REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-2009/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja NM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Boris Jug, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa Branko Bulat, odvjetnik iz odvjetničkog društva ŠAVORIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 8. srpnja 2025. u nazočnosti zz punomoćnika tužitelja HM, odvjetničkog vježbenika i zz punomoćnika tuženika Maje Marte Martonja, odvjetnice iz Zagreba, dana 5. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8 Ugovora o kreditu broj: 016-979/2005 zaključenog između tužitelja i tuženika 07.06.2005.g., u dijelu kojim je ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama tuženika.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, isplatiti tužitelju NM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 146,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07.03.2014. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.276,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 5. rujna 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 25.3.2024. godine navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu dana 7.6.2005. godine. Navedenim Ugovorom o kreditu tužitelju je odobren iznos kredita od 105.300,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 8 Ugovora o kreditu tuženik je propisao da je tuženik u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu u skladu sa Odlukom o naknadama za usluge tuženika te je postupajući po ovoj odredbi tuženik i naplatio naknadu. Predmetna odredba ugovora je ništetna imajući u vidu odredbe Zakona o obveznim odnosima kao i važeću sudsku praksu. Slijedom izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u njegovoj osnovi i visini. Ističe prigovor zastare budući ugovor o kreditu datira iz 2005. godine, isti je otplaćen 2014. godine, a tužba je podnesena 2024. godine. U odnosu na naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita ističe da navedena odredba ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu Zakona o zaštiti potrošača kao ni u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima. Vezano uz navedeno iznosi i obrazlaže svoja stajališta te ističe da tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu koja se sastoji od troškova financiranja kredita tužitelja koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita i administrativnih troškova kredita. Mišljenja je da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 1111 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO kao ni uvjeti za primjenu odredbe čl. 112 st. 1 ZOO-a. Slijedom svega izloženog predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u pregled prometa za klijenta, Ugovor o kreditu, podneske stranaka, ovjereni prijevod mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu "zelena knjiga, hipotekarni krediti u EU-u", pregled troškova financiranja od 11.2019. godine te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja. Svojim podneskom od 20.6.2025. godine tuženik je izvijestio sud da ne osporava visinu naknade u iznosu od 146,11 EUR (1.100,94 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7.3.2014. kao ni činjenicu da je naknada naplaćena. Imajući u vidu navedeno sud nije provodio dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8 ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 7.6.2005. godine kojom je određeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. te isplata iznosa od 146,11 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 7.3.2014. do plateža.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 7.6.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 016-979/2005, a kojim Ugovorom je određeno da u slučaju prijevremene končane otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d.

8. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba čl. 8 ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

9. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je 2005. godine zaključio predmetni ugovor o kreditu radi rješavanja osobnog stambenog pitanja te da su sredstva ostvarena tim kreditom utrošena u tu namjenu. Za kredit u valuti CHF odlučio se iz razloga što je to bio najpovoljniji kredit te mu je i od strane banke ponuđen kao najpovoljniji. Ugovor je sadržajno pripremljen od strane banke i na njegove odredbe nije imao utjecaja. Naveo je da mu u banci prije potpisivanja ugovora nitko nije rekao da u slučaju prijevremene otplate kredita mora platiti naknadu. Ugovor je pogledao točnije ono što je bilo najvažnije za njega, a to je iznos kredita, rate i kamate. Kod prijevremene otplate kredita nije mu rečeno što bi ta naknada koja mu je zaračunata konkretno značila, da je mora platiti te koji bi to troškovi za tuženika konkretno nastali. Mišljenja je da ni na koji način nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora pa tako ni na odredbu koja se odnosi na ovu naknadu. Prilikom zatvaranja kredita isti nije mogao zatvoriti bez plaćanja ove naknade, a razlog prijevremene otplate kredita je u činjenici da su se od zaključenja kredita uvjeti promijenili u odnosu na njega na način da su bili nepovoljniji. Ponovljeno je i zaključno naveo da o ovoj naknadi nije bilo mogućnosti nikakvog razgovora niti prije zaključenja ugovora o kreditu, a niti kod zatvaranja kredita.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine.

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 10 predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Iskaz tužitelja ukazuje da prije zaključenja ni prilikom zaključenja ugovora nije bilo razgovora niti pojašnjenja odredbe ugovora vezano uz predmetu naknadu, da se radilo o ugovoru koji je sadržajno priredila banka te da nije postojala mogućnost utjecanja na pojedine odredbe ugovora pa tako ni na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Imajući u vidu navedeno, primjenom naprijed citiranih propisa osobito imajući u vidu odredbu čl. 270 ZOO predmetna ugovorna odredba odnosno točka 8 Ugovora utvrđena je ništetnom. Sud prihvaća jasne navode tužiteljice o kupnji predmetnog stana za vlastito stanovanje, dok činjenica najma predmetnog stana u razdoblju od svega mjesec dana tijekom razdoblja od njegove kupnje do prodaje i zatvaranja predmetnog kredita nalazi irelevantnim.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu za slučaj prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena tzv. izlazna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita kao i u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita. Irelevantno je pozivanje tuženika da prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i činjenicu da sredstva kojima kreditira krajnje korisnike pozajmljuje od svoje matične banke te za pozajmljena sredstva plaća ugovorenu kamatu. U odnosu na navode tuženika kako uslijed prijevremene otplate kredita trpi štetu i nastaju mu nepredvidivi troškovi valja reći da tuženik nije dokazao da je zbog prijevremene otplate kredita imao stvarne troškove u vidu administrativnih troškova, troškova osoblja i slično, a tvrdnja da izgubljeni kamatni prihod do kojeg je došlo zbog prijevremene otplate kredita nije prihvatljiva imajući u vidu odredbu čl. 1068 st. 4 ZOO-a kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita i prije određenog roka banka ne može uračunavati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen, a šteta za koju tuženik tvrdi da je pretrpio prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja svodi se upravo na navedeni iznos. Tuženik tijekom postupka nije dokazao strukturu i visinu navodne štete koju je imao prilikom prijevremene otplate kredita. Tu valja ukazati i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev 112/18 od 9.3.2022. godine u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno ispunjenje svoje obveze iz ugovora o kreditu.

15. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti naknade za prijevremenu ili djelomičnu konačnu otplatu kredita točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju potraživanja iznosa od 146,11 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7.3.2014. do plateža, kada je tuženik naplatio tužitelju predmetnu naknadu (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Visina plaćene naknade među strankama nije bila sporna (podnesak tuženika od 20.6.2025, list 112 spisa). Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42 i 48 i 50. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, podnesak 29.5.2024. 100 bodova, podnesak 26.3.2025. 100 bodova, ročište 8.4.2025. 100 bodova te ročište 8.7.2025. 100 bodova ili ukupno 500 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 1.000,00 EUR te 25% PDV-a 250,00 EUR ili ukupno 1.250,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.276,55 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 5. rujna 2025.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.