P-720/2022-13

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Mariju Žaji, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB dioničko društvo, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima Jeleni Matulić i Borisu Biliću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o., Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 17. lipnja 2025. god. u nazočnosti pun. stranaka, dne 05. rujna 2025. god.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 1. i 7.2. Ugovora o kreditu broj 9011000040 od 06. veljače 2006. god. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita, i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak a koja glasi:

„ Iznos kredita“

Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 93.500,00 CHF (slovima: devedeset tri tisuće petsto CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“

„Otplata kredita“

Kredit u iznosu od 93.500,00 CHF (slovima: devedeset tri tisuće petsto CHF) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 84 (slovima: osamdeset četiri) rata, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju MU iznos 8.283,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. prosinca 2007. god. obračunava u visini od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. god. pa do 31. srpnja 2015. god. u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. god. namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koja kamata teče:

- na iznos od 8,40 EUR od 20.06.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,50 EUR 31.10.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,64 EUR od 31.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 58,85 EUR 31.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,11 EUR od 28.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,48 EUR od 31.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,79 EUR od 30.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,94 EUR od 31.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 23,92 EUR od 30.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,81 EUR od 31.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 33,96 EUR od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,83 EUR od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,00 EUR od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,50 EUR od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,87 EUR od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 62,58 EUR od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,55 EUR od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,30 EUR od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,46 EUR od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,15 EUR od 30.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,25 EUR od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 125,16 EUR od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,25 EUR od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,49 EUR od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,47 EUR od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,45 EUR od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 215,59 EUR od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 178,88 EUR od 31.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 189,05 EUR od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 172,95 EUR od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 174,24 EUR od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 241,29 EUR od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 244,15 EUR od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 302,05 EUR od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 271,65 EUR od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 239,26 EUR od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 235,07 EUR od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 230,92 EUR od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 243,85 EUR od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 256,81 EUR od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 255,89 EUR od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 246,49 EUR od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 2.786,77 EUR od 03.04.2012. godine

pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 05. rujna 2025. god. pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su 06.02.2006. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 9011000040 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 93.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom, odnosno odredbom toč. 1. tuženik je odobrio kredit tužitelju u iznosu od 93.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, odnosno ugovorio je valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak. Navedeni Ugovor sklopila je i realizirala poslovna jedinica - podružnica tuženika u Splitu, što spada u njezinu djelatnost.

1.1. Tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi) Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.Tužitelj stoga smatra kako su odredbe naprijed navedenog Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu ništetne, a već je ishodio pravomoćnu presudu u odnosu na kamate koje su utvrđene ništetnim. Pravno shvaćanje izraženo u ovoj tužbi prihvatio je i najviši sud u RH u revizijskoj odluci Rev-2221/18 u kojoj je utvrdio da su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu ništave, a takovu odluku Vrhovnog suda RH u biti je potvrdio i Ustavni sud RH. Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos od 60.922,99 kn prema vještvu stalne sudske vještakinje Višnje Perajica, a temeljem više uplaćenog od strane tužitelja po predmetnom kreditu zbog primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

2. U podnesku od 15. svibnja 2025. god. tužitelj je, nakon vještačenja vještaka za financije i računovodstvo, precizirao tužbeni zahtjev kojim predlaže utvrditi ništetnim odredbe čl. 1. i 7.2. Ugovora o kreditu broj 9011000040 od 06. veljače 2006. god. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita, i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak te naložiti tuženiku isplatiti mu iznos od 8.283,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na način kako je to navedeno u toč. II. izreke presude.

3. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, i predložio odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa, zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da svoje traženje tužitelj, temelji na tvrdnjama da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž- 6632/17 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja te zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP. Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9011000040 dana 06.02.2006. godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 93.500,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke.

3.1. Tuženik tvrdi da tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi.

3.2. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući da je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi.

3.3. Tuženik ističe i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

3.4. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima.

3.5. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa.

3.6. Nadalje, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 11.04.2012.g, dakle, više od devet godina prije podnošenja tužbe 22.02.2022.g.! Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

3.7. Pravni odnos koji je između tužitelja i tuženika zasnovan zaključenjem predmetnog Ugovora o kreditu 2006. godine u cijelosti je ispunjen od strane obje ugovorne strane (kako Banke kao Kreditora tako i tužitelja kao korisnika kredita), što je u konačnici rezultiralo zatvaranjem istoga 11.04.2012.g., dakle, devet godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari!

3.8. Nadalje, sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je:

Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

3.9. Sukladno čl. 245.st.3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Dakle, da bi zastara u odnosu na konkretnu tražbinu nastupila (ovdje na pretplatu s naslova ugovaranja valutne klauzule u CHF a temeljem utvrđenja iz kolektivne parnice posl. br. P-1401/12) to je preduvjet da je zastarni rok još uvijek tekao u trenutku kada je pokretanjem kolektivne parnice posl. br. P-1401/12 isti prekinut, a sve ovo da bi, tek po pravomoćnom okončanju kolektivne parnice, iznova počeo teći opći zastarni rok od pet godina.

3.10. Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja budući da financijski izračun na koji se tužitelj poziva nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a, odnosno izrađen je po isključivom nalogu tužitelja, bez naloga suda te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i temeljem kojih podataka je tužitelj došao do utuženog iznosa.

3.11. Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim.

3.12. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH!

3.13. Na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.

4. U postupku sud je izveo dokaze pregledom Ugovora o kreditu broj 9011000040 od 06. veljače 2006. god., plana otplate, otplatnih tablica tuženika, nalaza i mišljenja vještaka Višnje Perajice od 31. siječnja 2022. god., Općih uvjeta poslovanja tuženika, nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beusa od 03. travnja 2025. god., knjigovodstvene kartice priložene spisu, preslušanjem tužitelja.

5. Tužbeni je zahtjev osnovan.

6. Stranke su zatražile trošak postupka.

7. Predmet prijepora je utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu sklopljenoga između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te isplata iznosa koji je tužitelj preplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

8. Između parničnih stranaka nije prijeporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 06. veljače 2006. god. Ugovor o kreditu broj 9011000040 kojim je tuženik odobrio tužitelju, kao korisniku iznos kredita od 93.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz obvezu tužitelja na otpalu kredita u 84 mjesečna anuiteta.

9. Prijeporna je osnova tužbenoga zahtjeva, tuženik je prigovorio nedostatak pravnog interesa, zastaru i prekluziju isticanja ništetnosti.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 06. veljače 2006.), za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 95/03 nadalje ZZP/03) te od 07. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

11. Prema odredbi članka 81. st.1. ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredbe stavka 2. tih članka propisuju da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

12. Prema odredbi članka 81. st. 1.ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

13. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

14. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

17. Presudama i rješenjima Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g., Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. i Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita/tužitelja) jer je s istima zaključio ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

19. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovore o kreditu u pogledu valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

21. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Visoki Trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki Trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i to u dijelu čl.1. i 7.2. nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.

23. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

25. Prigovor tuženika nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. rev-2245/17-2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

26. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da je tužitelj podnio tužbu 22. veljače 2022. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove još nije nastupila, a u zastari nije ni potraživanje dijela mjesečnih anuiteta.

27. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje dokaza, odnosno odustao je od predloženih dokaza.

28. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio s tuženikom 2006. god. i to namjenski kredit za kupnju stana. Ugovor je sklopljen u valuti CHF u protuvrijednosti kuna, a sklopio ga je upravo na preporuku svoga osobnog bankara iz banke tuženika koji mu je rekao da je takav kredit najpovoljniji, da ima najpovoljniju kreditnu stopu i da je CHF sigurna valuta. Nisu mu dali nikakva upozorenja da bi moglo doći do povećanja kamatne stope, a da jesu ne bi sklopio ugovor o kreditu. Predmetni ugovor solemnizirao je kod javnog bilježnika, koji ga također nije upozoravao vezao za sklopljeni ugovor. Klijent je tuženika od 1980-tih godina. S iznosom kredita kupio je stan koji je koristio za stanovanje i nikada ga nije iznajmljivao. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, ali nije siguran je li pročitao i tekst ispisan malim slovima. Sadržaj ugovora shvatio je na svoj način, ali kako nije pravnik nisu mu razumljive sve nijanse. U svakom slučaju, želio je podići kredit, a uvjeti koji su mu ponuđeni odgovarali su mu u trenutku sklapanja ugovora.

29. Visina preplaćenog iznosa za utuženo razbolje utvrđena je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Anti Beusu koji je u svome nalazu od 03. travnja 2025. god. izračunao da je tužitelj, kao korisnik predmetnoga kredita, zbog promjene tečaja, odnosno utjecaja valutne klauzule, u razdoblju otplate kredita platio tužitelju, temeljem predmetnog ugovora o kreditu, više kredita u iznosu od 8.283,62 EUR, bez utjecaja promjene kamatnih stopa. Izračun više plaćenog iznosa po valuti vještak je prikazao u tablici 3 svoga nalaza i mišljenja.

30. Stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka Beusa, a sud ga je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan. Tužbeni zahtjev postavljen je u skladu s nalazom vještaka.

31. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

32. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

33. Uzevši u obzir sve navedeno, i citirane zakonske odredbe, sudu je preostalo prihvatiti tužbeni zahtjev, konačno preciziran u podnesku tužitelja od 15. svibnja 2025. god. i utvrditi ništetnima i bez pravnog učinka odredbe sadržane u predmetnom ugovoru, u čl. 1. i 7.2. te naložiti tuženiku isplatu iznosa od 8.283,62 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakoga pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Nisu prijeporni nadnevci uplata mjesečnih rata kredita.

34. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju kredit je bio namjenski, a novčana sredstva je tužitelj utrošio kao fizička osoba za osobne potrebe, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelja ima smatrati potrošačem.

35. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi č. 154. st. 1. Zakona o parničnomu postupku.

36. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na tri ročišta (08.10.2024., 17.12.2024., 17.06.2025.) i sastav dva obrazložena podneska (28.08.2024., 15.05.2025.) po 100 bodova, ukupno 600 bodova. Pomnoženo vrijednošću boda, prema važećoj OT i uvećan za PDV te 400,00 EUR troškova vještačenja to je dalo iznos dosuđenog troška tužitelju od 1.900,00 EUR.

U Splitu, dne 05. rujna 2025. god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- opun. tužitelja

- opun. tuženika

- u spis