REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–190/2025-7

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Tanje Prenc Kanis, kao predsjednice vijeća te suca Zdravka Garića i Biljane Bojanić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ED, i dr., zbog kaznenog djela iz članka 224. a stavka 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; dalje: KZ/97), odlučujući o žalbama optuženog ED i optuženog VD podnesenim protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, od 29. listopada 2024., objavljene 31. listopada 2024., broj K-882/2018-210, u sjednici održanoj 5. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

Prihvaćanjem žalbi optuženog ED i optuženog VD, a povodom tih žalbi i po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u cijelosti i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, optuženi ČD proglašen je krivim zbog dva kaznena djela računalne prijevare iz članka 224. a stavaka 1. KZ/97, opisana pod točkama 1. i 2. izreke presude. Nakon što mu je za kazneno djelo iz članka 224. a stavaka 1. KZ/97., opisano u točki 1. izreke utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a za kazneno djelo iz članka 224. a stavaka 1. KZ/97., opisano u točki 2. izreke kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, taj je optuženik uz primjenu članka 51. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21, 114/22 i 36/24 ; dalje: KZ/11) osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci, a na temelju članka 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi 8 (osam) mjeseci, a uvjetovani dio kazne zatvora 1 (jedna) godina, koji se neće izvršiti ukoliko optuženik za vrijeme od 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

1.1. Optuženi VD proglašen je krivim zbog kaznenog djela računalne prijevare iz članka 224. a stavaka 1. KZ/97, opisano pod točkom 1. izreke presude te je na temelju tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca, a na temelju članka 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi 6 (šest) mjeseci, dok uvjetovani dio kazne zatvora iznosi 10 (deset) mjeseci te se neće izvršiti ukoliko taj optuženik za vrijeme od 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

1.2. Optuženi GD proglašen je krivim zbog kaznenog djela računalne prijevare iz članka 224. a stavaka 1. KZ/97, opisano pod točkom 2. izreke presude te je na temelju tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56 KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće se izvršiti ukoliko u roku od 4 (četiri) godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.3. Na temelju članka 560. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 - dalje u tekstu ZKP/08), utvrđeno je da su optuženi ČD i optuženi VD kaznenim djelom iz članka 224. a stavak 1. KZ/97 opisanim u izreci presude pod točkom 1. ostvarili imovinsku korist u iznosu od ukupno 92.905,96 eura te je utvrđeno da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske. Optuženicima je naloženo da navedeni novčani iznos uplate u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

1.4. Na temelju članka 560. stavka 2. ZKP/08 utvrđeno je da je su optuženi ČD i optuženi GD kaznenim djelom iz članka 224. a stavak 1. KZ/97 opisanim u izreci presude pod točkom 2. ostvarili imovinsku korist u iznosu od ukupno 47.116,59 eura te je utvrđeno da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske. Optuženicima je naloženo da navedeni novčani iznos uplate u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

1.5. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08, optuženi ČD, optuženi VD i optuženi GD solidarno su obvezani na plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. i 8. ZKP/08, u paušalnom iznosu od 500,00 eura, koje su dužni platiti u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi ČD, osobno i to zbog „apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka“ te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a putem branitelja Igora Cišpera, odvjetnika iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 467. točka 1. u vezi članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a, povrede kaznenog zakona iz članka 467. točka 2. u vezi članka 469. točka 1. i 3. ZKP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 467. točka 3. u vezi članka 470. stavak 1., 2. i 3. ZKP-a te odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka iz članka 467. točka 4. u vezi članka 471. stavak. 1. ZKP-a. U obje žalbe ovog optuženika predloženo je pobijanu presudu ukinuti i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno podredno pobijanu presudu preinačiti na način da se oslobodi od optužbe. Kako su i žalba optuženika osobno i žalba uložena po branitelju, podnesene iz istih žalbenih razloga i s istim žalbenim prijedlogom, to će obje žalbe biti razmatrane kao jedna žalba.

2.1. Žalbu protiv presude podnio je i optuženi VD putem braniteljice Sanje Ribarić, odvjetnice iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11., stavak 2. i stavak 3. ZKP-a, u svezi članka 467. stavak 1. točka 1. ZKP-a, povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavak 1. točka 1., u vezi članka 467. stavak 1. točka 2. ZKP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavak 2. i stavak 3. ZKP-a u vezi članka 467. stavak 1. točka 3. ZKP-a i odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi te troškovima kaznenog postupka iz članka 471. ZKP-a, u vezi članka 467. stavak 1. točka 4. ZKP- a, s prijedlogom „da Županijski sud u Zagrebu sukladno odredbi članka 480. stavak 1. ZKP-a žalbu prihvati i predmetnu Presudu preinači na način da III okr. VD oslobodi optužbe, odnosno predmetnu Presudu ukine i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.“

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - službeni pročišćeni tekst, 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. – dalje: ZKP), dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, te je isti vraćen u roku bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

5. Žalbe optuženog ED i optuženog VD su osnovane, a ispitivanjem pobijane presude povodom podnesenih žalbi, po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP-a, utvrđeno je da su počinjeni i neki vidovi bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, koji nisu istaknuti ni u jednoj od podnesenih žalbi, a zbog kojih je tu presudu također trebalo ukinuti.

6. Prije svega nije u pravu optuženi VD kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, jer da je izreka presude proturječna razlozima presude obzirom da razlozi navedeni pod točkom 22. obrazloženja ne korespondiraju s činjeničnim opisom djela koje se ovom optuženiku stavlja na teret jer da se u tom dijelu obrazloženja navodi kako su: „…II. i III. okrivljenici … upotrebom Internet bankarstva neovlašteno podigli novčani iznos od 700.000,00 kuna…" dok je u činjeničnom opisu tog djela u izreci presude navedeno: „kako je III okr. VD inkriminirano kazneno djelo počinio na način da je "… 12. studenog 2009. …, iako je znao da je navedeni iznos neovlašteno i bez pravne osnove prebačen sa žiro računa "Trade Air" d.o.o. putem Internet bankarstva na njegov tekući račun, u više poslovnica "Privredne banke Zagreb" d.d. djelatnicima banke dao naloge za isplatu navedenog iznosa sa svog računa, koje naloge je potpisao, prešućujući djelatnicima banaka da je taj iznos na njegov račun neovlašteno prebačen, a djelatnici banaka su, nemajući razloga za sumnju da se radi o novcu koji se neovlašteno i bez pravne osnove nalazi na njegovom računu proveli naloge III. okrivljenog VD, koji je na taj način podigao cjelokupni iznos od 700.000,00 kuna, koji iznos je podijelio s I. okrivljenom KD i II. okrivljenim ED i nepoznatom osobom, na koji način su pribavili nepripadnu materijalnu dobit u iznosu od 700.000,00 kuna, za koji iznos su oštetili trgovačko društvo "Trade Air" d.o.o."

6.1. Naime, optuženi VD propušta imati u vidu da je prema činjeničnom opisu djela iz točke 1. izreke pobijane presude proglašen krivim da je kazneno djelo računalne prijevare iz članka 224. a stavaka 1. KZ/97, počinio u okviru zajedničkog dogovora s optuženim ED (u razdoblju od 24. kolovoza 2009. do 12. studenog 2009. u Zagrebu, zajedno i po prethodnom dogovoru sa za sad nepoznatom osobom, u nakani stjecanja značajne nepripadne materijalne dobiti...“) što znači kao supočinitelj u smislu odredbe članka 35. stavka 3. KZ/97 (članak 36. stavak 2. KZ/11) s bitnom konsekvencom supočiniteljstva da se svi učinci ostvareni u okviru zajedničkog dogovora uračunavaju i njemu kao supočinitelju, pa stoga, obzirom da je prema činjeničnom opisu terećenog kaznenog djela imao funkciju koja je bitna za ostvarenje njihovog plana, a time i funkcionalnu vlast nad djelom, nije nužno da je poduzeo bilo koju radnju iz zakonskog opisa kaznenog djela računalne prijevare iz članka 224. a stavaka 1. KZ/97. Druga je stvar što prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude nije naveo razloge o ispunjenju subjektivnih (zajednička odluka) i objektivnih (zajedničko sudjelovanje u počinjenju kaznenog djela) pretpostavki supočiniteljstva, a niti je to naveo u pravnoj kvalifikaciji tog djela, a što predstavlja drugi vid istaknute postupovne povrede koju je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, uočio ispitivanjem presude po službenoj dužnosti koja će se u nastavku obrazložiti.

7. U žalbi optuženi VD ističe i daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, s obrazloženjem da pobijana presuda ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nedovoljno obrazloženi i jasni te da su i proturječni. U prilog toj tvrdnji navodi da prvostupanjski sud ne daje suštinsku ocjenu svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti, a da se obrazloženje pobijane presude sastoji u pukom nabrajanju dokaza, i to ne svih koji su izvedeni tijekom postupka.

7.1. Protivno tim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude analizirao dokaze za koje je smatrao da dokazuju krivnju ovog optuženika te je dao razloge zašto smatra da je počinio kazneno djelo računalne prijevare iz članka 224. a stavaka 1. KZ/97., opisano pod točkom 2. izreke svoje presude, a na temelju kojih se njegovi zaključci mogu ispitati. Drugo je pitanje, međutim, jesu li navedeni dokazi bili dostatni da se na temelju njih nedvojbeno utvrdi kaznena odgovornost optuženog VD, tj. jesu li činjenični zaključci suda prvog stupnja u tom dijelu pravilni. Stoga se ovim navodima žalbe ustvari pobijaju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

8. Stoga nije osnovana žalba optuženog VD zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a.

9. Međutim, u pravu je optuženi ČD kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a.

9.1. Naime, tom je optuženiku stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela iz članka 224.a stavka 1. KZ/97 te kaznenog djela članka 311 stavka 1. KZ/97. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je pod točkama 1. i 2. izreke u cijelosti prihvatio činjenične i pravne opise tih djela iz optužnice, koja je kao takva i potvrđena, navodeći pod točkom 1. izreke da su „II. okrivljeni ČD i III. okrivljeni VD s ciljem da sebi pribave protupravnu imovinsku korist unijeli računalne podatke i na taj način prouzročili štetu drugome, II. okrivljeni ČD izradio lažnu ispravu i uporabio ju kao pravu“, a pod točkom 2. izreke pak da su „II. okrivljeni ČD i IV. okrivljeni GD s ciljem da sebi pribave protupravnu imovinsku korist unijeli računalne podatke i na taj način prouzročili štetu drugome, II. okrivljeni ČD izradio lažnu ispravu i uporabio je kao pravu.“ Međutim kazneno djelo izrade i uporabe lažne isprave kao prave nije pravno kvalificirano kao kazneno djelo iz članka 311. stavka 1. KZ/97, za ta djela izrekom presude optuženom ED nisu izrečene kaznene sankcije, a niti su u obrazloženju presude dani razlozi za ta kaznena djela. Uslijed navedenog izreka presude je nerazumljiva i proturječna sama sebi te u odnosu na kaznena djela iz članka 311. stavka 1. KZ/97, presuda uopće nema razloga.

10. Osnovano optuženi ČD u svojoj žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP-a, time što je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine” - Međunarodni ugovori – br. 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03.,9/05., 1/06. i 2/10. - u daljnjem tekstu: Konvencija).

10.1. Naime, optuženi ČD, poričući počinjenje terećenih mu kaznenih djela, očito je porekao i da je glasovno putem telefona komunicirao sa službenicima "Hypo Alpe Adria Bank" d.d. Radi provjere navoda njegove obrane na raspravi održanoj 29. listopada 2024., predložio je da se kao svjedok sasluša KD u odnosu na koju je prvostupanjski sud razdvojio postupak i odlučio da će se u odnosu na nju postupak provesti i dovršiti u odvojenom postupku, s obrazloženjem da se KD tereti da je zajedno s optuženim ED počinila kaznena djela iz članka 224. a KZ/97, te da se provede vještačenje glasova fiksiranih na CD medijima pod dokaznim brojem 45, 46, 47, 56 i 57, odnosno glasova na svim preslušanim snimkama. Prvostupanjski sud je odbio sve dokazne prijedloge ovog optuženika obrazloživši to u obrazloženju prvostupanjske presude pukom i ničim obrazloženom tvrdnjom da se radi o dokaznim prijedlozima usmjerenom na odugovlačenje postupka.

10.2. Iako prvostupanjski sud nema zakonsku obavezu provođenja svakog dokaznog prijedloga kako ga predloži obrana i ima pravo odbiti dokazne prijedloge kada utvrdi da su ispunjene pretpostavke iz članka 421. stavka 1. ZKP-a. Međutim, u konkretnoj situaciji prvostupanjski sud se u obrazloženju odbijanja dokaznih prijedloga poziva na tvrdnju da se radi o odugovlačenju postupka, što inače ne obrazlaže, iako iz spisa predmeta proizlazi da optuženi ČD nije imao prilike ranije predložiti ispitivanje KD u svojstvu svjedokinje obzirom da je u odnosu na nju prvostupanjski sud razdvojio postupak (potpuno neopravdano), i to upravo na raspravi na kojoj je predloženo njezino ispitivanje, a fonoskopsko vještačenje tek nakon što je sud odlučio izvesti dokaz reproduciranjem sadržaja spornih CD medija.

10.3. Kada raspravni sud odbije dokazni prijedlog obrane potrebno je ocijeniti je li obrana obrazložila svoj zahtjev da se izvedu određeni dokazi te je li objasnila značaj tih dokaza za utvrđenje odlučnih činjenica u postupku, to jest onih o kojima ovisi odluka o biti stvari ili koji mogu ojačati poziciju obrane. U konkretnom slučaju optuženi ČD je dokazne prijedloge obrazložio s očitom namjerom kako bi se utvrdilo da on nije putem telefona komunicirao sa službenicima "Hypo Alpe Adria Bank" d.d., a time i doveo u ozbiljnu sumnju dokaze na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju ocjenu o njegovoj krivnji.

10.4. Kako se radi o odbijanju svih dokaza predloženih po obrani optuženog ED kojima je nastojala osporiti navode optužbe i potvrditi navode obrane, to odbijanje dokaznih prijedloga, kako je učinjeno od prvostupanjskog suda, dovodi u pitanje pravičnost postupka vođenog protiv njega. Naime, kod odlučivanja suda o dokaznim prijedlozima, osobito dokaznim prijedlozima obrane, sud mora voditi računa o drugom dijelu konfrontacijske klauzule sadržane, kako u Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda tako i u Ustavu Republike Hrvatske tj. pravu da se “osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe“. Odbijanje baš svih dokaznih prijedloga obrane kojima se nastoji učiniti vjerojatnom iznesena obrana evidentno dovodi do povrede načela pravičnog postupka, čime je ostvarena bitna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP-a.

10.5. U kontekstu prethodno navedenog ovaj drugostupanjski sud primjećuje kako razdvajanje postupka u odnosu na KD nije bilo svrsishodno zbog činjenične i pravne povezanosti inkriminacije te je bilo nauštrb potpune i pravilne ocjene svih relevantnih činjenica, a osobito obzirom da je prema optužnici optužena KD ključna figura u inkriminiranim događajima jer se tereti da je sudjelovala u ključnim radnjama, ponekad i samostalno te je tvrdnja optužbe kako se glas na snimkama odnosi upravo na nju.

10.6. Okolnost da se pod točkama 1. i 2. optužnice, optuženici KD stavlja na teret protupravno postupanje zajedno s ostalim optuženicima ne pruža materijalnopravnu osnovu za zaključak da je razdvajanje postupka svrhovito s ciljem bržeg i efikasnijeg okončanja kaznenog postupka prema optuženim ED, VD i GD. Čak je suprotno za zaključiti jer prema činjeničnom opisu kaznenih djela iz optužnice postoje brojni subjektivni i objektivni sjedinjujući faktori koji, sukladno članku 25. stavku 1. ZKP-a, i dalje opravdavaju vođenje jedinstvenog postupka protiv svih optuženika.

10.7. Kako je opravdani interes svih supočinitelja koji odgovaraju za isto kazneno djelo da se relevantne činjenice u postupku jednoobrazno utvrđuju, to je razdvajanjem kaznenog postupka povrijeđena odredba članka 26. stavka 1. ZKP-a na štetu optuženih ED, VD i GD, koja je u kontekstu prethodno navedenog znatno oslabila procesni položaj ovih optuženika, što je uz odbijanje dokaznog prijedloga optuženog ED za ispitivanjem KD kao svjedoka dovelo u pitanje pravičnost postupka. Osim toga, promatrano sa stajališta optužbe, prvostupanjski je sud razdvajanjem postupka znatno oslabio poziciju tužitelja obzirom da sada u postupku protiv optuženih ČD, VD i GD, FD nema onu procesnu ulogu koju joj je namijenio tužitelj podignutom optužnicom.

11. Ispitivanjem prvostupanjske presude povodom podnesenih žalbi, a po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP-a, utvrđeno je počinjenje i daljnjih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, i to iz članka 468. stavka 1. točka 11. i stavka 2. ZKP-a koje nisu istaknute ni u jednoj od podnesenih žalbi.

12. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da su optuženi ČD i optuženi VD kaznenim djelom iz članka 224. a stavak 1. KZ/97, opisanim u izreci presude pod točkom 1. ostvarili imovinsku korist u iznosu od ukupno 92.905,96 eura, a potom i da su optuženi ČD te optuženi GD kaznenim djelom iz članka 224. a stavak 1. KZ/97, opisanim u izreci presude pod točkom 2. ostvarili imovinsku korist u iznosu od ukupno 47.116,59 eura te je utvrđeno da su navedeni novčani iznosi imovina Republike Hrvatske, pa im je naloženo da te iznose isplate Republici Hrvatskoj, u korist državnog proračuna.

12.1. Takva izreka je u tom dijelu nerazumljiva jer iz nje nije razvidno koliki je iznos imovinske koristi ostvario svaki pojedini optuženik.

12.2. Naime, oduzimanje imovinske koristi ne može se izreći na način kako to čini prvostupanjski sud jer ako je kazneno djelo ostvarilo više počinitelja, kao u konkretnim slučajevima, imovinska korist će se oduzeti od počinitelja kojima je korist pribavljena, u visini u kojoj je pribavljena za svakog pojedinačno, a ukoliko se ne može utvrditi koliku je korist tko ostvario tada će se imovinska korist oduzeti u jednakim dijelovima od svakog pojedinog počinitelja. Sve navedeno mora se utvrditi, a zatim mora biti vidljivo iz izreke presude time da se sud treba pozvati i na zakonske odredbe na temelju kojih oduzima pribavljenu imovinsku korist.

13. Nadalje, optuženici ČD i VD proglašeni su krivima da su kazneno djelo iz članka 224. a stavak 1. KZ/97, opisano u izreci presude pod točkom 1. te optuženi ČD i optuženi GD da su kazneno djelo iz članka 224. a stavak 1. KZ/97, opisano u izreci presude pod točkom 2., počinili „zajedno i po prethodnom dogovoru“, što označava i opisuje njihove djelovanje kao supočinitelja, no u obrazloženju pobijane presude nije naveden ni jedan argument na temelju kojeg je prvostupanjski sud to zaključio, što također predstavlja izostanak razloga o odlučnoj činjenici i čini označeni vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a. Obveza suda da obrazloži i te odlučne činjenice proizlazi iz odredbe članka 459. stavka 5. ZKP-a, prema kojoj je sud u obrazloženju dužan navesti kojim se razlozima „vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika i pri primjeni određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo“, iz čega dalje proizlazi obveza suda uputiti na odredbe Općeg dijela Kaznenog zakona koje je primijenio, pa i one o obliku sudioništva kojeg nalazi ostvarenim u radnjama optuženika opisanima u izreci presude, a što, kako je navedeno, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije učinio.

14. Zbog ostvarenih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. i stavka 2. ZKP-a., prvostupanjsku presudu trebalo je ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

15. Budući da su te povrede utjecale i da činjenično stanje ostane pogrešno i nepotpuno utvrđeno te da su optuženi ČD i optuženi VD istovremeno podnijeli žalbu i iz te žalbene osnove, potrebno je, sukladno članku 487. stavku 4. ZKP-a., u nastavku ove odluke osvrnuti se i na tu žalbenu osnovu.

16. Naime, prvostupanjski je sud na temelju dokaza opisanih u pobijanoj presudi pod točkama 11. do 19. te 24. do 29. obrazloženja svoje presude utvrdio da su optuženici počinili terećena im kaznena djela. U pravu su optuženi ČD i optuženi VD kada za sada osporavaju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i u suštini tvrde da ne postoji zatvoren krug indicija iz kojih slijedi logičan zaključak o postojanju njihove kaznene odgovornosti za kaznena djela koja im se optužnicom stavljaju na teret, jer se na temelju provedenog dokaznog postupka, i prema ocjeni ovog suda, takav zaključak za sada ne može donijeti s potpunom sigurnošću.

16.1. Ključni dokaz na koji se pobijana presuda oslanja jesu zvučne snimke poziva prema bankama, međutim, sud nije proveo stručno fonoskopsko vještačenje glasa koje bi potvrdilo identitet govornika, nego se oslonio na vlastitu procjenu podudarnosti glasa, što nije dopušteno sukladno pravilima o dokaznoj snazi i načelu stručnosti, kako na to s pravom ukazuju žalitelji.

16.2. Iako, za ovaj sud nije sporno da iz dokaza opisanih pod točkama 11. do 18. obrazloženja pobijane presude proizlaze utvrđenja i okolnosti predmetnog događaja opisanog u izreci prvostupanjske presude pod točkom 1., međutim niti jedan od tih objektivnih dokaza zasebno, a niti u međusobnoj povezanosti za sada ne dokazuju izvan razumne sumnje da je optuženi ČD osobno počinio radnje za koje se tereti.

16.3. Tako u pogledu lažnih pristupnica za HYPO-net i SMS bankarstvo za tvrtke "Trade Air" i "Alles" sud nije utvrdio da je optuženi ČD osobno ispunio te pristupnice, odnosno nije utvrđeno tko je ispunio i podnio lažne pristupnice, dok u pogledu naloga za prijenos novca sud opet ne navodi dokaz koji povezuje optuženog ED s login podacima, IP adresom, uređajem ili lokacijom s koje je prijenos učinjen, pa se za sada, kraj ne postojanje bilo kakvog tehničkog dokaza, ne može tvrditi da je optuženi ČD osobno dao nalog. Nadalje, u pogledu dokumentacije za koju je grafološkim vještačenjem utvrđeno da je krivotvorena (potpisi i pečati nisu originalni), sud ponovno ne navodi kako ti dokazi povezuju optuženog ED s radnjama izrade lažne dokumentacije, a nije naveden niti dokaz da je upravo on preuzeo paket s uređajima za e-bankarstvo. Dakle sud ne navodi kako ti objektivni dokazi optuženog ED neposredno povezuju s lažnim pristupnicama, korištenjem internet bankarstva, izdavanjem naloga za prijenos novca i pribavljanjem imovinske koristi.

16.4. Tek ukoliko bi se putem fonoskopsko-akustičke analize utvrdilo da glas sa snimki zaista pripada optuženom ED, to bi mogao predstavljati izravni dokaz da je obavljao ključne radnje (lažno se predstavljao, zvao banke, davao upute), dok bi suprotan zaključak bitno doveo u pitanje sve ostale dokaze. To i u slučaju identifikacije glasa KD jer bi se moglo utvrditi tko je sve sudjelovao i u kojoj ulozi u počinjenju terećenih im kaznenih djela.

17. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, prije svega, otkloniti sve vidove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. i stavka 2. ZKP-a na koje mu je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom. Provest će sve do sada izvedene dokaze, potom dokaze na koje je sada upućen, a po potrebi i druge koje ocijeni važnima za ispravno utvrđenje svih odlučnih činjenica i donošenje pravilne i na zakonu utemeljene odluke. Nakon tako provedenog postupka, prvostupanjski sud će pažljivo i savjesno analizirati, kako svaki dokaz posebno, tako i obrane optuženika, a zatim sve dokaze u njihovoj ukupnosti povezujući ih s obranama optuženika i potom donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i potpuno obrazložiti. Ukoliko u ponovljenom postupku bude utvrđena kaznena odgovornost optuženika, prvostupanjski sud će, imajući na umu vrijeme počinjenja kaznenih djela, voditi računa o odredbama članka 3. stavka 2. i 3. KZ/11., kao i o dužnosti valjanog obrazlaganja svoga stanovišta i u tom dijelu.

18. S obzirom da je inkriminirano postupanje optuženog GD, opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude, koji nije podnio žalbu na presudu, neodvojiva i prirodno povezana cjelina s postupanjem optuženog ED u okviru događaja koji su predmet ovog postupka, prema načelu beneficium cohaesionis sukladno članku 479. ZKP-a zbog ostvarenih postupovnih povreda postupljeno je po službenoj dužnosti i u odnosu na tog optuženika kao da njegova žalba postoji, pa je presudu trebalo ukinuti i u odnosu na optuženog GD.

19. Dakle, imajući u vidu navedeno, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP-a, valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu u cijelosti i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

U Puli – Pola 5. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Tanja Prenc Kanis