Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj:Gž-1297/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koga zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7407/2024-9 od 30. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7407/2024-9 od 30. travnja 2025. te se kao neosnovana odbija i žalba tužiteljice protiv očito odbijajućeg dijela odluke o trošku sadržane u točki III. izreke prvostupanjske presude te se ista i u tom očito odbijajućem dijelu potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika te zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu sklopljenom između stranka u odredbi čl. 4.b. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva 1,00% od iznosa odobrenog kredita jednokratno prije korištenja kredita te da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 167,95 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2006. pa do isplate dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 307,79 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući istu u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP).

3. Tužiteljica žalbu podnosi protiv očito odbijajućeg dijela odluke o trošku sadržane u točki III. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Stranke predlažu uvaženje žalbi uz naknadu im troškova žalbenog postupka.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba stranaka su neosnovane.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4.b. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 1,0% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita.

8. I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je li predmetna ugovorna odredba ništetna te pripada li tužiteljici posljedično ništetnosti iste pravo na isplatu iznosa od 167,95 eur.

9. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

- da su 11. listopada 2006. tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o [broj kredita] kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos 27.029,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca,

- da je ugovoreno da se korisniku kredita neposredno prije isplate kredita naplaćuje jednokratne naknade za obradu i administraciju kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita,

- da u navedenoj odredbi nije definirano o kakvi troškovima se radi.

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je tužena tužitelju na ime predmetne naknade tužiteljici kao potrošaču naplatila iznos od 167,95 eur,

-da je sporna odredba ugovora o kreditu sadržana u standardnom unaprijed pripremljenom Ugovoru po tuženiku

- da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu nije pregovaralo niti je tužiteljica na sadržaj te odredbe Ugovora imala utjecaja, a što utvrđuje temeljem sadržaja iskaza tužiteljice.

10. Temeljem naprijed iznijetih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da je sporna odredba Ugovora a sve u smislu odredbe čl. 94 Zakona o zaštiti potrošača nepoštena te posljedično tome ništetna. Zaključuje prvostupanjski sud da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ona nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,00% iznosa kredita, da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe prvostupanjski sud da je Sud EU u predmetu C-224/19 tumačio članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11. Smatra prvostupanjski sud da je dužnost tuženika bila taksativno navesti što sve čini trošak obrade kredita, a ne samo naplatiti ga u postotnom iznosu, jer da iz toga proizlazi da su naplaćivani veći troškovi od korisnika kredita koji su tražili veći iznos kredita za što nema ekonomskog opravdanja. Naime, tuženik da nije obrazložio iz kojeg razloga su kod većeg iznosa kredita veći troškovi ugovora pa da bi postojalo racionalno opravdanje za veće plaćeni iznos ulazne naknade. S obzirom da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je ista unaprijed od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a posljedično čemu kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev iste za utvrđenjem ništetnosti te odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

12. Kako je tuženik na ime predmetne naknade temeljem ništetne ugovorne odredbe tužiteljici 13. listopada 2006. naplatio iznos od 167,95 eura obvezuje tuženika na povrat predmetnog iznosa sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO) s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja o tijeku koje kamate odlučuje primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a te odlučuje kao u točki II. izreke cijeneći neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare zaključujući da zastarni rok za isplatu stečenog temeljem ništetne odredbe počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da je ništetnost ustanovljena u ovom postupku zaključuje da nije nastupila zastara.

13. U postupku donošenja prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP).

14. Presuda nije nerazumljiva te nije opterećena nedostacima zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi sa sadržajem isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima tako da protivno žalbenim navodima tuženika u donošenju iste nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točke 11. ZPP- a na koju upire tuženik sadržajem žalbe.

15. Prvostupanjski sud je u postupku potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za presuđenje ovog spora zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz odrede čl. 353. st.1.t.2. ZPP-a.

16. Iako se je prvostupanjski sud odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice pogrešno pozvao na odredbu čl. 96. ZZP/07 umjesto ispravno na odredbe Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora pravilnom primjenom materijalnog prava sadržanog u odredbama toga Zakona valjalo bi jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu čl. 4.b. Ugovora te je pravilno utvrdio da je sporna odredba ugovora sadržana u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru o kreditu pripremljenom po tuženiku kao kreditoru o sadržaju koje odredbe se nije pregovaralo, koju činjenicu je pravilno prvostupanjski sud utvrdio temeljem sadržaja iskaza tužiteljice.

18. Naime, odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

20. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03).

22. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03).

23. Nadalje odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03).

24. Tuženik kao trgovac u ovom postupku, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud nije dokazao da se je o spornoj odredbi č. 4.b. Ugovora o kreditu koji je unaprijed formuliran te sastavljen po tuženiku pregovaralo. Teret dokaza ove činjenice ležao je na tuženiku u smislu odredbe čl. 81.st.4. ZZP/04 pri čemu tuženik na okolnost dokazivanja iste nije predlagao provođenje dokaza dok je prvostupanjski sud pravilno, cijeneći iskaz tužiteljice zaključio da tužiteljica kao potrošač te tuženik kao kreditora vezano uz sadržaj predmetne odredbe Ugovora nisu pregovarali.

25. Za procjenu valjanosti sporne odredbe nisu od odlučnog značenja ni žalbeni navodi tuženika da je tužiteljica imala mogućnost u svakom trenutku informirati se o značenju sadržaja sporne odredbe jer je upravo tuženik, kao banka te jača ugovorna strana tužiteljici kao potrošaču trebao dati sve potrebne informacije te tužitelja kao potrošača jasno i određeno informirati o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade tj. koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj određenoj te jasno naznačenoj visini, što je konkretno propušteno.

26. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika u dijelu kojim upire na transparentnost sporne odredbe kao jasne, razumljive i lako uočljive ovo iz razloga jer sadržajem predmetne odredbe tuženik nije prezentirao tužiteljici kao potrošaču o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna, pri čemu je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

27. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužiteljica je sadržajem ugovora informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj određenoj te jasno naznačenoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužiteljica, kao potrošač, nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača- tužitelja.

28. Zbog navedenog takva ugovorna odredba po ocjeni ovoga suda iako predstavlja lako uočljivu odredbu, suprotno navodima tuženika ne predstavlja jasnu i lako razumljivu pa samim time niti transparentnu ugovornu odredbu već upravo ugovornu odredbu koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedena visina iznosa naknade koja će se naplatiti od tužitelja niti je naznačeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade, te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kako je to utvrđeno u prvostupanjskom postupku evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

30. Slijedom iznijetog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time ništetna te je pravilno utvrdio ništetnost iste na način kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude.

31. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku vratiti tužiteljici naplaćenu naknadu u visini od 167,95 eura sa zakonskom zateznom sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana plaćanja 13. listopada 2006., kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćene iznose.

32. Tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, koju je nametnuo tužiteljici kao potrošaču o sadržaju koje se nije pregovaralo nepošteni je stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

33. Protivni žalbenim navodima tuženika pravilno je utvrđenje te zaključak prvostupanjskog suda da zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 167,95 eura nije u zastari. Ovo iz razloga jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost sporne odredbe Ugovora utvrđena tek u ovom postupku, to je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev tužiteljice za isplatu predmetnog iznosa nije zastario.

34. Sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka time da tuženik sadržajem žalbe i ne iznosi razloge zbog kojih odluka o troškovima sadržana u izreci pobijane presude nije pravilna.

35. Kako je tuženik izgubio parnicu to ga je pravilno prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a obvezao na naknadu parničnog troška tužiteljici te odlučio kao u točki III.

36. Odlučujući po žalbi tužiteljice o pravilnosti odluke o trošku u očito odbijajućem dijelu sadržane u točki III. izreke za istaći je da je pobijana odluka u pogledu osnove i visine prava na naknadu troškova donesena pravilno i zakonito na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15,126/22-dalje Tarifa).

37. Protivno žalbenim navodima tužiteljice pravilno je prvostupanjski sud visinu parničnog troška istoj prema Tarifi odmjerio prema vrijednosti predmeta spora samo kondemnatornog zahtjeva ( zahtjeva za isplatu) ne uzimajući u obzir po tužiteljici u tužbi naznačenu vrijednost deklaratornog zahtjeva za utvrđenje u visini od 1.327,22 eur.

38. U konkretnom slučaju istaknut je deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora uz restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 167,95 eur, o kojoj ništenosti sud može odlučivati i kao o prethodnom pitanju. Zbog navedenog istaknuti deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu-isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, pa je pravilno prvostupanjski sud visinu parničnog troška tužiteljici prema Tarifi za poduzete radnje odmjerio prema vrijednost zahtjeva za isplatu, te je pravilno kao neosnovan odbio zahtjev tužiteljice za na naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 307,79 eur, a ovo sve polazeći i od izraženog pravnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama Rev 688/00, Revr-475/08, Revr-31/02 i Revr-170/03.

39. Slijedom svega naprijed iznijetog žalbu tuženika te žalbu tužiteljice kao neosnovanu valjalo je odbiti te prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi.

40. Stranke nisu uspjele s žalbama pa je kao neosnovan odbijen zahtjev istih za naknadu troškova žalbenog postupka te je odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke temeljem čl. 166. stavak 1. u vezi s čl. 154. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 5. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković