REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1115/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja STIMOR d.o.o., Umag, Žrtava fašizma 3C, OIB: 77159431991, kojeg zastupa Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADRIATIC osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa Mislav Biočić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 23. srpnja 2025. u prisutnosti odvjetničkog vježbenika IĐ, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 5. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 75,67 EUR s zateznim kamatama od 14. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 75,67 EUR po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka I. izreke ove presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR, s zateznim kamatama od 5. rujna 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6,63 EUR s zateznim kamatama od 5. rujna 2025. do isplate i za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos troškova u visini od 144,91 EUR po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka

III. izreke ove presude

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je u prometnoj nezgodi koja se je dogodila 25. svibnja 2024. oštećeno vozilo CĐ, registarske oznake [registarska oznaka], koju je uzrokovao štetnik čiji je osiguratelj od automobilske odgovornosti bio tuženik, slijedom čega da je tuženik odgovoran za naknadu štete nastalu na njezinom vozilu. Djelatnici tuženika da su po prijavi osiguranog slučaja 27. svibnja 2024. izvršili izvid štete, temeljem kojeg da je oštećenica izvršila popravak vozila kod tužitelja, za što da joj je tužitelj izdao račun na iznos od 6.362,82 EUR, ali da je tuženik odbio isplatiti u korist oštećenice iznos cjelokupnog računa, već da je podmirio samo iznos od 6.287,15 EUR, dok preostalih 75,67 EUR, koji da se odnose na razliku u cijeni sata limara i lakirera između one koju priznaje tuženik i cijene sata tužitelja, odbija isplatiti. Tužitelj napominje da je cijena sata rada limara i lakirera u njegovoj radionici 33,18 EUR uvećano za PDV. Budući da osiguratelj ne može određivati tržišne cijene pružateljima usluga popravljanja štete nastale na vozilima te da troškovi popravka predmetnog vozila predstavljaju stvarne troškove uspostave prijašnjeg stanja, kakvo je bilo prije štetnog događaja, to da je oštećenica DĐ imala prema tuženiku tražbinu za isplatu naknade štete u visini punih troškova otklanjanja nastale štete, koji proizlazi iz tužiteljevog računa, a kako joj je tuženik propustio platiti navedeni preostali dio, to da je ista tu tražbinu ustupila tužitelju, temeljem Ugovora o cesiji od 29. listopada 2024., o čemu da je tuženik obaviješten. Stoga predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 75,67 EUR s zateznim kamatama od 14. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava postojanje aktivne i pasivne legitimacije, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te zatraženi tijek zateznih kamata. Napominje da u konkretnom slučaju ukazao oštećenici na mogućnost popravka oštećenog vozila na istom području na kojem se nalazi tužitelj, iste kvalitete, kod više ovlaštenih i neovlaštenih servisa, po nižoj cijeni od tužiteljeve, ali da je oštećenica odabrala vozilo popraviti po skupljoj cijeni, a da je njena dužnost bila poduzeti sve potrebne radnje da umanji nastalu štetu. Međutim, da je RĐ ipak odlučila svoje vozilo popraviti kod tužitelja po višim cijenama. Napominje da on ne spori pravo oštećenika da svoje vozilo popravlja gdje i kada to hoće, ali da tuženik nije dužan platiti troškove popravka koji su veći od onog najmanjeg mogućeg iznosa za koji je bilo moguće izvršiti popravak, kvalitetno i u razumnom roku. Osporava i da bi službena cijena sata rada tužitelja bila ona koju navodi u tužbi.

3. Tužitelj prigovore tužitelja smatra neosnovanim, budući da je tuženik dobrovoljno isplatio iznos naknade štete koji smatra primjerenim, a to ne bi učinio da se ne smatra odgovornim kao osiguratelj štetnika, dakle, pasivno legitimiranim te da ne priznaje nastanak štetnog događaja, a s obzirom da je oštećenica ostatak svoje tražbine po osnovi isplate naknade štete ustupila tužitelju, o čemu je tuženik obaviješten, to da je neosnovan i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naposljetku, napominje da druga osiguravajuća društva priznaju i naknađuju cijenu popravka za sat rada lakirera i limara u neovlaštenom servisu u iznosu od 42,11 EUR uvećano za PDV.

4. Tijekom dokaznog postupka pročitani su račun tužitelja od 28. lipnja 2024. (list 10. - 11. spisa), izvid štete tuženika (list 12. spisa), dopis tuženika – ponuda iznosa naknade štete (list 14. spisa), izvadak prometa po računu tužitelja (list 16. spisa), ispis e-mail korespondencije (list 18. spisa), pregledane su fotografije vozila (list 20. – 24. spisa), cjenik usluga tužitelja (list 26. spisa), Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja sklopljen između CĐ kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 28. - 30. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o cesiji), obavijest o ustupu tražbine (list 32. – 34. spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (list 58. – 61. spisa) i računi za popravak određenih vozila i potvrde o njihovom plaćanju(dopisi o spremnosti njihova plaćanja (list 93. - 111. spisa).

5. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

6. Predmet spora jest isplata ostatka naknade za štetu koja je nastala na vozilu CĐ, oštećenom u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika.

7. Među strankama je sporno je li tuženik u cijelosti ispunio svoju obvezu isplate naknade štete na vozilu koje je oštetio njegov osiguranik, a, posljedično, je li postojala tražbina koju je CĐ mogla ustupiti tužitelju i, ako jest, u kojem iznosu.

8. Iako tuženik formalno osporava vlastitu pasivnu legitimaciju, što podrazumijeva osporavanje da je on osiguratelj od automobilske odgovornosti štetnika, tuženik i sam tvrdi (što je i dokazano) da je kao osiguratelj štetnika oštećenoj CĐ ponudio da vozilo popravi kod jeftinijih servisera, dok iz isprava u spisu proizlazi da je tuženi izvršio izvid štete na vozilu CĐ te joj dao ponudu naknade štete u kojoj navodi da njegova odgovornost naknade nastale štete nije sporna, pri čemu je svoju obvezu utvrdio u iznosu od 6.834,70 EUR, koji da obuhvaća troškove popravka po računu tužitelja 153 umanjenog za iznos od 75,67 EUR s PDV-om zbog razlike u cijeni radnog sata, troškove popravka po računu Bokavšek d.o.o. 161 umanjenog za iznos od 137,06 EUR s PDV-om zbog razlike u cijeni sata rada i učešća u lakiranju te već već isplaćeni iznos od 4.800,00 EUR, slijedom čega da za daljnju isplatu preostaje iznos od 2.034,70 EUR, koji iznos je u konačnici i isplatio.

9. Stoga je osporavanje pasivne legitimacije neosnovano.

10. Nadalje, iako tuženik formalno osporava aktivnu legitimaciju tužitelju, isti ne osporava da je tužitelj taj koji je otklonio nastala oštećenja na oštećenom vozilu CĐ, a ne osporava niti da je CĐ sklopila s tužiteljem Ugovor o cesiji kojim mu je ustupila tražbinu koju navodno ima prema tuženiku u preostalom iznosu naknade štete pa ako se utvrdi da je ista imala takvo potraživanje prema tuženiku, tada je neosnovano i osporavanje aktivne legitimacije.

11. Vlasnici odnosno korisnici vozila obvezni su se od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama korištenjem tog vozila u prometu (čl. 2. st. 1. t. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu /Narodne novine, broj: 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., 155/2023., dalje u tekstu: ZOOP/).

12. Oštećena osoba može podnijeti odštetni zahtjev po osnovi obveznog automobilskog osiguranja neposredno odgovornom osiguratelju (čl. 11. st. 1. ZOOP- a).

13. Odgovorni osiguratelj dužan je u propisanom roku od dana primitka odštetnog zahtjeva, utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti oštećenoj osobi pisanu odluku o odštetnom zahtjevu, i to, u slučaju osnovanosti, obrazloženu ponudu za naknadu štete (čl. 12. st. 1. ZOOP-a) te isplatiti iznos naknade štete iz obrazložene ponude u propisanom roku (čl. 12. st. 5. ZOOP-a).

14. U slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u propisanom roku, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (čl. 12. st. 6. ZOO-a).

15. Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a).

16. Ukoliko tuženik nije CĐ isplatio naknadu štete koja je bila dostatna za pokriće troškova otklanjanja cjelokupne štete nastale na njenom vozilu, oštećenom u prometnoj nezgodi koji je uzrokovao osiguranik tuženika, tada je CĐ imala prema tuženiku tražbinu po osnovi isplate ostatka naknade štete, s kojom je mogla slobodno raspolagati.

17. Prema odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

18. Tražbina po osnovi isplate osigurnine niti je strogo osobne naravi, niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, a niti je njen prijenos zakonom zabranjen.

19. Stoga je CĐ mogla predmetnu tražbinu ustupiti tužitelju.

20. Prema odredbi čl. 88. st. 1. ZOO-a kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Ali kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu (čl. 88. st. 2. ZOO-a), a upravo to je slučaj s predmetnim Ugovorom o cesiji.

21. Dakle, predmetnim Ugovorom o cesiji utvrđuje se da CĐ ima tražbinu prema tuženiku u iznosu od 75,67 EUR, sukladno računu za popravak oštećenja na njenom vozilu kojeg joj je izdao tužitelj (račun 153-P1-1 u ukupnom iznosu od 6.362,82 EUR), koji je i izvršio popravke, a koji popravak da je dužan u konačnici platiti tuženik kao odgovorni osiguratelj po polici obveznog osiguranja štetnika i izvida štete tuženika 248610510517, što predstavlja oznaku predmetnog spisa kod tuženika, slijedom čega da CĐ kao ustupitelj tražbine (cedent), radi namirenja svoje preostale novčane obveze prema tužitelju kao primatelju tražbine (cesionaru), u iznosu od 75,67 EUR, ustupa tužitelju tražbinu u iznosu od 75,67 EUR koju ima prema tuženiku kao svom dužniku (cesusu), s time da će se njezina obveza prema tužitelju ugasiti tek kada tužitelj naplati ustupljenu mu tražbinu od tuženika (čl. 1. i 2. Ugovora o cesiji).

22. Iz dopisa tužitelja od 29. listopada 2024. proizlazi da je tuženik obaviješten o sklapanju predmetnog Ugovora o cesiji, sukladno odredbi čl. 82. ZOO-a.

23. Iz tuženikovog izvida predmetne štete od 27. svibnja 2024. proizlazi da je tuženik utvrdio da su u nezgodi od 25. svibnja 2024. na vozilu marke Audi A5 2.0 TDI, registarske oznake [registarska oznaka], oštećeni prednji branik, far ''l. kpl.'', lijevi (''L'') blatobran, vodilica l. branik pr., pokrivka za lijevi (''L'') blatobran, obloga ''kuć. kot. pr. l., ''obl. kuć. kot. pr. l. do.'', naplatak pr. l. alu., krajnik lijevi (''L'') i nosač blatobran l. (dijelovi za zamjenu), poklopac prednji (dijelovi za popravak) i optika prednjeg ovjesa (dijelovi za kontrolu) te da će za otklanjanje tih oštećenja biti potrebno zamijeniti te dijelove uz uporabu rada limara u trajanju od 7,40 sati, rada lakirera u trajanju od 8,20 sati te rada optičara u trajanju od jednog sata, uz upotrebu potrošnog materijala (cijena potrošnog materijala za lakirera iznosi 275,61 EUR).

24. Iz računa tužitelja 153-P1-1 od 28. lipnja 2024. proizlazi da je tužitelj izvršio popravke oštećenja na vozilu CĐ sukladno gore navedenom tuženikovom izvidu štete, samo što radni sat autolimara nije zaračunao u iznosu kojeg je bio spreman priznati tuženik, mada niti sam tuženik ne navodi koji je to iznos, već u iznosu od 33,18 EUR/sat uvećano za PDV (41,48 EUR), koliko iznosi njegova cijena na tržištu.

25. Iz računa kojih je dostavio tužitelj za popravak drugih vozila, koja nisu premet ovog spora, a koji računi su izdavani u razdoblju od siječnja 2022. do svibnja 2024. proizlazi da se cijene sata autolimara i autolakirera kreću od 40 EUR do 42,11 EUR (317,25 kn) uvećano za PDV te je, primjerice, Euroherc osiguranje d.d. pristao podmiriti račun za otklanjanje štete na vozilu u iznosu od 1.679,56 EUR iz svibnja 2024. u kojem je cijena rada limara i lakirera obračunata u iznosu od 40,00 EUR uvećano za PDV (65,00 EUR), što je za 50% više od cijene sata rada tužitelja.

26. Iz toga proizlazi da su cijene tužitelja tržišne cijene, koje su čak i niže o prosječnih tržišnih cijena (prema podacima koji su dostavljeni sudu) te se nikako ne može smatrati da je oštećenica CĐ time što je svoje vozilo popravila kod tužitelja po tržišnim cijenama pridonijela da njena šteta bude veća nego što bi inače bila pa da bi ista trebala sama snositi dio iste.

27. Zato cjelokupan iznos tužiteljevog računa za popravak vozila CĐ u visini od 6.362,82 EUR predstavlja za oštećenicu CĐ stvarno nastalu štetu, a kako je od navedenog iznosa tuženik podmirio samo dio u visini od 6.287,15 EUR, to je ista imala prema tuženiku osnovanu tražbinu po osnovi isplate ostatka naknade štete u iznosu od 75,67 EUR koju je ustupila ovdje tužitelju Ugovorom o cesiji pa je tuženik dužan navedeni iznos isplatiti tužitelju s zateznim kamatama od dana kada je zaprimio odštetni zahtjev CĐ, budući da s ustupljenom tražbinom prelaze na primatelja i sporedna prava, kao što su pravo na kamate (čl. 81. st. 1. ZOO-a i čl. 12. st. 6. ZOOP-a).

28. S obzirom da je da je tuženik primio odštetni zahtjev CĐ najkasnije 27. svibnja 2024., kada je po obavijesti oštećenice izvršio izvid štete na vozilu, to bi na ostatak neisplaćene naknade štete CĐ, a time i tužitelju kojemu je ta tražbina ustupljena, pripadale zatezne kamate od 28. svibnja 2024., a kako tužitelj u ovom postupku potražuje zatezne kamate od 14. srpnja 2024., a sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a), to su od tog datuma tužitelju zatezne kamate i dosuđene.

29. Zatezne kamate obračunavaju se sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, budući da tražbina koja je ustupljena tužitelju proizlazi iz izvanugovornog odnosa naknade štete.

30. Stoga je za razliku između te stope zateznih kamata i potraživane stope zateznih kamata (one koja se obračunava na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora), valjalo odbiti tužbeni zahtjev.

31. S obzirom da je tužitelj uspio u parnici u u cijelosti u odnosu na glavno potraživanje, to ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

32. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 75,67 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada za zastupanje po punomoćniku dvjetniku u visini jednokratne nagrade u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 7/9 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 6,64 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/

- pristojba plaćena u trenutku podnošenja tužbe elektroničkim putem, u visini polovice propisanog iznosa pristojbe, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama /Narodne novine, broj: 118/2018., 51/2023./) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno 144,91 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja, slijedom čega je za razliku između dosuđene stope i potraživane više stope zateznih kamata valjalo odbiti zahtjev tužitelja.

33. Stoga je preko iznosa od 144,91 EUR do zahtijevanog iznosa od 151,54 EUR, za iznos od 6,63 EUR, s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 5. rujna 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, izuzev zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku