Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3312/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Penić Lukač, člana vijeća, u pravnoj stvari užitelja NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2105/2023-24 od 23. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2105/2023-24 od 23. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:
„I. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. da tužitelju NŽ isplati iznos 1.877,60 EUR sa zateznim kamatama koje teku:
- na iznos 0,91 EUR od 01.04.2008. do isplate;
- na iznos 8,42 EUR od 01.11.2008. do isplate;
- na iznos 0,62 EUR od 01.12.2008. do isplate;
- na iznos 8,95 EUR od 01.01.2009. do isplate;
- na iznos 10,22 EUR od 01.02.2009. do isplate;
- na iznos 10,78 EUR od 02.03.2009. do isplate;
- na iznos 9,09 EUR od 02.04.2009. do isplate;
- na iznos 9,30 EUR od 01.05.2009. do isplate;
- na iznos 7,02 EUR od 01.06.2009. do isplate;
- na iznos 5,07 EUR od 01.07.2009. do isplate;
- na iznos 5,51 EUR od 01.08.2009. do isplate;
- na iznos 6,63 EUR od 01.09.2009. do isplate;
- na iznos 6,50 EUR od 01.10.2009. do isplate;
- na iznos 5,43 EUR od 01.11.2009. do isplate;
- na iznos 7,44 EUR od 01.12.2009. do isplate;
- na iznos 8,90 EUR od 01.01.2010. do isplate;
- na iznos 11,26 EUR od 01.02.2010. do isplate;
- na iznos 10,64 EUR od 01.03.2010. do isplate;
- na iznos 13,68 EUR od 01.04.2010. do isplate;
- na iznos 15,38 EUR od 13.05.2010. do isplate;
- na iznos 14,41 EUR od 01.06.2010. do isplate;
- na iznos 22,11 EUR od 11.07.2010. do isplate;
- na iznos 21,64 EUR od 01.08.2010. do isplate;
- na iznos 26,95 EUR od 01.09.2010. do isplate;
- na iznos 25,24 EUR od 01.10.2010. do isplate;
- na iznos 21,63 EUR od 01.11.2010. do isplate;
- na iznos 28,62 EUR od 01.12.2010. do isplate;
- na iznos 37,32 EUR od 01.01.2011. do isplate;
- na iznos 32,19 EUR od 02.02.2011. do isplate;
- na iznos 33,08 EUR od 02.03.2011. do isplate;
- na iznos 30,57 EUR od 01.04.2011. do isplate;
- na iznos 31,01 EUR od 01.05.2011. do isplate;
- na iznos 40,15 EUR od 11.06.2011. do isplate;
- na iznos 53,45 EUR od 01.08.2011. do isplate;
- na iznos 50,10 EUR od 02.09.2011. do isplate;
- na iznos 43,22 EUR od 01.10.2011. do isplate;
- na iznos 42,55 EUR od 01.11.2011. do isplate;
- na iznos 42,31 EUR od 02.12.2011. do isplate;
- na iznos 44,43 EUR od 01.01.2012. do isplate;
- na iznos 46,91 EUR od 01.02.2012. do isplate;
- na iznos 46,97 EUR od 02.03.2012. do isplate;
- na iznos 45,44 EUR od 01.04.2012. do isplate;
- na iznos 45,84 EUR od 02.05.2012. do isplate;
- na iznos 47,04 EUR od 01.06.2012. do isplate;
- na iznos 45,80 EUR od 02.07.2012. do isplate;
- na iznos 46,22 EUR od 01.08.2012. do isplate;
- na iznos 45,35 EUR od 02.09.2012. do isplate;
- na iznos 43,76 EUR od 01.10.2012. do isplate;
- na iznos 45,47 EUR od 02.11.2012. do isplate;
- na iznos 46,27 EUR od 02.12.2012. do isplate;
- na iznos 46,29 EUR od 01.01.2013. do isplate;
- na iznos 42,30 EUR od 01.02.2013. do isplate;
- na iznos 45,70 EUR od 01.03.2013. do isplate;
- na iznos 45,44 EUR od 03.04.2013. do isplate;
- na iznos 45,87 EUR od 03.04.2013. do isplate;
- na iznos 44,44 EUR od 01.05.2013. do isplate;
- na iznos 40,53 EUR od 30.06.2013. do isplate;
- na iznos 40,53 EUR od 01.07.2013. do isplate;
- na iznos 41,66 EUR od 02.08.2013. do isplate;
- na iznos 42,89 EUR od 01.09.2013. do isplate;
- na iznos 45,42 EUR od 02.10.2013. do isplate;
- na iznos 43,97 EUR od 02.11.2013. do isplate;
- na iznos 44,76 EUR od 01.12.2013. do isplate,
i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 17.11.2006. sklopljenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditora i tužitelja NŽ kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za odobrenje kredita u visini 1,50% iznosa kredita.
III. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. da tužitelju NŽ isplati iznos 140,69 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 17.11.2006. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate; od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. da tužitelju NŽ naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 2.050,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23.05.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana."
2. Protiv točaka II., III. i IV. izreke presude žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.
3. Žalba tuženika nije osnovana.
4. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a na navode žalitelja valja odgovoriti da presuda i rješenje sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.
5. Tuženik sadržajno neosnovano upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak i 14/2002), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer mu je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama), niti je pobijana presuda rezultat zanemarivanja tuženika.
6. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članaka Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 17. studenoga 2006. u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, te posljedično tome tužitelj zahtjeva da mu tuženik isplati preplaćeni iznos od 140,69 eur zbog ugovorene ništetne odredbe za plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita.
7. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka-kreditor 17. studenoga 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim Ugovorom je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 15.368,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Člankom 11.3. Ugovora određeno je da se tužitelju prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 1,50% od iznosa kredita.
8. Pravilno prvostupanjski zaključuje da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega je ništava.
9. Zakon o zaštiti potrošača je u članku 81. st. 1., 2. i 4. propisivao je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
10. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi je tužitelj potrošač, jer iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, te da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdilo, niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u skladu s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade zahtjeva i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivao niti da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da se navedene odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženika. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.
11. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništavosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništavoj odredbi Ugovora. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“
12. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženika da sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03.
13. Valja navesti da i je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.
14. Stoga čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
15. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.
16. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojima je ugovorena jednokratna naknada, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora, te je tuženik dužan tužitelju isplati iznos od 140,69 eur, koja visina među strankama nije bila sporna.
17. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da će zastara restitucijskog zahtjeva početi teći tek pravomočnošću presude donesene u ovom postupku u kojoj je odlučeno o ništetnosti.
18. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja jednokratne naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.
19. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
20. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
21. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj isplatio jednokratnu naknadu za obradu kredita.
22. Odluka o troškovima postupka također je pravilna kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. ZPP).
23. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. točka 2. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke.
24. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP).
U Zagrebu, 2. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivica Veselić
