REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4236/2024-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Violeti Veselić kao sucu pojedincu, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika-specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužitelja ĐD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Zagreb, Petrinjska 59, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane dana 7. srpnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 5. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.005,34 eura zajedno sa zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 4,39 eura od dana 30. studenog 2007. do isplate,

- na iznos od 4,36 eura od dana 31. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 4,44 eura od dana 31. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 4,49 eura od dana 29. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 4,56 eura od dana 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 4,45 eura od dana 30. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 8,56 eura od dana 31. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 8,67 eura od dana 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 8,51 eura od dana 31. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 8,52 eura od dana 31. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 8,61 eura od dana 30. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 9,31 eura od dana 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 8,84 eura od dana 30. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 9,44 eura od dana 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 9,53 eura od dana 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,57 eura od dana 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 13,51 eura od dana 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 13,54 eura od dana 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,29 eura od dana 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,10 eura od dana 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,15 eura od dana 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,25 eura od dana 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 13,24 eura od dana 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 13,14 eura od dana 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 13,33 eura od dana 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 13,47 eura od dana 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od dana 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 13,64 eura od dana 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 13,92 eura od dana 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 13,87 eura od dana 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 13,97 eura od dana 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 14,88 eura od dana 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 14,69 eura od dana 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,27 eura od dana 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 15,07 eura od dana 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 14,75 eura od dana 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 15,42 eura od dana 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 16,28 eura od dana 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 15,67 eura od dana 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 15,88 eura od dana 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 15,61 eura od dana 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 15,66 eura od dana 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 16,81 eura od dana 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 16,92 eura od dana 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 17,87 eura od dana 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 17,38 eura od dana 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 16,85 eura od dana 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 14,20 eura od dana 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 14,16 eura od dana 30. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 14,38 eura od dana 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 14,57 eura od dana 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 14,59 eura od dana 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 14,46 eura od dana 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 14,55 eura od dana 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 14,61 eura od dana 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 14,51 eura od dana 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 14,54 eura od dana 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 14,46 eura od dana 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 14,30 eura od dana 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 14,47 eura od dana 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 14,56 eura od dana 30. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 14,50 eura od dana 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 14,17 eura od dana 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 14,45 eura od dana 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 14,47 eura od dana 31. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 14,36 eura od dana 30. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 14,02 eura od dana 31. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 14,01 eura od dana 30. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 14,09 eura od dana 31. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 14,23 eura od dana 31. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 14,42 eura od dana 30. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 14,32 eura od dana 31. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 14,39 eura od dana 30. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 14,47 eura od dana 31. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 14,51 eura od dana 31. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 14,62 eura od dana 28. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 14,58 eura od dana 31. ožujka 2014. do isplate,

i to po stopi koja se do 31. prosinca 2007. utvrđuje sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.374,36 eura zajedno sa zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 1,69 eura od dana 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 8,94 eura od dana 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 1,32 eura od dana 30. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 11,01 eura od dana 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 12,49 eura od dana 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,17 eura od dana 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 11,31 eura od dana 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 11,67 eura od dana 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,83 eura od dana 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,75 eura od dana 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,30 eura od dana 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,40 eura od dana 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 8,31 eura od dana 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 7,19 eura od dana 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 9,28 eura od dana 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 10,95 eura od dana 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 13,33 eura od dana 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,79 eura od dana 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 16,02 eura od dana 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 15,41 eura od dana 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,60 eura od dana 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 26,94 eura od dana 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,81 eura od dana 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 31,31 eura od dana 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 29,06 eura od dana 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 25,45 eura od dana 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 33,07 eura od dana 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 42,77 eura od dana 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 35,91 eura od dana 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 38,31 eura od dana 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 35,25 eura od dana 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 35,80 eura od dana 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 48,80 eura od dana 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 50,07 eura od dana 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 60,93 eura od dana 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 55,35 eura od dana 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 49,24 eura od dana 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 48,59 eura od dana 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 48,12 eura od dana 30. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 51,03 eura od dana 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 53,57 eura od dana 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 53,91 eura od dana 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 52,15 eura od dana 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 53,34 eura od dana 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 54,15 eura od dana 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 52,79 eura od dana 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 53,14 eura od dana 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 52,12 eura od dana 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 49,91 eura od dana 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 52,27 eura od dana 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 53,40 eura od dana 30. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 52,61 eura od dana 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 48,16 eura od dana 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 51,94 eura od dana 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 52,27 eura od dana 31. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 50,79 eura od dana 30. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 46,18 eura od dana 31. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 46,06 eura od dana 30. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 47,19 eura od dana 31. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 49,01 eura od dana 31. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 51,52 eura od dana 30. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 50,22 eura od dana 31. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 51,14 eura od dana 30. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 52,18 eura od dana 31. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 52,83 eura od dana 31. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 54,20 eura od dana 28. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 53,74 eura od dana 31. ožujka 2014. do isplate,

i to po stopi koja se od 1. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.174,08 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 5. rujna 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Odbija se tuženik u cijelosti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 198-50-3984872 dana 21. ožujka 2007. (u nastavku Ugovor) prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 17.808,69 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. Navodi kako je u čl. 2. i 7. ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati sa tuženikom, pa da su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja.

2. Nadalje, tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te na presudu Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. navodeći da su sudovi u navedenim odlukama zauzeli pravno shvaćanje polazeći od činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak bile sastavni dio standardnoga ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije s potrošačem pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kako takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita na njihovu štetu, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava pa su one nepoštene odnosno u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP-a čime smatra da su ugovorne odredbe ništetne.

3. Slijedom iznesenog, tužitelj navodi kako smatra da je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i sa čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje ističe kako sukladno odredbi članka 502. Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi kao i da će u tom slučaju sud biti vezan za navedena utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

4. Tužitelj nadalje ističe kako presuda Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/17 upravo predstavlja pravno utvrđenje na koje odredbe članka 502.a i c Zakona o parničnom postupku ukazuju kada vežu ovaj sud uz pravno stajalište izraženo u takvoj presudi, slijedom čega je utvrđenje činjenice ništetnosti gore valutne klauzule i promjenjive kamatne stope već riješeno navedenom presudom kao prethodno pitanje u ovom postupku.

5. Tužitelj navodi kako utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, dolazi do anuliranja mjesečnih anuiteta, kako po osnovi kamatne stope, tako i po osnovi povećanja tečaja, što znači da se prilikom izračuna mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj, dok svaki mjesečni anuitet koji je premašio navedeni iznos, predstavlja razliku koju je tužitelj preplatio, odnosno tuženik stekao bez osnove, pa mu je isti dužan i vratiti zajedno sa zakonom zateznom kamatom počev od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate.

6. Tužitelj zaključuje kako je jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik stekao, bez ikakvog temelja u sklopljenom pravnom poslu (Ugovoru), nepripadnu imovinsku korist, slijedom čega tužitelj, pozivajući se na odredbu čl. 1111. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu ukupnog iznosa od 35.000,00 kn (4.645,30 eura), sa zateznim kamatama, tekućim od svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.

8. Tuženik nadalje ističe kako sukladno odredbama članka 96., stavak 1., i članak 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive pa smatra ako isto ne bi dokazao, da tada nije uopće dopušteno ocjenjivati njegovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koja od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Navodi da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF.

9. Nadalje, pojašnjava kako je institut valutne klauzule u RH uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača.

10. Tuženik nadalje ističe kako je sukladno stavu VSRH-a za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF-a prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Također, tuženik tvrdi kako je tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, navodi i kako je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika.

11. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. Smatra kako to ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se veže glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

12. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako smatra da je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika te napominje kako je promjena kamatne stope posljedica objektivnih tržišnih okolnosti kao i da je istu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u članku 9. predmetnog ugovora.

13. Također, tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva, te ističe i prigovor zastare, slijedom sukladno svemu navedenom predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka tuženiku.

14. Nadalje, tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od dana 28. veljače 2025. potražuje isplatu iznosa od 3.379,70 eura (prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražen iznos od 35.000,00 kn/4.645,30 eura) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kako to stoji u toč. I. izreke, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate. Tuženik se navedenoj preinaci protivio.

15. Odredbom članka 190. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) u svezi s odredbom članka 191. stavka 1. istog zakona, određeno da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

16. Nadalje, čl. 191. st. 3. ZPP-a tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

17. Kako je u konkretnom predmetu tužitelj prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu iznosa od 4.645,30 eura dok je isti podneskom od dana 28. veljače 2025., a nakon provedenog financijskog vještačenja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potraživao iznos od 3.379,70 eura, to je evidentno kako nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva. Što se tiče postavljenog zahtjeva u odnosu na zakonske zatezne kamate, sud ističe kako je predmetne kamate tužitelj potraživao i prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom gdje je jasno zatražena zakonska kamata na svaki dospjeli iznos koji je utvrđen upravo provedenim financijskim vještačenjem. Slijedom svega navedenog, sud predmetni prigovor tuženika smatra u cijelosti neosnovanim.

18. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.

19. Tuženik nadalje ističe kako sukladno odredbama članka 96., stavak 1., i članak 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive pa smatra ako isto ne bi dokazao, da tada nije uopće dopušteno ocjenjivati njegovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i uvidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju se tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF.

20. Nadalje, pojašnjava kako je institut valutne klauzule u RH uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača.

21. Tuženik nadalje ističe kako je sukladno stavu VSRH-a za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF-a prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Također, tuženik tvrdi kako je tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, navodi i kako je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika.

22. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. Smatra kako to ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se veže glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

23. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako smatra da je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika te napominje kako je promjena kamatne stope posljedica objektivnih tržišnih okolnosti kao i da je istu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u članku 9. predmetnog ugovora.

24. Također, tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva, te ističe i prigovor zastare, slijedom sukladno svemu navedenom predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka tuženiku.

25. Nakon prvotno provedenog prvostupanjskog postupka sud je dana 18. ožujka 2021. donio presudu pod poslovnim brojem P-3860/19-20 kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 25.464,43 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate sve uz naknadnu troškova postupka gdje je tuženik odbijen u odnosu na zahtjev za naknadom parničnih troškova.

26. Po pravodobno podnesenoj žalbi tuženika, Županijski sud u Vukovaru je rješenjem poslovni broj Gž-376/2021-5 od dana 19. lipnja 2024. ukinuo navedenu prvostupanjsku presudu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

27. U tijeku postupka sud je pregledao svu priloženu dokumentaciju i to Ugovor o kreditu broj 198-50-3984872 od dana 21. ožujka 2007., početni otplatni plan, promet po kreditu, zahtjev za kredit, promotivni uvjeti važeći u vrijeme zaključenja ugovora, promotivne uvjete važeće u vrijeme sklapanja ugovora, Opće uvjeti poslovanja sa stanovništvom važećim od 2005. do 2009., Načela za utvrđivanja promjene kamatnih stopa, Pravilnik o obračunu kamata i naknada iz 2005. i 2011., pregled kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013., knjigovodstvenu karticu na dan 29. svibnja 2019. s pregledom uplata i pregledom promjena kamatnih stopa, zadužnicu od 31. kolovoza 2006., suglasnost o zapljeni plaće od 31. kolovoza 2006., zahtjev za kredit od 28. kolovoza 2006., ponudu broj 1174/2006 od 28. kolovoza 2006., Opće uvjete poslovanja tuženika sa stanovništvom važećim od 2005. do 2009., te je proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenom vještačenju po vještaku Kristijanu Tole. Također, nakon gore navedene drugostupanjske odluke sud je proveo dokaz i saslušanjem tužitelja kao stranke dok je tuženik odustao od prijedloga za saslušanjem osobnog bankara ŠD i VD čime sud nije proveo dokaz saslušanjem navedenih svjedoka.

28. Nadalje, pročitan je članak Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, Pravo i porezi br. 9/18, str. 14-26 i Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse, Pravo i porezi, br. 3/19, str. 9- 17, presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1672/2016 od 25. siječnja 2017., presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2068/18 od 9. rujna 2019., zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004., te presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 482/17 od 6. travnja 2017.

29. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

30. Među strankama nije sporno da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, sklopile Ugovor o kreditu broj 198-50-3984872 dana 21. ožujka 2007. u iznosu od 17.808,69 CHF, u kojem Ugovoru je ugovorena promjenjiva kamata u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, da je odredbom članka 7. navedenog ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama, a prema otplatnom planu niti to da je tuženik obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope nakon sklapanja ugovora, te se navedeno neće posebno obrazlagati. Nadalje nesporno je kako je Ugovor o kreditu solemniziran.

31. Sporno je u ovom predmetu jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li nepoštene, je li posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost te je sporno je li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime preplaćene razlike anuiteta koja je nastala kao rezultat jednostranog povećanja početne kamatne stope i primjene valutne klauzule, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takvih odredbi Ugovora. Sporna je i zastara predmetnog potraživanja.

32. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi kako je sredstva odobrena od strane tuženika prema ugovoru o kreditu od 21. ožujka 2007. utrošio za kupnju osobnog automobila koji mu je bio potreban za osobne potrebe. Napominje da je u trenutku podizanja kredita i kupovine vozila radio u Osijeku u HŽ-u gdje radi i danas, te mu je vozilo bilo potrebno za odlazak na posao. Nadalje iskazuje da nikada na svoje ime nije imao otvoren obrt ili bilo kakvu tvrtku te da je vozilo koristio isključivo u osobne potrebe. Iskazuje da je predmetni ugovor pregledao, a da je po uputi auto salona poslan u navedenu banku gdje mu je od strane službenika banke ponuđen kredit u CHF valuti u zatraženom iznosu. Također zatražio je informaciju i o visini kamatne stope te navodi kako mu nije posebno pojašnjen pojam promjenjive kamatne stope te da je ugovor bio pripremljen za potpis.

33. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao stranke obzirom je isti iskazivao životno, logično i u suglasju sa priloženom dokumentacijom u spisu, a i sa provedenim vještačenjem. Iz navedenog iskaza jasno proizlazi kako je tužitelj navedeni kredit zatražio radi kupnje automobila koji mu je bio potreban za osobne potrebe te da isti na svoje ime nikada nije imao registriranu bilo kakvu djelatnost, obrt ili tvrtku.

34. U odnosu na prigovor tuženika da je tražbina tužitelja zastarjela, sud ističe kako je pitanje od kada teče zastarni rok riješeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2011. u kojoj je povodom izvanredne revizije sud izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. postala pravomoćna danom kada je donesena, te je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 čime je pravomoćno utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope po jednoj ugovornoj strani ništetna.

35. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve počeo teći dana 13. lipnja 2014. Kako se na konkretnu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, a tužba u ovom predmetu je podnesena dana 3. lipnja 2019. to zastara tražbine tužitelja nije nastupila. Isto vrijedi i za odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, a to od 14. lipnja 2018. jer je tada pravomoćno utvrđena ništetnom (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10), te je evidentno kako niti u tom slučaju prigovor zastare nije osnovan.

36. Nadalje, predmetna tužba je podnesena 3. lipnja 2019. pa stoga nije nastupila zastara tražbine, niti u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, a tužitelj je saznao točnu visinu svoje tražbine tek u trenutku kada je vještak tijekom ovog postupka izradio nalaz i mišljenje kada je zahtjev tužitelja brojčano određen u tom trenutku tako da je tužitelj upravo postupao u skladu sa već postavljenim svojim tužbenim zahtjevom tražeći preplatu zbog jednostrano promjenjive kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog, ovdje ima mjesta primjeni pravnog shvaćanja VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. u kojem je navedeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, kako je u konkretnom predmetu tužitelj prvotno postavljenim i naknadno specificiranim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu za isto razdoblje, imajući na umu da je specifikacija izvršena prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke i da tužitelj ne treba imati stručna znanja koja bi mu omogućila precizno definiranje visine i datuma dospijeća svakog anuiteta bez potrebe za angažmanom financijskog vještaka u samoj tužbi, to je neosnovan prigovor zastare na konačno postavljen tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, sud smatra kako zahtjev tužitelja ni iz ovog razloga nije u zastari.

37. Dodatno je za istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2245/17 prihvatio stav Suda EU koji je izražen u odluci poslovni broj C-154/15, C- 307/15 i C-308/15 Đ Naranjo (spojeni predmeti) te navodi da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može niti imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Sud ističe kako proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

38. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. zauzet je stav da zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Slijedom navedenog, sud predmetni prigovor tuženika, kako u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužbom od 3. lipnja 2019. tako i u odnosu na uređeni tužbeni zahtjev od 28. veljače 2025. smatra u cijelosti paušalnim i neosnovanim.

39. U odnosu na navode tuženika kako je zakonodavac predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa, sud ističe sljedeće.

40. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika, dok je navedeno uređeno i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09 i 79/09) čime je jasno kako pravomoćna presuda iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg su pokrenuli potrošači obvezuje ostale sudove i da se tužitelj može pozivati na navedene obvezujuće pravomoćne presude uz napomenu kako je predmetni Ugovor sklopljen dana 21. ožujka 2007., dakle u razdoblju na koje se odnosi gore navedena sudska odluka u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

41. Sud ističe kako je o navedenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske donio pravno shvaćanje u presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. u kojem je navedeno da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

42. Prema navedenom citirane odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnih postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

43. Obzirom se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika sud smatra nesvrsishodnim ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a, a što je i utvrđenje prema odluci VSRH-a poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

44. Sud nadalje ističe kako tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a propisano je da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, te da se isti ne može osnažiti ni prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

45. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske između ostalog navodi se i: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

46. Iz navedenog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, kao i odredbe o valutnoj klauzuli, u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

47. Predmetne Ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi te navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja jer je isti naveo kako je ugovor bio spreman za potpis u trenutku kada je po uputi auto salona otišao u banku gdje mu je navedeni kredit i odobren.

48. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnim Ugovorima ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja.

49. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

50. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Š i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

51. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

52. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jest da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

53. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

54. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe članka 269. stavak 2. i čl. 272. ZOO-a ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, te je za istaknuti kako u ovom slučaju i sam tužitelj nije imao saznanja niti što znači promjenjiva kamatna stopa niti da će doći do primjene iste, nije dobio adekvatno pojašnjenje, iz čega proizlazi kako je ista bila neodrediva budući su parametri pomoću koje se ista određuje neodredivi.

55. Sud nadalje ističe stav Suda Europske unije iznesen u presudi broj C-118/07 od 14. ožujka 2019. koji je dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, pri tome primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno kao da nikada nije ni postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Također je za istaknuti kako Sud Europske unije utvrđuje činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor te da navedeno ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, slijedom čega proizlazi kako izmjena Općih odredbi i promjena načina izračuna kamatne stope nije relevantna te takve naknadne izmjene nisu dovele do konvalidacije navedene ništetne odredbe.

56. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu sklopljenim između stranaka, te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

57. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno u ovom slučaju, dijela ugovora primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

58. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

59. Bitni sastojci Ugovora o kreditu prema odredbama čl. 1021. i čl. 1022. ZOO-a su prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu.

60. Kako su odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci Ugovora o kreditu, a da su redom svi bitni sastojci Ugovora o kreditu konkretno odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta kao i odredbe koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti zahvaćeni ništetnošću, takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini bitni sastojak.

61. Naime upravo odredbe Zakona o obveznim odnosima propisuju kako Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje Ugovora, a ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud i u svim bitno ranijim odlukama GZZ 105/2002, VSRH Rev-907/2002 od 27. veljače 2003. u kojoj je navedeno da kada je ništetna ugovorna odredba o cijeni takav Ugovor ima za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora.

62. Za istaknuti je da je tijekom ovog postupka donesena i odluka Suda Europske unije poslovni broj C-188/17 u predmetu Dunai-RBA banka Hungary gdje je i Sud Europske unije u tom predmetu jasno naveo da je odredba o tečajnom riziku, valuti švicarski franak glavni predmet ugovora i kako održanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer je to bitni sastojak Ugovora.

63. Slijedom svega navedenog sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim čime se upustio u ocjenu visine tužbenog zahtjeva, radi čega je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Kristijanu Tole.

64. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Kristijana Tole proizlazi da preplaćeni iznosi po anuitetima po osnovi promjenjive kamatne stope iznose ukupno 7.574,76 kn/1.005,34 eura, te da preplaćeni iznosi (samo pozitivne razlike) po anuitetima po osnovi valutne klauzule iznose ukupno 17.889,67 kn/2.374,36 eura. Vještak također navodi kako je u Tabeli 1. u prikazana razlika po svakom pojedinom anuitetu, kako je to tužitelj i zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 28. veljače 2025. izraženo u valuti euro sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) u ukupnom iznosu od 3.379,70 eura, a kako to stoji u toč. I. izreke.

65. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, dok se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja koja je tuženik isticao u odgovoru na tužbu, a kojima osporava zahtjev tužitelja za isplatu utuženog potraživanja.

66. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je isti sačinjen objektivno, stručno, razumljivo i u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse, a u nalazu nema nikakvih nelogičnosti i proturječnosti, te na isti stranke nisu imale prigovora niti primjedbi.

67. Iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jest iznos koji predstavlja razliku između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule. Uspoređujući kamatne stope koje je vještak uzimao u obzir prilikom izračuna za spomenuto razdoblje, sud je utvrdio da su kamatne stope u nalazu vještaka identične onim stopama koje sam tuženik navodi u odgovoru na tužbu u kojem se opisuje dinamika promjene kamatne stope od strane tuženika te je tako utvrđeno kako ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope iznosi 1.005,34 eura i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznosi 2.374,36 eura, slijedom čega je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik na ime razlike isplati ukupni iznos od 3.379,70 eura sa zateznim kamatama od dana iza dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao u točki I. izreke presude.

68. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, te odredbi čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 156/22.) i čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/23).

69. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 148/09, 142/12, 108/14, 126/22, 138/23; dalje Tarifa) i priloženom troškovniku, a sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 3.379,70 eura.

70. Tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.174,08 eura i to trošak sastava tužbe i podnesaka od dana 18.11.2019., 25.11.2020., 10.9.2020. i 28.2.2025. (maksimalno 4 obrazložena podneska) prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife kao i trošak zastupanja na ročištima dana 11.11.2019., 9.3.2020., 5.2.2021., 12.11.2024., 4.3.2025. i 7.7.2025. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife za svaku radnju u iznosu od po 200,00 eura te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, sve sa PDV-om prema Tbr. 42. Tarife, traženi trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 199,08 eura kao i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 100,00 eura sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 118/18, 9/21, 51/23; dalje ZSP), čime je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

71. Tužitelju nije priznat zatraženi sastava podneska od 19.11.2019. obzirom isti u bitnom ponavlja navode iz podneska od 18.11.2019., a koji trošak je sud tužitelju priznao, slijedom čega sud smatra neekonomičnim priznati navedeni trošak. Nadalje, tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 8.4.2020. budući se radi o dokazu uplate predujma za provođenje financijskog vještačenja, a što se dokazuje putem obračunskog lista računovodstva ovog suda, čime sud navedene troškove ne smatra nužnim za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP-a.

72. Zatezna kamata na trošak određena je sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

73. Obzirom tuženik nije uspio u sporu to isti nema pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, čime je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

Zagreb, 5. rujna 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok se računa od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. punomoćniku tužitelju

2. punomoćniku tuženika

3. spis

U Zagrebu, dana 5. rujna 2025. godine

Viši sudski savjetnik-specijalist: Lidija Đogaš Batovanja