Poslovni broj: P-73/2024

Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Kralja Tomislava 85A, Crikvenica

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Mirti Tomac Podobnik, u parničnom predmetu tužitelja AC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun Arijani Visković, odvjetnici iz Selca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, iz Zagreba, Petrinjska 59, zastupanog po pun iz OU Poldan i dr. iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 26. kolovoza 2025. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, javno objaviviši dana 05. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 2 Ugovora o kreditu-broj 045-50- 3867106, koji su dana 23.01.2007.g. sklopili tužitelj AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbanka Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7 istog ugovora u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećim na dan dospijeća.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrija, d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB:53056966535, da tužitelju MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.051,10€ (7.919,48 kn) na ime ništetnosti odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu, a koja odredba se odnosi na promjenu redovne kamatne stope odnosno preplatu koja predstavlja razliku nastalu između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu sa zakonskom zateznom kamatom i to počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi iz članka 1 Uredbe o visini zatezne kamate do dana 31. prosinca 2007.g., a od dana 01. siječnja 2008.g. do dana 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

– na iznos od 12,36 € (95,31 kn) počev od dana 30.11.2007.g. pa do isplate

– na iznos od 12,53 € (94,44 kn) počev od dana 31.12.2007.g. pa do isplate

– na iznos od 12,41 € (93,53 kn) počev od dana 31.01.2008.g. pa do isplate

– na iznos od 12,30 € (92,67 kn) počev od dana 29.02.2008.g. pa do isplate

– na iznos od 12,17€ (91,76 kn) počev od dana 31.03.2008.g. pa do isplate

– na iznos od 12,06€ (90,89 kn) počev od dana 30.04.2008.g. pa do isplate

– na iznos od 18,43 € (138,86 kn) počev od dana 31.05.2008.g. pa do isplate

– na iznos od 18,25€ (137,50 kn) počev od dana 30.06.2008.g. pa do isplate

– na iznos od 18,06 € (136,09 kn) počev od dana 31.07.2008.g. pa do isplate

– na iznos od 17,87 € (134,63 kn) počev od dana 31.08.2008.g. pa do isplate

– na iznos od 17,68 € (133,22 kn) počev od dana 30.09.2008.g. pa do isplate

– na iznos od 17,49 € (131,76 kn) počev od dana 31.10.2008.g. pa do isplate

– na iznos od 17,30€ (130,31 kn) počev od dana 30.11.2008.g. pa do isplate

– na iznos od 17,09 €(128,80 kn) počev od dana 31.12.2008.g. pa do isplate

– na iznos od 16,90 € (127,30 kn) počev od dana 31.01.2009.g. pa do isplate

– na iznos od 16,70 € (125,80 kn) počev od dana 28.02.2009.g. pa do isplate

– na iznos od 26,85 € (202,31 kn) počev od dana 31.03.2009.g. pa do isplate

– na iznos od 26,52 € (199,85 kn) počev od dana 30.04.2009.g. pa do isplate

– na iznos od 26,19 € (197,39 kn) počev od dana 31.05.2009.g. pa do isplate

– na iznos od 25,87 € (194,89 kn) počev od dana 30.06.2009.g. pa do isplate

– na iznos od 25,53€ (192,39 kn) počev od dana 31.07.2009.g. pa do isplate

– na iznos od 25,13 € (189,79 kn) počev od dana 31.08.2009.g. pa do isplate

– na iznos od 24,85€ (187,20 kn) počev od dana 30.09.2009.g. pa do isplate

– na iznos od 24,50€ (184,56 kn) počev od dana 31.10.2009.g. pa do isplate

– na iznos od 24,14 € (181,87 kn) počev od dana 30.11.2009.g. pa do isplate

– na iznos od 23,79 € (179,23 kn) počev od dana 31.12.2009.g. pa do isplate

– na iznos od 23,43 € (176,50 kn) počev od dana 31.01.2010.g. pa do isplate

– na iznos od 23,06 € (173,73 kn) počev od dana 28.02.2010.g. pa do isplate

– na iznos od 22,69 € (170,95 kn) počev od dana 31.03.2010.g. pa do isplate

– na iznos od 22,31€ (168,13 kn ) počev od dana 30.04.2010.g. pa do isplate

– na iznos od 21,94€ (165,31kn) počev od dana 31.05.2010.g. pa do isplate

– na iznos od 21,56 € (162,44 kn) počev od dana 30.06.2010.g. pa do isplate

– na iznos od 21,17€ (159,52 kn) počev od dana 31.07.2010.g. pa do isplate

– na iznos od 20,78 € (156,57 kn) počev od dana 31.08.2010.g. pa do isplate

– na iznos od 20,39 € (153,61 kn) počev od dana 30.09.2010.g. pa do isplate

– na iznos od 19,99 € (150,60 kn) počev od dana 31.10.2010.g. pa do isplate

– na iznos od 19,58 € (147,55 kn) počev od dana 30.11.2010.g. pa do isplate

– na iznos od 19,17 € (144,46 kn) počev od dana 31.12.2010.g. pa do isplate

– na iznos od 18,77 € (141,41 kn) počev od dana 31.01.2011.g. pa do isplate

– na iznos od 18,35 € (138,27 kn) počev od dana 28.02.2011.g. pa do isplate

– na iznos od 17,93 € (135,08 kn) počev od dana 31.03.2011.g. pa do isplate

– na iznos od 17,50 € (131,85 kn) počev od dana 30.04.2011.g. pa do isplate

– na iznos od 17,07 € (128,62 kn) počev od dana 31.05.2011.g. pa do isplate

– na iznos od 16,64 € (125,34 kn) počev od dana 30.06.2011.g. pa do isplate

– na iznos od 14,71 € (110,83 kn) počev od dana 31.07.2011.g. pa do isplate

– na iznos od 14,30 € (107,78 kn) počev od dana 31.08.2011.g. pa do isplate

– na iznos od 13,90 € (104,73 kn) počev od dana 30.09.2011.g. pa do isplate

– na iznos od 9,43 € ( 71,05 kn) počev od dana 31.10.2011.g. pa do isplate

– na iznos od 9,13 € (68,82 kn) počev od dana 30.11.2011.g. pa do isplate

– na iznos od 8,83 € (66,54 kn) počev od dana 31.12.2011.g. pa do isplate

– na iznos od 8,54 € (64,31 kn) počev od dana 31.01.2012.g. pa do isplate

– na iznos od 8,22 € (61,94 kn) počev od dana 29.02.2012.g. pa do isplate

– na iznos do 7,92 € (59,67 kn) počev od dana 31.03.2012.g. pa do isplate

– na iznos od 7,61 € (57,30 kn) počev od dana 30.04.2012.g. pa do isplate

– na iznos od 7,30 € (54,98 kn) počev od dana 31.05.2012.g. pa do isplate

– na iznos od 6,98 € (52,61 kn) počev od dana 30.06.2012.g. pa do isplate

– na iznos od 6,66 € (50,20 kn) počev od dana 31.07.2012.g. pa do isplate

– na iznos od 6,34 € (47,79 kn) počev od dana 31.08.2012.g. pa do isplate

– na iznos od 6,01 € (45,29 kn) počev od dana 30.09.2012.g. pa do isplate

– na iznos od 5,69 € (42,87 kn) počev od dana 31.10.2012.g. pa do isplate

– na iznos od 5,35 € (40,32 kn) počev od dana 30.11.2012.g. pa do isplate

– na iznos od 5,02 € (37,82 kn) počev od dana 31.12.2012.g. pa do isplate

– na iznos od 4,68 € (35,27 kn) počev od dana 31.01.2013.g. pa do isplate

– na iznos od 4,34 € (32,68 kn) počev od dana 28.02.2013.g. pa do isplate

– na iznos od 4,00 € (30,13 kn) počev od dana 31.03.2013.g. pa do isplate

– na iznos od 3,66 € (27,54 kn) počev od dana 30.04.2013.g. pa do isplate

– na iznos od 3,30 € (24,90 kn) počev od dana 31.05.2013.g. pa do isplate

– na iznos od 2,94 € (22,17 kn) počev od dana 30.06.2013.g. pa do isplate

– na iznos od 2,59 € (19,53 kn) počev od dana 31.07.2013.g. pa do isplate

– na iznos do 2,23 € (16,79 kn) počev od dana 31.08.2013.g. pa do isplate

– na iznos od 1,87 € (14,06 kn) počev od dana 30.09.2012.g. pa do isplate

– na iznos od 1,50€ (11,29 kn) počev od dana 31.10.2013.g. pa do isplate

– na iznos od 1,13 € (8,51 kn) počev od dana 30.11.2013.g. pa do isplate

– na iznos od 0,76 € (5,69 kn) počev od dana 31.12.2013.g. pa do isplate

– na iznos od 0,50 € (3,78 kn) počev od dana 31.01.2014.g. pa do isplate sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrija, d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 da tužitelju AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati ukupan iznos od 3.958,92€ (29.828,46 kuna) na ime ništetnosti odredbe čl. 7 Ugovora o kreditu, temeljenoj na valutnoj klauzuli odnosno na ime tečajne razlike nastale u odnosu na početni mjesečni anuitet sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi iz članka 1 Uredbe o visini zatezne kamate do dana 31. prosinca 2007.g., a od dana 01. siječnja 2008.g. do dana 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 3,28 € (24,71 kn) počev od dana 31.03.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 16,01 € (120,63 kn) počev od dana 31.10.2008..g pa do isplate

- na iznos od 2,68 € (20,20 kn) počev od dana 30.11.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 19,62 € (147,86 kn) počev od dana 31.12.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 22,23 € (167,48 kn) počev od dana 31.01.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 23,41 € (176,35 kn) počev od dana 28.02.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 20,64 € (155,52 kn) počev od dana 31.03.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 21,28€ (160,30 kn) počev od dana 30.04.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 16,20 € (122,04 kn) počev od dana 31.05.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 12,39€ (93,87 kn) počev od dana 30.06.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 13,45€ (101,37 kn) počev od dana 31.07.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 15,42€ (116,21 kn) počev od dana 31.08.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 15,25 € (114,92 kn) počev od dana 30.09.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 13,26€ (99,91 kn) počev od dana 31.10.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 17,00€ (128,08 kn) počev od dana 30.11.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 20,00 € (150,66 kn) počev od dana 31.12.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 24,26 € (182,78 kn) počev od dana 31.01.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 23,28 € (175,41 kn) počev od dana 28.02.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 29,07 € (219,00 kn) počev od dana 31.03.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 27,97 € (210,73 kn) počev od dana 30.04.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 30,11 € (226,85 kn) počev od dana 31.05.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 48,62 € (366,35 kn) počev od dana 30.06.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 44,81 € (337,63 kn) počev od dana 31.07.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 56,46 € (425,37 kn) počev od dana 31.08.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 52,44 € (395,08 kn) počev od dana 30.09.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 45,96 € (346,30 kn) počev od dana 31.10.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 59,62 € (449,17 kn) počev od dana 30.11.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 76,99 € (580,05 kn) počev od dana 31.12.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 64,69 € (487,38 kn) počev od dana 31.01.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 69,00 € (519,88 kn) počev od dana 28.02.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 63,51 € (478,54 kn) počev od dana 31.03.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 64,50 € (485,97 kn) počev od dana 30.04.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 87,78 € (661,41 kn) počev od dana 31.05.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 90,05 € (678,51 kn) počev od dana 30.06.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 109,16 € (822,44 kn) počev od dana 31.07.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 99,19 € (747,38 kn ) počev od dana 31.08.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 88,29 € (665,22 kn) počev od dana 30.09.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 86,36 € (650,68 kn) počev od dana 31-10-2011.g. pa do isplate

- na iznos od 85,00 € (644,40 kn) počev od dana 30.11.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 90,68 € (683,25 kn) počev od dana 31.12.2011.g. pa do isplate

- na iznos od 95,18 € (717,12 kn) počev od dana 31.01.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 95,78 € (721,66 kn) počev od dana 28.02.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 92,67 € (698,23 kn) počev od dana 31.03.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 94,77 € (714,05 kn) počev od dana 30.04.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 96,21 € (724,87 kn) počev od dana 31.05.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 93,79 € (706,66 kn) počev od dana 30.06.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 94,43 € (711,45 kn) počev od dana 31.07.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 92,61 € (697,80 kn) počev od dana 31.08.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 88,70 € (668,30 kn) počev od dana 30.09.2012.g. pa do isplate

- na iznos od92,87 € ( 699,75 kn) počev od dana 31.10.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 94,88 € (714,84 kn) počev od dana 30.11.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 93,47 € (704,26 kn) počev od dana 31.12.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 85,60 € (644,94 kn) počev od dana 31.01.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 92,29 € (695,33 kn) počev od dana 28.02.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 92,87 € (699,74 kn) počev od dana 31.03.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 90,25 € (679,99 kn)počev od dana 30.04.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 82,10 € (618,55 kn) počev od dana 31.05.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 81,89 € (616,99 kn) počev od dana 30.06.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 83,89 € (632,08 kn) počev od dana 31.07.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 87,10 € (656,27 kn) počev od dana 31.08.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 91,55 € (689,77 kn) počev od dana 30.09.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 89,25 € (672,49 kn) počev od dana 31.10.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 90,88 € (684,73 kn) počev od dana 30.11.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 92,72 € (698,61 kn) počev od dana 31.12.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 93,87 € (707,23 kn) počev od dana 31.01.2014.g. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.001,24 EUR-a sa zateznim zakonskim kamatama koje teku od dana 05. rujna 2025. godine pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U svojoj tužbi zaprimljenoj kod ovoga suda dana 12. lipnja 2019. g. tužitelj u bitnome navodi da je dana 8. siječnja 2007. g. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora:045-50-3867106, sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje:CHF) i promjenjivom kamatnom stopom. Visina kredita iznosila je 27.625,83 CHF. Rok otplate kredita iznosio je 84 mjeseca (7 godina). Tužitelj je podigao kredit u CHF jer mu je tako bilo predloženo od strane službenika banke, bez da je bio upozoren na rizik švicarskog franka, odnosno nisu mu pojašnjeni čimbenici koji utječu na formiranje kamatne stope tj. nepovoljnog rasta. Tužitelju je rečeno da je ovakav kredit najpovoljniji, a tuženik ga nije upozorio s činjenicom promjenjivosti kamatne stope. Kredit je tužitelj bio u obvezi isplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF, a početna ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,20%. Na sve dospjele, a ne podmirene tražbine iz Ugovora na utvrđeni dan dospijeća, korisnik kredita je bio dužan plaćati zakonsku zateznu kamatu koja je bila promjenjiva u skladu s propisima. Ista se obračunavala u CHF, a naplaćivala u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan plaćanja kamate. Obračunom kamate došlo je do dva povezana faktora – odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutne klauzule, te je došlo do povećanja iznosa pojedinih mjesečnih obveza po kreditu. Presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. g., kojom je potvrđena presuda posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. g., utvrđeno je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke, ništetna, jer je protivna Zakonu o zaštiti potrošača (dalje: ZZP). Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka. Budući tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku, ništetne su odredbe njegovog ugovora o kreditu kojim se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Temeljem čl. 138 a ZZP pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena. Odredbom čl. 84 ZPP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tužitelju kao laiku nije bilo moguće predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF. Također Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Iz tog razloga postoji znatna neravnoteža u položaju stranaka u ovom slučaju na štetu tužitelja. Naime, banka je ta koja kao vjerovnik jednostrano određuje uvjete odnosno obvezu dužnika koji tu promjenu ne može predvidjeti. Tuženik je sasvim sigurno bio upoznat sa činjenicom povećanja rizika u odnosu na CHF u zemljama istočne Europe, a o tome nije upozorio tužitelja već se upravo predstavio da je CHF stabilna valuta čiji se rast ne predviđa. Dakle, tuženik je postupao s unaprijed stvorenom namjerom plasiranja kredita u rizičnoj valuti ne vodeći računa o krajnjem potrošaču, već samo s namjerom ostvarivanja čiste dobiti. Na taj način, tužitelju je povrijeđeno pravo budući isti ni na koji način nije bio zaštićen od promjene tečaja te promjene kamatne stope koja je isključivo ovisila o volji tuženika, dok je tuženik s druge strane bio zaštićen valutnom klauzulom, promjenjivom kamatnom stopom te raznim instrumentima osiguranja. Člankom 247 Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Cijena kao bitan element ugovora ovisi o visini glavnice te o visini kamatne stope koju određuje banka kao vjerovnik, pa je cijena neizvjesna. Temeljem čl. 323 ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je na temelju takvog ugovora primila. Tužitelj drži da odluka suda koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi stjecanja bez osnove. Stoga svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana koji predstavljaju razliku između kamate utvrđene otplatnim planom te stvarno isplaćenog iznosa, predstavlja stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, pa do konačne isplate. Slijedom navedenog, predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će se utvrditi ništetnom dio odredbe čl. 2 i odredba čl. 7 Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, te naloži tuženiku da tužitelju isplati novčanu svotu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik se protivi istoj u cijelosti. Navodi da nema spora da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 045-50-3867106 sa namjerom kupnje vozila, za iznos kredita od 27.625,83 CHF, protuvrijednost u kunama, uz redovnu kamatu od 5,20 % godišnje. Rok otplate iznosio je 84 mjeseca. Osporavaju se tvrdnje tužitelja da bi klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile nepoštene. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je potvrđena presudom VTS-a RH. Međutim, granice pravomoćnosti navedenih presuda ne protežu se i na ovaj predmet, jer se radi o odnosima iz stambenih kredita s valutnom klauzulom u CHF i to samo one koji su još u otplati. Osim toga navedeni sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače. Tako je u presudi VTS navedeno da se taj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze, pri čemu ističu da je mjerodavan samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pri tome su pravno relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima, a informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Iz presuda nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, uz napomenu da se granice pravomoćnosti predmetnih presuda ne protežu i na ovaj predmet. Stoga je teret dokaza na tužitelju da dokaže da je ništetna odredba ugovora na koju se poziva. Odredbom čl. 81 ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Člankom 84 ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Budući tuženik tvrdi da su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, nije dopušteno tada utvrđivati jesu li poštene. Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika, pa je razvidno da je javni bilježnik izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastavio, pročitao strankama te se uvjerio da sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Nadodaje se da u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Sporne bi bile samo promjene kamatnih stopa, pa sam tužitelj ni ne osporava činjenicu da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, već samo osporava dio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik je pošteno i savjesno donosio odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja. Tužitelj na iste nije imao primjedbi pa je očigledno sa istima bio suglasan. Tuženik je pak mijenjao kamatne stope kada je za to imao opravdani razlog, a u skladu sa važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, uvažavajući zavisnost od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu. Parametri za formiranje kamatnih stopa bili su kretanje 6-mjesečnog LIBORA za CHF, trošak regulatora te CDS-premija rizika za Republiku Hrvatsku. Razlozi za promjenu kamatne stope predviđeni su i zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12), a iz odredbi istog utvrđeno je da je postupanje tuženika bilo zakonito i pošteno. Stoga je nesumnjivo poštenje i savjesnost u postupanju tuženika i isto proizlazi iz izmijenjene kamatne stope koja je jednaka novoj kamati na tržištu na iste ugovore, kamatna marža nikada nije povišena, pa tako niti dobit banke u strukturi kalkulacije visine kamate i tuženik je kamatnu stopu povećao manje nego što je trebao sukladno tržišnim parametrima i to na svoju štetu. Nadodaje se da tužitelj nije bio neuk kod dizanja kredita već je znao da kreditom financira kupnju automobila koji mu notorno nije bio neophodan, pa tužitelj istog i nije trebao kupiti, ali je očigledno sa ovim kreditom financirao svoj luksuz te nije rješavao neko egzistencijalno pitanje. Stoga je imao mogućnost informirati se o mogućim promjenama kamatnih stopa, ukoliko tvrdi da mu one nisu bile jasne. Dakle, tužitelj je morao znati riječ "promjenjiva", što znači da će se kamatna stopa mijenjati, ali tužitelj je očigledno bio nezainteresiran za bilo kakvu informaciju, pa ta činjenica pada njemu na teret. Opreza radi ističe se prigovor zastare potraživanja, pri čemu tuženik neće isticati prigovor mjesne nenadležnosti, radi ekonomičnosti postupka. Traži trošak postupka.

3. Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od dana 14. rujna 2022. godine tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci ove presude.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 045-50- 3867106 od 8. siječnja 2007. g. (str. 10-12, 25-27 spisa), uvid u Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom (str. 28-37), uvid u CD, uvid u Otplatni plan (str. 45), te obavio vještačenje po vještaku financijsko-računovodstvene struke Goranki Šmer Maraš i saslušao tužitelja kao parničnu stranku.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 045-50-3867106 (str. 10-12, 25-27 spisa) je utvrđeno da je isti zaključen dana 08. siječnja 2007. godine između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Iznos kredita je kunska protuvrijednost 27,625,83 CHF, GMAC-kredit za kupnju novih vozila Opel, rok otplate 84 mjeseca. Čl. 2 je određeno da je redovna kamata 5,20 %, godišnja, promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neisplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora. Čl. 7 određeno je da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

6. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijske struke Goranka Šmer Maraš navodi da preplata koja predstavlja razliku nastalu između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita ukupno iznosi 7.919,48 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4. Da tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita s pozitivnim i negativnim razlikama ukupno iznosi 29.828,46 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 4, od čega pozitivne tečajne razlike uslijed višeg tečaja od početnog ukupno iznose 30.515,58 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 4 (samo pozitivni iznosi), negativne tečajne razlike uslijed nižeg tečaja od početnog ukupno iznose 687,12 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 4 (samo negativni iznosi). Dakle, preplata kamate i preplata tečajnih razlika s uračunatim samo pozitivnim (više plaćenim) razlikama ukupno iznosi 38.435,06 HRK, dok preplata kamate i tečajnih razlika s uračunatim i pozitivnim i negativnim razlikama ukupno iznosi 37.747,94 HRK

7. Saslušan kao parnična stranka tužitelj u svome iskazu navodi da se detalja slabo sjeća zbog proteka vremena, međutim čini mu se da radi realizacije kredita nije bio u banci, već je isti realizirao putem auto kuće u [adresa], kod koje je uzeo vozilo. Da je sve dogovarao sa prodajnim agentom, on mu je sugerirao da uzme kredit kod tužitelja, da isti ima super kamate i da je najpovoljniji. To je sve bilo u siječnju 2007.g. i uzeo je kredit na 7 godina koji je u konačnici isplatio 2014.g. U početku je sve bilo u redu, međutim nakon par godina rate kredita su počele rasti, te su se podigle sa 1.700,00kn na 2.800,00kn.

8. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispr., 57/11., 148/11. – proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP) ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, iz razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.

9. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe čl 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 045-50-3867106 od 08.01.2007.g. a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, te na ugovorenu valutnu klauzulu, te posljedično tome povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope, kao i povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene valutne klauzule (promjene tečaja valute).

10. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu br. 045-50-3867106 od 08.01.2007. kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 27.625,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Isto tako nije sporno da je čl. 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja da na dan zaključenja ugovora iznosi 5,20% godišnje. Također nije sporno da je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Također nije sporno niti da je čl 7. ugovorena obveza tužitelja da se kredit otplaćuje u jednakim anuitetima u kunskom protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Nadalje, nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, niti da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope ( 5,20% godišnje), te da je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF, u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme realizacije kredita.

11. Nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Konačno nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.10.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Nedvojbeno je naprijed citiranim pravomoćnim sudskim odlukama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

12. Među strankama je sporno da li su naprijed navedene ugovorne odredbe čl. 2 i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 045-50-3867106, a koje odredbe se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na valutnu klauzulu u CHF ništetne, posljedično čemu da li je osnovan zahtjev tužitelja za povratom isplaćenih iznosa primjenom tih ugovornih odredbi.

13. Pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu sud se rukovodio činjenicama utvrđenim provedenim dokaznim postupkom i to na način da je sve isprave u koje je izvršio uvid ocijenio vjerodostojnim, ovo stoga što su iste međusobno suglasne, a njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju. Sud je nalaz vještaka Goranke Šmer Maraš prihvatio u cijelosti smatrajući ga izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, dokumentiranim i logički izraženim, te potpuno i precizno obrazloženim, a uvjerenja je da nalaz vještaka nije proturječan sam sebi niti dokumentaciji priležećoj spisu, pa mu u cijelosti poklanja vjeru, ovo tim više što je isti po mišljenju suda u cijelosti otklonio primjedbe iznesene po pun tuženika. Što se tiče iskaza tužitelja valja naglasiti da ga je sud cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, sa kojim je u cijelosti suglasan pa ga je sud prihvatio kao istinit.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a. Međutim, obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tijekom postupka status tužitelja kao potrošača nije doveden u pitanje pa stoga nije odlučna činjenica da je tužitelj predmetnim kreditom kupio osobno vozilo, a prigovor tuženika da se u konkretnom slučaju radilo o financiranju luksuza nije odlučan jer da je i točan, on u konkretnom ugovornom odnosu ne mijenja tužiteljev status potrošača niti bi zbog toga tuženik bio oslobođen dužnosti da tužitelja kao potrošača informira o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl.2. koja se odnosi na ugovorenu redovnu kamatu kao promjenjivu, bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o visini kamatnih stopa iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o visini kamatnih stopa, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatni stopama, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a ( NN 35/05 ). Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

16. Naime, odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu je određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 5,20 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,20 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Pri tom tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

17. Nedvojbeno tuženik kao banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje ( obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje visine kamatne stope), međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Navedeno podrazumijeva da su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Upravo zato je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Slijedom navedenog, obzirom da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede promjene kamatne stope i posljedično tome promjene anuiteta, sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, a kako je dakle predmetna odredba čl 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 102. ZZP-a iz 2007.g. ništetna, dok odredba u dijelu u kojem je naznačeno da na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi 5,20 % nije ništetna, a zbog čega njena valjanost i primjena, te time i učinak nije doveden u pitanje. Pri tom valja istaknuti da je nesporno zakonom dozvoljeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelju skrenuo pozornost na jasne parametre o kojima ta promjena kamatne stope u budućem razdoblju ovisi. Stoga prvotno ugovorena kamatna stopa od 5,20 % nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju bila poznata u vrijeme ugovaranja i na koju je pristao.

18. Nadalje valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž7129/13 od 13.06.2014.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene kako je to i propisano odredbom čl. 138. a ZZP/07 i čl. 118. sada važećeg ZZP/14 ( NN 41/14). Činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Također nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Kako dakle ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 7. koje su odnosile na obvezu povrata kredita u valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se obveza isplata anuiteta u kunama vezuje uz srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EURO, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Stoga je i navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste također ništetne. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao. Isto tako naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž6632/17 od 14.06.2018.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

20. Nadalje, valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Slijedom svega gore navedenoga valjalo je odlučiti kao u točki I. i II. izreke ove presude.

21. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju.

22. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da se prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 138a ZZP-a iz 2007.g. je da odluka u sporu o utvrđenju ništavosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju, a kako je propisano i odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a. Stoga novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništave ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništavosti takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništavosti koji je bezvremenski. Konačno i Vrhovni sud RH je na svojoj Sjednici od 30.01.2020.g. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 ( čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, sud je mišljenja da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan.

23. Slijedom navedenog, a uvažavajući izračun iz nalaza i mišljenja vještaka tuženik je dužan tužitelju temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO-a ( NN 35/05) vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika, te je na navedeno odlučeno je kao u točci III) i IV) izreke ove presude.

24. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl 154. st. 1 ZPP-a, dosuđeni trošak se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR-a i presudu u iznosu od 149,98 EUR-a, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR-a, dok se preostali dio troška odnosi na trošak zastupanja tužitelja u parnici po punomoćniku odvjetniku u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, te podnesaka od 17. veljače 2022. godine, te 14. rujna 2022. godine u iznosima od po 200,00 EUR-a. Također tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima od 22. veljače 2022., 07. veljače 2023., 05. svibnja 2025. godine i 26. kolovoza 2025. godine u iznosima po 200,00 EUR-a. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak postupka od 2.001,24 EUR-a, te je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

U Crikvenici, 05. rujna 2025.

S U T K I NJ A:

Mirta Tomac Podobnik

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.