travnja 2025. i 23. svibnja 2025. u visini od 25 bodova prema Tbr.9. toč.1. Tarife te za ročište za objavu presude 3. lipnja 2025. u visini od 12,5 bodova prema Tbr.9. toč.3. Tarife, ukupno 112,5 bodova, odnosno 225,00 EUR (Tbr.54. Tarife) što uvećano za PDV u iznosu od 56,25 EUR (Tbr.46.) te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 53,09 EUR, ukupno iznosi 360,89 EUR, dok je u preostalom dijelu do priznatih 1.079,64 EUR zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška valjalo odbiti kao neosnovan.

23. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 380. toč.2. i toč.3. ZPP djelomično uvažiti i djelomično odbiti žalbu tužiteljice i žalbu tuženika i potvrditi pobijanu odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi trošak u iznosu od 360,89 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom a u preostalom dijelu točke II. kojim je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi trošak u daljnjem iznosu od 718,75 EUR i u točki III. odluku preinačiti i u tom dijelu za taj iznos odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

24. Tužiteljica je sa žalbom uspjela sa 25% (vrijednost predmeta spora koja se pobija žalbom je 125,00 EUR kn uspjela je sa 31,25 EUR) pa joj je u tom omjeru na temelju čl. 154. st.2. ZPP dosuđen trošak žalbenog postupka u iznosu 21,09 EUR (12,5 bodova za sastav žalbe uvećano za 2,00 EUR po bodu (Tbr.54.) i PDV (Tbr.46.) te trošak sudske pristojbe na žalbu 53,09 EUR), dok je u preostalom dijelu do zatraženih 94,72 EUR njezin zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

25. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP budući je tuženik sa žalbom uspio samo djelomično o sporednoj tražbini (troškovima postupka).

Pula - Pola, 8. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković