Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1037/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeće, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zvonimiru Bućanu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu ŠAVORIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1/A, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-8164/2015-57 od 25. travnja 2025. i dopunske presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-8164/2015 od 28. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-8164/2015 od 25. travnja 2025. u točkama II, III i dijelu točke IV izreke koja se odnosi na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici u iznosu od 5.690,22 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i dopunska presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-8164/2015 od 28. travnja 2025.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odlučeno je da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ništav ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je sklopljen između stranaka 7.09.2006. a solemniziranog 15.09.2006. pod brojem UO-778/06 kod javnog bilježnika Zoje Puljiz pa da stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike, slijedom čega je tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 66.228,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama od utuženja do isplate kao i nadoknaditi joj troškove postupka s kamatom od presuđenja do isplate.

2. U točki II izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 6. i 3. citiranog ugovora te da navedeni članci ne proizvode nikakve pravne učinke dok je u točki III izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati na ime iznosa više plaćenih kamata po navedenom kreditu iznos od 12.643,80 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose od dospjelosti pa do isplate, pobliže navedene u navedenoj točki izreke.

3. U točki IV izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici troškove parničnog postupka koji su dopunskom presudom suda prvog stupnja od 28. travnja 2024. određeni u iznosu od 5.690,22 eur sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja 25. travnja 2025. pa do isplate.

4. Dopunskom presudom suda prvog stupnja odlučeno je na način da je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati 5.690,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate uz obrazloženje da je u presudi suda prvog stupnja u točki IV izreke u obrazloženju odlučeno u točki 26.4. koji iznos se dosuđuje tužiteljici ali da je u izreci u točki IV izreke propušteno odlučiti o iznosu dosuđenog parničnog troška.

5. Protiv citiranih presuda žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te se obveže tužiteljica da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka kao i troškove žalbenog postupka.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Predmet spora je glavni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti citiranog ugovora o kreditu u cijelosti i isplata iznosa od 66.228,68 eura kao i eventualni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti citiranog ugovora o kreditu u čl. 6. i čl. 3. i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu kao i restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih odredbi ugovora nakon sklapanja sporazuma o konverziji.

9. Sud prvog stupnja utvrđuje da nije sporno:

- da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 7. rujna 2006., koji je solemniziran kod navedenog javnog bilježnika temeljem kojeg je tužiteljici odobrena isplata od 153.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju na dan korištenja kredita na rok otplate od 23 godine,

- da je čl. 3. Ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 3,88% dekurzivno godišnje,

- da je čl. 6. Ugovora ugovorena kamatna stopa iz čl. 3. koja se neće mijenjati do 28. veljače 2007. ako se korisnik kredita pridržava odredbi ugovora a od 1. ožujka 2007. primijenit će se kamatna stopa sukladno odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta i da je promjenjiva,

- da će kredit biti otplaćen isplatom zadnje rate 30. rujna 2029.,

- da su stranke 25. veljače 2016. sklopile Aneks ugovor o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine" 102/15 – dalje ZIDZPK).

10. Sud prvog stupnja smatra da je sporno da li su ništetne citirane odredbe ugovora bez obzira na provedenu konverziju kredita do konverzije, a da se tek onda treba odlučiti o efektima konverzije vezano za zahtjev tužiteljice za isplatu.

11. Sud prvog stupnja nadalje je utvrdio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da su sporne odredbe ugovora o kreditu koje su zaključile banke a između kojih je i tuženik ništetne, jer da su ugovorne odredbe bile uočljive i jasne ali nisu bile razumljive jer da su banke prepustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, te su ocjenjene nepoštenima i ništetnima te da su protivne Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. i to čl. 96. i čl. 97. Stoga smatra da se utvrđenja iz navedene presude sukladno čl. 502.st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), protežu i na ovaj postupka za naknadu štete jer da se potrošači mogu pozivati na pravna utvrđenja iz te presude, a sve sukladno čl. 106. st. 1. ZZP-a.

12. Stoga, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO) smatra da tužiteljica ima pravo na povrat razlike između plaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope jer da u slučaju djelomične ništetnosti svaka ugovorna stranka dužna je vratiti sve ono što je primila temeljem ništetnih odredbi. U odnosu na prigovor zastare utvrđuje da se primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO/05 te utvrđuje da je tužba podnesena 28. svibnja 2015. a da je odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbi o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule te da stoga do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina.

13. Iz zaključenog Aneksa ugovora o kreditu od 25. veljače 2016. sud utvrđuje da je u čl. 2. sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan 30. rujna 2015. iznosio 74.204,79 eur, da su stranke suglasno utvrdile pretplatu na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 3.235,34 eur (24.376,66 kn), da je pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.235,34 eur i da se koristi se za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti iskoristi i da je čl. 3. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja iznosi 6,85 dekurzivno godišnje. Nadalje je utvrđeno uvidom u izračun konverzije na dan 30.09.2015. da je početno stanje glavnice 15.200,00 CHF/96.459,26 Eura, da iznos nedospjele glavnice kredita konvertiranog u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 113.017,39 CHF/74.304,79 eura, da ukupno dospjelo kamata i glavnice po simuliranom otplatnom planu je 73.086,67 eura, da iznos izvršenih uplata za zatvaranje kamata i glavnice do 30.09.2015. preračunato u EUR po tečaju na dan uplate je 76.277,82 eura, da iznos preplate na dan 30.09.2015. koji se koristio za otplatu 50% svake naredne redovne obveze po otplatnom planu je 3.191,15 eura. Također, je utvrđeno uvidom u simulirani otplatni plan u eurima da je kamatna stopa bila promjenjiva te je na dan ugovaranja kredita tj. od 21.09.2006. bila 6,10% te se tijekom simulacije otplate po konverziji mijenjala od 6,10%, 6,60% do 6,15%.

14. Iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka Ante Blaževića utvrđeno je da je iznos glavnice 153.200,00 CHF u protuvrijednosti kuna, da iznos početnog anuiteta iznosi 839,94 CHF/kn i da je nominalna kamatna stopa 3,88%, da je tuženik za izračun anuiteta koristio formulu iz Odluke HNB o jedinstvenom iskazivanju efektne kamatne stope na kredite i depozite te Odluku HNB o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te ugovaranja usluga sa potrošačima koja je bila obvezujuća za sve kreditore.

15. Zatim je utvrđena dinamika promjene redovne kamatne stope u tablici 2. na str. 4. nalaza vještaka (list. 318 spisa) u utuženom razdoblju tako da je ista kamatna stopa od 3,88% do 5,45% na način kako je označeno u točki 18.2 presude.

16. Stoga je sud prvog stupnja utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu u cijelosti osnovan jer da tužiteljica traži razliku na temelju promjenjive kamatne stope na prvobitno utužene iznose i to za razdoblje prije konverzije i zaključenja aneksa cijeneći da je tuženik priznao tužiteljici pretplatu u iznosu od 3.235,34 eur te da je na temelju toga umanjio devet anuiteta do 50% iznosa a koji iznosi su dobiveni na temelju simulacije kredita kako je prikazano u točkama 17,17.1. i 17.2. obrazloženja presude suda prvog stupnja, zatim da iz nalaza proizlazi izračunom kredita u eurima sa promjenjivom kamatnom stopom koja je bila veća od inicijalne kamate od 3,88% jer da je iznosila 6,10%, 6,15% do 6,60% i da je kamata koju je tužiteljica plaćala kroz utuženo razdoblje bila veća od 3,88%.

17. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da izračunata pretplata tuženika koja je bila podloga za zaključenje aneksa nije obuhvaćala utuženu razliku jer da je i nadalje postojala razlika između inicijalne kamatne stope od 3,88% i one koje je banka primjenjivala dok je računala mjesečne anuitete i dok je banka kod izračuna pretplate korisnika kredita dobivenu razliku kao pretplatu između visine kamatne stope koju je ona koristila prilikom izračuna anuiteta u valuti CHF do kamatne stope koja se koristila u eur-skim kreditima. Stoga zaključuje da tuženik nije utvrđenom pretplatom izračunao istu na temelju kamatne stope od 3,88% već prema simuliranom otplatnom planu koji je koristio u europskim kreditima, pa stoga udovoljava eventualnom tužbenom zahtjevu tužiteljice za isplatu iznosa od 12.643,80 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od mjesečnih iznosa pa do isplate na način kako je to odlučeno u točki III izreke.

18. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor u cijelosti ništetan sud prvog stupnja odbija prvopostavljeni tužbeni zahtjev pozivajući se na pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda pod poslovnim brojem Rev-1172/2018, te navodi da primjenjujući čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15, 14/19 dalje: ZZP) i uzimanjem u obzir činjenicu da utvrđena ništetnost djelomično u pogledu promjenjive kamatne stope zaključuje da nije ništav cijeli ugovor o kreditu jer da ugovor o kreditu i bez tih ništetnih odredbi može biti valjan.

19. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu jer da zahtjev tužiteljice za isplatu se temelji na pretplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i da konverzija nema učinka. Smatra da predmet konverzije i učinak iste se nije bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, jer da je tek u kolektivnom sporu došlo do utvrđenja da te odredbe o ništetnosti promjenjive kamatne stope i ugovaranje isplate iznosa u protuvrijednosti kuna u CHF, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u eur jer se radi o intervenciji države s obzirom na probleme u kojima se našao veliki broj građana i zbog ogromne aprecijacije tečaja iz CHF u odnosu na kunu.

20. Sud prvog stupnja je utvrdio da je konverzija provođena krajem 2015. odnosno 2016. dakle znatno prije nego što je valutna klauzula u CHF koja je uzrokovala tečajne razlike pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, pa da potrošači koji su pristupili konverziji nisu imali mogućnost predvidjeti što će se s valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, da su oni konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u kredit u eur i da radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i udovoljenju zahtjevu za isplatu.

21. U odnosu na prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog postupka s obzirom na sklopljen aneks ugovora o kreditu sud cijeni taj Aneks samo kao dodatak osnovnom ugovoru koji je dalje na snazi u dijelovima koji nisu izmijenjeni, da ugovorena konverzija nije retroaktivna nego vrijedi od dana kada je provedena, da metodologija za izračun konverzije nije dio aneksa i da se primijenjena metodologija temelji na zakonskim odredbama o konverziji pri čemu je u konverziji primijenjena nedopuštena kamatna stopa iz euro kredita da činjenica da je tzv. Zakon o konverziji imao obvezujući učinak samo prema bankama i nije bitna u kontekstu prava potrošača na obeštećenje i nakon konverzije, da su nakon što su Viski trgovački sud i Vrhovni sud konačno potvrdili da su ništetna i valutna klauzula CHF neutemeljene tvrdnje da su banke imale gubitke i da je konverzijom potrošačima vraćan preplaćeni novac te da nakon konverzije nama osnova za vraćanje novca potrošačima jer osnova za obeštećenje je kolektivna presuda. Nadalje da je osnova za obeštećenje kolektivna presuda i presuda Suda EU broj 118/17 utemeljene na Direktivi vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima dalje Direktiva 93/13) s time da usporedba s euro kreditima nije odlučna te zauzima stav da potrošačima unatoč izvršenoj konverziji pripada pravo na sve preplaćene iznose zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a da konverzijom nisu dobili preplaćene kamate, niti preplaćeni tečaj niti su konverzijom potrošačima isplaćene zatezne kamate na iznose preplaćenih anuiteta. Stoga, pozivom na pravno shvaćanje iz odluka VS RH broj Rev-2868/18 od 12.02.2019 i Rev-18/2018 od 26.05.2020. zauzima stav da samo sklapanje dodatka o konverziji nije zapreka utvrđivanju ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, niti pojedinih njegovih odredbi, budući ništetnost nastupa po samom zakonu pa svaki korisnik kredita ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih nepoštenih odredbi kako bi temeljem toga ostvario prava koja iz toga proizlaze.

22. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a.

23. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužiteljici novčani iznos naveden u točki III izreke unatoč provedenoj konverziji.

24. Ovo oz razloga što je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada smatra da unatoč provedenoj konverziji tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa na način kako je to odlučeno u točki III izreke presude, jer se odluka suda temelji na pravilnom utvrđenju da je konverzija izvršena temeljem čl. 19.b ZIDZKP/15 kojim je propisana konverzija kredita iz CHF u kredit u EUR što podrazumijeva konverziju kredita radi promjena valute te da se ZIDZPK-a ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se o ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope te valutne klauzule. Aneksom ugovora o kreditu uređeno je pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja tog ugovora, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, ali ne i pitanje pretplaćenih kamata u razdoblju koje je prethodilo konverziji a do koje pretplate je došlo zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u valutu EUR je izvršena temeljem navedenog ZIDZPK/15 odnosni se isključivo na ugovorne obaveze proizašle iz ugovora o kreditu, ali ne i na izvanugovorne obaveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita po osnovu ništetnih ugovornih odredbi.

25. Stoga je pravilno shvaćanje suda prvog stupnja da korisnicima kredita pa tako i tužiteljici, unatoč sklopljenom dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno pravo na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale.

26. Takvo pravno stajalište je sukladno pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi od 14. ožujka 2019., C Dunai protiv Erste bank Hungari Zrt, C-118/17, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, odnosno na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništene ugovorne odredbe. Pritom nije od značaja okolnost što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji, dok je u nazočnom slučaju riječ o izmjeni ugovora suglasnošću stranaka. Naime iako mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 u odnosu na potrošača nije propisana obveza sklapanja sporazuma o konverziji, s obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je izvršena konverzija (stalni rast tečaja CHF te značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu), nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta te s tim u svezi do ozbiljnih posljedica (plaćanje zateznih kamata, raskid ugovora, ovrha na založenim nekretninama).

27. Pravilno je sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primijenio i pravno shvaćanje izraženo u presudi Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C452/18, XZ protiv Ibercaja Banco, SA, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koje je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, izuzimaju se od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodnog informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju iz njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u nazočnom slučaju nije ispunjeno.

28. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-66325/2017 i koja je pored ostalih donesena i u odnosu na tuženika utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanje glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak i promjenjive kamatne stope u pogledu čega je tvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive, jer su banke među njima i tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene kao nepoštene i ništetne jer su protivne važećem Zakonu o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 96/03 u razdoblju od 1.studenog 2004. do 6.kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97.

29. Stoga sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 118. ZZP-a u kojoj je propisano da odluka koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također po čl.502.c. ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni kolektivni interesi i pravo osoba koje je tuženik obvezan štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za takva utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih poziva.

30. Stoga sud prvog stupnja je pravilno zaključio s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je tuženiku isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle pravo na povrat razlike između plaćenih iznosa zbog promjene tečaja u CHF i promjenjive kamatne stope jer to pravo proizlazi iz čl.323.st.1. i čl. 324.st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01- dalje ZOO), jer u slučaju djelomične ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugom sve što je primila temeljem ništetne odredbe. Stoga je pravno primijenjeno materijalno pravo kada je obvezao tuženika za isplatu utuženog iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama što je sve utvrđeno iz provedenog vještačenja.

31. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, a koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenog iznosa, pri čemu sklapanje sporazuma ( aneksa ) ne predstavlja zapreku za ostvarivanje tog prava.

32. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točke 11. ZPP-a u odnosu na odbijanje tuženikovog prigovora zastare jer sud prvog stupnja dao relevantne razloge koji nisu proturječni sa stanjem spisa. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da od pravomoćnosti navedene kolektivne presude do podnošenja tužbe u ovom postupku 28. svibnja 2015. nije protekao zastarni rok od 5 godina.

33. Ispitujući po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl.365. st.2. ZPP-a da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2. točka 2,4,8,9,13 i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

34. Također nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer da iz samog iskaza tužitelja proizlazi da je samo letimično pročitao ugovor te da je stoga postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

35. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja pravilno i u ovom postupku utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne a da nisu bile razumljive i da je tuženik propustio dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječni informirani potrošač mogao razumjeti značenje posljedica ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose što je sve stvorilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača pa je pravilno ocijenio da su te odredbe nepoštene i ništetne i da su protivne čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Stoga je upravo postojala obaveza tuženika da informira tužitelja bez obzira da li je on kako to navodi tuženik letimično pročitao ugovor.

36. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na visinu utvrđene pretplate tužiteljice te da je sud prvog stupnja protivno čl. 259. ZPP-a obavezi da rukovodi vještačenjem i da odredi način kako će se provesti vještačenje, da vještaku postavlja pitanje i prema tome traži objašnjenje o svezi s danim mišljenjem te da vještaku nije dopušteno da sam određuje što bi bio njegov zadatak niti da sam odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, te da je stoga sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a , a što je utjecalo na zakonitost donesene odluke. Ovo iz razloga jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je nalaz vještaka stručan i vjerodostojan jer je vještak utvrdio relevantne činjenice koje su potrebne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, nalaz je dostavljen tuženiku koji je imao mogućnost osporavanja nalaza i predlaganja eventualno drugog vještačenja te stoga nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

37. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada utvrđuje da su ispunjenje pretpostavke za stjecanje bez osnove jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio navedenu odredbu zakona kada je obvezao tuženika da vrati tužiteljici sve što je primio na ime razlike u povećavanju kamate iznad početno ugovorne kamatne stope i promjene vrijednosti CHF, a sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer je ta razlika plaćena na temelju odredbi spornog ugovora o kreditu te je pravilno primijenjena i odredba čl. 1115. ZOO- a jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stečena nepoštena od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je pravilno utvrđeno da tužiteljici pripadaju kamate od dana stjecanje pretplate jer je i u kolektivnoj tužbi utvrđeno da je tuženik bio nepošten stjecatelj.

38. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je donesena pogrešna odluka o troškovima parničnog postupka jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a jer tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva te trošak odmjerio sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 37/22 - dalje Tarifa) kako to navodi pravilno sud prvog stupnja u točkama 22., 23. i 24 (pogrešno označenima točkama 26.4. i 26.5), te je pravilno donesena dopunska presuda iako bi sadržajno predstavljala rješenje o ispravljanju presude jer je u presudi od 25. travnja 2025. greškom izostavljen iznos troškova koji e dosuđuju tužiteljici i to u iznosu od 5.690,20 eur što je ispravljeno dopunskom presudom suda prvog stupnja.

39. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je neosnovano tužiteljici dosuđen trošak pristojbe na tužbu i presudu jer je tužiteljica pokrenula postupak i temeljem utvrđenja iz navedene kolektivne tužbe ali je zatražila i ništetnost cijelog ugovora o kreditu a koji dio tužbenog zahtjeva tužiteljice je odbijen kao neosnovan te je tražila i isplatu unatoč provedenoj konverziji a o kojoj konverziji se nije raspravljalo u postupku kolektivne zaštite potrošača.

40. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbe tuženika kao neosnovane je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja kao i dopunsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP- a odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

41. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu točke IV izreke kao i dopunska presuda u nepobijanom dijelu ostaju neizmijenjeni.

42. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci 5. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić