Poslovni broj: P-2076/2022-26

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja JF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave dana 25. lipnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja VF, odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tužitelja Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru, te zamjenika punomoćnika tuženika UF, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Marinović i partneri iz Zadra, te objave 5. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-4249742 zaključen između tužitelja i tuženika dana 10. srpnja 2007. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 11.050,35 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 150,34 EUR sa kamatom od 31.8.2007 godine

− iznos od 147,97 EUR sa kamatom od 30.9.2007 godine

− iznos od 147,68 EUR sa kamatom od 31.10.2007 godine

− iznos od 152,88 EUR sa kamatom od 30.11.2007 godine

− iznos od 152,08 EUR sa kamatom od 31.12.2007 godine

− iznos od 154,85 EUR sa kamatom od 31.1.2008 godine

− iznos od 156,37 EUR sa kamatom od 29.2.2008 godine

− iznos od 158,97 EUR sa kamatom od 31.3.2008 godine

− iznos od 155,06 EUR sa kamatom od 30.4.2008 godine

− iznos od 154,46 EUR sa kamatom od 31.5.2008 godine

− iznos od 156,38 EUR sa kamatom od 30.6.2008 godine

− iznos od 153,56 EUR sa kamatom od 31.7.2008 godine

− iznos od 153,70 EUR sa kamatom od 31.8.2008 godine

− iznos od 155,37 EUR sa kamatom od 30.9.2008 godine

− iznos od 168,02 EUR sa kamatom od 31.10.2008 godine

− iznos od 159,55 EUR sa kamatom od 30.11.2008 godine

− iznos od 170,32 EUR sa kamatom od 31.12.2008 godine

− iznos od 171,97 EUR sa kamatom od 31.1.2009 godine

− iznos od 172,72 EUR sa kamatom od 28.2.2009 godine

− iznos od 173,54 EUR sa kamatom od 31.3.2009 godine

− iznos od 173,94 EUR sa kamatom od 30.4.2009 godine

− iznos od 170,73 EUR sa kamatom od 31.5.2009 godine

− iznos od 168,37 EUR sa kamatom od 30.6.2009 godine

− iznos od 169,00 EUR sa kamatom od 31.7.2009 godine

− iznos od 170,24 EUR sa kamatom od 31.8.2009 godine

− iznos od 170,13 EUR sa kamatom od 30.9.2009 godine

− iznos od 168,88 EUR sa kamatom od 31.10.2009 godine

− iznos od 171,23 EUR sa kamatom od 30.11.2009 godine

− iznos od 173,13 EUR sa kamatom od 31.12.2009 godine

− iznos od 175,82 EUR sa kamatom od 31.1.2010 godine

− iznos od 175,20 EUR sa kamatom od 28.2.2010 godine

− iznos od 178,86 EUR sa kamatom od 31.3.2010 godine

− iznos od 178,16 EUR sa kamatom od 30.4.2010 godine

− iznos od 179,51 EUR sa kamatom od 31.5.2010 godine

− iznos od 191,21 EUR sa kamatom od 30.6.2010 godine

− iznos od 188,80 EUR sa kamatom od 31.7.2010 godine

− iznos od 196,15 EUR sa kamatom od 31.8.2010 godine

− iznos od 193,61 EUR sa kamatom od 30.9.2010 godine

− iznos od 189,53 EUR sa kamatom od 31.10.2010 godine

− iznos od 198,15 EUR sa kamatom od 30.11.2010 godine

− iznos od 209,12 EUR sa kamatom od 31.12.2010 godine

− iznos od 201,35 EUR sa kamatom od 31.1.2011 godine

− iznos od 204,07 EUR sa kamatom od 28.2.2011 godine

− iznos od 200,61 EUR sa kamatom od 31.3.2011 godine

− iznos od 201,23 EUR sa kamatom od 30.4.2011 godine

− iznos od 215,94 EUR sa kamatom od 31.5.2011 godine

− iznos od 217,37 EUR sa kamatom od 30.6.2011 godine

− iznos od 229,32 EUR sa kamatom od 31.7.2011 godine

− iznos od 223,02 EUR sa kamatom od 31.8.2011 godine

− iznos od 216,12 EUR sa kamatom od 30.9.2011 godine

− iznos od 214,65 EUR sa kamatom od 31.10.2011 godine

− iznos od 214,12 EUR sa kamatom od 30.11.2011 godine

− iznos od 217,40 EUR sa kamatom od 31.12.2011 godine

− iznos od 220,25 EUR sa kamatom od 31.1.2012 godine

− iznos od 220,64 EUR sa kamatom od 29.2.2012 godine

− iznos od 218,66 EUR sa kamatom od 31.3.2012 godine

− iznos od 220,00 EUR sa kamatom od 30.4.2012 godine

− iznos od 220,91 EUR sa kamatom od 31.5.2012 godine

− iznos od 219,37 EUR sa kamatom od 30.6.2012 godine

− iznos od 219,78 EUR sa kamatom od 31.7.2012 godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 10. srpnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Usvaja se podredni tužbeni zahtjev kako slijedi:

1. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovor o kreditu broj: 138-50-4249742 zaključen između tužitelja i tuženika dana 10. srpnja 2007. godine, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 10. srpnja 2007. godine pa na dalje.

2. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 1.732,02 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 1,82 EUR sa kamatom od 31.08.2007. godine

− iznos od 1,03 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine

− iznos od 0,25 EUR sa kamatom od 31.12.2007. godine

− iznos od 2,96 EUR sa kamatom od 31.01.2008. godine

− iznos od 4,44 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine

− iznos od 6,99 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine

− iznos od 3,16 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine

− iznos od 1,65 EUR sa kamatom od 31.05.2008. godine

− iznos od 3,51 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine

− iznos od 0,77 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine

− iznos od 0,91 EUR sa kamatom od 31.08.2008. godine

− iznos od 2,53 EUR sa kamatom od 30.09.2008. godine

− iznos od 14,83 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

− iznos od 6,59 EUR sa kamatom od 30.11.2008. godine

− iznos od 17,07 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

− iznos od 18,67 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine

− iznos od 19,40 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine

− iznos od 17,40 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

− iznos od 17,78 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

− iznos od 14,71 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine

− iznos od 12,46 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

− iznos od 13,06 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

− iznos od 14,25 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

− iznos od 14,14 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine

− iznos od 12,94 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine

− iznos od 15,20 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

− iznos od 17,01 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

− iznos od 19,58 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine

− iznos od 18,99 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine

− iznos od 22,48 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

− iznos od 21,82 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

− iznos od 23,11 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine

− iznos od 34,29 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

− iznos od 31,37 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine

− iznos od 39,02 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

− iznos od 36,59 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

− iznos od 32,68 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine

− iznos od 40,93 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

− iznos od 51,41 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

− iznos od 43,99 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

− iznos od 46,59 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

− iznos od 43,28 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

− iznos od 43,88 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

− iznos od 57,93 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

− iznos od 59,30 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

− iznos od 71,05 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine

− iznos od 65,02 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

− iznos od 58,41 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

− iznos od 57,70 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

− iznos od 57,19 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

− iznos od 60,34 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

− iznos od 63,09 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

− iznos od 63,46 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

− iznos od 61,56 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

− iznos od 62,84 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

− iznos od 63,72 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

− iznos od 62,24 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine

− iznos od 62,63 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 10. srpnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.181,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se preko dosuđenog odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj JF u tužbi podnesenoj 31. listopada 2022. navodi da su tužitelj i tuženik dana 10. srpnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj:138- 50-4249742 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 13.302,62 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,49 %(čl. 2. ugovora). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promjene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je od početno ugovorene rate rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Ni sa jednom promjenom se tužitelj nije usuglasio Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009. godine Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Navedeno je tužitelj kao slabija ekonomska strana morao prihvatiti i povinuti se sili jačega, sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa, ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Tužitelju prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97. st. 1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102. toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužiteljice. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1 alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st. 1. i 2. alineja 8. te čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl.108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P- 1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl. 3 st. 1. i čl. 5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C-118/17, C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari.

2. Tuženik Raiffeisenbank d.d. Austria osporava navode tužitelja da bi eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, mogla povlačiti i ništetnost i samog ugovora. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope ističe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2462/2003. Tuženik ističe i prigovor zastare jer da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. U odnosu na pozivanje na odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, tuženik navodi da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao: Ugovor o kreditu od 10. srpnja 2007. broj: 138-50-4249742 (l.s. 6-10), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Majde Korljan (l.s. 45-57), te je saslušan tužitelj u svojstvu stranke (l.s. 75).

4. Glavni tužbeni zahtjev je neosnovan.

4.1. Podredni tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2007. broj: 138-50-4249742 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 13.302,62 CHF i isplate ukupnog iznosa isplaćenog kredita ili podredno utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tog ugovora, te isplata onog iznosa kojeg je tuženik nepripadno stekao zbog promjene u tečaju CHF, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Tužitelj je podneskom od 10. prosinca 2024. (l.s. 63-67), nakon dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 138-50-4249742 dana 10. srpnja 2007. i otplatni plan utvrđeno je da je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.302,62 CHF obračunato prema srednjem tečaju Kreditora, odnosno Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita. Ugovorena kamatna stopa na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila je 5,49 % godišnje. Rok otplate kredita je 60 mjeseci, a Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora, odnosno banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora o kreditu. Mjesečni anuitet prema početnom otplatnom planu je iznosio 254,03 CHF. Prema otplatnom planu dospijeće prvog anuiteta je dana 31. kolovoza 2007. Odobreni kredit u iznosu od 13.302,62 CHF isplaćen je dana 12. srpnja 2007. u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 58.598,29 kn po srednjem tečaju koji je iznosio 1 CHF = 4,405019 HRK.

8. Iz financijskog vještačenja vještaka Majde Korljan proizlazi da je uslijed povećanja tečaja u odnosu na početni tečaj CHF nastala preplata anuiteta u ukupnom iznosu od 13.039,50 kn/1.730,64 EUR (prikazane pozitivne i negativne razlike), i to u razdoblju od početka otplate kredita do 31. srpnja 2012., nastala preplata anuiteta uzimajući u izračun samo pozitivne razlike po prijedlogu tužitelja ukupno iznosi 13.049,88 kn/ 1.732,02 EUR.

8.1. Iz iskaza tužitelja JF proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje auta i prije nego je odlučio da će podići taj kredit su mu u banci nudili i kredit u eurima, ali je visina rate bila značajno povoljnija kod kredita u švicarcima, pa se odlučio za ovaj kredit. Kada ga se pita je li mu kod zaključenja ugovora o kreditu objašnjena odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, navodi da njemu nije nitko bilo što objašnjavao kod zaključenja ugovora. Njemu te odredbe nisu bile tada jasne kao ni danas. On zna da iz tih odredbi proizlazi da se rata otplate može mijenjati pod određenim uvjetima koje je odredila banka. Kod zaključenja ugovora je tekst ugovora bio unaprijed pripremljen i bilo je uzmi ili ostavi. Njemu nitko nije rekao da postoji mogućnost da će rata otplate značajnije rasti nakon zaključenja kredita. Prva rata otplate je bila oko 1.100,00 kuna pa je narasla do 1.700,00 kuna. Nije imao utjecaja na sadržaj odredbi ugovora i nije ga se ništa pitalo o tome.

9. Među parničnim strankama je sporno da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne te da li to dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

9.1. Pogrešno tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž- 6053/17-2 od 6. ožujka 2018.). Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.

9.2. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tamo tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9.3. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima je i tuženik, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

9.4. Međutim odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt

-575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

9.5. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

9.6. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9.7. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.

9.8. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da je odredba čl. 2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje ZZP).

9.9. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP-a bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

10. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 2. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelja u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba.

11. Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

11.1. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelj.

11.2. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. K tome, kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

12. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli (čl. 7.) predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelju kao potrošaču zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

13. Stoga je sud u skladu s odredbom čl. 323. st.1. ZOO/05 prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

14. Dakle, iz nekoliko naprijed navedenih odlomaka je razvidno da je sud neprijeporno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je prihvatio osnovanim podredni tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu utvrđenja ništetnosti i isplate, dok je glavni tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

14.1. Naime, iako su presudom u kolektivnom sporu i u ovoj pravnoj stvari utvrđene ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, to ugovor o kreditu ne čini ništetnim u cijelosti obzirom jer i bez tih odredbi ugovor može opstati. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Ovakvo stajalište je izraženo i u presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10. Slijedom navedenog, sud je odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja.

15. Na koncu, neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru je i sklopljen pod uvjetima navedenim u tom ugovoru. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a iz iskaza tužitelja, koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, te mu vjeruje, proizlazi da je kredit koristio za kupnju automobila, dok tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim.

16. Stoga je temeljem provedenih dokaza utvrđeno da je banka tuženik uslijed promjene tečaja više obračunala tužitelju 1.732,02 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

17. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

18. Na kraju je istaći da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi neosnovanim kako će niže biti obrazloženo.

19. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok od pet godina kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 31. listopada 2022. to proizlazi da predmetno potraživanje tužitelja s osnova nepoštenog ugovaranja valutne klauzule nije u zastari obzirom da od trenutka pravomoćnosti naprijed citirane odluke do utuženja nije protekao zastarni rok od 5 godina.

21. Slijedom iznijetog je glavni tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, dok je eventualni tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti, sve kao u izreci ove presude.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP budući da je tužitelj u cijelosti uspio s eventualnim tužbenim zahtjevom, i to prema VPS eventualnog tužbenog zahtjeva 1.732,02 EUR, prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23), i to za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav obrazloženih podnesaka od 31. ožujka 2023., 4. svibnja 2023., 12. studenog 2024. i 11. prosinca 2024. po 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8.1.), za pristup na ročište od 19. rujna 2023. i 25. lipnja 2025. po 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9.1.), ukupno 700 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura i PDV od 25 % iznosi 1.750,00 eura, čemu treba pridodati plaćeni predujam financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 eura, plaćenu sudsku pristojbu na tužbu 33,18 eura, što ukupno iznosi 2.181,35 eura, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

22.1. Ovaj sud nije priznao tužitelju zatražen trošak za sastav podneska od 21. ožujka 2025. jer nije bio nužan i potreban za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP, te zatraženi iznos od 1.400,00 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu i presudu, jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu od 33,18 EUR koji mu je iznos naprijed dosuđen, a nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe na presudu jer nije više obveznik plaćanja pristojbe sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama.

U Zadru, 5. rujna 2025.

Sutkinja

Maja Ivković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

-Tužitelju po punomoćniku

-Tuženiku po punomoćnicima