REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4305/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivi Babić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 1. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika FA, odvjetničkog vježbenika, dana 5. rujna 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 6.1. (NAKNADE) Ugovora o kreditu broj: 762031 između tužiteljice VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 (ranije: Nova hrvatska banka dioničko društvo, Volksbank d.d. i Sberbank d.d.):

"6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,40% (jedancijelihčetiriposto) od iznosa kredita, minimalno – kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 172,12 EUR s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, sa zakonskom zateznom kamatom od 17. studeni 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi koja se obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi joj prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.204,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 5. rujna 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d., 15. studenog 2004. sklopila Ugovor o kreditu broj: 762031 kojim joj je prednik tuženika odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti 18.648,00 CHF po srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan isplate. Namjena kredita je bila kupnja osobnog automobila. Predmetnim Ugovorom o kreditu također je predviđeno u čl. 6. istog da se plaća naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 1,40% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, koja odredba je ništetna. Tuženik je tužiteljici s te osnove prilikom isplate kredita, 17. studenog 2004. naplatio 1.296,83 kn, iako nije imao nikakvih troškova obrade kredita, a trošak solemnizacije kod javnog bilježnika platila je tužiteljica, sukladno odredbama Ugovora o kreditu. Iz Potvrde izdane od strane tuženika ,3. srpnja 2024. razvidan je iznos naplaćene „ulazne naknade“ odnosno administrativne naknade koji odgovara iznosu od 172,12 EUR. O toj ugovornoj odredbi stranke nisu pregovarale, niti je postojala mogućnost pregovora i tužiteljica kao korisnica kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredbi. Ugovor o kreditu bio je unaprijed pripremljen od strane tuženika, te je takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, radi čega je takva odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Stoga ustaje tužbom i tužbenim zahtjevom kojim traži da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu čl. 6.1. Ugovora o kreditu te naloži tuženiku da joj isplati 172,12 EUR s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, uvećano za zateznu kamatu i troškove parničnog postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Ističe prigovor zastare. Navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,40 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje iste. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu (stranica 6-11 spisa), iznosi troškova obrade kredita (stranica 12 spisa), dopis prednika tuženika od 8. studeni 2011. (stranica 18 spisa), otplatna tablica po kreditu (stranica 20-22 spisa), kartica prometa po kreditu (stranica 23-30 spisa), dopis tuženika od 3. srpnja 2024. (stranica 31 spisa) te je saslušana tužiteljica (stranica 82 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su 15. studenog 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj: 762031,

- da je čl. 6.1. tog Ugovora o propisana naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja se naplaćuje jednokratno 1,40% od iznosa kredita, minimalno u visini 500,00 kn i naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj

6. Prijeporno je:

- je li ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada u visini 1,40% od iznosa kredita (čl. 6.1. Ugovora o kreditu) ništetna, te posljedično tomu

- ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa koji je naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita,

- je li tražbina tužiteljice u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kupovala vozilo i od strane auto kuće je upućena kod javnog bilježnika radi potpisa Ugovora o kreditu. Kada je došla tamo predočen joj je unaprijed sastavljen Ugovor koji je pročitala i potpisala. Mislim da tamo nitko nije bio od strane banke. Sada ne može precizirati iznos koji joj je naplaćen na ime naknade, ali zna da je bilo napisano u Ugovoru da je ista u postotku. Kod bilježnika nije ni imala koga pitati vezano za istu ugovornu odredbu jer nikoga od strane banke nije ni bilo. U vrijeme sklapanja Ugovora nije bila vlasnica obrta ili trgovačkog društva. Po zanimanju je inženjer geodezije. Kupljeno vozilo nije davala u najam ili zakup i danas ga koristi.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv, te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici prijepornu ugovornu odredbu.

10. U čl. 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu 15. studenog 2004. utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu čl. 6.1. tog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada u visini 1,40% od iznosa kredita, minimalno u visini 500,00 kn i naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. U Ugovoru, međutim, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da joj u vrijeme pregovaranja oko uvjeta zaključenja Ugovora o kreditu nisu bili pojašnjeni svi uvjeti odnosno sve stavke toga ugovora, da o uvjetima nije mogla pregovarati, da je vidjela stavku u kojoj se navodi da postoji naknada za prijevremenu otplatu kredita, ali joj nije objašnjeno što ta naknada znači, odnosno iz kojeg razloga se plaća niti je bila upoznata s parametrima koji utječu na visinu te naknade, već je ona bila unaprijed određena.

13. Tužena niti ne poriče činjenicu da se s tužiteljicom o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je tužiteljica, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imala mogućnost zatražiti zaposlenike tužene za pojašnjenje tih odredbi te ističe da su joj sve informacije o pravima i obvezama iz ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora te je u trenutku sklapanja ugovora bila u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sama se informirati o svim uvjetima ugovora.

14. Iz stipulacije sporne odredbe (čl. 6.1. Ugovora) koja je standardna, evidentno je da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom niti je tužiteljica obaviještena na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljicom o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koja ima svojstvo potrošača.

15. Naime prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

16. Pri tome se napominje da je predmetna odredba jasna i razumljiva, međutim, ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, te se ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

17. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

19. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

20. Visina tražbine tužiteljice proizlazi iz dopisa samog tuženika od 3. srpnja 2024. (stranica 31 spisa) iz kojeg proizlazi, među ostalim, da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena administrativna naknada 17. studenog 2004. u iznosu tada 1.296,83 kn, sada 172,12 EUR.

21. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje: ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ovom odlukom utvrđena ništetnost prijeporne ugovorne odredbe, to će tek njezinom pravomoćnosti početi teći zastarni rok.

22. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.454,12 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

23. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 3.3.2025., 1.9.2025. i 5.9.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 250 bodova), sastav podneska od 3.9.2024. (Tbr. 8. toč. 1. OT 100 bodova), odnosno ukupno 440 bodova ili 900,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 225,00 EUR, što ukupno iznosi 1.125,00 EUR. Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 EUR i presudu 53,09 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 1.204,64 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

24. Budući da je tužiteljica tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 5. rujna 2025. do isplate.

25. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 5. rujna 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice uz rj za sp na presudu

- pun. tuženika