REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5184/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužiteljice EI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 5. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. toč. 2. Ugovora o kreditu broj 48457/06 od 4. kolovoza 2006. sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika u dijelu koji glasi: “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.”

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 281,17 eura sa zateznim kamatama od 16. kolovoza 2006. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 16. kolovoza 2006. do 31. srpnja 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu daljnjeg iznosa od 0,20 eura sa zateznim kamatama od 16. kolovoza 2006. do isplate

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.132,72 eura sa zateznim kamatama od 5. rujna 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi u tužbi podnesenoj 3. rujna 2024. navodi da je s pravnim prednikom tuženika 4. kolovoza 2006. sklopila ugovor o kreditu broj 48457 kojim joj je tuženik odobrio kredit u iznosu 29.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju prednika tuženika, važećem za euro da dan korištenja kredita. Ističe da je čl. 5. toč. 2. ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita te da je tužiteljici 16. kolovoza 2006. naplaćena ulazna naknada u iznosu od 2.120,00 kn odnosno 281,37 eura. Ističe da o toj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale u smislu da je tužiteljici tuženik prethodno, a ni naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Ističe da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi ta da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj iste s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora koji je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana. Također navodi da je na opisani način tuženik prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača. Tužbenim zahtjevom predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 5. toč. 2. Ugovora o kreditu broj 48457/06 od 4. kolovoza 2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu koji glasi: “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.” Također traži isplatu iznosa od 281,37 EUR sa zateznim kamatama od 16. kolovoza 2006. do isplate. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Ističe da nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili predmetni ugovor o kreditu. Nadalje navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita te je sporna odredba lako uočljiva i razumljiva. Ističe da se o toj odredbi moglo pregovarati s obzirom na to da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Ističe da tužiteljica ne dokazuje da se radi o formuliranom ili tipskom ugovoru na koji nije imala utjecaja. Ističe da je svaki ugovor prilagođen za potrošača s kojim se ugovor sklapa. Također ističe da naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima prilikom obrade kredita te da je notorno da su prilikom obrade službenici banke dužni provesti niz radnji prije izdavanja kredita kao što su analiza prikupljene dokumentacije, prikupljanje dodatne dokumentacije ako je to potrebno, ocjenu prihoda i rashoda klijenta, ocjenu kreditne sposobnosti, ocjenu vjerojatnosti vraćanja kredita te proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva. Ističe da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, a na pripremnom ročištu ipak osporava visinu istog uz opravdanje da se „uputa banke promijenila“. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5.1. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice kao fizičke osobe i pravnog prednika tuženika 4. kolovoza 2006. (list 31-36 spisa) utvrđeno je da je člankom 5. toč. 2. ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita kao i da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Također je utvrđeno da se radi o namjenskom kreditu za adaptaciju.

5.2. Tužiteljica je već dostavljenim ugovorom dokazala svoj status potrošača.

6.1. Iz iskaza tužiteljice (list 99 spisa) proizlazi da je ugovor koji je potpisala bio unaprijed pripremljen od strane banke, da ga je pročitala i potpisala. Iskazala je i da joj nitko ništa nije posebno objašnjavao vezano uz taj ugovor niti je ona nešto pitala. Koliko se sjeća, nije joj posebno objašnjeno zašto ta naknada iznosi toliko koliko iznosi. Također je iskazala da nitko od zaposlenika banke nije priložio nikakav troškovnik niti popis izvršenih radnji na ime obrade kredita. Iskazala je da je ugovor potpisala prije 19 godina i da je čak i zaboravila da je platila tu naknadu. Bilo joj je važno da dobije kredit i čak mislim da nije bila ni svjesna da plaća tu naknadu.

6.2. Sud je u prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit jer je životno uvjerljiv i logičan.

6.3. Na temelju iskaza tužiteljice sud nalazi utvrđenim da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. U odnosu na tvrdnju tuženika da je svaki ugovor prilagođen za potrošača i da se ugovori između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim, treba odgovoriti da to ne znači da predmetni ugovor na predstavlja unaprijed sastavljeni standardni ugovor. Naime, tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je za nekog drugog potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s istom namjenom dana neka druga kamatna stopa ili da su bili mogući i drugačiji uvjeti kreditiranja na temelju čega bi sud mogao zaključiti da se nije radilo o standardnom ugovoru tuženika u to vrijeme.

7. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

8. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik suprotno ničim ne dokazuje.

10. Razmatrajući sadržaj članka 3. ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,00% od iznosa odobrenog kredita). To što tužiteljica prema vlastitim navodima misli da čak nije bila niti svjesna te odredbe ne dovodi u pitanje transparentnost te odredbe. No međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno i da je odredba poštena.

11. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova „predmet ugovora” i „cijena” u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst te činjenicu da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 5. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

12. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Treba dodati da tuženik ničim ne dokazuje da su stvarni troškovi obrade kredita iznosili 1% iznosa kredita (niti je prije sklapanja ugovora predočio tužiteljici od čega se isti sastoje i u kojoj visini, kako to proizlazi iz njezinog iskaza koji je sud prihvatio kao istinit).

14. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Sud uvažava da je tuženik trebao analizirati prikupljenu dokumentaciju, ocijeniti prihode i rashode klijenta, ocijeniti kreditnu sposobnost klijenta, ocijeniti vjerojatnost vraćanja kredita i provesti proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva. Međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

17. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 5. toč. 2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

19. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

20. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kredita i upravljanje kreditom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača.

22. Nema sumnje da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita i upravljanje kreditom nisu podmireni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

23. Budući da je tuženik prethodno pripremio ugovor i da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo (što proizlazi i iz iskaza tužiteljice), a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati.

24. Tuženik nije niti pokušao dokazati parametre na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužiteljica bila informirana o svrsi takve naknade. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se pojedinačno pregovaralo oko odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom.

25. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da tužiteljica, neovisno o tome što je trebala i mogla pročitati spornu odredbu koja je transparentna, nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi i da o naknadi nije mogla pregovarati. Stoga je ništetan članak 5. st. 2. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada od 1,00% od iznosa kredita te je odlučeno kao u toč. I izreke.

26. Kako je tuženik tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 29.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. 1% tog iznosa, koliko iznosi naknada, iznosi 290,00 eura. Čitanjem prometa po tekućem računu tužiteljice (list 5 spisa) utvrđeno je da je donos uz konverziju – izvorni iznos EUR 29.000,00 prema tečaju 7.305 pa je tuženik na račun tužiteljice na dan 16. kolovoza 2006. uplatio 211.845,00 kn. Dakle, tečaj na dan korištenja kredita iznosio je 7,305, što znači da na dan 16. kolovoza 2006. iznos od 260,00 eura u kunskoj protuvrijednosti iznosi 2.118,45 kn, što je tužiteljica platila 16. kolovoza 2006., što je sud utvrdio čitanjem spomenutog dokumenta.

27.1. Kako je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna ista se među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

27.2. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Kako je to učinjeno tek donošenjem ove presude, koja još nije stekla svojstvo pravomoćnosti, petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO nije još počeo teći.

27.3. Slijedom navedenog, prihvaćen je zahtjev za isplatu iznosa od 2.118,45 kn što na temelju odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22) primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 euro = 7,53450 kuna), iznosi 281,17 eura. U preostalom dijelu, za isplatu daljnjeg iznosa od 0,20 eura zahtjev nije osnovan.

28. Tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena odnosno ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa. Stoga je o tijeku zateznih kamata odlučeno kao u izreci.

29. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" 153/04), a za razdoblje nakon toga na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

30. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP te čl. 155. ZPP (tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva u vezi čega nisu nastali posebni troškovi), odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (1.610,00 eura) te zatraženom troškovniku.

31. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 27.10.2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8/1) te trošak pristupa na ročišta 17.03.2025. i 02.09.2025. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 400 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% ime PDV iznosi 1.000,00 eura. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 66,36 eura i na presudu u iznosu od 66,36 eura. Dakle, sveukupni troškovi tužiteljice iznose 1.132,72 eura. Priznate su joj i zatezne kamate od donošenja ove presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

U Zagrebu 5. rujna 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.