P-1988/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Živomiru Topić, u pravnoj stvari tužitelja JS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Stjepan Čaljkušić odvj. u Podstrani, protiv tuženika GRAD SPLIT, Obala kneza Branimira 17, OIB: OIB:78755598868, zastupan po pun. LS dipl. iur., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 04. srpnja 2025. god., u prisustvu pun. tužitelja Stjepan Čaljkušić odvj. u Podstrani, i pun. tuženika LS dipl. iur., dana 05. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Dužan je tuženik isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, obračunate na iznos glavnice od 22.267,12 Eur u razdoblju od 26. listopada 2016. godine do 25. studenog 2019. godine.

II Odbija se zahtjev tužitelja radi naknade daljnjeg parničnog troška.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 30. rujna 2019. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je rješenjem tuženika Kl. UP/I-363/03/09-03/000093, Ur. br. 2181/01- 01-01/12-09-02 od 23. 01. 2009. god., utvrđen iznos komunalne naknade za poslovni prostor površine 1. 730,40 m2, [adresa]., u iznosu od 8.392,44 kn mjesečno počevši od 01. 01. 2009. godine.

Na rješenje tuženika Kl. UP/I-363/03/09-03/000093, Ur. br. 2181/01-01-01/12- 09-02 je uložio žalbu od 04.02. 2009. godine.

Žalba je odbijena rješenjem Splitsko-dalmatinske županije, Upravni odjel za komunalne poslove i graditeljstvo Kl. UP II 363-03/09-02/75 od 15. 07. 2009. godine.

Na rješenje je uložio tužbu Visokom upravnom sudu RH dana 30. 10. 2009. god., koji sud je presudom br. Us-12135/2009 od 08.02. 2012,. god., uvažio tužbu i poništio rješenje Splitsko-dalmatinske županije, Upravni odjel za komunalne poslove i graditeljstvo Kl. UP II 363-03/09-02/75 od 15. 07. 2009. godine.

Rješenjem Ministarstva graditeljstva (sada nadležnog drugostupanjskog tijela) Kl. UP/II-363-03/12-03/256od 06. 06. 2012. god., poništeno je rješenje tuženika Kl. UP/I-363/03/09-03/000093, Ur. br. 2181/01-01-01/12-09-02 od 23. 01. 2009. god., te je predmet vraćen prvom stupnju na ponovni postupak.

Tuženik izdaje novo rješenje u istoj pravnoj stvari Kl. UP/I-363-03/12-03/685, Ur. br. 2181/01-11-02/04-12-2 od 10. 07. 2012. godine. Nakon očevida od 24. 08. 2012. god., izmjerena je nova površina prostora, i na osnovu toga tuženik donosi novo rješenje, na koje rješenje je uložio žalbu dana 04. 08. 2012. godine.

Tuženik po ukidnom rješenju mijenja rješenje Kl. UP/I-363-03/12-03/685, Ur. br. 2181/01-11-02/04-12-2 od 10. 07. 2012. god., i izdaje novo rješenje Kl. UP/I-363- 03/12-03/685, Ur. br. 2181/01-11-02/04-12-6 od 27. 08. 2012. godine.

Tužitelj je dana 17.09. 2012. god., uložio žalbu na rješenje tuženika Kl. UP/I- 363-03/12-03/685, Ur. br. 2181/01-11-02/04-12-6 od 27. 08. 2012. god., te je Županije Splitsko-dalmatinska, Upravni odjel za graditeljstvo, komunalne poslove, infrastrukturu i zaštitu okoliša, donijela rješenje Kl. UP/II 363-03/13-02/126 od 03. 06. 2013. god., kojim je poništeno rješenje tuženika Kl. UP/I-363-03/12-03/685, Ur. br. 2181/01-11- 02/04-12-6 od 27. 08. 2012. god., te je predmet vraćen prvom stupnju.

Po ukidnom rješenju tuženik mijenja rješenje Kl. UP/I-363-03/12-03/685, Ur. br. 2181/01-11-02/04-12-6 od 27. 08. 2012. god., i izdaje rješenje Kl. UP/I-363-03/13- 03/13-03/774, Ur.br. 2181/01-11-02/09-13-2 od 10. 06. 2013. god., u istoj pravnoj stvari.

Na rješenje tuženika Kl. UP/I-363-03/13-03/13-03/774, Ur.br. 2181/01-11- 02/09-13-2 od 10. 06. 2013. god., uložio je žalbu od 08. 07. 2013. god., koju upravno tijelo drugog stupnja Županije Splitsko-dalmatinska, usvaja te donosi rješenje Kl. UP/II- 363-03/13-02/342, Ur. br. 2181/01-11-02/09-13-2 od 16. 09. 2013. god., kojim se poništava rješenje tuženika Kl. UP/I-363-03/13-03/13-03/774, Ur.br. 2181/01-11-

02/09-13-2 od 10. 06. 2013. godine.

Tuženik je pobijajući rješenje Kl. UP/II-363-03/13-02/342, Ur. br. 2181/01-11- 02/09-13-2 od 16. 09. 2013. god., podnio tužbu Upravnom sudu u Splitu , koji sud je donio presudu br. Usl-2294/13-12 od 11. 12. 2015. god., kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo, komunalne poslove, infrastrukturu i zaštitu okoliša Kl. UP/II-363-03/13- 02/342, Ur. br. 2181/01-11-02/09-13-2 od 16. 09. 2013. god., na koju presudu je tuženik uložio žalbu od 12. 01. 2016. god., koja je odbijena Presudom Visokog Upravnog suda u Zagrebu br. Usž-1387/16-2 od 13. 07. 2016. godine. Istom Presudom je presuđeno "Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog sud au Splitu poslovni broj Usl-2294/13-12 od 11. prosinca. 2015. godine."

Tužitelj ukazuje da se rješenje o obračunu naknade za uređenje voda donosi prema podacima na temelju kojih se obračunava komunalna naknada, te ukoliko ne postoji obveza plaćanja komunalne naknade, ne postoji ni obveza plaćanja vodne naknade.

Temeljem gore opisne obveze je tuženik izdao i proveo ovršne postupke:

Tuženik je donio Rješenje o ovrsi komunalne naknade Kl. Up/I-415-01/10- 06/0235 od 18. 06. 2010. god., na iznos od 114.272,14 kn (temeljem ovršne isprave:

Rješenje tuženika Kl. UP/I-363/03/09-03/000093, Ur. br. 2181/01-01-01/12-09-02 od 23. 01. 2009. god., koje je poništeno Rješenjem Ministarstva graditeljstva (sada nadležnog drugostupanjskog tijela) Kl. UP/II-363-03/12-03/256od 06. 06. 2012. godine. Na to rješenje o ovrsi je uložene žalba.

Tuženik je donio Rješenje o ovrsi naknade za uređenje voda Kl. Up/I-415-01/10- 09/0217 od 18. 06. 2010. god., na iznos od 24.739,39 kn (temeljem ovršne isprave:

Rješenja Hrvatskih voda Kl. Up/I-325-08/09-90/000093, Ur. br. 374-3404-2-09-00 od 23. 01. 2009. god.), a isto je odbačeno presudom Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske pod. posl. br. Us-13559/2010-5 od 30. 01. 2013. godine. Sud je presudio: "tužba (JS) se uvažava. Poništava se rješenje Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva Republike Hrvatske Kl. UP/II-034-03/09- 05/00301, Ur. br. 538-10/2-6-27-10/0002 od 07. listopada 2010. godine." Time je stavljeno van snage i gore spomenuto prvostupanjsko rješenje. Na to rješenje o ovrsi je uložene žalba.

Tuženik je donio Rješenje o ovrsi Kl. Up/I-415-01/10-06/0234 od 17. 01. 2011. god., a radi naplate komunalne naknade i naknade za uređenje voda , i to temeljem ovršnih isprava, Rješenja o ovrsi komunalne naknade Kl. Up/I-415-01/10-06/0235 od 18. 06. 2010. god., na iznos od 114.272,14 kn, kao i Rješenja o ovrsi naknade za uređenje voda Kl. Up/I-415-01/10-09/0217 od 18. 06. 2010. god., na iznos od 24.739,39 kn.

Temeljem istih Rješenja je dana 25. 02. 2012. god., prenesen na tuženika iznos od 146.470,10 kn. Financijska agencija je temeljem Rješenja o ovrsi Kl. Up/I-415- 01/10-06/0234 od 17. 01. 2011. god., naplatila 149.785,83 kn, što se vidi iz priloženih bankovnih izvoda gdje je pripadajući dio Rješenja o ovrsi Kl. Up/I-415-01/10-06/0235 od 18. 06. 2010. god., te Rješenja o ovrsi Kl. Up/I-415-01/10-09/0217 od 18. 06. 2010. god., iznosi 142.327,26 kn. Sve je očigledno iz priloženih bankovnih izvoda.

Rješenjem o ovrsi komunalne naknade Kl. Up/I-415-01/12-09/0233, Ur. br. 2181/01-04-03/19-12-01 od 24. 04. 2012. god., tužitelju je naloženo plaćanje ukupnog iznosa od 146.201,97 kn (glavnica i kamata).

Na isto Rješenje je uložena žalba Splitsko-dalmatinskoj županiji dana 22. 05. 2012. godine. Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske je proslijedilo žalbu sa prvostupanjskim spisom Splitsko-dalmatinskoj županiji dana 30. 01. 2013. godine.

Splitsko-dalmatinska županije pod Kl. UP/II 363-03/13-02/162, Ur. br. 2181/1- 10-13-2 od 05. 06. 2013. god., donosi Rješenje: "Poništava se Rješenje o ovrsi komunalne naknade Grada Splita, Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo i redarstvo Kl. Up/I-415-01/12-09/0233, Ur. br. 2181/01-04-03/19-12-01 od 24. 04. 2012. god., te vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak."

Financijska agencija je u korist tuženika izvršila ovrhu na dane 24. i 31. 01. 2013. godine.

Rješenjem o ovrsi za uređenje voda Kl. UP/I-415-01/12-09/0213, Ur. br. 2181/01-04-03/19-12-0001 od 24. 04. 2012. god., tužitelj duguje na dan 01. 04. 2012. god., ukupan iznos od 31.649,17 kn. Na isto Rješenje tužitelj je uložio žalbu dana 22. 05. 2012. godine.

Uvidom u bankovne izvode 2013. godine, Financijske agencija je temeljem Rješenja Kl. Up/I-415-01/12-09/0233, Ur. br. 2181/01-04-03/19-12-01 od 24. 04. 2012. god., i Kl. UP/I-415-01/12-09/0213, Ur. br. 2181/01-04-03/19-12-0001 od 24. 04. 2012. god., naplatila u korist tuženika iznos od 58. 208,26 kn.

Kako su na račun tuženika isplaćena sredstva tužitelja od 200.535,52 kn, temeljem pravne osnove koja je otpala , onda je tuženik stekao taj iznos bez osnove, pa je tužitelj predložio sudu da nakon održane glavne i javne rasprave donese odluku kojom će tuženika obvezati na isplatu iznosa od ukupno 200.535,52 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 146.470,10 kn, teče od 26.02. 2012. god., na iznos od 127,00 kn, od 24. 01. 2013. god., na iznos od 58.081,26 kn, od 31. 01. 2013. god., te na iznos od 2.345,24 kn, od 31. 05. 2013. god., sve do isplate.

U odgovoru na tužbu od 23. prosinca 2019. god., tuženik navodi da je u vezi poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja na adresi [adresa]., za razdoblje od 01. siječnja 2009. god., do 16. siječnja 2011. god., Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo, Grada Splita, donio rješenja kojim je utvrđena visina komunalne naknade koju sukladno Odluci o komunalnoj naknadi (Službeni Glasnik Grada Splita br. 21/01, 31/02, 2A/04, 30/11, 13/12), plaćaju vlasnici-korisnici poslovnih prostora na području Grada Splita i to:

1.Rješenje Grada Splita, Upravni odjel za komunalne poslove Kl.Up/I-363-

03/09-03/00093, Ur.br. 2181/01-01-01/12-09-02 od 23.01.2009. god.,

2.Rješenje Grada Splita, Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo

Kl.Up/I-363-03/12-03/685, Ur.br. 2181/01-11-02/04-12-2 od 10.07.2012. god., 3.Rješenje Grada Splita, Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo

Kl.Up/I-363-03/12-03/685, Ur.br. 2181/01-11-02/04-12-6 od 27.08.2012. god, 4.Rješenje Grada Splita, Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo Kl.Up/I-363-03/13-03/774, Ur.br. 2181/01-11-02/09-13-2 od 10.06.2013. godine.

Grad Split je temeljem gore navedenih rješenja proveo ovršne postupke radi prisilne naplate komunalne naknade.

S obzirom da je Rješenje Upravnog odjela za komunalno redarstvo i gospodarstvo, Grada Splita Kl.Up/I-363-03/13-03/774, Ur.br. 2181/01-11-02/09-13-2 od 10.06.2013. god., kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade za 4/5, odnosno 1.331,48 m2 spornog poslovnog prostora ukupne površine 1.664,35 m2, korišteno i to presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Usž-1387/16-2 od 13. srpnja 2016. god., kojom je odbijena žalba Grada Splita i potvrđena presuda Upravnog suda u Splitu br. Usl-2294/13-12 od 11. prosinca 2015. god., a kojom je odbijen tužbeni zahtjev Grada Splita za poništenje rješenja Splitsko- dalmatinske Županije Kl. Up/II-363-03/13-02/342 od 16. rujna 2013. god. (kojim je prvostupanjsko Rješenje Grada Splita Kl. Up/I-363-03/13-03/774 od 10.06.2013. god., poništeno), Grad Split će se naknadno očitovati o načinu povrata ovršenih sredstava.

U vezi navoda tužitelja koji se odnose na Rješenje Hrvatskih voda, a u svezi utvrđivanja iznosa naknade za uređenje voda za sporni poslovni prostor, sve temeljem Zakona o financiranju vodnog gospodarstva (N.N. br. 153/09 i 56/13) ističe se prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na ovog tuženika.

Slijedom navedenog tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te predlaže da se tužba odbaci kao nedopuštena, odnosno tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan uz osobu tužitelja na snošenje parničnog troška.

Tužitelj na pripremnom ročištu dana 14. listopada 2022. god., navodi da je pokušao neposredno i od Grada Splita u vansudskom postupku zatražiti povrat sredstava koje je tuženik stekao bez osnove, pa je na tu okolnost za sud i suprotnu stranu dostavio Zahtjev radi isplate sa potvrdom o primitku od 26.11.2019 god., i požurnicu od 05. svibnja 2022. god., sa potvrdom o primitku od 06.05.2022. god, te ističe da se je na jedno i drugo pismeno tuženik oglušio. Navodi kako u ovom postupku u odnosu na glavnicu od 146.470,10 kn i 127,00 kn, nije sporno da je to potraživanje s naslova komunalne naknade, a u odnosu na ostatak tužbenog zahtjeva s naslova vodne naknade, ukazuje da je upravo tuženik suglasno čl. 172. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva, i čl. 36. i 37. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o financiranju vodnog gospodarstva (N.N. 150/05) obračunavao i naplatio to potraživanje, pa kada ga je naplatio, ima ga i vratiti.

Stranke su na istom ročištu učinile nespornim da se dio tužbenog zahtjeva u iznosima od 146.470,10 kn i 127,00 kn, odnosi na komunalnu naknadu, a dio tužbenog zahtjeva u iznosima od 58.081,26 kn i 2.245,24 kn, odnosi na vodnu naknadu.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl.oec. u vještvu od 27. ožujka 2023. god., navodi da je na temelju Rješenja suda od 19. siječnja 2023. god., izrađen Nalaz i mišljenje u pravnoj stvari između tužitelja JS, protiv tuženika Grad Split.

Zadaća vještaka je prikazati točne datume svake pojedine predmetne ovrhe, točne novčane iznose svake pojedine ovrhe, te odluke tuženika odnosno nadležnih sudova temeljem kojih su provedene predmetne ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja od strane Financijske agencije..

U svrhu evidencije plaćanja tužitelja prema tuženiku putem ovrhe je izvršio pregled dokumentacije u spisu, i kao vjerodostojnu evidenciju plaćanja prihvatio bankovne izvode na kojima su navedena plaćanja s brojem rješenja o ovrsi od strane Grada Splita i to:

-Bankovni izvod tekući račun 2360000-3234994412, list 33 spisa: 10.03.2011. UO/I-514-01/10-06/0234 plaćeno 14.422,36 Kn,

29.03.2011. UO/I-415/01/10-06/0234 plaćeno 125.459,35 Kn,

-Bankovni izvod tekući račun 2360000-3234994412, list 32 spisa: 24.01.2013. UP/I-415-01/12-06/0233 plaćeno 17.962,75 Kn,

24.01.2013. UP/I-415-01/12-09/0213 plaćeno 27.851,63 Kn,

01.02.2013. UP/I-415-01/12-09/0213 plaćeno 12.025,05 Kn.

Konto kartica 2200-obveze prema dobavljačima, partner 083 Grad Split, list 34 spisa, temeljem koje je tužitelj postavio dio tužbenog zahtjeva, nije dovoljno precizan dokument iz kojeg se može jasno zaključiti na što se i koja plaćanja odnosi, a vrlo vjerojatno su zbog gotovo identičnih zbirnih iznosa u kartici, u odnosu na bankovne izvode, prometi već sadržani u spomenutim izvodima tekućeg računa.

Zaključno, smatra kako su izvodi tekućeg računa tužitelja dovoljni za preciznu evidenciju plaćanja sukladno nalogu Suda temeljem kojih daje svoje mišljenje.

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju suda od 19. siječnja 2023. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-5247/2019.

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je:

Tužitelju su ovršena sredstva u svrhu plaćanja komunalne naknade i naknade za uređenje voda Gradu Splitu u ukupnom iznosu od 207.648,34 Kn, odnosno u protuvrijednosti 27.559,67 Eur sukladno fiksnom tečaju konverzije.

Vještak je nadalje točne pojedinačne datume, iznose i odluke provedenih ovrha prikazao u tablici u nastavku vještva kako slijedi:

1. 25.02.2011. god., 9.927,20 Kn, 1.317,57 Eur, Rješenje o ovrsi komunalne naknade tuženika Kl.UP/I-415-01/10-06/0234, plaćeno u korist tuženika, 2. 10.03.2011. god., 14.422,36 Kn, 1.914,18 Eur, Rješenje o ovrsi komunalne naknade tuženika Kl.UP/I-415-01/10-06/0234, plaćeno u korist tuženika, 3. 29.03.2011. god., 125.459,35 Kn, 16.651,32 Eur, Rješenje o ovrsi komunalne naknade tuženika Kl.UP/I-415-01/10-06/0234, plaćeno u korist tuženika, 4. 24.01.2013. god., 17.962,75 Kn, 2.384,07 Eur, Rješenje o ovrsi komunalne naknade tuženika Kl-UP/I-415-01/12-06/0233, plaćeno u korist tuženika, 5. 24.01.2013. god., 27.851,63 Kn, 3.696,55 Eur, Rješenje o ovrsi, Uređenje voda tuženika, Kl.UP/I-415-01/12-09/0213, plaćeno u korist tuženika,

6. 01.02.2013. god., 12.025,05 Kn, 1.596,00 Eur, Rješenje o ovrsi, Uređenje voda tuženika, Kl.UP/I-415-01/12-09/0213, plaćeno u korist tuženika.

Ukupno 207.648,34 Kn, 27.559,67 Eur.

Tužitelj u podnesku od 03. svibnja 2023. god., navodi da je zaprimio Financijsko vještačenje izrađeno od stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića od 27. ožujka 2023. god., pa je sukladno istom preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, te predložio sudu da donese odluku kojom će tuženika obvezati na isplatu iznosa od 27.559,67 Eur (207.648,34 Kn) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Nadalje navodi u odnosu na obvezu koja proizlazi s naslova naknade za uređenje voda, da prema čl. 17 Zakona o financiranju vodnog gospodarstva, na nekretnine na koje se obračunava i naplaćuje komunalna naknada prema propisima o komunalnom gospodarstvu, jedinice lokalne samouprave, uz tu naknadu naplaćuju i naknadu za uređenje voda. Naknada za uređenje voda se obračunava prema podacima iz očevidnika za obračun komunalne naknade. Kako je tuženik Grad Split naplatio i komunalnu i naknadu za uređenje voda, što je vidljivo iz Rješenja Kl.UP/I- 415-01/12-09/0213 od 24.01.2013. god., i 01.02.2013. god., onda je tuženik mora i vratiti.

Na raspravnom ročištu od 04. svibnja 2023.god., tuženik u odnosu na tijek zateznih kamata, ističe kako iste teku od dana pravomoćnosti presude Upravnog suda kojom je poništeno rješenje temeljem kojeg je izvršena naplata, a ne od dana kada je provedena ovrha.

Presudom ovog suda posl. br. P-5247/2019 od 07. srpnja 2023. god., tuženik je obvezan na isplatu iznosa od 27.559,67 Eur (207.648,34 Kn) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. studenog 2019. god., pa do isplate, dok je u odnosu na više zatražene zakonske zatezne kamate, tužbeni zahtjev se odbijen kao neosnovan.

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-64/2024-3 od 10. travnja 2025. god., donijeta je odluka kako slijedi;

"Žalbe stranaka se djelomično uvažavaju, a djelomično odbijaju kao neosnovane te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5247/19 od 7. srpnja 2023.:

- potvrđuje u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 22.267,12 EUR (dvadeset dvije tisuće dvjesto šezdeset sedam eura i dvanaest centi) sa zateznim kamatama od 26. studenog 2019. do isplate,

- potvrđuje u dijelu u kojem je odbijen dio tužiteljevog zahtjeva za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 3.696,55 EUR (tri tisuće šesto devedeset šest eura i pedeset pet centi) u razdoblju od 25. siječnja 2013. do 26. studenog 2019. te u dijelu u kojem je odbijen dio tužiteljevog zahtjeva za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 1.596,00 EUR (tisuću petsto devedeset šest eura) u razdoblju od 2. veljače 2013. do 26. studenog 2019.,

- preinačuje u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 5.292,55 EUR (pet tisuća dvjesto devedeset dva eura i pedeset pet centi) sa zateznim kamatama od 26. studenog 2019. do isplate na način da se taj dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva odbija,

- preinačuje u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju na dosuđeni dio plati zatezne kamate i to od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena na način da se tuženiku nalaže da tužitelju na dosuđeni dio plati zatezne kamate i to od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- ukida u dijelu kojim je tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na više zatražene zakonske zatezne kamate na iznos od 22.267,12 EUR (dvadeset dvije tisuće dvjesto šezdeset sedam eura i dvanaest centi) odbijen i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak."

Tužitelj je zatražio parnični trošak.

Tijekom postupka sud je u dokazne svrhe pregledao Presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž-1387/16-2 od 13. srpnja 2016. god., Presudu Upravnog suda u Splitu posl.br. Usl-2294/13-12 od 11. prosinca 2015. god., Rješenje Grada Splita, Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo Kl.UP/I-363-03/13- 03/774, Ur.br. 2181/01-11-02/09-13-2 od 10. lipnja 2013. god., Rješenje Grada Splita, Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo Kl.UP/I-363-03/12-03/685, Ur.br. 2181/01-11-02/04-12-6 od 27. kolovoza 2012. god., Rješenje Grada Splita, Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo Kl.UP/I-363-03/12-03/685, Ur.br. 2181/01-11-02/04-12-2 od 10. srpnja 2012. god., Rješenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Kl.UP/II-363-03/12-03/256, Ur.br. 531-05-2-2-1-12-2 od 06. lipnja 2012. god., Presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Us- 12135/2009-4 od 08. veljače 2012. god., Tužbu od 30.10.2009. god., sa potvrdom o primitku pošiljke od 02.11.2009. god., Rješenje Splitsko-dalmatinske županije, Upravni odjel za komunalne poslove i graditeljstvo Kl. Up II 363-03/09-02/75, Ur.br. 2181/1-7- 09-1 od 15. srpnja 2009. god., Rješenje Grada Splita, Upravni odjel za komunalno gospodarstvo Kl.Up/I-363-03/09-03/000093, Ur.br. 2181/01-01-01/112-09-02 od 23.01.2009. god., Izvadak br. 2 sa računa br. 2360000-1000000013 Zagrebačka banka d.d. od 02.02.2013., Izvadak br. 4 sa računa br. 2360000-1000000013 Zagrebačka banka d.d. od 02.04.2011., Karticu konta za razdoblje od 24.01.2013. god., do 31.12.2013. god., Rješenje o ovrsi naknade za uređenje voda pljenidbom novčane tražbine ovršenika Grada Splita, Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo Kl.UP/I-415-01/12-09/0213, Ur.br. 2181/01-04-03/19-12-0001 od 24.04.2012. god., Žalbu od 22. svibnja 2012. god., sa potvrdom o primitku preporučene pošiljke od 22.05.2012. god., Zahtjev za izvršenje prisilne naplate Grada Splita, Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo Kl.UP/I-415-01/12-06/0233, Ur.br. 2181/01-04-03/19-12-0002 od 28.09.2012. god., Rješenje o ovrsi komunalne naknade pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika po svim računima i oročenim sredstvima u svim bankama upisanim u Jedinstveni registar računa Grada Splita, Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo Kl.UP/I-415-01/12- 06/0233, Ur.br. 2181/01-04-03/19-12-01 od 24.04.2012. god., Karticu konta na dan 31.12.2011. god., Očevidnik o redoslijedu plaćanja (sa obračunatom kamatom) FINA, Sektor poslovne mreže Split od 28.02.2011. god., Rješenje o ovrsi Grada Splita, Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo KI.UP/I-415-01/10-06/0234, Ur.br. 2181/01-04-03/11-10-0003 od 17. siječnja 2011. god., Žalbu od 19.07.2010. god., Rješenje o ovrsi naknade za uređenje voda pljenidbom novčane tražbine ovršenika Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo Kl.UP/I-415-01/10- 09/0217, Ur.br. 2181/0-04-03/11-10-0001 od 18.06.2010. god., Potvrdu o primitku pošiljke od 13.07.2010. god., Žalbu od 19.07.2010. god., Rješenje o ovrsi komunalne naknade pljenidbom novčane tražbine ovršenika Grada Splita, Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo Kl.UP/I-415-01/10-06/0235, Ur.br. 2181/01-04- 03/11-10-0001 od 18.06.2010. god., Presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Us-13559/2010-5 od 30. siječnja 2013. god., Obavijest Hrvatske vode, Vodnogospodarski odjel za vodno područje dalmatinskih slivova-Split od 20.02.2009. god., Žalbu na rješenje o obračunu NUV-a bez naznake datuma, Rješenje o ovrsi Grada Splita, Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo od 11. siječnja 2011. god., Rješenje Hrvatske vode, Vodnogospodarski odjel za slivove južnoga Jadrana od 06.11.,2013. god., Rješenje Ministarstva poljoprivrede od 29. kolovoza 2013. god., Žalbu protiv rješenja Hrvatskih voda od 04.02.2011. god., Rješenje Hrvatske vode, Vodnogospodarski odjel za vodno područje dalmatinskih slivova Split od 04.02.2011. god., Rješenje Hrvatske vode Vodnogospodarski odjel za vodno područje dalmatinskih slivova Split od 03.01.2011., god., Presudu Visokog upravnog suda RH Us-13559/2010-5 od 30. siječnja 2013. god. (prva stranica), Tužbu podnesenu Upravnom sudu RH od 15.12.2010. god., Rješenje Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva od 07. listopada 2010. god., Rješenje Hrvatske vode Vodnogospodarski odjel za slivove južnoga Jadrana od 06.11.,2013. god., Rješenje Ministarstva poljoprivrede od 29. kolovoza 2013. god., Žalbu protiv rješenja Ministarstva poljoprivrede od 04.02.2011., Rješenje Hrvatske vode Vodnogospodarski odjel za vodno područje dalmatinskih slivova Split od 04.02.2011. god., i 03.01.2011. god., Presudu Visokog upravnog suda RH br. Us- 13559/2010-5 od 30. siječnja 2013. god, (prva stranica), Tužbu podnesenu Upravnom sudu RH dana 16.12.2010. god., Rješenje Ministarstva regionalnog razvoja šumarstva vodnoga gospodarstva od 07. listopada 2010. god., Zahtjev radi isplate od 20.09.2019. god., sa Potvrdom o primitku od 26.11.2019. god., Požurnicu od 05.05.2022. god., sa Potvrdom o primitku od 06.05.2022. god., Spis predmeta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž-1387/16, Spis predmeta Upravnog suda u Splitu posl.br. Usl-2294/13, te Vještvo br. 40/23 stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec. od 27. ožujka 2023. godine.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 1111, da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st. 1). Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (st. 2). Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 3).

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115 ZOO-a).

Među parničnim strankama nisu bili sporni činjenični navodi tužbe, odnosno pravni osnov tužbenog zahtjeva, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva nisu sporni niti točni pojedinačni datumi, iznosi i odluke provedenih ovrha, kako je prikazano u tablici u nastavku vještva stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović, i to kako slijedi:

-25.02.2011. god., 9.927,20 Kn, 1.317,57 Eur, Rješenje o ovrsi komunalne naknade tuženika Kl. UP/I-415-01/10-06/0234, plaćeno u korist tuženika,

-10.03.2011. god., 14.422,36 Kn, 1.914,18 Eur, Rješenje o ovrsi komunalne naknade tuženika Kl. UP/I-415-01/10-06/0234, plaćeno u korist tuženika,

-29.03.2011. god., 125.459,35 Kn, 16.651,32 Eur, Rješenje o ovrsi komunalne naknade tuženika Kl. UP/I-415-01/10-06/0234, plaćeno u korist tuženika,

-24.01.2013. god., 17.962,75 Kn, 2.384,07 Eur, Rješenje o ovrsi komunalne naknade tuženika Kl. UP/I-415-01/12-06/0233, plaćeno u korist tuženika,

-24.01.2013. god., 27.851,63 Kn, 3.696,55 Eur, Rješenje o ovrsi, Uređenje voda tuženika, Kl. UP/I-415-01/12-09/0213, plaćeno u korist tuženika,

-01.02.2013. god., 12.025,05 Kn, 1.596,00 Eur, Rješenje o ovrsi, Uređenje voda tuženika, Kl. UP/I-415-01/12-09/0213, plaćeno u korist tuženika.

Ukupno 207.648,34 Kn, 27.559,67 Eur.

Sporan je među strankama bio tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

Ovaj sud je cijenio da tužitelj slijedom svega navedenog, osnovano tijekom postupka ističe da se ovdje radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, i to stjecanju po osnovi koja je kasnije otpala, pa je tuženik sukladno citiranoj odredbi čl. 1111 st. 3 ZOO-a, obvezan na povrat zaplijenjenih novčanih sredstava sa računa tužitelja, a koja su potom prenesena na račun tuženika, u ukupnom iznosu od 207.648,34 Kn / 27.559,67 Eur, a sve od strane Financijske agencije, Sektor poslovne mreže Split.

Osnovano je tužitelj po ocjeni ovog suda tijekom postupka isticao i to da prema čl. 17 Zakona o financiranju vodnog gospodarstva, na nekretnine na koje se obračunava i naplaćuje komunalna naknada prema propisima o komunalnom gospodarstvu, jedinice lokalne samouprave, uz tu naknadu naplaćuju i naknadu za uređenje voda. Naknada za uređenje voda se obračunava prema podacima iz očevidnika za obračun komunalne naknade, pa kako je tuženik Grad Split naplatio i komunalnu i naknadu za uređenje voda, a što je vidljivo iz Rješenja Kl. UP/I-415-01/12- 09/0213 od 24.01.2013. god., i 01.02.2013. god., onda je tuženik mora i vratiti.

Po ocjeni ovog suda tuženik stoga nije bio u mogućnosti s uspjehom isticati prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zaplijenjena novčana sredstava sa računa tužitelja na ime naknade za uređenje voda, pozivajući se na odredbe Zakona o financiranju vodnog gospodarstva (N.N. br. 153/09 i 56/13), a budući da su ova zaplijenjena novčana sredstva potom prenesena na njegov račun, a ne na račun društva Hrvatske vode, a daljnja sudbina ovih zaplijenjenih novčanih sredstva sa računa tužitelja je u domeni međusobnih odnosa tuženika i društva Hrvatske vode.

Tuženik je stoga Presudom ovog suda posl. br. P-5247/2019 od 07. srpnja 2023. god., kao pošteni stjecatelj sukladno citiranoj odredbi čl. 1115 ZOO-a, obvezan na isplatu pripadajućih zakonskih zateznih kamata od dana podnošenja priloženog zahtjeva tužitelja radi isplate, kojega je odaslao tuženiku preporučenom poštanskom pošiljkom od 26. studenog 2019. god., a što je razvidno iz priložene Potvrde o primitku Hrvatske pošte od 26. studenog 2019. god., dok je u odnosu na više zatražene zakonske zatezne kamate za razdoblje od dana stjecanja, pa do podnošenja zahtjeva, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

U obrazloženju Presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž- 64/2024-3 od 10. travnja 2025. god., navodi se da je suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda valjano obrazložena i neproturječna, te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

Prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je rješenjem tuženika od 23. siječnja 2009. utvrđen iznos komunalne naknade za poslovni prostor tužitelja. Tužitelj je protiv tog rješenja uložio žalbu, a kasnije je pokretao i upravni spor te je to rješenje u konačnici poništeno. Međutim, u međuvremenu je na temelju tog rješenja tuženik proveo postupak ovrhe protiv tužitelja u kojem je tužitelju na ime plaćanja komunalne naknade naplaćen ukupni iznos od 22.267,12 eura, a također mu je naplaćen ukupni iznos od 5.292,55 eura na ime naknade za uređenje voda na temelju rješenja koje je naknadno poništeno.

Prvostupanjski sud je zaključio da je na opisani način tuženik stekao gore navedene iznose po osnovi koja je kasnije otpala pa je stoga na temelju članka 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) dužan navedene iznose vratiti tužitelju. Stoga je pobijanom presudom prvostupanjski sud tuženiku naložio da tužitelju isplati iznos od 27.559,67 eura što predstavlja ukupni iznos koji je tuženiku u ovršnom postupku naplaćen po osnovi komunalne naknade te po osnovi naknade za uređenje voda.

Tužitelju su također dosuđene zatezne kamate i to na temelju članka 1115. ZOO-a, a koje je prvostupanjski sud tužitelju dosudio od 26. studenog 2019. kao dana kada je tužitelj preporučenom poštanskom pošiljkom poslao tuženiku zahtjev da mu namiri predmetni dug.

Tužitelj se žali protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva da se tuženiku naloži da tužitelju plati zakonske atezne kamate na glavnicu duga u razdoblju od 25. siječnja 2013., od kada je tužitelj zatražio dosudu zateznih kamata pa do 26. studenog 2019. od kada su tužitelju dosuđene zatezne kamate.

Prvostupanjski sud je taj dio tužbenog zahtjeva odbio primjenom članka 1115. ZOO smatrajući da tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana kada je tuženiku podnio zahtjev za povrat stečenog bez osnove budući da je tuženik u trenutku stjecanja bio pošteni stjecatelj.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svom rješenju poslovni broj Rev-688/2021- 2 od 26. ožujka 2024. iznio slijedeće pravno shvaćanje:

„U odluci broj Rev-1630/1998-2 od 2. studenoga 2003. navedeno je: "U ovoj je pravnoj stvari pravna osnova za plaćanje novčane kazne postojala, ali je poništenjem rješenja kojim je izrečena i naplaćena novčana kazna otpala osnova za prijelaz tužiteljeve imovine u imovinu tuženice. Prestanak pravne osnove za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženice nastala je obveza tuženice na povrat iznosa naplaćene kazne tužitelju. Saznanjem tuženika da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženice prestala je, po ocjeni ovoga suda, savjesnost tuženice, pa je od tog trenutka tuženica postala nesavjestan stjecatelj. Zbog toga bi za ocjenu od kada je tuženica dužna platiti zakonske zatezne kamate tužitelju na iznos naplaćene kazne, po rješenju koje je naknadno poništeno, bilo potrebno utvrditi kada je odluka Upravnog suda Republike Hrvatske kojom su poništena rješenja prekršajnih tijela dostavljena tuženici.

Prestanak pravne osnove za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženice nastala je obveza tuženice na povrat iznosa naplaćene kazne tužitelju.

Saznanjem tuženika da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženice prestala je, po ocjeni ovoga suda, savjesnost tuženice, pa je od tog trenutka tuženica postala nesavjestan stjecatelj.

Zbog toga bi za ocjenu od kada je tuženica dužna platiti zakonske zatezne kamate tužitelju na iznos naplaćene kazne, po rješenju koje je naknadno poništeno, bilo potrebno utvrditi kada je odluka kojom je utvrđena nedopuštenom predmetna ovrha dostavljena tuženici."

Vijeće ovog suda priklanja se pravnom shvaćanju iznesenom u odluci Rev- 1630/1998-2 od 2. studenoga 2003., jer je prema utvrđenju ovog vijeća ono u cijelosti sukladno s odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, jer je prestankom pravne osnove za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženika nastala obveza tuženika na povrat iznosa naplaćene u ovršnom postupku, a tek trenutkom saznanjem tuženika da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženika prestala je, po ocjeni ovoga suda, savjesnost tuženika, te je od tog trenutka tuženik postao nesavjestan stjecatelj. Upravo zbog toga je za ocjenu od kada je tuženik dužan platiti zakonske zatezne kamate tužitelju, sukladno odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, na iznos koji je primio u ovršnom postupku, nakon što je proglašena nedopuštena ovrha Općinskog suda u Dubrovniku broj Ovr-1868/05, bilo potrebno utvrditi kada je odluka kojom je utvrđena nedopuštenom predmetna ovrha dostavljena tuženiku.

Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Pravnom subjektu, čija su novčana sredstva prisilno naplaćena u ovršnom postupku za koji je naknadno u pravomoćnom sudskom postupku utvrđen da je nedopušten, pravo na isplatu kamata na prisilno naplaćeni novčani iznos pripada od dana saznanja tuženika da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženika jer je tim trenutkom prestala, po ocjeni ovoga suda, savjesnost tuženika, pa je od tog trenutka tuženik postao nesavjestan stjecatelj.“

Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a kojeg prihvaća i ovaj sud, tužitelju bi na iznos komunalne naknade koji mu je prisilno naplaćen u ovršnom postupku pripadale zatezne kamate od dana kada je tuženik saznao da je ukinuta ovršna isprava na temelju koje je vođen ovršni postupak jer je tim danom tuženik postao nesavjesni stjecatelj. Prvostupanjski sud nije utvrdio kada je tuženiku dostavljena odluka kojom je ukinuta ovršna isprava na temelju koje je vođen navedeni ovršni postupak, pa je stoga činjenično stanje u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za plaćanje zateznih kamata na iznos od 22.267,12 eura, koji se odnosi na povrat iznosa prisilno naplaćene komunalne naknade, za sada nepotpuno utvrđeno zbog čega je odbijajući dio prvostupanjske presude u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva ukinut na temelju članka 370. ZPP-a i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem je potrebno utvrditi kada je tuženiku dostavljena odluka kojom je ukinuta ovršna isprava na temelju koje je vođen ovršni postupak i kada je tuženik postao nesavjesni stjecatelj te nakon toga donijeti novu odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

Tuženik se žali protiv dijela prvostupanjske presude kojim mu je naloženo da tužitelju plati iznos od 27.559,67 eura. Taj iznos se sastoji od dva dijela i to iznosa od 22.267,12 eura koji je tužitelju u ovrsi prisilno naplaćen na ime komunalne naknade te iznosa od 5.292,55 eura koji mu je prisilno naplaćen na ime naknade za uređenje voda. Iako se tuženik žali i protiv dijela prvostupanjske presude kojim mu je naloženo da tužitelju plati iznos od 27.559,67 eura koji se odnosi na prisilno naplaćenu komunalnu naknadu, u žalbi ne obrazlaže ništa posebno u odnosu na taj dio. Budući da je utvrđeno da je otpala pravna osnova za naplatu tog iznosa, prvostupanjski sud je pravilno primijenio članak 1111. stavak 3. ZOO-a kada je tuženiku naložio da tužitelju vrati taj iznos pa je taj dio prvostupanjske presude potvrđen na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Što se tiče iznosa od 5.292,55 eura koji je tužitelju prisilno naplaćen na ime naknade za uređenje voda, taj iznos je tužitelju naplaćen u dva navrata na način da mu je u ovrsi 24. siječnja 2013. naplaćen iznos od 3.696,55 eura, a 1. veljače 2013. mu je naplaćen iznos od 1.596,00 eura. Tuženik se žali tvrdeći da on nije pasivno legitimiran za povrat tog iznosa jer je on samo vršio naplatu tog iznosa, ali ne za sebe već za Hrvatske vode kojima je dostavljen taj iznos nakon naplate.

Prvostupanjski sud je ocijenio da tuženikov prigovor da nije pasivno legitimiran za povrat prisilno naplaćene naknade za uređenje voda nije osnovan jer je iznos te naknade u ovrsi prenesen na tuženikov račun, a ne na račun Hrvatskih voda, a daljnja sudbina tog iznosa je u domeni međusobnih odnosa tuženika i Hrvatskih voda.

Člankom 17. stavak 1. Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva ("Narodne novine" br. 153/09., 90/11.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je u ovršnom postupku tužitelju prisilno naplaćena naknada za uređenje voda je bilo propisano da na nekretnine na koje se obračunava i naplaćuje komunalna naknada prema propisima o komunalnom gospodarstvu, jedinice lokalne samouprave, uz tu naknadu, naplaćuju i naknadu za uređenje voda, stavkom 2. je bilo propisano da se naknada za uređenje voda iz stavka 1. toga članka obračunava prema podacima iz očevidnika za obračun komunalne naknade, stavkom 3. je bilo propisano da jedinica lokalne samouprave dostavlja obveznicima i rješenje o obračunu naknade iz članka 16. stavka 2. ovoga Zakona, stavkom 4. je bilo propisano da jedinica lokalne samouprave naplaćuje naknadu za uređenje voda putem uplatnica za komunalnu naknadu, uz koje zasebno iskazuje iznos, obračunske elemente i način obračuna naknade za uređenje voda, a stavkom 5. je bilo propisano da jedinica lokalne samouprave doznačuje naplaćene iznose naknade za uređenje voda jednom tjedno na uplatne račune Hrvatskih voda.

Iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da tuženik kao jedinica lokalne samouprave vrši naplatu naknade za uređenje voda, ali ne za svoj račun već za račun Hrvatskih voda kojima je dužan jednom tjedno uplatiti iznose koji su naplaćeni. Stoga se ne može smatrati da je iznos od 5.292,55 eura, koji je tužitelju naplaćen na ime naknade za uređenje voda, u smislu članka 1111. stavak 1. ZOO-a, prešao u imovinu tuženika. Iako je taj iznos privremeno bio na računu tuženika, ne radi se o tuženikovoj imovini već o imovini Hrvatskih voda koju je tuženik proslijedio Hrvatskim vodama, pa stoga na strani tuženika nije došlo do stjecanja bez osnove tog iznosa. Slijedom toga je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđena pobijana presuda u dijelu u kojem je odbijen dio tužiteljevog zahtjeva za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 3.696,55 eura u razdoblju od 25. siječnja 2013. do 26. studenog 2019., te u dijelu u kojem je odbijen dio tužiteljevog zahtjeva za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 1.596,00 eura u razdoblju od 2. veljače 2013. do 26. studenog 2019., a na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a je preinačen dio prvostupanjske presude kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 5.292,55 eura sa zateznim kamatama od 26. studenog 2019. do isplate, na način da je taj dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva odbijen.

Tuženik se nadalje žali smatrajući da su zatezne kamate tužitelju na temelju članka 1115. ZOO-a trebale biti dosuđene od dana donošenja presude. Gore je već, govoreći o žalbi tužitelja, rečeno da tužitelj ima pravo na dosudu zateznih kamata od časa kada je tuženik postao nesavjesni stjecatelj tako da taj žalbeni razlog nije osnovan zbog čega je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđena pobijana presuda u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 22.267,12 eura sa zateznim kamatama od 26. studenog 2019. do isplate.

Tuženik se nadalje žali zbog toga što mu je naloženo da zateznu kamatu u razdoblju od 1. siječnja 2023. do isplate plati po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena. Tuženik tvrdi da bi navedenu kamatnu stopu trebalo uvećati za tri postotna poena, a ne za pet postotnih poena kako je to određeno pobijanom presudom. Člankom 29. stavak 2. ZOO-a je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena. Stoga je i tuženik dužan platiti zatezne kamate po stopi uvećanoj za tri postotna poena, a ne pet, kako je to određeno prvostupanjskom presudom, pa je stoga taj dio pobijane presude preinačen na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a, na način da je određeno da se kamatna stopa uvećava za tri postotna poena, a ne za pet postotnih poena.

Na raspravnom ročištu dana 04. srpnja 2025. god., tuženik je u dokazne svrhe priložio u spis Presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usž- 1387/16-2 od 13. srpnja 2016. god., kojom presudom je žalba odbijena i potvrđena presuda Upravnog suda u Splitu posl. br. Usl-2294/13-12 od 11. prosinca2015. god., sa sadržanim prijamnim pečatom tuženika klasifikacijske oznake 980-03/16-01/01, Ur. br. 433-16-1622, iz kojeg je razvidno da je tuženik Presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usž-1387/16-2 od 13. srpnja 2016. god., zaprimio dana 25. listopada 2016. godine. Predložio je sudu da postupi po uputama iz ukidne odluke drugostupanjskog suda.

Tužitelj je na istom ročištu učinio nespornim da je Presuda Visokog Upravnog suda RH br. Usž-1387/16-2 zaprimljena od strane tuženika dana 25. 10. 2016. godine, iako smatra da su kamate trebale početi ranije i to od prvog ukidnog rješenja kada je Grad Split obaviješten o svim činjenicama zbog kojih je u konačnici rješenje i obveza za plaćanje komunalne naknade stavljeno van snage. U odnosu na ukidno rješenje i uputu iz istog smatra da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno, te je predložio sudu da zaključi raspravljanje.

Slijedom svega navedenog, tuženika je valjalo obvezati na isplatu daljnjeg iznosa zakonskih zateznih kamata po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, obračunatih na iznos glavnice od 22.267,12 Eur u razdoblju od 26. listopada 2016. godine do 25. studenog 2019. godine, te donijeti odluku kao u izreci presude.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), propisuje u odredbama čl. 35, da kada je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastav suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (st.1). Kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev (st.2).

Presuda ovog suda posl. br. P-5247/2019 od 07. srpnja 2023. god., pravomoćna je u dijelu kojem je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.699,29 Eur.

Tužitelj sada stavlja zahtjev radi naknade parničnog troška za sastav žalbe protiv Presude ovog suda posl. br. P-5247/2019 od 07. srpnja 2023. god., iako je sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu (kamate) zbog kojega nije nastao poseban trošak, te za pristup na ročište za glavnu raspravu dana 04. srpnja 2025. god., zbog kojega isto tako nije nastao poseban trošak obzirom da se preostale kamate o kojima je ovaj sud trebao donijeti odluku u ponovljenom postupku ne uzimaju u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora.

Radi navedenog, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja radi naknade daljnjeg parničnog troška.

U Splitu, 05. rujna 2025. godine.

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DNA: - pun. tužitelja

- tuženiku