REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-398/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici Drago Tolić i Josip Tolić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Zadru, protiv tuženika: 1. Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, 2. H-ABDUCO d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 41, OIB: 13667298928, kojeg zastupa punomoćnik mag. iur. GB, po generalnoj punomoći pohranjenoj kod Županijskog suda u Splitu pod brojem Su- 533/2019, 3. Blue Iris Resolution d.o.o. [adresa], OIB:87064273078, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nevaljanosti upisa i brisanja upisa, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika Addiko Bank d.d. protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-184/2023-28 od 8. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-184/2023-28 od 8. siječnja 2025.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. te se potvrđuje toč. II. rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-184/2023-28 od 8. siječnja 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„1. Utvrđuje se da su ništetni pravni poslovi sklopljeni između Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, sada Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], istoga OIB-a i pok. NB pok. D, i to:

a) Ugovor o kreditu broj 211-50/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljen dana 22. veljače 2005. godine, solemniziran po javnom bilježniku Zoji Puljiz u Splitu istog dana pod brojem OV-122/05.

b) Ugovor o odobrenju okvira za financijsko pročelje broj 211-284/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljen dana 02. kolovoza 2005. godine, solemniziran po javnom bilježniku Zoji Puljiz u Splitu dana 03. kolovoza 2005. godine pod br. OV-531/05. c) Ugovor o kreditu broj 211-189/07 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 06. kolovoza 2007. godine, ovjeren po javnom bilježniku Zoji Puljiz u Splitu istog dana pod br. OV-6385/07.

2. Utvrđuje se da su ništetni pravni poslovi sklopljeni između Hypo-Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb, OIB: 87064273078, odnosno HETA Asset Resolution Hrvatska d.o.o., a sada Blue Iris Resolution d.o.o., istoga OIB-a sa sjedištem u [adresa], i pok. NB pok. D, i to:

a) Kupoprodajni ugovor sklopljen između A. J. kao vlasnika bravarsko- limarskog obrta i Hypo Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb dana 17. prosinca 2007. godine u Zagrebu sa ovjerenim potpisom NB kao vlasnika obrta kod javnog bilježnika mr.sc. Zoje Puljiz iz Splita dana 17. siječnja 2008. godine pod br. O. - 390/08,

b) Ugovor o prijeboju međusobnih potraživanja – broj 0223-021/08 sklopljen u Splitu dana 8. veljače 2008. godine između društva Legura d.o.o., bravarsko- limarskog obrta [obrt] i Hypo Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb, Podružnica Split, c) Ugovor o financijskom leasingu nekretnine HR/021100020, sklopljen između društva Legura d.o.o., bravarsko limarskog obrta [obrt] i Hypo-Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb, Podružnica Split, u Splitu, dana 19. prosinca 2007. godine, s ovjerenim potpisima zz. društva Legura d.o.o. i vlasnika bravarsko-limarskog obrta NB kod javnog bilježnika mr.sc. Zoje Puljiz iz Splita dana 17. siječnja 2008. godine br. OV-394/08 te kod javnog bilježnika Jagode Makelja Šuljić u Splitu dana 17. veljače 2009. godine pod brojem OV-2143/09.

3. Slijedom utvrđenja pod toč. 1. i 2. ove presude, utvrđuje se, da su nevaljani upisi hipoteka u korist tuženika pod 2. H-Abducco d.o.o. Zagreb (ranije, prije sklapanja Ugovora o ustupu tražbine od 22. svibnja 2014. godine u korist Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb), izvršeni na temelju rješenja Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižni odjel Stalne Službe u Kaštel Lukšiću br. Z-434/05 od 28. veljače 2005., br. Z-1626/05 od 4. kolovoza 2005. godine, br. Z-2596/07 od 29. kolovoza 2007., na nekretninama oznake:

a) čest. zem. [katastarska čestica], kuća, zgrada i dvor popisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], b) stan u zgradi sagrađenoj na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji je povezan sa cjelinom poslovnog apartmana na drugom katu ulaz "B", orijentacije istok-zapad, oznake B2.8, površine 79,40 m2, popisan u zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška], etaža 79/13047 ([broj poduloška]),

c) garaža u zgradi sagrađenoj na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji je povezan sa cjelinom garaže u podrumu 2, na zapadnoj strani objekta, oznake G1, površine 19,52 m2, kojoj se pristupa kroz zajednički ulaz na jugozapadnoj strani objekta, popisanoj u [broj poduloška], etaža 20/13047 ([broj poduloška]),

d) te da je nevaljan i upis prava vlasništva u korist Hypo-Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb, odnosno HETA Asset Resolution Hrvatska d.o.o. Zagreb, odnosno sada tuženika pod 3. Blue Iris Resolution d.o.o., OIB: 87064273078, na nekretnini oznake poslovni prostor popisan kao 102. etaža 27/9441 dijela, koji je povezan sa cjelinom poslovnog prostora br. 2., na prizemlju objekta "C" sjever, ulaz II, anagrafske oznake P. D., površine 26,70 m2, upisano u vlastovnici uloška [broj ZK uloška] pod red.br. 1/158, ([broj poduloška]),

pa se slijedom toga određuje brisanje založnih prava u "C" listu na naprijed navedenim nekretninama u ovoj presudi, kao i brisanje prava vlasništva na nekretnini oznake poslovni prostor popisan kao 102. etaža 27/9441 dijela, koji je povezan sa cjelinom poslovnog prostora br. 2., na prizemlju objekta "C" sjever, ulaz II, anagrafske oznake P. D., površine 26,70 m2, upisano u vlastovnici uloška [broj ZK uloška] pod red.br. 1/158, ([broj poduloška]),

koja će brisanja navedenih upisa založnog prava i prava vlasništva provesti Općinski sud u S., nakon pravomoćnosti ove presude.“

1.1.Rješenjem suda prvog stupnja, toč. I., dopuštena je objektivna preinaka tužbe isticanjem novog tužbenog zahtjeva uz već postojeći, iz podneska tužiteljice od 12. rujna 2024., u dijelu pod točkama 2. b i c konačno postavljenog tužbenog zahtjeva iz navedenog podneska. Toč. II. odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tužiteljica iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako nekretnine navedene u tužbenom zahtjevu tužiteljice predstavljaju bračnu stečevinu nje i njezinog pok. supruga NB. Međutim, ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda iz toč. 45. presude da je tuženik pod 1. prilikom zaključenja spornih ugovora o kreditu bio savjestan, odnosno. Prvostupanjski se sud poziva na presudu Vrhovnog suda RH, br. Rev-1449/2019 od 20. rujna 2022., ali se ne radi o primjenjivoj situaciji. Pogrešna je i ocjena kako tuženici, odnosno njihovi prednici, nisu imali razloga za bilo kakvu sumnju o vlasništvu tužitelja. Naime, pok. NB je rođen **.**.1957., umro je suspektnim suicidom 27. travnja 2008., u dobi od 51. godine života, a pravne poslove je sklapao s tuženicima u dobi od 48 godina. Te su godine dostatne da osoba, koja pregovara s tuženicima u vezi s podizanjem kredita ili kupoprodajom, ima svoju obitelj, suprugu i djecu. Također, odobreni su mu krediti u gotovo dvostruko većoj vrijednosti od vrijednosti nekretnina; pok. NB je u sklapanju spornih ugovora sudjelovao isključivo sam i osobno u različitim svojstvima i ulogama, a članovi njegove obitelji nisu bili uključeni, tako ni tužiteljica kao supruga; tuženici su i za trajanja postupka mijenjali nazive, registracije, statuse, osnivali nova društva, međusobno sklapali ugovore, a tako ne postupa savjesni stjecatelj, iako promjene nisu učinjene samo zbog ovog postupka, već na razini cijele RH. Tuženici zato, protivno ocjeni prvostupanjskog suda, nisu bili savjesni stjecatelji jer su im navedene okolnosti ukazivale na to da imaju razloga posumnjati u to da imovina označena u ugovorima pripada samo NB, da je ono što je upisano u zemljišnu knjigu različito od izvanknjižnog stanja. Prvostupanjski sud se poziva na odluku Ustavnog suda RH posl.br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011., uz naglasak na savjesnost, dobru vjeru „svih sudionika“. Ta presuda također nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari. Do početka ostavinskog postupka iza smrti pok. NB tužiteljica nije imala nikakvog saznanja o poslovima koje je njezin pok. suprug sklapao. Sklopljenim pravnim poslovima između tuženika i sada pok. NB nije stečena nikakva druga nova imovina za koju bi tužiteljica imala saznanja i sve ono što tužiteljica danas ima u svom vlasništvu i posjedu je imovina koju su ona i pok. NB stekli prije. Zato nije imala razloga da posumnja odakle njenom suprugu ta imovina niti da svoje pravo suvlasništva na imovini stečenoj u braku zaštiti traženjem upisa svog prava vlasništva u zemljišnu knjigu do 1. siječnja 2007. Pogrešno je zato sud prihvatio prigovor tuženika da tužiteljica nije bila savjesna u odnosu na kuću u [adresa] jer je propustila poduzeti potrebne mjere da svoje pravo suvlasništva učini vidljivim trećim osobama. Nakon što je 17. prosinca 2012. od Općinskog suda u Splitu primila rješenje o ovrsi br. Ovr-4312/12, u kojem je postupku ovrhovoditelj Hypo Alpe-Adria Bank d.d. pokrenuo postupak radi naplate novčane tražbine, protiv njega je uložila žalbu 20. prosinca 2012. koji postupak i sada traje pod istim poslovnim brojem, a paralelno s tom žalbom pokrenula i predmetni parnični postupak. Konačno, stjecanje prava na temelju zaštite povjerenja u zemljišnu knjigu prvi put je regulirano odredbama čl. 122. - 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 96/2017. dalje: ZV) i odredbom čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 114/2001., 100/2004., 107/2007., 152/2008., 55/2013. i 60/2013. dalje: ZZK), koji su stupili na snagu 1. siječnja 1997., s time da je prijelaznim i završnim odredbama tih zakona (čl. 224/1 ZZK-a) odgođena zaštita povjerenja u istinitost na rok od 3 godine od stupanja na snagu tog zakona za podnošenje brisovne tužbe iz čl. 123. i 129. ZZK te zaštita povjerenja u potpunost na rok od 5 godina (čl. 224/2 ZZK-a) za nekretnine u privatnom vlasništvu. Izmijenjena je i odredba članka 224/2 ZID ZZK („Narodne novine“ broj 114/01) koja je do tada uređivala petogodišnju odgodu zaštite povjerenja u potpunost zemljišne knjige, na način da je zaštita povjerenja u njenu potpunost odgođena do 1. siječnja 2007., čime do tog dana zemljišne knjige nisu pružale zaštitu povjerenja u potpunost nikome pa niti poštenim stjecateljima, koji nisu znali niti su imali razloga posumnjati da je zemljišnoknjižno stanje nepotpuno. Pogotovo se to odnosi na prednike tuženika koji su imali dovoljno razloga za sumnju u sklapanje poslova s pok. NB. Tužiteljica je propustila u tom roku tražiti i ostvariti uknjižbu svog prava suvlasništva na predmetnim nekretninama, ali budući da je imala zakonsku mogućnost to pravo ostvariti do dana odgode načela povjerenja u potpunosti zk. upisa 1. siječnja 2007., tada ni tuženicima ne ide u prilog njihove, odnosno "savjesnosti" njihovih prednika glede sklopljenih pravnih poslova prije 1. siječnja 2007. Samo taj jedan propust tužiteljice ne može se ocijeniti kao nesavjesno postupanje. Također, kuća u [adresa] stečena je dok se primjenjivao Zakon o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj: 11/1978., 45/1989., 59/1990., dalje: ZBPO) i predstavljala je zajedničku imovinu tužiteljice i pok. NB (čl. 277. ZBPO-a) kojom oni raspolažu sporazumno (čl. 283. st. 1. ZBPO-a) te je raspolaganje tom imovinom od strane jednog bračnog druga, a bez suglasnosti drugog bračnog druga, u suprotnosti s odredbom čl. 283. st. 2. ZBPO-a prema kojoj jedan bračni drug niti sa svojim udjelom u toj imovini: „ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima“. Ta je zakonska odredba trebala prednike tuženika navesti da prije sklapanja spornih ugovora provjere bračni status pok. NB i u tom pravcu zatraže očitovanje tužiteljice kao bračnog druga, ali tako nisu postupili, što također upućuje na zaključak nesavjesnosti tuženika. Sve navedeno odnosi se i na dio tužbenog zahtjeva pod toč. 2.b) i c) i upućuje na zaključak da su tuženici postupali mala fide, zbog čega je tužiteljica dokazala njihovo nesavjesno postupanje, ne samo od strane sada pok. NB, što je nesporno, nego i od strane prednika tuženika. Zato je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019. i 80/2022. dalje: ZPP) u vezi s čl. 8. ZPP-a. Predlaže preinačenje presude na način da se udovolji tužbenom zahtjevu tužiteljice.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv toč. II. rješenja iz svih zakonom dopuštenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a jer je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a trebao obvezati tužiteljicu da I. tuženiku naknadi troškove postupka jer je izgubila parnicu. Poziva se na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, između ostalog i odluku broj: Rev 308/2020-2 od 3. listopada 2023. Načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranci se, samo po sebi, ne može smatrati protivnim čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju pa i država čiji proračun nije neograničen treba uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske). Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izražena u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013.g., zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), na koju se poziva i prvostupanjski sud, navedeno je kako je primijenjenom odredbom inter alia uspostavljeno pravilo prema kojem neuspješna stranka mora platiti troškove uspješne stranke, odnosno pravilo da „gubitnik plaća“. Ni banka/trgovac ne raspolaže neograničenim resursima pa sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava ne bi trebalo biti sporno da bi i u tom slučaju I. tuženik trebao uživati zaštitu od vođenja neutemeljenih parnica. Prvostupanjski sud nije cijenio kako je tužiteljica sama doprinijela visokim troškovima postupka, da je tužba pokrenuta 2012., da je sud zatrpavala podnescima i vrijednost predmeta spora naznačenu na 202.000,00 kn. Zaključak kako tužiteljicu u ovom postupku zastupa punomoćnik koji joj je srodnik pa mu ne podmiruje odvjetničke troškove zastupanja tužiteljica, osim izjave na ročištu, nije potkrijepila materijalnim dokazima, a i on je predao troškovnik na ročištu i zatražio parnični trošak koji bi mu bio dosuđen u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva. Upravo je I. tuženiku povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva koji je tijekom trinaest godina bio primoran voditi ovaj postupak i trpjeti troškove postupka u visini 250 bodova po radnji. Iako prvostupanjski sud navodi kako je proveo test razmjernosti, ostaje njegova nepravilna, odnosno paušalna provedba s obzirom na sve gore navedeno. Počinjena je i bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je sud primijenio pravila o djelomičnom uspjehu u sporu u situaciji kada je jedna stranka u cijelosti uspjela u sporu. Počinjena je i bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da je obrazloženje kontradiktorno samome sebi te da se iz istog ne mogu iščitati razlozi zbog kojih je donesena takva odluka. Predlaže prihvaćanje žalbe i preinačenje pobijane točke II. rješenja dosudom tuženiku troškova postupka uz tražene kamate. Traži naknadu troškova žalbe.

4. Tuženik Addiko bank d.d. dostavio je odgovor na žalbu tužiteljice. Osporava njene žalbene navode. Ističe kako nije postupao mala fide te kako se prvostupanjski sud ispravno pozvao na odluke Vrhovnog suda i Ustavnog suda i dao prednost načelu povjerenja u zemljišne knjige. Predlaže odbijanje žalbe tužiteljice i potvrđivanje presude te traži naknadu troška odgovora na žalbu.

5. Tužiteljica je dostavila odgovor na žalbu tuženika Addiko bank d.d. Ističe kako je u tužbi kao vrijednost predmeta spora označila novčani iznos od 11.000,00 kn, ali je upravo na prigovor tadašnjeg tuženika Hypo Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb, na prvoj raspravi održanoj 27. srpnja 2013. određena vrijednost predmeta spora od 202.000,00 kn, a na sljedećoj je raspravi tužiteljica oslobođena od plaćanja pristojbi u ovom postupku. Sam sud je ocijenio da je tužiteljica osoba lošeg imovnog stanja i to još u vrijeme kad je bila u radnom odnosu, a nakon odlaska u mirovinu je njezino imovno stanje je postalo još teže, što je potpuno ispravno utvrdio i Općinski sud u Splitu kroz njeno saslušanje. Dosuda popisanih parničnih troškova od strane tuženika i njihova eventualna ovrha bi za tužiteljicu, bez patetike, predstavljala životnu katastrofu. Predlaže odbijanje žalbe tuženika od 23. siječnja 2025. te potvrđivanje toč. II. rješenja prvostupanjskog suda.

6. Žalbe stranaka nisu osnovane.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi ništetnost pravnih poslova i to:

- ugovora o kreditu broj: 211-50/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 22. veljače 2005., ugovora o odobrenju okvira za financijsko pročelje broj: 211-284/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog 2. kolovoza 2005., ugovora o kreditu broj: 211-189/07 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 6. kolovoza 2007., koji su svi sklopljeni između Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, sada Addiko Bank d.d., i sada pok. NB, pok. D, supruga tužiteljice;

- kupoprodajnog ugovora sklopljenog između NB, kao vlasnika bravarsko- limarskog obrta i Hypo-Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb 17. prosinca 2007.; ugovora o prijeboju međusobnih potraživanja broj: 0223-021/08 sklopljenog 8. veljače 2008. između društva Legura d.o.o., bravarsko-limarskog obrta NB i Hypo-Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb, Podružnica Split te ugovora o financijskom leasingu nekretnine HR/021100020 sklopljenog između društva Legura d.o.o, bravarsko- limarskog obrta NB i Hypo-Leasing Kroatien d.o.o. Zagreb, Podružnica Split 19. prosinca 2007., koji su sklopljeni između Hypo-Leasing Kroatien d.o.o., odnosno Heta Asset Resolution Hrvatska d.o.o., sada Blue Iris Resolution d.o.o.

7.1. Također je predmet spora i zahtjev tužiteljice da se, slijedom prethodno navedenih utvrđenja o ništetnosti, utvrdi i nevaljanost upisa hipoteka u korist tuženika H-Abduco d.o.o. Zagreb (prije sklapanja ugovora o ustupu tražbine od 22. svibnja 2014., u korist Hypo-Alpe Adria Bank d.d. Zagreb), izvršenih na temelju rješenja Općinskog suda u Splitu, zemljišnoknjižnog odjela Stalne službe u Kaštel Lukšiću broj: Z-434/05 od 28. veljače 2005., Z-1626/05 od 4. kolovoza 2005., Z-2596/07 od 29. kolovoza 2007. na nekretninama k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (stan na drugom katu povezan s cjelinom poslovnog apartmana u Splitu), k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (garaža u zgradi sagrađenoj na toj čestici) te upisa prava vlasništva u korist Hypo-Leasing Kroatien d.o.o., odnosno Heta Asset Resolution Hrvatska d.o.o., sada Blue Iris Resolution d.o.o. i to na nekretnini poslovni prostor popisan kao 102. etaža 27/9441 dijela koji je povezan s cjelinom poslovnog prostora br. 2., na prizemlju objekta "C", ulaz II, anagrafske oznake Put Duilova 10a, površine 26,70 m2, upisan u vlastovnicu uloška [broj ZK uloška] pod red.br. 1/158 ([broj poduloška]), koja će brisanja založnih prava te prava vlasništva na navedenim nekretninama provesti Općinski sud u Splitu po pravomoćnosti presude.

8. Prvostupanjski sud odbio je takav tužbeni zahtjev tužiteljice uz zaključak kako, iako su predmetne nekretnine u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora predstavljale bračnu stečevinu tužiteljice i njenog supruga NB, svakog u ½ dijela (izvanknjižno suvlasništvo, a upisano zemljišnoknjižno vlasništvo isključivo supruga NB), ta okolnost, zbog utvrđene nesavjesnosti tužiteljice u pogledu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (savjesnosti tuženika Addiko Bank d.d. u pogledu nje), odnosno savjesnosti stranaka u pogledu preostalih nekretnina prilikom raspolaganja njima, ne dovodi do ništetnosti tih ugovora prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021., dalje: ZOO-a) u vezi s mjerodavnim odredbama ZBPO-a i Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj: 162/98., dalje: ObZ/98) koji je bio na snazi do 22. srpnja 2003. i odredbom čl. 61. ZV-a, time ni do nevaljanosti izvršenih upisa založnih prava i prava vlasništva, potom i brisanja tih prava.

9. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

10. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ukazuje tužiteljica iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a ni one na koje ukazuje tuženik iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 4. i 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

11. Više nije sporno da su tužiteljica i njen suprug NB u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bili izvanknjižni suvlasnici predmetnih nekretnina, svako od njih u ½ dijela, sve na temelju bračne stečevine; da je kao zemljišnoknjižni vlasnik tih nekretnina cijelo vrijeme bio upisan samo suprug tužiteljice NB, a koji se takvim nesporno predstavljao i u pravnom prometu s tuženicima; da je on umro **.**.2008., a tužiteljica tek nakon ostavinskog postupka 2009. (poslovni broj O- 49/2009 iza pok. NB) saznala za nekretnine koje je njen suprug 2001. stekao na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog s prodavateljem Dal Kon Ing d.o.o. 2001.

12. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, i dokazivanjem, savjesnom i brižljivom ocjenom dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, pravilno prema odredbi čl. 8. ZPP-a, utvrdio i sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da su tužiteljica i sada pok. NB bili u braku od 22. rujna 1979. do 27. travnja 2008., kada je brak prestao smrću NB;

- da se obiteljska kuća (k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) počela graditi nakon što su ona i NB sklopili brak (1979.) te da se gradila tri do četiri godine sredstvima stečenima radom;

- da se NB počeo baviti i privatnim bravarsko-limarskim poslom;

- da je tužiteljica za postojanje ostalih nekretnina (stana, poslovnih prostora, garaže) saznala nakon ostavinske rasprave iza. pok supruga poslovni broj O-49/2009, kada je od inženjera Dal Kon Ing dobila informaciju da je to društvo njezinom pokojnom suprugu, kao kompenzaciju za obavljeni rad, predalo u vlasništvo poslovni prostor i stan, a da u vremenskom razdoblju u kojemu su dizani krediti nije primijetila nikakav veći priliv novca u zajedničko domaćinstvo;

- da tužiteljica niti na jednoj nekretnini nije upisana kao vlasnica ili suvlasnica, s time da se na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije upisala kao suvlasnica jer je bila patrijarhalno odgojena, nije sumnjala u svog muža niti smatrala nužnom uknjižbu svog suvlasništva na nekretninama;

- da je prema Ugovoru o odobrenju okvira za financijsko praćenje broj 211-284/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama Hypo Alpe Adria Bank d.d. (prednik tuženika pod 1.) Bravarsko- limarskom obrtu sa sjedištem u [adresa], za kojeg sva prava i obveze preuzima vlasnik NB, suprug tužiteljice, odobrava okvir za financijsko praćenje u iznosu od 350.000,00 eura, pri čemu su se ugovorne strane suglasile da će se postojeće obveze korisnika okvira prema Banci po Ugovorima o kreditu broj 211-50/2005, 620/2003, 211-9/2005, 211-114/2005, 211-160/2005 i Ugovoru o odobrenju okvirnog kredita broj 211-88/2004, zatvoriti pojedinačnim ugovorima iz odobrenog iznosa kredita, ugovoreno je trajanje okvira do 1. kolovoza 2007., sve uz osiguranje potraživanja banke po osnovi odobrenog okvira, između ostalog, i zasnivanjem založnog prava na nekretninama u korist Banke: - na 1. zk tijelu, čest. zem. [katastarska čestica], opisano kao kuća površine 94 m2, zgrada površine 26 m2, dvor površine 61 m2, vlasništvo založnog dužnika, K. O. [katastarska općina]; - u [broj poduloška], Z. U. [broj ZK uloška], na 79/13047 dijela čest. zem. [katastarska čestica] koji je povezan s cjelinom poslovnog apartmana na drugom katu, ulaz B, orijentacija istok-zapad, oznake B 2.8, površine 79,40 m2, upisano u vlastovnici uloška pod rednim brojem 1/181, K. O. [katastarska općina],

- u [broj poduloška], Z. U. [broj ZK uloška] na 20/13047 dijela č. zem. [katastarska čestica], koji je povezan s cjelinom garaže u podrumu 2 na zapadnoj strani objekta, oznake G1, površine 19,52 m2, sve vlasništvo založnog dužnika NB;

- da je prema Ugovoru o kreditu broj 211-189/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenom između Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb (prednika tuženika pod 1.), Bravarsko-limarskog obrta vl. NB, kao korisnika kredita, i NB, kao jamca platca, založnog dužnika i zalogodavatelja, banka odobrila korisniku kredita devizni kredit u iznosu od 580.000,00 CHF za obrtna sredstva, do 1. rujna 2018., s time da su stranke radi osiguranja potraživanja banke po osnovi odobrenog okvira ugovorile, između ostalog, i zasnivanje založnog prava u korist banke na istim nekretninama kao u prethodnoj alineji, sve u vlasništvu založnog dužnika NB;

- da iz kupoprodajnog ugovora br. 60/01, zaključenog 3. travnja 2001. između Dal- Kon Ing d.o.o., kao prodavatelja i NB, kao kupca, proizlazi kako su predmeti kupoprodaje nekretnine navedene u prethodnim dvjema alinejama, kupljenima za kupoprodajnu cijenu od 216.490,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.

13. Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud zbog jasno i argumentirano iznesenih razloga o njemu. Sadržajem žalbe ga tužiteljica nije uspjela dovesti u pitanje.

14. Prvostupanjski sud je na odlučno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev tužiteljice.

14.1. Pravilno je zaključio kako su sve nekretnine koje su korištene kao sredstvo osiguranja tuženih za njihova potraživanja u navedenim ugovorima u trenutku njihovog zaključenja bile u suvlasništvu tužiteljice i njenog supruga NB, svakog u ½ dijela jer se radilo o njihovoj bračnoj stečevini, po samom zakonu stečenoj imovini i to k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] po ZBPO-u, jednakim doprinosima (koji je važio do 1. srpnja 1999.), odnosno preostaloj, stečenoj 2001. po ObZ/98 (koji je važio do 22. srpnja 2003), u jednakim dijelovima po samoj zakonskoj presumpciji.

14.2. Ovaj sud, s time u vezi, prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda da, iako je riječ o pravnim poslovima zaključenima samo po jednom bračnom drugu (NB), a predmet kojih je zajednička imovina bračnih drugova, odnosno suvlasništvo u ½ dijela svakog od njih (ostale nekretnine), takvi pravni poslovi zato nisu ništetni samo zbog toga što je riječ o takvoj imovini bračnih drugova za koju NB nije imao suglasnost tužiteljice (kao supruge) za raspolaganje njima u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a (ranije čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje ZOO/91). Valjanost tih pravnih poslova ispravno je u konkretnim okolnostima procjenjivao ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika predmetnog pravnog posla, uključujući i tužiteljicu koja nije bila sudionik tog odnosa, a samo bi posljedica utvrđivanja ništavosti tog posla za posljedicu imala derogiranje načela povjerenja u zemljišne knjige u korist trećih, što ovdje nije slučaj.

14.3. Prvostupanjski sud pravilno primjenjuje i citira mjerodavne odredbe ZV-a o režimu raspolaganja stvarima u zajedničkom vlasništvu i suvlasništvu, kako je to podrobnije navedeno u toč 36. obrazloženja presude, sve cijeneći vrijeme zaključenja ugovora (2005. do 2007.), koje zato ovaj sud neće ponavljati (čl. 57., 61., 37. st. 5., 39. st. 1., 41. st. 1., 124. st. 1., 122. st. 2. ZV-a). Obrazlažući postojanje ili nepostojanje dobre vjere ugovornih stranaka i treće osobe (ovdje tužiteljice) u vezi sa stjecanjem stvarnih prava tuženika, odnosno njihovih pravnih prednika na predmetnim nekretninama (budući da je suprug tužiteljice tim pravnim poslovima nesporno nesavjesno raspolagao i suvlasničkim dijelom nekretnine tužiteljice neupisanim u zemljišne knjige), pravilno svoju ocjenu zasniva na odredbi čl. 122. st. 2. ZV-a, ali i pravnom shvaćanju iz odluke Ustavnog suda RH posl.br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011., uz naglasak na potrebu ispitivanja savjesnosti, dobre vjere „svih sudionika“ (što podrazumijeva i tužiteljicu, suprugu NB).

14.4. Odredbom čl. 122. st. 1. ZV-a propisano je kako se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. St. 2. tog članka propisano je kako je stjecatelj u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar ne pripada otuđivatelju, a prema st. 3. istog članka nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

15. Tužiteljica je, u kontekstu navedene odluke Ustavnog suda RH, kako to i prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje u pogledu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], bila nesavjesna jer je svjesno propustila zaštititi svoje pravo suvlasništva na način da ga učini vidljivim u zemljišnoj knjizi. Usprkos činjenici što je kuća na njoj sagrađena do 1983. i znajući kako je samo njen suprug NB upisan kao vlasnik te nekretnine, do smrti NB (vođenje ostavinskog postupka) nije poduzimala nikakve mjere (zahtijevala upis, pokrenula parnični postupak radi utvrđenja prava suvlasništva) kako bi zaštitila svoje pravo vlasništva i učinila ga vidljivim u zemljišnoj knjizi.

15.1. U odnosu na preostale nekretnine, pravilno je zaključeno da je tužiteljica bila savjesna jer nije bila upoznata sa zaključenim ugovorima koji su predmet tužbenog zahtjeva niti je znala za postojanje poslovnih prostora i garaže, ali i da su tuženici u pogledu njih također bili savjesni jer u trenutku sklapanja pravnih poslova po njihovim prednicima ni u trenutku kad su zahtijevali upise nisu znali niti su, s obzirom na okolnosti, imali dovoljno razloga posumnjati u to da stvar ne pripada NB, suprugu tužiteljice. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u primjenjivoj situaciji, u svojoj odluci broj Rev-1449/2019-2 od 20. rujna 2022., izrazio pravno shvaćanje da, i kada su dva sudionika pravnog odnosa savjesna, odnosno kada je jedan od njih treća osoba - stjecatelj u dobroj vjeri, a druga bračni drug koji nije bio sudionik pravnog posla (ali je za posljedicu imao opterećenje nekretnine ili gubitak prava vlasništva), polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige (čl. 122. ZV-a), prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Tuženici (njihovi prednici) su se pouzdali u podatke iz zemljišne knjige, kao javnog registra, u izvatke iz zemljišne knjige, kao javne isprave, a prema kojima je tužiteljičin suprug bio jedini vlasnik navedenih nekretnina, što je i on tvrdio. Pritom, ni zaposlenik koji je kontaktirao s njim ni iz čega nije mogao zaključiti da tome ne bi bilo tako pa tuženike, kao savjesne stjecatelje, štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige na koje se pozivaju. Zato je pravilo da, i onda kada je bračni drug bio savjestan i nije znao za raspolaganja drugog bračnog druga, odnosno kada su stjecatelj i takav bračni drug istodobno bili u dobroj vjeri, prednost ima zaštita načela povjerenja u zemljišne knjige. Stoga se prvostupanjski sud pravilno poziva na spomenutu odluku Vrhovnog suda.

15.2. Okolnosti koje žalbom ističe žaliteljica (da je NB u vrijeme zaključivanja ugovora mogao imati suprugu i djecu; da sklapanjem spornih ugovora s prednicima tuženika nije došlo do povećanja vrijednosti bračne stečevine niti je tužiteljici poznato u koje je svrhe pok. suprug NB upotrijebio sredstva dobivena tim ugovorima; da je u sklapanju tih pravnih poslova, kao jedini sudionik, u višestrukim ulogama, sudjelovao isključivo suprug tužiteljice pok. NB, bez bilo kojeg člana svoje obitelji, u potpunoj tajnosti; da vrijednost odobrenih kredita i novčanih iznosa koji su navodno isplaćeni pok. NB znatno premašuje ukupnu vrijednost cjelokupne bračne stečevine, odnosno imovine tužiteljice i pok. NB; da su se tuženici kroz to razdoblje, na nivou cijele države, statusno mijenjali i da su mijenjali i tvrtke, ne dovode u pitanje ocjenu prvostupanjskog suda o savjesnosti tuženika, odnosno njihovih pravnih prednika. Naime, te okolnosti, same po sebi ni u svojoj ukupnosti, ne govore o nesavjesnosti tuženih i njihovih pravnih prednika, o njihovom znanju ili mogućnosti znanja za stvarno izvanknjižno vlasništvo predmetnih nekretnina. Naprotiv, očito je sada pok. NB od obitelji (kako žaliteljica navodi „u potpunoj tajnosti“) tajio pravne poslove koje zaključuje, poslove kojima je zalagao te nekretnine i koristio ih kao sredstvo osiguranja otplate kredita. Sredstva je očito mogao steći jedino prikrivajući činjenicu da se radi o njegovoj bračnoj stečevini i od tuženih (njihovih pravnih prednika). Iako je NB prilikom zaključenja ugovora doista mogao imati suprugu i djecu, moguće je da osoba tih godina i nema obitelj, ali i da se, i ako ima obitelj, radi o njegovoj posebnoj imovini. Okolnost da eventualno vrijednost kredita premašuje vrijednost nekretnina koje su predmet založnog prava ne upućuje na nesavjesnost tuženih (njihovih pravnih prednika) jer je očito postojala procjena tuženih da vrijednost nekretnina osigurava vraćanje danih kredita.

16. Žaliteljica neosnovano tvrdi da tuženici nemaju pravo na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige iz čl. 122. ZV-a i zbog odgode primjene takve zaštite. Naime, prema odredbi čl. 388. st. 5. ZV-a zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena tim Zakonom neće se primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe unutar roka od pet godina od stupanja tog Zakona na snagu, ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ovaj Zakon stupio na snagu. Dakle, zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga je tom odredbom odgođena samo u odnosu na nekretnine na kojima je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ZV stupio na snagu, što ovdje nesporno nije slučaj pa se ta odredba ne primjenjuje u ovom slučaju. Zbog navedenog, ovaj sud u potpunosti prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju, a prema već navedenim utvrđenim činjenicama u odnosu na tuženike, valja primijeniti načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige jer su postupali u dobroj vjeri, budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako nisu znali ni mogli znati da je eventualno izvanknjižno stanje drugačije od knjižnog stanja pa glede svojih stjecanja stvarnih prava i uživaju zaštitu, odnosno da tužiteljica na kojoj je teret dokaza suprotnog to nije dokazala.

16.1. Žaliteljica pogrešno tumači i odredbu čl. 224. st. 2. ZZK-a. Odredbom čl. 224. st. 2. ZZK-a propisano je da su izvanknjižni nositelji stvarnih prava dužni do 1. siječnja 2007. pokrenuti postupak za upis stvarnog prava glede nekretnina u zemljišnim knjigama, ali ta odredba može samo imati značaj poziva vlasnicima koji svoje stvarno pravo još nisu upisali da to što prije i učine (takvo je i pravno shvaćanje Ustavnog suda RH U-III/1830/2007. od 22. travnja 2009.). Ona, dakle, nema značaj odgode primjene načela povjerenja u zemljišne knjige, nego u konačnici upućuje na zaključak da je jedino relevantno ono što je upisano u zemljišnoj knjizi.

17. Ovaj sud zato prihvaća zaključak kako su tuženici postupali u dobroj vjeri, ne znajući da je izvanknjižno stanje drugačije od knjižnog stanja, zbog čega u pogledu stečenih stvarnih prava na nekretninama uživaju zaštitu zbog povjerenja u zemljišne knjige.

18. Stoga je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

19. Prvostupanjski sud je odlukom o trošku, protivno žalbi tuženika Addiko d.d., na odlučno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odlučivši kako će svaka stranka snositi svoje troškove postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, uz primjenu čl. 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/1997., 14/2002., 14/2002., 1/2006. i 13/2017.; dalje: Konvencija). Odluku je pravilno obrazložio, bez počinjenja bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i na utvrđeno stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Valja reći kako tuženici H-ABDUCO d.o.o. i Blue Iris Resolution d.o.o. protiv takve odluke nisu ni izjavili žalbu, očito je prihvativši.

19.1. Tužiteljica doista nije uspjela u ovoj parnici ni protiv jednog tuženika. Za takvu situaciju je u ZPP-u predviđeno donošenje odluke prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojem troškove snosi stranka koja je parnicu izgubila (ovdje tužiteljica). Međutim, u iznimnim slučajevima potpunog stranačkog neuspjeha u sporu, ipak se može odlučiti drugačije, kada bi se u suprotnom radilo o povredi konvencijskih prava (ovdje tužiteljice). Ovaj sud podržava takvu ocjenu prvostupanjskog suda u odnosu na tužiteljicu, u svjetlu svih okolnosti ovog slučaja. Protivno žalbi, prvostupanjski sud nije ni primijenio odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a, nego čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, što je u skladu i s odlukom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13).

19.1.1. Tuženici su nesporno zatražili naknadu troška postupka (kao stranke koje su u parnici uspjele) i to u ukupnom iznosu od 35.455,09 eura (I. tuženik 17.482,23 eura, II. tuženik 2.187,50 eura, III. tuženik 15.785,36 eura). Radi se o iznimno visokim troškovima postupka čije bi plaćanje, i po ocjeni ovog suda, dovelo do povrede konvencijskog prava tužiteljice na mirno uživanje vlasništva.

19.1.2. Tužiteljica, s obzirom na dotadašnju ustaljenu sudsku praksu (U-III-493/2002 od 13. listopada 2004., U-III-821/07 od 11. lipnja 2008.), koja se izmijenila donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011., nije prilikom podnošenja tužbe 2012. ni mogla posve predvidjeti svoje izglede za uspjeh, što također govori o iznimnosti ovog slučaja.

19.1.3. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari bilo je utvrđenje ništetnosti i uspostava prijašnjeg stanja. Iako je tužiteljica odbijena s takvim tužbenim zahtjevom, u postupku je ipak dokazala ono što je tijekom postupka bilo sporno (do donošenja pobijane presude) - da je u trenucima zaključenja spornih ugovora i raspolaganjima izvršenima po njenom suprugu (kao jedinom upisanom zemljišnoknjižnom vlasniku) on tim ugovorima raspolagao i njenom imovinom koju je stekla kao bračnu stečevinu (u jednakom dijelu kao i suprug), što je bilo prethodno pitanje o kojem se raspravljalo tijekom cijelog parničnog postupka. Kako je već navedeno, u trenutku podnošenja tužbe 2012. još uvijek nije bila ustaljena praksa nacionalnih sudova prema odluci U- III-103/2008 od 14. lipnja 2011. Naime, i iz te odluke proizlazi kako je prije njenog donošenja postojalo drugačije stajalište sudske prakse po kojem se, kada bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine (iako se radi o bračnoj stečevini, zajedničkoj imovini bračnih drugova), raspolaže tom nekretninom u korist treće osobe, radilo o apsolutno ništetnom pravnom poslu, zbog čega bi prestalo važiti načelo povjerenja u zemljišne knjige u korist treće osobe. Odluka Ustavnog suda donesena je 2011., a tužiteljica je tužbu podnijela 2012. pa je, zbog još tada neustaljene sudske prakse, u trenutku podnošenja tužbe mogla imati legitimna očekivanja u svoj uspjeh u postupku.

19.1.4. Također, tužiteljica u ovoj pravnoj stvari, kako to proizlazi iz tužbe, nije bila vođena lukrativnim pobudama jer je u tužbi vrijednost predmeta spora naznačila s 11.000,00 kuna (1.459,95 eura), a vrijednost predmeta spora određena je potom, na ročištu, po prigovoru tuženika, u iznosu od 202.000,00 kuna (26.810,00 eura). Dakle, tužiteljica nije preuveličavalala vrijednost tužbenog zahtjeva pa negativne posljedice povišenog označavanja vrijednosti predmeta spora ne proizlaze iz njenih postupanja. S druge strane, vrijednost troškova tuženih premašuje i povećanu vrijednost predmeta spora po prvostupanjskom sudu. Osim toga, visina nagrade prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/2009.), važećoj u trenutku podnošenja tužbe po tužiteljici te vrijednost boda po njoj (po Tbr. 50. 10 kuna, odnosno 1,32 eura) i visina nagrade prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i vrijednost boda po njoj (Tbr. 52. 2,00 eura) u trenutku zaključenja rasprave, prema kojoj su troškovi zastupanja i odmjereni, značajno su se povisili (visina boda za čak 66%), što se tužiteljici nikako ne može staviti na teret, a utjecalo je na visinu troškova.

19.2. Ovaj sud prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja o lošem imovnom stanju tužiteljice koja je 2012., dok je još bila u radnom odnosu, imala ukupna primanja u iznosu od 35.931,27 kn (4.768,89 eura godišnje, odnosno 397,40 eura mjesečno), a sada u mirovini ima i manja primanja u odnosu na troškove života. Nije imala ni sredstava za plaćanje troškova sprovoda pok. supruga (u čemu su joj pomogle kolege iz Grada Kaštela), a u ovom postupku zastupa je punomoćnik koji joj je srodnik pa mu ne podmiruje odvjetničke troškove zastupanja.

20. Slijedom svega navedenog u toč. 19. ovog obrazloženja, ocjena je ovog suda kako je prvostupanjski sud pravilno izvršio test ravnomjernosti radi ocjene da li bi obvezivanjem tužiteljice na plaćanje troškova tuženicima došlo do povrede njenog prava na mirno uživanje njenog vlasništva, utvrdivši kako bi njenim obvezivanjem došlo do takve povrede, što je u skladu i s pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava izraženim u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13). Zaključak prvostupanjskog suda kako bi plaćanje parničnih troškova tuženicima za tužiteljicu predstavljalo nerazmjeran i prekomjeran teret i dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju zato, u ovom iznimnom slučaju, prihvaća i ovaj sud.

20.1. Iako će tuženik Addiko bank d.d. ovakvom odlukom podnijeti teret svojih troškova u ovome postupku, a uspio je u pogledu merituma spora, ipak se radi o iznimnom slučaju, kako je već pojašnjeno. Jasno je pritom kako ni žalitelj ne raspolaže neograničenim resursima i da i on treba uživati zaštitu od vođenja neutemeljenih parnica, ali je on ipak banka koja uspješno posluje u Republici Hrvatskoj i njegova financijska situacija notorno je nemjerljiva s utvrđenim imovnim stanje tuženice pa će zato zasigurno značajno lakše podnijeti teret svojim troškova od razmatranog tereta tužiteljice.

21. Stoga je odbijena žalba tuženika i potvrđeno i pobijano rješenje prvostupanjskog suda o troškovima postupka (toč. II.) prema odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

22. Budući da su žalbe stranaka odbijene, odbijeni su i njihovi zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka, sve prema odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

U Puli 8. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić