Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-946/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić predsjednice vijeće, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Martinez-Ostroški, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukina&partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda Čakovcu poslovni broj P-92/2024 od 27. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 5. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda Čakovcu poslovni broj P-92/2024 od 27. ožujka 2024. u točkama I i dijelu točke II za dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.146,70 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i točke III izreke uz ispravak točke II izreke da se zakonska zatezna kamata na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.146,70 eur teče od 27. ožujka 2024. pa do isplate.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačuje citirana presuda u dijelu točke II izreke na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 375,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 27. ožujka 2024. pa do isplate.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 7.173,90 eur sa zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate sve pobliže opisano u navedenoj točki I izreke presude.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.521,70 eur sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u točki III izreke odlučeno da se odbija prigovor prijeboja koji je istaknut po tuženiku u iznosu od 2.352,01 eur.

3. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je djelomično povučen zahtjev s osnove isplate za iznos od 1.302,50 eur.

4. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan a podredno da se presuda suda prvog stupnja ukine i predmet vrati istom sudu na ponovan postupak, te u slučaju preinačenja presude predlaže da se obveže tužitelja da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka kao i troškove žalbenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznose koji su preplaćeni temeljem zaključenog ugovora o kreditu iako je izvršena konverzija.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tuženik pravni sljednik Societe Generale-Splitska banka d.d., ranije HVB Splitske banke d.d.,

- da je između tužitelja i prednika tuženika zaključen ugovor o kreditu od 17. listopada 2006. i da je tužitelju odobren kredit za adaptaciju u iznosu od 60.116,57 CHF u protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF uz redovnu kamatnu stopu od 4,20% godišnje, promjenjivu u skladu sa važećim odluka tuženika, uz način otplate 240 mjesečnih anuiteta u iznosu od 372,07 CHF, da je zaključen Dodatak 1 dana 26. veljače 2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZIDZPK),

- da je konverzijom od 30. rujna 2015. utvrđena pretplata u iznosu od 2.352,01 eur (17.721,22 kn)

- da je sporno da li je nastupila zastara i da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je utvrdio da potpisivanjem dodatka ugovora izvršena konverzija ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer da niti odredabama ZIDZPK a niti navedenim dodatkom izrekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja sa korisnikom kredita, nepošteno mijenjala kamatnu stopu ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF.

10. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope a o kojim pitanjima je odlučeno pravomoćno u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Stoga da zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu pa da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev jer da provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obavezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

11. Utvrđuje sud prvog stupnja nadalje da iz nalaza sudskog vještaka proizlazi da je tuženik prilikom provedbe konverzije na dan 26. veljače 2016. naveo da je tužitelj više uplatio iznos od 2.352,01 eur (17.721,22 kn), da je tužitelj uzimajući sadržaj ugovornih odredbi o početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,20% i tečaj na dan korištenja kredita prema prodajnom tečaju Splitske banke na dan 23. listopada 2006., isplatio 8.499,33 eur (64.038,19 kn).

12. Nadalje je utvrđeno da je zatezna kamata na preplaćene iznose podmirena tijekom konverzije u iznosu od 1.026,58 eur (7.734,80 kn), dakle ukupno 9.525,91 eur (71.772,99 kn), i ukupna pretplata iznosi od 7.173,90 eur (54.051,77 kn).

13. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu koja je vezana uz promjenu tečaja CHF tužitelj ima pravo na isplatu utuženog iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sve primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) te sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja jer je pravilno utvrđeno da je tuženik bio nepošteni stjecatelj a što je utvrđeno i u postupku kolektivne zaštite potrošača.

14. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja po tuženiku u iznosu od 2.352,01 eur sud prvog stupnja smatra da je taj prigovor neosnovan jer da u slučaju ništetnosti sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primila na temelju takvog ugovora.

15. Smatra sud prvog stupnja da tuženik u prigovoru tvrdi da mu je tužitelj dužan vratiti ono što je primio plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji pa je zaključak suda prvog stupnja da ta tražbina tuženika ne ispunjava zakonsku pretpostavku iz čl. 323. st. 1. ZOO-a jer da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio niti je ništa stekao bez osnove te da ne postoji njegova obaveza vraćanja nečega što nije primio.

16. Pri tome se sud prvog stupnja poziva na shvaćanje izneseno u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-549/2023 u kojem se navodi da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF o valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu sa negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

17. Sud prvog stupnja obrazlaže nadalje da iz nalaza vještaka proizlazi da je obuhvatio sve oscilacije tečaja i da tužitelj tužbenim zahtjevom je uvažio prigovor prijeboja tuženika i da te iznose s osnova priznate pretplate tužitelj niti ne potražuje od tuženika.

18. Odluku o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a te utvrđuje da se radi o neznatnom neuspjehu tužitelja kod djelomičnog povlačenja tužbe te je trošak odmjeren s obzirom na važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 37/22 - dalje Tarifa) pa utvrđuje da je ukupni priznati trošak tužitelju iznosi 2.521,70 eur.

19. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ne proturječi sama sebi, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude nije nerazumljiva te nije u proturječnosti sama sebi i razlozima presude, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

20. Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povreda propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta imaju učinak i na ovaj predmet.

21. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da pored ostalih banaka i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostavnom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

22. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obavezama stranaka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

23. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c. ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakon zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

24. Stoga je pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZIDZPK/19 temeljem čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022.).

25. Protivno žalbenim navodima tuženika, postupanjem po odredbi čl. 19.b, 19. st. 6. ZIDZPK-a sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen jer se tim sporazumom rješava samo pitanje određivanja kamatnih stopa nakon zaključenja sporazuma a ne i pitanje preplaćenih kamata za ranije razdoblje.

26. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da se sud pogrešno poziva na pravno shvaćanje iz odluke suda EU broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungari jer je u navedenoj odluci izraženo shvaćanje da potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje odnosno na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koji je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pritom nije od značaja okolnost što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji dok je u ovom slučaju riječ o izmjeni ugovora suglasnošću stranaka.

27. Naime, iako mjerodavnim odredbama ZIDZPK/15 u odnosu na potrošača nije propisana obaveza sklapanja sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je izvršena konverzija (zbog stalnog rasta tečaja CHF te značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovornih anuiteta te s tim u svezi i do ozbiljnih posljedica.

28. Isto tako, protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prihvatio pravno shvaćanje koje je izraženo u presudi suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibecaja Banco SA prema kojemu nepoštene odredbe ugovora koje je trgovac sklopio sa potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, izuzimaju se od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodnog informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju iz njihove primjene i učinaka koji bi za njega mogli proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u nazočnom slučaju nije ispunjeno.

29. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je tuženiku isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle pravo na povrat razlike između plaćenih iznosa zbog promjene tečaja u CHF i promjenjive kamatne stope jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. i čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO) jer u slučaju djelomične ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem ništetne odredbe.

30. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Gos-1/2019 potvrdio zakonitost konverzije i Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno ZIDZPK/15 te da je potvrdio kako je taj zakon poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da nema mjesta primjeni tih općih pravila o ništetnosti u slučaju kada se radi o ZIDZPK/15 kao izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri zakonodavca pa da je stoga sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe čl. 323. st. 1. i 2. i čl. 1111. ZOO-a.

31. Ovo iz razloga što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnoj odluci odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ostalim pravnim pitanjima, već je u obrazloženju naveo: "Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji").

32. Nadalje je isti sud u toj odluci naveo da se i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2868/2018 navodi da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

33. Stoga proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe čl. 323., st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada je utvrdio da tužitelj s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu ima pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

34. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kod donošenja odluke o troškovima parničnog postupka jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a kada navodi da zbog djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva postoji neznatni neuspjeh tužitelja zbog čega nisu nastali posebni troškovi.

35. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio Tbr. 8. t. 1. Tarife kada je za sastav četiri podneska od 30. listopada 2019., 23. ožujka 2020., 13. svibnja 2021. i 28. studenog 2023. dosudio naknadu u punom iznosu po 200,00 eur jer da u tim podnescima tužitelj ponavlja navode iz tužbe. Ovo iz razloga što čitanjem navedenih podnesaka je utvrđeno da se radi o obrazloženim podnescima kojima se odgovara na navode iz tužbe, i na navode iz nalaza vještaka te je pravilno primijenjena odredba Tbr. 8. t. 3. Tarife.

36. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelju ne pripada naknada za pristup na ročište 6. studenog 2019. od 100% prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, jer je sud pravilno primijenio Tbr. 9. st. 1. Tarife jer se na navedenom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari.

37. Točni su navodi tuženika da rasprava odražena dana 22. listopada 2020. nije održana i da na ročištu za objavu presude nije bio prisutan punomoćnik tužitelja tako da je ukupan trošak trebalo umanjiti za 375,00 eur.

38. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki I i II izreke ove presude, te je zbog očite pogreške u pisanju u točki II izreke izostavljen tijek zakonske zatezne kamate na parnične troškove, ispravljena izreka na način da je dosuđena kamata na parnične troškove od dana zaključena glavne rasprave 27. ožujka 2024.

49. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

U Rijeci 5. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Kristina Vukelić Aničić