Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-299/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja ŠM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo u Vinkovcima, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja RM, i punomoćnika tužene u zamjeni Mateja Šokčevića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić d.o.o. u Osijeku, po objavi 8. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7.2. Ugovora o kreditu br. 9011271278 zaključenog 6. svibnja 2006.

II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju ŠM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 7.360,89 EUR (slovima: sedam tisuća tristo šezdeset eura osamdeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, koje teku:

- na iznos od 14,85 eur od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 16,13 eur od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 19,31 eur od 31.01.2009. do isplate,

- na iznos od 20,68 eur od 28.02.2009. do isplate,

- na iznos od 16,38 eur od 31.03.2009. do isplate,

- na iznos od 17,06 eur od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 11,46 eur od 31.05.2009. do isplate,

- na iznos od 6,67 eur od 30.06.2009. do isplate,

- na iznos od 7,74 eur od 31.07.2009. do isplate,

- na iznos od 10,50 eur od 31.08.2009. do isplate,

- na iznos od 10,19 eur od 30.09.2009. do isplate,

- na iznos od 7,56 eur od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 12,48 eur od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 16,07 eur od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 21,85 eur od 31.01.2010. do isplate,

- na iznos od 20,35 eur od 28.02.2010. do isplate,

- na iznos od 27,81 eur od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 26,17 eur od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 29,58 eur od 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 52,16 eur od 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 47,27 eur od 31.07.2010. do isplate,

- na iznos od 60,27 eur od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 56,09 eur od 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 47,24 eur od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 63,75 eur od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 84,87 eur od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 70,32 eur od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 75,60 eur od 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 68,50 eur od 31.03.2011. do isplate,

- na iznos od 69,57 eur od 30.04.2011. do isplate,

- na iznos od 97,19 eur od 31.05.2011. do isplate,

- na iznos od 99,07 eur od 30.06.2011. do isplate,

- na iznos od 123,27 eur od 31.07.2011. do isplate,

- na iznos od 110,89 eur od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 98,03 eur od 30.09.2011. do isplate,

- na iznos od 96,42 eur od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 95,28 eur od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 100,93 eur od 31.12.2011. do isplate,

- na iznos od 106,88 eur od 31.01.2012. do isplate,

- na iznos od 107,32 eur od 29.02.2012. do isplate,

- na iznos od 103,34 eur od 31.03.2012. do isplate,

- na iznos od 105,31 eur od 30.04.2012. do isplate,

- na iznos od 107,17 eur od 31.05.2012. do isplate,

- na iznos od 104,22 eur od 30.06.2012. do isplate,

- na iznos od 105,21 eur od 31.07.2012. do isplate,

- na iznos od 103,54 eur od 31.08.2012. do isplate,

- na iznos od 99,31 eur od 30.09.2012. do isplate,

- na iznos od 103,78 eur od 31.10.2012. do isplate,

- na iznos od 106,25 eur od 30.11.2012. do isplate,

- na iznos od 105,39 eur od 31.12.2012. do isplate,

- na iznos od 95,81 eur od 31.01.2013. do isplate,

- na iznos od 103,97 eur od 28.02.2013. do isplate,

- na iznos od 97,19 eur od 31.03.2013. do isplate,

- na iznos od 104,74 eur od 30.04.2013. do isplate,

- na iznos od 93,76 eur od 31.05.2013. do isplate,

- na iznos od 92,49 eur od 30.06.2013. do isplate,

- na iznos od 92,95 eur od 31.07.2013. do isplate,

- na iznos od 92,67 eur od 31.08.2013. do isplate,

- na iznos od 96,40 eur od 30.09.2013. do isplate,

- na iznos od 99,35 eur od 31.10.2013. do isplate,

- na iznos od 100,41 eur od 30.11.2013. do isplate,

- na iznos od 104,41 eur od 31.12.2013. do isplate,

- na iznos od 98,08 eur od 31.01.2014. do isplate,

- na iznos od 102,99 eur od 28.02.2014. do isplate,

- na iznos od 105,40 eur od 31.03.2014. do isplate,

- na iznos od 105,13 eur od 30.04.2014. do isplate,

- na iznos od 102,38 eur od 31.05.2014. do isplate,

- na iznos od 100,43 eur od 30.06.2014. do isplate,

- na iznos od 100,86 eur od 31.07.2014. do isplate,

- na iznos od 103,69 eur od 31.08.2014. do isplate,

- na iznos od 104,59 eur od 30.09.2014. do isplate,

- na iznos od 105,87 eur od 31.10.2014. do isplate,

- na iznos od 106,74 eur od 30.11.2014. do isplate,

- na iznos od 108,44 eur od 31.12.2014. do isplate,

- na iznos od 1.854,86 eur od 16.01.2015. do isplate,

sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju ŠM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 1.572,69 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. veljače 2008. pa do isplate.“

IV. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi ŠM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 2.017,57 eur (slovima: dvije tisuće sedamnaest eura pedeset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki IV. izreke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 13. studenoga 2020., ispravljenoj 20. svibnja 2021., navodi da je s tuženom zaključio ugovor o kreditu broj: 9011271278, 6. svibnja 2006. na iznos od 46.900,00 CHF s rokom otplate 120 mjeseci. Člankom 7.2. Ugovora o kreditu određena je valutna klauzula u CHF. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužena nije tužitelju pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Navedene odredbe o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03. i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07. i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe postoji pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti tečaj po kojemu je kredit isplaćen kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženoj od dana zaključenja ugovora pa do 15. siječnja 2015. isplatio novčani iznos od 67.310,09 kn. Tužitelj je do potraživanog iznosa došao na način da je zbrojio sve razlike stvarno plaćenih kunskih anuiteta i CHF anuiteta uz primjenu početnog tečaja CHF, i to od dana zaključenja ugovora pa do 15. siječnja 2015. (uzimajući u obzir i tečajne razlike koje su bile na štetu tužene). Obzirom je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. - 31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08. i 125/11.), dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Citira odredbe članka 1111. stavka 1. i stavka 3. ZOO-a, članka 1115. ZOO-a, članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 148/11., 25/13., 89/14.) te članka 6. stavka 3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" 28/13.). Tužitelj predlaže da sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7.2. ugovora o kreditu br. 9011271278 zaključenog 6. svibnja 2006.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 67.310,09 kn / 8.933,58 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. veljače 2008. pa do isplate,

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, sve u roku 15 dana."

1.1. Podneskom od 11. travnja 2024. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev, a kako to proizlazi iz točke I. i II. izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tužena spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, te ističe da je tužba neuredna obzirom je VPS izražen u valuti CHF. Tužitelj je tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti zatvoren. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući postupanje tužene više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Iz odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi članka 138.a. i 502.c. ZPP-a. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, individualni potrošač se na presudu ne može pozivati, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu. U životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tužene u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. U ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. U ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Smisao zakonske odredbe članka 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom članka 21. ZOO. HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.

Tužena ukazuje kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Iz takvog ponašanja tužitelja može se zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj i učinio. Iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tužene prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

U odnosu na zahtjev za isplatom, iz navoda tužitelja proizlazi da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno. Tužena ističe i prigovor zastare. Slijedom navedenog, tužena predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženoj.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 9011271278 od 6. svibnja 2006. (stranica 26-31 spisa), otplatnu tablicu (stranica 56-58 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 13. svibnja 2021. (stranica 59-61 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 70-82 spisa), plan otplate (stranica 83-85 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Tonke Vulić iz Osijeka od 27. prosinca 2022. (stranica 98-107 spisa), dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka Tonke Vulić iz Osijeka od 9. travnja 2024. (stranica 126-129 spisa), iskaz tužitelja (stranica 149-150 spisa), te izvršio uvid u drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije izveden dokaz saslušanjem osobnog bankara, budući je tužena na ročištu 11. studenoga 2024. odustala od tog dokaznog prijedloga.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj 9011271278 od 6. svibnja 2006. sklopljenom s tuženom.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 6. svibnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 9011271278 kojim je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 46.900,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju stambenog objekta,

- da je ugovoren rok otplate kredita 120 mjeseci,

- da će se kredit u iznosu od 46.900,00 CHF i kamata otplaćivati u 120 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (članak 7.2.),

- da je tužitelj cjelokupni kredit prijevremeno otplatio 16. siječnja 2015.,

- da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Tužitelj je u tužbi potraživao iznos od 67.310,09 kn / 8.933,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. veljače 2008. pa do isplate. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 11. travnja 2024. uredio je zahtjev potražujući po osnovi istog iznos od 7.360,89 eur. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe za iznos od 1.572,69 eura, kojem povlačenju se tužena usprotivila u podnesku od 15. travnja 2024. Stoga je ovaj sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.572,69 eura, jer je provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa od 7.360,89 eur.

9. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9.6. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu - za kupnju stambenog objekta, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o kreditu za kupnju stana, da je stan kupio za stanovanje svoje obitelji i sebe, kao i da nije imao niti firmu niti obrt da bi u tu svrhu koristio stan, već ga je isključivo koristio za stanovanje s obitelji. Tužena, na kojoj je teret dokaza, tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je kredit podigao 2006. u Privrednoj banci Zagreb. Rate kredita je plaćao on osobno trajnim nalogom. Tražio je kredit u eurima, međutim, djelatnica banke mu je rekla da u tom trenutku banka nudi kredit u švicarskim francima, kao da je taj kredit povoljniji, da svi uzimaju kredite u šivcarskim francima, da je to povoljnije i da on uzme takav kredit. Vjerovao je banci i osobnom bankaru, pa je rekao da naprave onako kako misle da je najbolje za njega. Nitko mu ništa nije govorio o tome da postoji mogućnost da se mijenja kamata na način da raste, a isto tako da je moguće da raste i sam tečaj. Nitko nije spominjao nikakav mogući rizik da mi zbog kamate i valute raste rata kredita, jer da su mu to rekli, on bi tražio i inzistirao na kreditu u euru. Kada je rata kredita počela rasti, otišao je u banku pitati može li se tu nešto napraviti, a osobna bankarica mu je rekla da je to samo trenutno, da se ništa ne brine, da će se rata vratiti na staro, a i da ona sama ima kredit u švicarcima. Nije mogao utjecati na odredbe ugovora kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, banka je imala već šprancu ugovora koju je samo trebao potpisati. Da je znao da će mu rata kredita rasti nikada ne bi uzeo kredit u švicarcima. Nisu mu objasnili ni to da Hrvatska narodna banka štiti kunu samo u odnosu na euro, a ne i na švicarski franak. Odgovarajući na pitanja punomoćnika, iznio je da mu je početna rata bila oko 2.500,00 kuna, a najveća rata mu je bila koliko se sjeća oko 3.700,00 i nešto kuna. Kako je čuo da će još rasti švicarac, a samim tim i rata posudio je novce i zatvorio kredit. Odgovarajući na pitanja zamjenika pun. tužene, iznio je da je letimično pročitao ugovor o kreditu prije potpisivanja, ali nije ekonomista po struci, tako da mu stavke ugovora nisu značile puno ni ekonomski. Većinom nije razumio stavke ugovora. Nije tražio pojašnjenja odredbi ugovora, svi su imali iste ugovore to je bila špranca kako je već rekao. Prije nije znao što je valutna klauzula, međutim, sada zna i to dobro nakon što su mu rasle rate kredita. Svojevoljno je potpisao ugovor, nitko ga na to nije nagovorio niti mu prijetio da ga potpiše. Nikad prije ovog ugovora nije imao ugovor s valutnom klauzulom odnosno ovo mu je bio prvi kredit u životu.

10.2. Prema stavu ovoga suda, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu tužitelja informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala. Saslušan tužitelj je pak iznio da mu prilikom sklapanja ugovora nije pojašnjeno da bi moglo doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno da postoji rizika sklapanja kredita uz ugovorenu valutnu klauzulu, štoviše rečeno mu je da je kredit u švicarskim francima povoljan i da svi uzimaju kredite u toj valuti. Jednako tako nije imao utjecaja na odredbe kredita, budući je banka imala šprancirani ugovor koji je samo morao potpisati.

11. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale. Nastavno na iznijeto, za presuđenje u ovoj pravnoj stvari nisu odlučni navodi tužene iznijeti u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, a kojima pojašnjava opravdanost ugovorene valutne klauzule.

12. Nije osnovan niti navod tužene kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Naime, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) važećoj u vrijeme njegova sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

13. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a nastupa 14. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. studenoga 2020., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

14. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Tonki Vulić iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio izračunati kunske protuvrijednosti anuiteta po početnom tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa koji je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno više plaćao tijekom otplate kredita te da se naznači iznos i datum dospijeća svake preplate.

14.1. Iz nalaza vještaka od 27. prosinca 2022., dopunjenog 9. travnja 2024. proizlazi da je preplaćeno tečajnih razlika usljed CHF valutne klauzule u iznosu od 7.360,89 EUR-a u anuitetima u kojima je srednji tečaj PBZ na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja PBZ na dan početka korištenja kredita.

14.2. Tužitelj je u podnesku od 11. travnja 2024. uredio točku II. tužbenog zahtjeva na način da na ime preplaćenih tečajnih razlika za razdoblje od 31. listopada 2008. do 16. siječnja 2015. potražuje ukupan iznos od 7.360,89 eura.

14.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka. Prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

15. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa je osnovano potraživanje kamate tužitelja počevši od dana dospijeća, budući je tužitelj, a što proizlazi iz nalaza i mišljena sudskog vještaka od 27. prosinca 2022., sve anuitete platio prije ili na dan dospijeća anuiteta.

15.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

16. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe od 20. svibnja 2021. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 15. veljače 2022. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 11. travnja 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 23. svibnja 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 11. studenog 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 2. rujna 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), ukupno 1.200,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 1.500,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 381,80 eura, kao i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 135,77 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 2.017,57 eura na koji mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 8. rujna 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate.

16.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 9. prosinca 2021., kojim samo požuruje zakazivanje ročišta u predmetnom spisu, dakle isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 4. travnja 2024., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, naime u istom u biti ponavlja navode koje je već iznio u tužbi. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu.

17. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 8. rujna 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Zajednički odvjetnički ured Glavaš & Šutalo u Vinkovcima

2. Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18