REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: Pn-2/2023-43
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu prvotužitelja UL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], drugotužiteljice JL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i trećetužiteljice PL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupani po punomoćnici Vladimiri Pirović Papić, odvjetnici iz Zagreba, protiv prvotuženika Kliničkog bolničkog centra, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB:46377257342 (pravni slijednik Kliničkog bolničkog centra Rebro, Zagreb, Kišpatićeva 12 i Klinike za plućne bolesti Jordanovac, Zagreb, Šalata 2), zastupanog po punomoćnici ULT, dipl.iur., drugotužene Opće županijske bolnice Požega, Požega, Osječka 105, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Boškoviću, odvjetniku iz Požege i trećetuženog Kliničkog bolničnog centra Sestre milosrdnice, Zagreb, Vinogradska 29, OIB:84924656517 (pravni slijednik Klinike za traumatologiju, Zagreb, Draškovićeva 19), zastupanog po punomoćnici JLT, dipl.iur., radi naknade štete, nakon održane i dovršene glavne javne rasprave dana 3.srpnja 2025., u nazočnosti II-tužiteljice PL i punomoćnice tužitelja, te punomoćnika tuženika, dana 4.rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženoj Općoj županijskoj bolnici Požega, Požega, Osječka 105, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju UL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] na ime naknade neimovinske štete plati iznos od još 10.761,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 4.rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženoj Općoj županijskoj bolnici Požega, Požega, Osječka 105, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici IL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime naknade materijalne štete isplati iznos od još 1.759,33 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 11.prosinca 2007. do 31.prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po stopi propisanoj čl.29.st.2.Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena godišnje, a od 01.siječnja 2023. pa do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženoj Općoj županijskoj bolnici Požega, Požega, Osječka 105, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici PL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime naknade materijalne štete isplati iznos od još 6.157,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11.prosinca 2007. do 31.prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po stopi propisanoj čl.29.st.2.Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena godišnje, a od 01.siječnja 2023. pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženoj Općoj županijskoj bolnici Požega, Požega, Osječka 105, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljima UL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], JL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i PL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 28.527,80 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.rujna 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana.
V S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelji UL, ŽL i PL se odbijaju.
VI Nalaže se tužiteljima UL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], JL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i PL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] da tuženiku Kliničkom bolničkom centru, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB:46377257342 na ime troškova parničnog postupka plate iznos od ukupno 13.298,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.rujna 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana.
VII Nalaže se tužiteljima UL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], JL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i PL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] da tuženiku Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice, Zagreb, Vinogradska 29, OIB:84924656517, na ime troškova parničnog postupka plate iznos od ukupno 9.366,171 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.rujna 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelji UL, NL i PL podnijeli su tužbu protiv tuženih Klinički bolnički centar Rebro iz Zagreba, Klinike za plućne bolesti Jordanovac u Zagrebu, Opće županijske bolnice u Požegi te Klinike za traumatologiju iz Zagreba, radi naknade štete.
1.1. U tužbi su naveli da je tužitelj UL dana 12.prosinca 2004. teško stradao u prometnoj nezgodi na cesti blizu Požege. Odmah nakon nesreće I-tužitelj je prevezen u OŽB Požega u besvjesnom stanju i potpuno nepokretan, ali je disao sam i nije bilo potrebe za reanimacijom. Kada je primljen u OŽB Požega nakon obrade postavljena je dijagnoza commacerebri, a nakon učinjenog CT-a vratne kralježnice i torakalnog dijela tijela, istog dana, II i III tužiteljima je saopćeno da je utvrđeno da nema frakture niti dislokacije vratne kralježnice, te da ne pneumotoraksa i da se u tijelu ne nalazi slobodna tekućina i plin. Nakon toga, od strane liječnika roditeljima , II i III tužiteljima je rečeno da I-tužitelj ima dva manja krvareća žarišta u mozgu i da ga nema potrebe slati u drugu bolničku ustanovu jer nema indikacija za operaciju. Međutim, grubom greškom liječnika II-tuženika OŽB Požega došlo je do pogrešne dijagnoze jer je suprotno nalazima liječnika I-tužitelj imao teške ozljede prijeloma vratne kralježnice s pomakom zbog čega se njegovo stanje drastično pogoršalo. Dobio je ekstremno visoku temperaturu i uplatu pluća koja je bila rezultat pogrešne dijagnoze te je došlo do zaraze bolničkom bakterijom u šok sobi, što je propust osoblja u šok sobi zbog nestručnog rada i rukovanja instrumentima. Naime, u šok sobi je ležala pacijentica koja je umrla od infekta, a koji infekt je na I-tužitelja prenesen prljavim rukavicama i nesteriliziranim instrumentima, kada se radila toaleta kanile ili kod bronhoskopije. Također je dobio dekubitus uslijed dugotrajnog pritiska, bez upotrebe dekubitalnih pomagala. Tada, kao i kod II-tuženika Klinike za plućne bolesti Jordanovac a poslije kada je vraćen i kod III-tuženika OŽB Požega Tuženi u tom pravcu nisu ništa poduzeli, a trebalo je osim antidekubitalnih pomagala (antidekubitalni jastuk ili madrac) provoditi pravilnu prehranu i nadoknadu tekućine, njegova problematična mjesta alkoholom za masažu i kremom što je u ovom slučaju potpuno izostalo. Nakon teškog pogoršanja stanja I-tužitelja i na inzistiranje roditelja odnosno II i III tužitelja, tužitelj je premješten u Kliniku za plućne bolesti Jordanovac u Zagreb.
1.2. Tijekom liječenja upale pluća liječnici OŽB Požega, a poslije i liječnici Klinike za plućne bolesti Jordanovac I-tužitelja su prevrtali da leži na trbuh radi izbacivanja sekreta iz pluća i to sve s prelomljenom vratnom kralježnicom koja je bila bez imobilizacije te je sigurno da su na taj način pogoršali prijelom vratne kralježnice i leđne moždine. Tužitelji ističu da je grubom pogreškom liječnika OŽB Požega koja se sastojala u ne postavljanju prave dijagnoze I-tužitelju, nisu odmah poduzete mjere liječenja koje su trebale biti učinjene, a to je hitna operacija vratne kralježnice, radi čega je I-tužitelju život visio o niti više mjeseci, kao i radi upale pluća, dekubitusa, nemogućnosti disanja, nemogućnosti gutanja i podizanja glave zbog čega je tužitelj konačno ostao daleko teži invalid nego što bi bio da je operacija odmah izvršena, a što je potvrđeno i izjavom liječnika nakon operacije u Munchenu. Liječnici su u Munchenu II i III tužitelju naveli da bi, da je odmah izvršena operacija, a čak i nakon tri mjeseca, tužitelj bi vjerojatno mogao i hodati i ne bi bio takav invalid kao što je sad. Zbog navedenoga I-tužitelj smatra da je krivnjom liječnika OŽB Požega došlo do puno težeg invaliditeta nego što bi ga imao da je operacija izvršena odmah ili barem u optimalnom roku. Smatra da je greška liječnika Kliničkog bolničkog centra Rebro i Klinike za plućne bolesti Jordanovac što su samo pročitali nalaz OŽB Požega, da nema koštanog loma na vratnoj i torakalnoj kralježnici, jer su prema općem stanju pacijenta kada je dovezen u Zagreb, nakon pregleda mogli uočiti da se radi o ozljedi vratne i torakalne kralježnice i slijedom toga osim CT-a pluća izvršiti i CT vrata i glave.
1.3. I-tužitelj je iz OŽB Požega na inzistiranje roditelja, premješten na Kliniku za plućne bolesti Jordanovac u Zagrebu. U toj Klinici su poduzete mjere liječenja te je došlo do sanacije upale pluća, ali kako je I-tužitelj imao teški dekubitus na Klinici za plućne bolesti Jordanovac pozvali su na konzultaciju neurologa i neurokirurga (dr.U iz Kliničkog bolničkog centra Rebro), radi eventualne sanacije vratne kralježnice te nisu ništa poduzeli ni nakon NMR pretrage koja je obavljena u KBC Sestre milosrdnice iako su na snimci kralješci bili odmaknuti za cijelu širinu. Umjesto da nešto poduzmu kirurg Klinike za plućne bolesti Jordanovac je u konzultaciji sa vertebrolozima Klinike za traumatologiju Zagreb naveo da se kod I-tužitelja ne može vršiti operacija nakon proteka toliko vremena niti od strane Kliničkog bolničkog centra Rebro, niti od strane Klinike za plućne bolesti Jordanovac, niti od strane Klinike za traumatologiju koji su specijalizirani u RH za takve operacije. Tužitelju nije preporučena niti izvršena operacija vratne kralježnice, a niti operacija dekubitusa koji je bio tako velik da je radi toga život I-tužitelja bio ugrožen. Na Klinici za plućne bolesti Jordanovac roditeljima I- tužitelja je rečeno da se dekubitus ne može operirati u RH, a što je značilo očitu smrt za I-tužitelja s čime se njegovi roditelji nisu mogli pomiriti te su potražili pomoć u inozemstvu. Prije toga OŽB Požega se odlučila na operaciju dekubitusa i nije ništa napravila, nanijevši I-tužitelju još veće bolove. Ni tada nije preporučena operacija kralježnice po liječnicima OŽB Požega, niti po doktorima J i P koje je uslužno pozivala i plaćala OŽB Požega. Jedino je dr.J rekao roditeljima da ponovno konzultiraju doktore Klinike za traumatologiju, kojima su roditelji I-tužitelja prije odlaska u inozemstvo odnijela nalaze, te im je dr. I iz Klinike za traumatologiju Zagreb rekao da je kasno za sanaciju i stabilizaciju kralježnice. Roditelji I-tužitelja smatraju da liječnici tuženih nisu ništa htjeli poduzimati jer se neslužbeno govorilo da I-tužitelj neće živjeti duže od tri mjeseca.
1.4. Kada su II i III tužitelji saznali da se u Klinici u Munchenu može izvršiti i operacija kralježnice i operacija dekubitusa na svoj trošak su prebacili I-tužitelja u Munchen gdje mu je prvo izvršena operacije kralježnice, a nakon toga dekubitusa. Nakon izvršene operacije kralježnice I-tužitelju se stanje poboljšalo tako da je sada mogao samostalno disati, mogao je gutati te je odbacio kanilu, glavu je mogao držati uspravno te je počeo lagano i micati rukama. Po mišljenju tužitelja upravo krivnjom i greškama tuženih kod I-tužitelja je došlo do 100% invalidnosti, a da je prepoznata i uspješno izliječena ozljeda vratne kralježnice, uz pretpostavku da nisu zaostale štetne posljedice, ne bi došlo do inkontinencije koja sama za sebe predstavlja 100% smanjenje životne aktivnosti. Upravo zbog toga što nije obavljena operacija kralježnice, a niti saniran dekubitus u RH životna aktivnost I-tužitelja smanjena je krivnjom liječnika tuženika za 100% jer se moglo očekivati da i prohoda da je odmah, a možda i tri mjeseca kasnije, došlo do operacije kralježnice. I-tužitelju su priznati troškovi same operacije kralježnice po HZZO-u jer je u Njemačku prevezen nepokretan s oduzetošću ruku i nogu, kanilom, dekubitusom nogu i leđa, kaheksijom svih mišića prsnog koša, ruku i nogu. Prije operacije koja je obavljena u Munchenu sve tužiteljeve funkcije su se svodile na disanje uz pomoć kanile, gutanje usitnjene hrane te slušanje i gledanje TV-a ako mu ga netko uključi. Nakon operacije I-tužitelju su vraćene funkcije ruku, povećala mu se mišićna masa uz pomoć adekvatne prehrane i mogućnosti vježbe, zatvorena je kanila i na tijelu više nije bilo nigdje dekubitusa koji je liječen u Njemačkoj nakon operacije u roku 6 mjeseci.
1.5. Zbog svega ovoga I-tužitelj je trpio velike boli radi nemogućnosti disanja, nemogućnosti držanja glave uspravno, nemogućnosti gutanja, bolove zbog operacije kralježnice te operacije dekubitusa a što je sve u takvom stanju organizma bilo teže i bolnije te je trpio strah za životni opstanak posebno nakon dobivene upale pluća uslijed bolničke bakterije i jakog dekubitusa i neizvjesnog ishoda liječenja. Kod I-tužitelja je mjesecima bio prisutan visoki stupanj neugode zbog dugotrajnog ležanja, nemogućnosti samostalnog hranjenja, nemogućnosti kontroliranja mokraće i stolice, te radi toga ovisnosti o drugim osobama, dugotrajnim previjanjima dekubitusa, brojnim dijagnostičkim postupcima zaostalom nepokretnošću i slično. Osim toga, tužitelji smatraju da je krivnjom tuženih došlo do 100%-og smanjenja životne aktivnosti I- tužitelja. Zbog navedenoga I-tužitelj s osnova pretrpljenih fizičkih bolova traži iznos od 250.000,00 kuna, s osnova pretrpljenog straha iznos od 100.000,00 kuna, s osnova smanjenja životne aktivnosti 750.000,00 kuna, zbog naruženosti jakog stupnja 40.000,00 kuna, odnosno ukupno potražuje od tuženih 1.140.000,00 kuna.
1.6. Kako je I-tužitelj teški invalid kojemu je potrebna dnevna i noćna njega i tuđa pomoć i to najmanje 8 sati dnevno za tuđu njegu i pomoć od izlaska iz OŽB Požega 10.svibnja 2005. do 1.prosinca 2007. potražuje iznos od 163.840,00 kuna, računajući opseg tuđe pomoći i njege 8 sati dnevno po cijeni 16,00 kuna za sat. I-tužitelj također potražuje i mjesečnu rentu za tuđu njegu i pomoć počev od 1. prosinca 2007. pa nadalje u mjesečnom iznosu od 3.840,00 kuna.
1.7. Prije prometne nesreće I-tužitelj je bio vlasnik obrtničke radnje "Jerko" za proizvodnju usluge i trgovinu sa sjedištem u [adresa] u kojoj radnji je kao glavnu djelatnost obavljao tiskanje. Budući je ostao invalid od 100% više ne može obavljati svoj obrt. Da je uslijedila prava dijagnoza i adekvatno liječenje I-tužitelj smatra da je mogao nastaviti s radom u obrtu ili bi bio osposobljen za neki drugi posao uz mogućnost mjesečne zarade od najmanje 4.000,00 kuna neto mjesečno. Tužitelj je dana 14.lipnja 2006. otišao u invalidsku mirovinu koja mjesečno iznosi 1.328,00 kuna te stoga za razdoblje do 10.svibnja 2005. do 13.lipnja 2006. na ime izgubljene zarade potražuje ukupni iznos do 48.000,00 kuna, a uza period od 14.lipnja 2006. do 1.prosinca 2007. uz mjesečno umanjenje na ime invalidske mirovine ukupni iznos od 45.424,00 kune, te nadalje od 1.prosinca 2007. mjesečno 2.672,00 kune na ime buduće izgubljene zarade.
1.8. Tužitelji NL i PL su roditelji I-tužitelja koji su cijelo vrijeme liječenja svoga sina, a i nakon toga trpjeli teške duševne boli i strah u borbi za njegov život te su trpjeli i trpe velike duševne boli zbog naročito teškog njegovog invaliditeta te s toga osnova potražuje svaki po 220.000,00 kuna.
1.9. Osim toga, potražuju i troškove nastale zbog liječenja dekubitusa i potpune sanacije zdravlja I-tužitelja kako bi bio sposoban za put iz Njemačke u Hrvatsku te troškove liječenja koji su nastali u Njemačkoj. Roditelji su poduzeli sve da bi ti troškovi bili što manji jer jedan dan ležanja u bolnici iznosi 500,00 eura (470,00 eura za pacijenta i 30,00 eura za majku). Jedan dio perioda liječenja boravili su u stanu te je dogovoreno da će u 3 do 4 puta uplatiti po 10.000 eura za boravak u stanu što uključuje svakodnevni posjet liječnika, sestre i fizioterapeuta koji su provjeravali dekubitus koji je bio spojen na vakum pumpu. Donosili su potreban sterilni materijal iz bolnice za previjanje kanile, za sauganje šlajma iz pluća, pribor za davanje kisika i pribor za svakodnevnu kateterizaciju. Fizioterapeut je svakodnevno ispravljao I-tužitelju ruke longetama koje je svaki tjedan donosio nove. Također su rađene vježbe disanja da bi I-tužitelja pripremili za zatvaranje kanile, te je koristio lijekova za iskašljavanje i antibiotika. Također su iz bolnice donosili čisto rublje a prljavo odnosili (posteljine i dr.). U navedenu dogovorenu cijenu uključeno je svakodnevno dolaženje bolničkih kola koja su I-tužitelja vozila u bolnicu na fizikalnu terapiju i vraćala nazad. Bilo je i pogoršanja stanja I-tužitelja te su vršene neke manje operacije. Prvi račun od 10.000 eura plaćen je 27.svibnja 2005 i odnosi se na troškove boravka u bolnici do dolaska u stan. 28.lipnja 2005. unaprijed je plaćen račun za smještaj u stanu u iznosu od 9.785,04 eura i odnosi se na sve što je naprijed navedeno. U razdoblju od 18.srpnja 2005 izvršene su na takav način sve pripreme za operaciju dekubitusa, a račun za operaciju plaćen je 15.kolovoza 2005. u iznosu od 3.189,34 eura. 28.srpnja 2005. plaćeno je daljnjih 10.000 eura za opisani boravak u stanu od 13.kolovoza do 15.kolvoza 2005. I-tužitelj je morao boraviti u bolnici zbog infekcije mokraćnog mjehura za što je račun plaćen 23.studenog 2005. u iznosu od 1.702,82 eura. Račun od 2.337,32 eura uplaćen je 14.rujna 2005. za operaciju zatvaranja kanile koja je izvršena 19.rujna 2005., a 15.rujna 2005. plaćeno je još 10.000 eura za smještaj u stanu, odlazak u bolnicu na terapiju, operaciju mjehura koja je izvršena 7.listopada 2005., 25.studenog 2005. rađen je CT mozga, RTG vrata (kontrola) i prijevoz u Varaždin. Ukupni navedeni troškovi iznose 47.014,52 eura te se tome dodaje još iznos od 956,54 eura za prijevoz sanitetom u Munchenu što ukupno iznosi 47.971,06 eura, odnosno 358,882,95 kuna. Kada se tome iznosu pridoda još 3.800,00 kuna za prijevoz sanitetom u Njemačku ukupan iznos do 362.682,95 kuna. Osim toga troška II i III- tužitelji su morali kupiti pomagala i to krevet za 696,00 eura, madrac za dekubitus 562,00 eura, oksimetar za mjerenje kisika u krvi 788,00 eura, bocu kisika 125,00 eura, ventil koji smanjuje i povećava kisik 164,95 eura i aspirator od 300,00 eura što sve iznosi 2.635,95 eura odnosno 19.769,65 kuna. Tomu treba još pridodati dnevni iznos od 30,00 eura koji je trošen u tom stanu za hranu i osobnu higijenu u periodu od 21.lipnja do 15.prosinca 2005 što iznosi 5.340,00 eura, odnosno 39.050 kuna.
1.10. Zbog svega navedenoga tužitelji su predložili da sud donese presudu kojom će tuženima naložiti da I-tužitelju na ime naknade neimovinske i imovinske štete isplate iznos od 1.397.264,00 kune, te da mu plaćaju mjesečnu rentu u iznosu do 3.840,00 kuna kao i mjesečnu izgubljenu zaradu u iznosu do 2.672,00 kune počev od 1.prosinca 2007. pa nadalje, a da II-tužitelju isplate iznos od 220.000,00 kuna i III-tužiteljici iznos od 220.000,00 kuna kao i da II i III tužiteljima naknade imovinsku štetu u iznosu od ukupno 421.502,60 kuna sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
2.Tuženik Klinički bolnički centar Zagreb je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije. Navodi da je iz medicinske dokumentacije vidljivo da se kod I-tužitelja radilo o teškim ozljedama radi kojih je liječen u drugim ustanovama i nije nikada liječen kod I-tuženika niti je kod I-tuženika vršena bilo kakva dijagnostička obrada. Za vrijeme liječenja u Klinici za plućne bolesti Jordanovac I-tužitelja su konzilijarno pregledali konzilijarni liječnici I-tuženika specijalist neurolog i specijalist neurokirurg a pregledi su obavljeni prema pravilima medicinske struke i liječnici ni u kom slučaju svojim konzilijarnim mišljenjima nisu ugrozili zdravlje I-tužitelja. I-tuženik se protivi osnovu i visini tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, ističe da su liječnici I- tuženika postupali u skladu sa svim pravilima medicinske struke bez ikakvih propusta te između postupaka liječnika I-tuženika i zdravstvenog stanja I-tužitelja nema uzročno-posljedične veze.
3.Tužena Klinika za plućne bolesti Jordanovac se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kako u osnovu tako i u visini te poriče svoju odgovornost. Ističe da bolnica odgovara za štetu koju pretrpi pacijent ako u njezinom djelovanju odnosno postupanju njezinih radnika postoji krivnja. U ovom slučaju nitko od radnika I-tuženika nije propustio obaviti posao sukladno pravilima struke. UL je u Kliniku za plućne bolesti Jordanovac zaprimljen dana 3.siječnja 2005. kada je dogovorno premješten iz bolnice u Požegi, zbog komplikacija od strane respiracijskog sustava do kojih je došlo 1.siječnja 2005. za vrijeme liječenja glave i kome nakon prometnog udesa od 12.prosinca 2004. Liječen je na odjelu intenzivnog liječenja do 31.siječnja 2005. pod dijagnozom LAESIO difusa ax onalis, atelectasis pulm.lat.dex., bronconeumonija bill.,insuffitientio respt.Ventilatio mechanica. Ističe kako je vidljivo da je I-tužitelj zaprimljen u Kliniku za plućne bolesti Jordanovac 22 dana nakon traume, u komi, na umjetnoj ventilaciji te da obzirom na prijašnji boravak u Općoj županijskoj bolnici u Požegi nije bilo razloga posumnjati na prijelom vratne kralježnice, ali unatoč tome, na inzistiranje njihovih liječnika I-tužitelj je pregledan od strane konzilijarnog neurologa i neurokirurga Kliničkog bolničkog centra Rebro koji indiciraju MR vratne kralježnice. Na MR je nađena luksakcijska fraktura na razini C6-C7 te diskontinuitet spinalno kanala u kojem je medula na duljini od 1,5 cm izrazito komprimirana i konkvasirana te je odluka o daljnjem liječenju iste povrede donesena od strane neurokirurga KBC Rebro, koji je mišljenja da nije indicirana stabilizacija vratne kralježnice. Budući je I-tužitelj bio u komi te na umjetnoj ventilaciji bronhotoalete su rađene fiberskopski te pacijent nije bio okretan na trbuh niti se djelovanjem djelatnika Klinike Jordanovac pogoršalo stanje prijeloma vratne kralježnice. U odnosu na tvrdnju tužitelja da nije liječen i operiran dekubitus te da nije operirana vratna kralježnica ističe se da liječenje dekubitusa i kirurško zbrinjavanje te operacije na vratnoj kralježnici nisu u djelokrugu liječenja I- tuženika pa ni torakalne kirurgije. Pacijent je tijekom boravka Klinici Jordanovac zbog istih razloga bio konzilijarno pregledan od nadležnih liječnika koji nisu indicirali operaciju vratne kralježnice. Liječenje pacijenta i boravak u Klinici Jordanovac nije uzrokovao pogoršanje općeg stanja pacijenta nego poboljšanje u izlječenju plućnih komplikacija koje spadaju u njihov djelokrug rada, te su kod njih, od prijema pacijenta pa do posljednjeg trenutka, poduzeti svi potrebni postupci i prema nalazima se provodilo liječenje i daljnji medicinski zahvati sve sukladno pravilima struke.
4.Tužena Opća županijska bolnica Požega u odgovoru na tužbu navodi da je točno da je I-tužitelj dana 12.prosinca 2004. doživio prometnu nezgodu u kojoj je teško stradao. Po primitku u bolnicu u Požegi učinjeno je sve da mu se pruži neophodna liječnika pomoć, da mu se spasi život i osigura liječenje prema liječničkoj etici. Odmah po dolasku u bolnicu bilo je vidljivo da se radi o teškim ozljedama i učinjeno je sve kako bi se I-tužitelju spasio život. Poriče se da je načinjena greška liječnika II-tuženika OŽB Požega te se također poriče da je greškom osoblja u šok sobi došlo do zaraze bolničkom bakterijom. Opće stanje u kojem je tužitelj bio nakon prometne nezgode bilo je takvo da se nije moglo poduzimati nikakvu operaciju. Ističe da tužitelji nisu dokazali da bi se I-tužitelj bavio nekim obrtom i da je bio prijavljen kao obrtnik a da je iz rješenja HZZO-a Direkcija Zagreb vidljivo da je tužiteljima priznato sve ono što su imali pravo po Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju i Pravilniku o pravima uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz osnovnog zdravstvenog osiguranja. Zbog svega navedenog II-tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.
5.Tužena Klinika za traumatologiju u odgovoru na tužbu navodi da se ne smatra odgovornom za trajne posljedice nastale kod tužitelja UL kao ni za troškove nastale tužitelju za liječenje u Njemačkoj. Navodi da su trajne posljedice i u smislu neurološkog ispada i u vidu oduzetosti na sva četiri ekstremiteta (tetraplegija) isključivao posljedica štetnog događaja, prometne nezgode od 12.prosinca 2004. u kojoj je nastradao I-tužitelj pri prevrnuću očevog automobila. Ističu da su dr.Ž i prim. I kao djelatnici referentnog Centra za kirurgiju kralježnice Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH najkompetentnije u državi za liječenje ozljeda kralježnice. Navodi da je iz zapisa pregleda od 26.siječnja 2005. vidljivo da je kod pacijenta dijagnosticiran neurološki deficit tetraplegija Asia A od miotoma C7 distalno. Tada je zatražen uvid u snimke MR vratne kralježnice što je ostvareno tek 18.tavnja 2005. Iz istoga je razvidno da postoji kompletan prekid kontinuiteta kralješničke moždine s koštanim blokom sprijeda između dva kralješka. Navodi da je bez obzira što se radilo o luksacionom prijelomu C6-C7 segmenta, pročelnik navedenog referentnog centra bio je mišljenja da nema indikacija za operacijsko liječenje budući da je opisani neurološki ispad definitivan te je formiran kotani blok između naprijed navedenih kralježaka koji je stabilizirao iste, da nije bilo indikacije za operacijski zahvat u smislu dekompresije kralješničkog kanala i stabilizaciju navedenih kralježaka. Ističe kako nije istinit navod da je nakon operacijskog zahvata u Njemačkoj 11.svibnja 2005. došlo do poboljšanja opće pokretljivosti I-tužitelja i povlačenja primarno nastalog neurološkog ispada jer o istome nema navoda u otpusnom pismu bolnice Munchen – Harlaching, niti u liječničkoj potvrdi bolnice Hoehe Warte, klinike za paraplegičare od 4.studenog 2005., a u zapisu ambulantnog pregleda iz Daruvarskih toplica od 29.prosinca 2006. postoji navod o oduzetosti sva četiri ekstremiteta tipa N, te iz sadržaja otpusnog pisma Varaždinske toplice za razdoblje rehabilitacije od 17.kolovoza do 7.rujna 2007. postoji navod o oduzetosti sva četiri ekstremiteta tipa N. ističe da je tipa Asia A oduzetosti sva četiri ekstremiteta postavljen već pri prvom pregledu vertebrologa dana 26.siječnja 2005.
6. Presudom ovoga suda broj 4.P-665/2008-108 od 22.prosinca 2017. pod točkom I. stavak 1. izreke nalaže se drugotuženici Općoj županijskoj bolnici Požega da prvotužitelju UL da na ime naknade nematerijalne štete plati iznos od ukupno 72.275,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 11.prosinca 2007. do isplate. Pod stavkom 2. točke I. izreke nalaže se drugotuženici Općoj županijskoj bolnici Požega da prvotužitelju UL na ime naknade materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege plati iznos od ukupno 59.876,25 kuna, za razdoblje od 10. svibnja 2005. do 30. studenog 2017., a od 1.prosinca 2017. pa nadalje iznos od 402,50 kuna mjesečno do svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec s time da dospjele obroke plati odjednom sa zateznom kamatom koja teče od 22.prosinca 2017. do isplate. Pod točkom II. stavak 1. izreke nalaže se prvotuženiku Kliničkom bolničkom centru Zagreb da prvotužitelju UL na ime naknade nematerijalne štete plati iznos od ukupno 15.487,50 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod stavkom 2. točke II. izreke nalaže se prvotuženiku Kliničkom bolničkom centru Zagreb da tužitelju UL na ime naknade materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege plati iznos od ukupno 12.830,625 kuna, za razdoblje od 10.svibnja 2005. do 30.studenoga 2017., a od 1.prosinca 2017. pa nadalje iznos od 86,25 kuna mjesečno do svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec s time da dospjele obroke plati odjednom sa zateznom kamatom koja teče od 22. prosinca 2017. do isplate.Pod točkom III. stavak 1. izreke nalaže se trećetuženiku Kliničkom bolničkom centra Sestre milosrdnice, Zagreb da prvotužitelju UL na ime naknade nematerijalne štete plati iznos od ukupno 15.487,50 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod stavkom 2. točke II. izreke nalaže se trećetuženiku Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice, Zagreb da prvotužitelju UL na ime naknade materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege plati iznos od ukupno 12.830,625 kuna, za razdoblje od 10. svibnja 2005. do 30. studenoga 2017., a od 1. prosinca 2017. pa nadalje iznos od 86,25 kuna mjesečno do svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec s time da dospjele obroke plati odjednom sa zateznom kamatom koja teče od 22. prosinca 2017. do isplate. Pod točkom IV. stavak 1. izreke nalaže se drugotuženici Općoj županijskoj bolnici Požega da drugotužiteljici IL na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 30.930,01 kunu sa zateznom kamatom koja teče od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod stavkom 2. točke IV. izreke nalaže se prvotuženiku Kliničkom bolničkom centru Zagreb da drugotužiteljici IL na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 6.627,85 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod stavkom 3. točke IV. izreke nalaže se trećetuženiku Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice, Zagreb da drugotužiteljici IL na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 6.627,85 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod točkom V. stavak 1. izreke nalaže se drugotuženici Općoj županijskoj bolnici Požega da trećetužiteljici PL na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 216.510,07 kuna sa zateznom kamatom od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod stavkom 2. točke V. izreke nalaže se prvotuženiku Kliničkom bolničkom centru Zagreb da trećetužiteljici PL na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 23.197,51 kuna sa zateznom kamatom od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod stavkom 3. točke V. izreke nalaže se trećetuženiku Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice, Zagreb da trećetužiteljici PL na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 23.197,51 kunu sa zateznom kamatom od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod točkom VI. izreke odlučeno je da se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva prvotužitelj UL, drugotužiteljica ŽL i trećetužiteljica PL odbijaju, a pod točkom VII. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
7. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj 21 Gž-2204/2018-10 od 28.lipnja 2022., odlučujući o žalbama stranaka protiv navedene presude Općinskog suda u Požegi pod točkom I presude odbijena je žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P- 665/2008-108 od 22. prosinca 2017. pod točkom VI. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev drugo i trećetužiteljice za isplatu materijalne štete s osnova troškova liječenja u iznosu od 68.016,77 kuna (od dosuđenih 353.485,83 kuna do zatraženih 421.502,60 kuna).
Pod točkom II odbija se žalba drugotuženice Opće županijske bolnice Požega kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-665/2008-108 od 22. prosinca 2017. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo da prvotužitelju UL isplati iznos od 72.275,00 kuna s osnova nematerijalne štete sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2017. do isplate i u dijelu koji se nalaže da prvotužitelju UL na ime naknade materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege plati iznos od ukupno 59.876,25 kuna, za razdoblje od 10. svibnja 2005. do 30.studenoga 2017., a od 1. prosinca 2017. pa nadalje iznos od 402,50 kuna mjesečno do svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec s time da dospjele obroke plati odjednom sa zateznom kamatom koja teče od 22. prosinca 2017. do isplate, pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo da drugotužiteljici IL na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 30.930,01 kuna sa zateznom kamatom od 11.prosinca 2007. do isplate i pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo da trećetužiteljici PL na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 216.510,07 kuna sa zateznom kamatom od 11. prosinca 2007. do isplate. Pod točkom III prihvaća se žalba drugotuženice Opće županijske bolnice Požega kao djelomično osnovana i prenačuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P- 665/2008-108 od 22. prosinca 2017. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je prvotužitelju na iznos od 72.275,00 kuna s osnova nematerijalne štete dosuđena zatezna kamata za razdoblje od 11. prosinca 2007. do 21. prosinca 2017. i sudi:
Odbija se zahtjev prvotužitelja za zateznu kamatu na iznos od 72.275,00 kuna za razdoblje od 11. prosinca 2007. do 21. prosinca 2017.
Pod točkom IV. prihvaćena je žalba tužitelja, preinačena je presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-665/2008-108 od 22. prosinca 2017. pod točkom VI. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev prvotužitelja za naknadu nematerijalne štete s osnova pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 108.850,00 kuna sa zateznom kamatom te je suđeno:
Nalaže se drugotuženici Opća županijska bolnica Požega da prvotužitelju s osnova nematerijalne štete pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti isplati daljnji iznos od 108.850,00 kuna sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2017. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.
Pod točkom I rješenja prihvaćena je žalba prvotuženika Klinički bolnički centar Zagreb i trećetuženika Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Zagreb i ukinuta je presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-665/2008-108 od 22. prosinca 2017. pod točkom II. i III. izreke, pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo prvotuženiku Klinički bolnički centar Zagreb da drugotužiteljici IL na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 6.627,85 kuna sa zateznom kamatom i u dijelu u kojem je naloženo trećetuženiku Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Zagreb da drugotužiteljici IL na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 6.627,85 kuna sa zateznom kamatom, pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo prvotuženiku Klinički bolnički centar Zagreb da trećetužiteljici PL na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 23.197,51 kuna sa zateznom kamatom i u dijelu u kojem je naloženo trećetuženiku Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Zagreb da trećetužiteljici PL na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 23.197,51 kunu sa zateznom kamatom i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Pod točkom II. rješenja prihvaćena je žalba tužitelja i ukinuta navedena presuda pod točkom VI. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev prvotužitelja za naknadu nematerijalne štete s osnova pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 16.500,00 kuna, s osnova pretrpljenog straha u iznosu od 18.750,00 kuna, s osnova pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 233.250,00 kuna i zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti u iznosu od 40.000,00 kuna, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev prvotužitelja za naknadu materijalne štete s osnova izgubljene zarade u iznosu od 93.424,00 kuna (za razdoblje od 10.svibnja 2005. do 1. prosinca 2007.) te u dijelu u kojem je s te osnove odbijen zahtjev za isplatu od 1.prosinca 2007. pa nadalje iznosa od 2.672,00 kuna, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za naknadu štete s osnova tuđe pomoći i njege u iznosu od 65.230,00 kuna za razdoblje od 10. svibnja 2005. do 30. studenoga 2017., a od 1. prosinca 2017. u dijelu u kojem je s te osnove odbijen mjesečni iznos od 325,50 kuna, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev drugo i trećetužiteljice za naknadu nematerijalne štete s osnova pretrpljenih duševnih bolova zbog teškog invaliditeta bliske osobe u iznosu od po 220.000,00 kuna, sve sa zateznim kamatama i predmet je u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
8. U ponovljenom postupku sud je izvršio uvid u nalaz i mišljenje prof.dr.sc.RL od 12.ožujka 2015., i njegovu dopunu od 12.srpnja 2015., u zapisnik o saslušanju vještaka RL od 18.svibnja 2016. u iskaz tužiteljice PL, u ovjerene prijevode s njemačkog jezika računa za oksimetar za mjerenje kisika u krvi broj računa 01/250505 od 7.lipnja 2005. , broj 01/250506 od 7.lipnja 2005. za madrac za dekubitus, br.01/250501 od 7.lipnja 2005. za krevet, račun 8313187 od 30.lipnja 2006. za korištenje usluga prijevoza bolesnika, priznanicu broj 505/43 za avansnu uplatu boravka u bolnici, račun za boravak u bolnici od 28.lipnja 2005., račun 845862 od 28.srpnja 2005. za korištenje usluga prijevoza bolesnika kući, račun za boravak u bolnici od 7.studenog 2005. br.511159, račun za boravak u bolnici od 24.kolvooza 2005. broj računa 5109217, u presudu ovoga suda broj P-174/2013-11 od 27. lipnja 2013., u zapisnik od 16. veljače 2024. na kojem je saslušan prof.dr. RL, u rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2204/2018-9 od 28. lipnja 2022., u Presudu i rješenje ŽS Zagreb Gž-2204/2018-10 od 28. lipnja 2022., u rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu Gž-1025/24-4 od 21. veljače 2025. te u sve priloge i podneske u spisu.
9. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da su tužbeni zahtjev tužitelja osnovani do dosuđenih iznosa.
10. U ovome postupku je sporno je da li je u liječenju tužitelja UL kod nekog od tuženika došlo do stručne pogreške u liječenju ili grubog propusta koji bi utjecao na krajnji ishod liječenja i njegovo današnje stanje.
11. Provednim postupkom sud je utvrdio
- da je tužba podnesena protiv prvotuženika Klinički bolnički centar Rebro, Zagreb, drugotuženika Klinika za plućne bolesti Jordanovac, Zagreb, trećetuženice Opća županijska bolnica u Požegi, Požega i četvrtotuženika Klinika za traumatologiju, Zagreb,
- da je Klinička bolnica Sestre milosrdnice, Vinogradska cesta 29, Zagreb pravni slijednik Klinike za traumatologiju, Draškovićeva 19, Zagreb,
- da je Klinički bolnički centar Zagreb pravni slijednik Klinike za plućne bolesti Jordanovac,
- da je u tijeku postupka tužitelj NL preminuo te da su rješenjem o nasljeđivanju njegovim nasljednicama proglašene PL u 3/4 dijela i ŽL u 1/4 dijela te su iste preuzele postupak,
- da je pravomoćnom presudom broj P-174/2013-11 od 27. lipnja 2013. naloženo tuženiku Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb da tužitelju UL po štetnom događaju od 12. prosinca 2004. naknadi nematerijalnu štetu koja se odnosi na pretrpljene bolove, strah, smanjenje općih životnih aktivnosti zbog naruženosti, te je u postupku utvrđeno da je isti pretrpio ukupno nematerijalnu štetu u iznosu od 865.000,00 kuna te se 750.000,00 kuna odnosi na smanjenje općih životnih aktivnosti, 40.000,00 kuna na ime fizičkih bolova, 30.000,00 kuna na ime straha, 45.000,00 kuna na ime naruženosti, ali mu je, zbog utvrđenog doprinosa tužitelja od 70%, na ime nematerijalne štete dosuđena naknada u iznosu od ukupno 259.500,00 kuna,
- da je navedenom presudom UL na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade, uzimajući u obzir postojanje tužiteljevog doprinosa nastanku prometne nezgode od 70%, od 1. siječnja 2005. do 14. lipnja 2006. dosuđen iznos od ukupno 7.399,88 kuna, a od 1. listopada 2010. pa nadalje iznos od 353,54 kune mjesečno,
- da s obzirom da je tužitelj UL ostvario pravo na tuđu pomoć i njegu u iznosu od 500,00 kuna sud je u predmetu Općinskog suda u Požegi broj P-174/2013 ocijenio da troškovi na ime trajno povećanih potreba radi angažiranja druge osobe iznose oko 4.000,00 kuna, a kako je tužitelj ŠL od 7. veljače 2006. korisnik prava na doplatak za pomoć i njegu u punom iznosu 100%-tne osnovice za ostvarivanje prava po osnovi socijalne skrbi koja iznosi 500,00 kuna mjesečno, a koji doplatak ostvaruje od 3. studenoga 2005., iznos od 4.000,00 kuna na ime trajno povećanih potreba umanjio je za navedeni iznos, te je umanjivši dobiveni iznos od 3.500,00 kuna za njegov doprinos, dosudio iznos od 1.050,00 kuna, odnosno, od 1. veljače 2006. do 28. veljače.2007. dospio je dosuđeni iznos od 13.650,00 kuna, a nadalje od 1. ožujka 2007.dosuđen mu je iznos od 1.050,00 kuna mjesečno,
- da je u ovom predmetu provedeno medicinsko vještačenje po prof.dr.sc. OL sa Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a da je uvidom u Sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da je prof.dr.sc. OL bila ravnateljica K.B.C. Sestre milosrdnice od 23.veljače 2012., a sanacijska upraviteljica od 4. travnja 7 Poslovni broj 21 Gž-2204/2018-10 2013., pa je na prijedlog tužitelja provedeno novo vještačenje po Medicinskom fakulteta u Rijeci, odnosno prof.dr.sc.RL, dr.spec.neurlogije,
- da je medicinski fakultet u Rijeci, po stalnom sudskom vještaku prof.dr.sc.RL, dr.spec.neurologije, u svome nalazu i mišljenju od 19. ožujka 2015. naveo da je tijekom liječenja došlo do sasvim sigurnog previda u dijagnostici te su iz njega proizašle pogreške u liječenju i to kod drugotuženice Opće županijske bolnice Požega u kojoj nije pravovremeno (u hitnoći) dijagnosticiran luksakcijski prijelom C6/7 (koji je zapravo od samog početka vodeća ozljeda) i stoga ova ozljeda nije pravilo niti pravovremeno liječenja (hitnom operacijskom dekompresijom i stabilizacijom), što je rezultiralo lošim ranim tijekom po ozljedi i ima utjecaja na konačni ishod liječenja,
- da se najbolji rezultati kod ozljede kralješnice i kralješničke moždine postižu hitnom
- ranom operacijom (što ranije, a svakako unutar prvih 24 do 72 sata, ovisno o mogućnosti podnošenja takve operacije ovisno o stanju pacijenta),
- da je liječenje u Njemačkoj, budući da se adekvatno liječenje u Hrvatskoj nije poduzelo, medicinski opravdano i rezultiralo je određenim poboljšanjem stanja te svakako omogućilo puno intenzivniju i svrsishodniju rehabilitaciju i fizikalno liječenje što je dovelo do sadašnjeg, ipak poboljšanog ishoda (u odnosu na moguće očekivani ishod bez operacije),
- da se određena nevoljkost spinalnih traumatologa i neurokiruga u Zagrebu da poduzmu operacijsko liječenje u kasnim fazama (prvotužitelj je prvi puta pregledan više od 6 tjedana po ozljedi) ne može okarakterizirati propustom u liječenju,
- da je konačno neurokirurg u Požegi u konzilijarnom pregledu od 12. travnja 2005. preporučio da se operacijsko liječenje provede izvan Hrvatske zbog znatno većeg iskustva u ovakvom liječenju od strane specijaliziranih ustanova koja raspolažu istovremeno i kirurškim i rehabilitacijskim centrima te je ovo ispravno i provedeno (u ovom slučaju u Münchenu u Njemačkoj) na korist pacijenta – prvotužitelja,
- da je liječenje prvotužitelja započelo 12. prosinca 2004. (trenutkom započinjanja hitne pomoći po nesreći), a može se smatrati da je akutno liječenje završeno po svim stacionarnim rehabilitacijama, dakle nakon oko godinu dana po operaciji vrata, tj. okvirno u lipnju 2006.,
- da su bili neophodni daljnji vidovi liječenja (učestale rehabilitacije, korekcijske operacije na ruci, području dekubitusa i njihovim komplikacijama), te se može poštivati i inače zadani vremenski okvir prema kojemu je liječenje definirano i postignuto je trajno stanje liječenjem u ukupnom trajanju oko dvije godine što ne isključuje izravnu povezanost kasnije spomenutih vidova liječenja, kasnih komplikacija i vidova štete (tjelesnih boli, strahova, potrebe za tuđom pomoći) i kasnije, prema prikazu medicinske dokumentacije, jer su sva navedena liječenja bila liječenja zbog posljedica sporne nesreće i bila su opravdana,
- da je prvotužitelj u hitnoći bio primljen 12. prosinca 2004. u Opću županijsku bolnicu Požega u komatoznom stanju u jedinicu intenzivnog liječenja, isti dan je intubiran te je učinjen hitni CT više dijelova tijela, da je mogao biti transportiran prvi dan do radiološkog odjela, a budući je intubiran i pod nadzorom anesteziologa mogao je u slučaju potrebe biti dodatno sediran da je isto bilo zatraženo, te mu je, ako ne isti dan, ali svakako dan-dva kasnije mogao biti učinjen kontroli CT kralježnice (jer je bio učinjen kontroli CT mozga 14.prosinca 2004.), a uz pratnju anesteziologa – intenziviste mogao je biti hitnim transportom premješten u Zagreb,
- da bi to i bilo učinjeno da je ozljeda vrata dijagnosticirana, što nije bio slučaj,
- da je osnovna pogreška u liječenju nedostatna dijagnostika, iako je klinički nalaz upućivao i na ozljedu kralješnice u sastavu njegove politraume što dokazuje učinjeni hitni CT vratne i torakalne kralješnice – problem je samo u tome što nije prepoznata luksakcijska fraktura C6/7 kralješka s kompresijom spinalnog kanala i moždine u tom nivou,
- da se kod svih ozljeda koje ugrožavaju život iste ozljede operiraju unutar 48 do 72 sata kako bi se životna ugroza smanjila, pa nikako ne može stajati tvrdnja da je stanje prvotužitelja bilo takvo da nije dopuštalo operaciju luksakcijske frakture vratne kralježnice,
- da je od samog početka liječenja prvotužitelj bio pod nazorom anesteziologa – intenzivista i intubiran, te se lako mogao sedirati koliko je to potrebno za CT ili MR pregled, pa da nije točna tvrdnja da je stanje tužitelja pri dolasku u Opću županijsku bolnicu Požega bilo takvo da se nije mogla napraviti dobra radiološka obrada,
- da se sumnja na prijelom moralo dijagnostički raščistiti, a tvrdnja da je možda ozljeda mozga upućivala da je ona uzrok paraplegije nije medicinski opravdana,
- da je postojala klinička sumnja na ozljedu kralježničke moždine, a ona je pogrešnim interpretiranjem nalaza preskočena i sva kasnija obrada i liječenje išli su krivim tijekom do konačnog rješenja liječenja u Njemačkoj čime je stanje konačno prevedeno u pravi kronicitet i omogućena rehabilitacija,
- da prema medicinskoj teoriji primarna traumatska para ili tetraplegija ostaje bez znatnijih poboljšanja usprkos svim suvremenim zahvatima i terapiji u preko 95% slučajeva, a propust zakašnjelog dijagnosticiranja luksakcijskog prijeloma sigurno je značajno utjecao na tijek ranog liječenja – smetnje disanja, sve tjelesne boli i patnje, duševne patnje – do operacije provedene naknadno u Njemačkoj, odnosno svakako bar u prva 3,4 mjeseca, a donekle (iako vrlo vjerojatno u maloj mjeri ) je utjecao i na konačni nepovoljni ishod,
- da je u trenutku neposredno nakon nezgode kod prvotužitelja postotak invalidnosti iznosio između 90 i 100%,
- da se bolnička bakterija Mrsa i dekubitus svakako mogu smatrati komplikacijama liječenja i to dekubitus u slučajevima pacijenata u komatoznom stanju dok su infekcije bolničkim bakterijama uobičajena pojava i predstavljaju rizik liječenja,
- da u slučaju da je tužitelj operiran neposredno nakon nezgode nije u mogućnosti sa 100% sigurnošću reći kakav bi u tom slučaju bio njegov oporavak, ali u najvećem broju slučajeva bi zapravo invalidnost bila isto vrlo velika, a u najboljem slučaju invalidnost bi bila manja 10 do 15%,
- da se kod ozljeda kralježnične moždine koriste razne medicinske skale koje uglavnom opisuju težinu posljedičnih neuroloških ispada odnosno stupanj slabosti, u ovom slučaju ruku i nogu (najčešće je korištena tzv. ASIA) i po toj skali tužitelj odgovara stupnju ASIA B,
- da je izvršena pravovremena operacija u roku do 72 sata po ozljeđivanju u ovoj neurološkoj klasifikaciji prvotužitelj bi u najboljem slučaju mogao spadati u procjenu stanja B/C, odnosno vjerojatno bi ostao u jednakom stupnju po ovoj ljestvici,
- da je u bolnicama kasnije obrade u Zagrebu postojala određena nevoljkost ordinirajući liječnika da u toj fazi poduzmu operacijsko liječenje vratne kralježnice, a da se pozitivni, iako malo vjerojatni pomaci u liječenju ozljeda kralježničke moždine očekuju ukoliko je operacija učinjena pravovremeno i ispravno (ako je ikako moguće unutar prvih par sati, najkasnije do 72 sata, a ispravno podrazumijeva da je izvršene dostatna dekompresija i stabilizacija), a u kasnijim fazama je gotovo apsolutno sigurno da do neurološkog poboljšanja više ne može doći, međutim, upravo zbog onog momenta stabilizacije kralježničkog stuba koja potencijalno omogućuje slobodnije provođenje rehabilitacijskih fizikalnih mjera, operaciju je moguće izvesti i u kasnijim fazama ako još nije došlo do potpune vezivno – koštane konsolidacije (zarastanja) tog prijeloma.
12. Sud je po uputi Županijskog suda u Zagrebu, u ponovljenom postupku, pozvao vještaka prof.dr.sc.RL , dr.spec.neurologije da nakon uvida u snimke vratne kralježnice od 12.prosinca 2024. utvrdi koliki je bio pomak kralješka kod luksacijskog pregleda prvotužitelja i da se očituje o prigovoru tužitelja da li je zbog pogreške u liječenju kod tužitelja došlo do smanjenja općih životnih sposobnosti više od 15 %.
12.1. Vještak RL je nakon izvršenog uvida u izvorni nalaz slika CT mozga, donjeg dijela vratne kralježnice i toraksa od 12.prosinca 2004. utvrdio da je pomak kralješaka (trupova) oko 3/4 promjera samoga trupa kralješka što bi značilo okvirno između 1 i 2 cm, što je potvrđeno i nalazima magnetske rezonance u Zagrebu i to tako da je trup kralješka C6 pomaknut prema naprijed u odnosu na C7 za rečenu distancu. Ne može se sa sigurnošću vidjeti da li postoji i u kojoj mjeri postoji gnječenje vratne moždine koštanim elementima, ali je logično za pretpostaviti i obzirom na ove slike da je ono moralo postojati.
12.2. Na pitanje da li je zbog pogreške u liječenju kod tužitelja došlo do smanjenja općih životnih sposobnosti više od 15 % odgovorio je da je njegova procjena prvotužiteljeve invalidnosti odnosno smanjenja životnih sposobnosti slijedom sporne ozljede u vrijeme njegovog pregleda 8.veljače 2015.godine iznosila 95% što ukazuje na zapravo nemogućnost samostalnog obavljanja velike većine svih normalnih aktivnosti svakodnevnoga života. Što se tiče procjene koliko bi pravovremeno odnosno hitno liječenje, da je ozljeda prepoznata odmah, doprinijelo poboljšanju funkcije navodi da isto iznosila između 10 i 25% što znači da bi bilo za očekivati, uzme li se srednju vrijednost, da je ona mogla biti između 9,5 i 23,5% smanjenja životnih aktivnosti, dakle okvirno oko 16 do 17%. To bi značilo da je vjerojatno da bi korektna procjena kazivala da je zbog ne pravovremenog pružanja kirurške operacije vratne kralježnice došlo do smanjenja općih životnih sposobnosti za više od 15%.
12.3. Vještak se također očitovao da je naruženost I-tužitelja u cijelosti uzrokovana ozljedama koje je isti pretrpio u prometnoj nesreći i to težinom ozljeda i tzv. tipičnim komplikacijama stanja koja nastaju po ovakvim ozljedama. Osim ožiljaka ukupnu nagrđenost uvelike čini i nužnost da bolesnik bude stalno u invalidskim kolicima te da nema realne osnove temeljem koje bi se smatralo da je tužena pogreška u liječenju znatnije utjecala na stupanj nagrđenja.
12.4. Također je odgovorio kako je vjerojatno da bi tužitelj bio manje nesposoban za određene vrste rada da je manje invalidan te da se može dati procjena da se tu radi o 16 do 17%. Na upit u kolikoj bi mjeri prvotužitelj bio sposobniji radno, da li je do nesposobnosti za rad došlo isključivo kao posljedica prometne nezgode ili radnjama drugotuženika odgovorio je da se tu radi o vrlo osjetljivoj mogućnosti procjene u usporedbi sa konkretno postignutim rezultatima rehabilitacije prvotužitelja te da bi aproksimacija koja najvjernije prikazuje to smanjenje radne sposobnosti kvantificirano odgovarala aproksimaciji za smanjenje općih životnih aktivnosti. S druge strane ostao je kod procjene da je nesposobnost za rad prouzročena prometnom nezgodom i ozljedama iz nje.
12.5. Nesumnjivo je da se RTG snimanje vratne kralježnice u dva smjera moglo učiniti neposredno po prijemu u bolnicu Jordanovac te postoji vjerojatnost da bi se na takvim slikama vidio postojeći luksacijski prijelom C6 i C7. Međutim za procjenu ovakvog prijeloma u tom stadiju potrebno učiniti MRI što je neurokirurg i inicirao i to je izvršeno, doduše 16 dana kasnije. Otezanje u učinjenoj pretrazi MRI vratne kralježnice od cca 2 tjedna nije bilo u najboljem interesu pacijenta, ali ako je konzilijarni pregled neurokirurga izvršen preko 3 tjedna od same ozljede ne može se govoriti o hitnoći te je nalaz neurokirurga korektan odnosno u granicama ispravnog izvršenja pregleda. Stav konzilija više neurokirurga o tome da operacijsko liječenje u kroničnoj fazi nema apsolutne indikacije je ispravan te period koji je protekao od dokazivanja postojanja luksakcijske frakture (21.siječnja 2005) do formiranja konačnog mišljenja u travnju iste godine nije imao presudnog utjecaja na ishod liječenja kod I-tužitelja. Liječenje u kronicitetu od siječnja do travnja 2005.godine bilo je korektno te nije bilo propusta liječnika. Na pitanje je li to bio pažljiv rad odgovorio da se može definirati da je rad bio pažljiv jer je formiran ekspertan tim koji se sastojao od 4 spinalna kirurga od kojih su dvojica neurokirurga, ali da prema kasnijem tijeku liječenja taj zaključak i nije bio u najboljem interesu pacijenta. Ovakav stav, tzv. konzervativniji pristup liječenju ima podjednak broj zastupnika i podjednak broj empirijskih dokaza o ispravnosti, ali nije bio pogrešan. Na pitanje da li su djelatnici KBC Zagreb u otpusnom pismu od 31.siječnja 2005.godine mogli zaključiti da je stanje kod I-tužitelja definitivno izjavljujem da o definitivnosti stanja nepunih 2 mjeseca nakon ozljede nije uputno govoriti ali da se radi o tada već jasnom kroničnom tijeku liječenja po ozljedi. Odgovor na pitanje kada bi pacijent u tijeku liječenja u Zagrebu mogao biti sposoban podnijeti operacijski zahvat na vratnoj kralježnici je negdje iza 10.siječnja 2005.godine. Operaciju kralježnice je najbolje napraviti odmah odnosno najviše u roku 3 dana. Ovisno o tome da li se takvom operacijom značajno ugrožava život pacijenta. Odnosno I-tužitelj je najvjerojatnije za operaciju bio sposobna nakon 10.siječnja kada su mu se pluća oporavila. Prema smjernicama važećim 2004.godine nije postojale jasne odredbe što se mora učiniti odnosno kako se mora tretirati pacijenta u slučaju ozljede vratne kralježnice ali su smjernice neurokirurzima kazivale da je uputno što hitnje operirati neuroagresivni prijelom kralježnice u ma kojem segmentu. Iznad neuroloških ispada su po važnosti životno važne funkcije disanja i krvožilne cirkulacije.
12.6. Na upit punomoć.II-tuženika u čemu bi se manifestirala razlika, ako bi postojala, u ishodu da je operacija izvršena spomenutog 10. ili blizu toga datuma siječnja 2005. i vremena kada je i učinjena a to je bilo početkom svibnja, vještak je naveo da je takva razlika vjerojatno još manja nego postojeća između hitno izvršene operacije i ovako u konkretnom slučaju izvršene operacije u kroničnom tijeku. Za pretpostaviti je jedino da bi postojala razlika u vremenu u kojem je tužitelj bio u izrazito lošem općem i neurološkom stanju. Na dan 10.siječnja 2005.godine kod I-tužitelja je nastupilo smanjenje životne aktivnosti od 100% i to je bio pacijent između života i smrti.
13. Obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka prof.dr.sc. RL proizlazi da je stav konzilija više neurokirurga o tome da operacijsko liječenje u kroničnoj fazi nema apsolutne indikacije ispravan te da period koji je protekao od dokazivanja postojanja luksakcijske frakture (21.siječnja 2005) do formiranja konačnog mišljenja u travnju iste godine nije imao presudnog utjecaja na ishod liječenja kod I-tužitelja, kao i da je liječenje u kronicitetu od siječnja do travnja 2005.godine bilo je korektno te nije bilo propusta liječnika sud smatra da nije utvrđeno postojanje doprinosa prvotuženika i trećetuženika nastanku štete budući se njihovo postupanje ne može smatrati liječničkom pogreškom.
13.1. Naime, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO), koja propisuje da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje i odredbe čl. 170. st. 1. ZOO, koja propisuje da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika, na zdravstvenim ustanovama je teret dokazivanja da je njihovo medicinsko osoblje postupilo u cijelosti u skladu s pravilima struke, a na oštećenicima je teret dokazivanja uzročne veze između propusta u liječenju i nastupjele štetne posljedice po njihovo zdravlje (ili zdravlje ili život njihovih prednika ili bliskih osoba kada su u pitanju tzv. posredni oštećenici). Na građanskopravnu odgovornost liječnika i ostalih zdravstvenih djelatnika primjenjuje se opća odredba o odgovornosti koja određuje da je sudionik u obveznom odnosu i u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, s pažnjom dobrog stručnjaka. To znači da je liječnik i svaki drugi zdravstveni djelatnik dužan postupati s povećanom pažnjom. Kako se odgovara po načelu presumirane krivnje, tuženik, u ovoj vrsti parnica, mora u postupku naknade štete dokazivati da nije kriv, odnosno da je prilikom pružanja zdravstvene usluge postupao lege artis. Dva su temeljna oblika, namjera i nepažnja, što znači da krivnja postoji kad je štetnik, zdravstveni radnik, prouzročio štetu namjerno ili s nepažnjom. Namjerno postupa onaj koji postupa znajući i hotimice, dok s nepažnjom postupa onaj koji ne upotrijebi potreban stupanj pažnje, dakle onu pažnju koju bi upotrijebio prosječan, dobar liječnik / zdravstveni djelatnik. Predmnijeva se obična nepažnja, kao najbliži oblik i stupanj krivnje štetnika. To znači da se pretpostavlja da je zdravstveni radnik kriv za počinjenu štetu jer nije postupao u obavljanju zdravstvene djelatnosti kao dobar stručnjak, odnosno dobar profesionalac. Zahtijeva se postupanje lege artis, prema pravilima struke, te primjena stručnih znanja i općepriznatih medicinskih dostignuća, važećih u vrijeme štetnog događaja (ex ante). Postupajući protivno pravilima struke čini se liječnička greška. Odgovornost postoji ako je greška nastupila zbog nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada zdravstvenog osoblja, a uzroci mogu biti u neznanju ili nemaru. Liječnička greška je medicinski pojam. Za pravnu znanost i sudsku praksu je relevantno je li došlo do propusta u radu djelatnika medicinske ustanove. Do toga može doći u liječenju, profilaksi, dijagnostici, invazivnim liječenjima, rehabilitaciji, skrbi bolesnika i dr., a zbog zanemarivanja ili odstupanja od medicinskih standarda ili pravila medicinske struke, činjenjem ili nečinjenjem (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 3669/2018-2 od 17. svibnja 2022.)
14. Budući sud nije utvrdio postojanje odgovornosti I i III-tuženika za nastalu štete odnosno utvrđeno je da je za nastalu štetu odgovoran samo II-tuženik sud je II- tuženiku naložio da I-tužitelju na ime naknade štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova plati daljnji iznos od 16.050,00 kuna, odnosno 2.130,20 EUR, u skladu s točkom 41. i 45. obrazloženja Presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2204/2018- 10 od 28.lipnja 2022
15. Iz istog razloga II-tuženik je dužan I- tužitelju isplatiti i daljnji iznos od 6.750,00 kuna, odnosno 895,88 EUR na ime pretrpljenog straha, budući je u točki 42. obrazloženja Presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2204/2018-10 od 28.lipnja 2022. utvrđeno da bi I-tužitelju pripala naknada za strah u iznosu od 22.500,00 kuna. Budući je utvrđeno da nema odgovornosti prvo i trećetuženika, drugotuženik je dužan I-tužitelju platiti cijeli iznos naknade za strah, odnosno iznos od još 6.750,00 kuna odnosno 895,88 EUR.
16. Presuda broj P-665/2008-108 od 22.prosinca 2017., preinačena je u dijelu koji se odnosi na naknadu štete zbog smanjenja životne aktivnosti te je drugotuženiku naloženo da prvotužitelju na ime naknade štete zbog smanjenja životne aktivnosti plati iznos od ukupno 118.125,00 kuna, a što predstavlja 70% iznosa štete koja je nastala jer bi invalidnost bila manja 10-15% da je prvotužitelj operiran odmah nakon nezgode. Navedena presuda ukinuta je u dijelu koji se odnosi na odgovornost prvotuženika i trećetuženika za navedenu štetu te u dijelu kojim je odbijen daljnji preostali iznos od 233.250,00 kuna s osnova duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti.
16.1. Po mišljenju vještaka RL zbog pogreške II-tuženika u liječenju I-tužitelja došlo je kod prvotužitelja do smanjenja općih životnih aktivnosti za oko 16-17 %. Kako provedenim postupkom nije utvrđeno postojanje odgovornosti prvo i trećetuženika za nastalu štete, sud je drugotuženiku naložio da prvotužitelju na ime naknade štete zbog smanjenja životne aktivnosti plati daljnji iznos od 73.125,00 kuna (191.250,00 kuna- 118.125,00), odnosno 9.735,36 EUR.
17. Kako je po mišljenju vještaka naruženost I-tužitelja u cijelosti uzrokovana ozljedama koje je isti pretrpio u prometnoj nesreći i to težinom ozljeda i tzv. tipičnim komplikacijama stanja koja nastaju po ovakvim ozljedama te da nema realne osnove na temelju koje bi se smatralo da je pogreška u liječenju znatnije utjecala na stupanj nagrđenja sud je prvotužitelja odbio sa zahtjevom za isplatu naknade štete zbog naruženja.
18. Odredbom čl. 201. st. 3. ZOO propisano je da u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinu bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. Za dosudu naknade po ovoj osnovi pretpostavlja se takav teški invaliditet koji se kreće bilo u granicama potpunog invaliditeta ili se po svojim posljedicama približava takvom potpunom invaliditetu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 758/05-2 od 28. veljače 2006.).
18.1. Presudom broj P-174/2013-11 od **.**.2013. PL, majci UL i CL, njegovom ocu, na ime naknade nematerijalne štete zbog naročito teškog invaliditeta sina dosuđeni su iznosi od 66.000,00 kuna svakom na ime naknade štete zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe, odnosno maksimalni iznos naknade štete umanjen za doprinos prvotužitelja navedenom štetnom događaj, a time i nastaloj šteti. Zbog navedenoga je sud odbio drugo i treće tužiteljicu s navedenim zahtjevom.
19. Prema mišljenju vještaka RL tužitelju je tuđa pomoć i njega bila potrebna tijekom prvih 8 mjeseci neprekidno (24 sata dnevno), ali mu je ista velikim dijelom pružana od bolničkog osoblja tijekom njegovih dugih hospitalizacija-dakle prvih 6 mjeseci koje je neprekidno bio po bolnicama), a na njegov najbliže (majka i drugi članovi obitelji) otpadalo je oko 6 sati dnevno. Kasnije (u tijeku rehabilitacije do postizanja kroniciteta-dakle daljnjih 18 mjeseci mu je trebala intenzivna stalna tuđa skrb u budnom stanju, a kasnije još oko godinu dana se ona smanjivala. Tužitelju je trajno, kao visoko postotnom invalidu, potrebna tuđa skrb i njega. Navodi da to znači da je tužitelju tuđa skrb trebala u trajanju od po 6 sati dnevno kroz 180 dana, u trajanju po 16 sati dnevno oko 60 dana, u trajanju od po 12 sati dnevno oko 90 dana, u trajanju od 8 sati dnevno 390 dana, a od tada nadalje (trajno) mu je potrebna po oko 6 sati dnevno.
19.1. Budući I-tužitelj potražuje naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 16,00 kuna po satu, I-tužitelju u utuženom razdoblju od štetnog događaja do 30.studenog 2017. pripada naknada štete u ukupnom iznosu od 31.327,25 kuna, odnosno 4.157,84 EUR (6 x180 x16,00=17.280,00 kuna, 16 x 60x16,00 =15.360,00 kuna, 12 x 90 x16,00=17.280,00 kuna, 6 x 47.450x16,00=472.200,00 kuna, što iznosi ukupno 522.120,00 kuna, uzimajući u obzir tužiteljev doprinos od 70% dobije se iznos od 156.636,00 kuna, krivnjom II-tužene potreba za tuđom pomoći je veća 25%, što znači da bi da nije bilo greške II-tuženika naknada štete za tuđu pomoći i njegu iznosila 125.309 kuna, odnosno za 31.327,25 kuna manje, koji iznos je na ime naknade štete prvotužitelju dužan naknaditi drugotužena.
19.2. Kako je presuda broj P-665/2008-108 od 22.prosinca 2017. pravomoćna u dijelu u kojem je drugotuženoj naloženo da prvoužitelju na ime tuđe pomoći i njege plati iznos od ukupno 59.876,25 kuna, što je više od iznosa utvrđenog u točki 19.1. sud je I- tužitelja odbio s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva s toga osnova.
19.3. U odnosu na mjesečne iznose od 1.prosinca 2017. pa na dalje, prema mišljenju vještaka prvotužitelju tuđa pomoć trajno potrebna po oko 6 sati dnevno, što iznosi (6x16,00x31) 2.976,00 kuna, što uz tužiteljev doprinos iznosi 892,80 kuna, krivnjom drugotužene potreba za tuđom pomoći je veća 25%, što znači da bi da nije bilo greške drugotužene naknada štete za tuđu pomoći njegu iznosila bi mjesečno 713,00 kuna, odnosno za 178,25 kuna manje, koji iznos je na ime naknade štete prvotužitelju dužan naknaditi drugotužena.
19.4. Kako je presuda broj P-665/2008-108 od 22.prosinca 2017. pravomoćna u dijelu u kojem je drugotuženiku naloženo da prvotužitelju na ime tuđe pomoći i njege od 1.prosinca 2017. pa nadalje plaća iznos od 402,50 kuna sud je I-tužitelja odbio s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva s toga osnova.
20. Budući sud nije utvrdio postojanje doprinosa I-tuženika i III-tuženika nastaloj šteti , a provedenim vještačenjem je utvrđeno da je liječenje provedeno u bolnicama u Münchenu i u bolnici Hohe Warte bilo opravdano i rezultiralo smanjenjem posljedica, sud je utvrdio da su računi vezani uz provođenje liječenja opravdani u odnosu na drugotuženika, sud je drugotuženiku naložio da tužiteljici IL na ime naknade materijalne štete plati daljnji iznos od 13.255,70 kuna, odnosno 1.759,33 EUR, a tužiteljici PL iznos od 46.395,02 kune, odnosno 6.157,68 EUR.
21. Iz nalaza vještaka također proizlazi da je nesposobnost za rad prouzročena prometnom nezgodom i ozljedama iz nje, što znači da je do navedene štete došlo isključivo kao posljedica prometne nezgode, a kako je o naknadi izgubljene zarade odlučeno presudom broj P-174/2013-11 od 27.lipnja 2013 sud je prvotužitelja odbio s tim dijelom tužbenog zahtjeva.
22. Presuda broj P-665/2018-108 od 22.prosinca 2017. pravomoćna je u dijelu kojim je utvrđeno da je zahtjev tužitelja za materijalnu štetu s osnova troškova liječenja osnovan za iznos od 353.485,83 kune te da je OŽB Požega dužna platiti 70% odnosno 247.440,08 kuna (30.930,01 kuna drugotužiteljici, a 216.510,07 trećetužiteljici sukladno naslijeđenom dijelu), a provedenim vještačenjem je utvrđeno da je liječenje provedeno u bolnicama u Münchenu i u bolnici Hohe Warte bilo opravdano i rezultiralo smanjenjem posljedica te je utvrđeno da su računi vezani uz provođenje liječenja opravdani u odnosu na drugotuženika, dok je odbijen zahtjev za naknadu troškova vezanih za nabavu pomagala čija potreba je uzrokovana isključivo prometnom nezgodom pa je u tom dijelu i odbijena žalbu drugotuženice za dosuđeni dio u ukupnom iznosu od 247.440,08 kuna i žalbu tužitelja za odbijeni dio u iznosu od 68.016,77 kuna (od dosuđenih 353.485,83 kune do traženih 421.502,60 kuna), ali je u odnosu na iznos od 53.022,87 kuna koji se odnosi na prvo i trećetuženika navedena presuda ukinuta.
23. Kako je sud utvrdio da ne postoji doprinos prvotuženika i trećetuženika nastaloj šteti, nego je utvrđena odgovornost samo drugotuženika, sud je drugotuženiku naložio da im plati i preostali iznos od 53.022,87 kuna na ime materijalne štete s osnova troškova liječenja prvotužitelja i to drugotužiteljici IL, kao nasljednici pok. oca CL u 1/8 dijela, a tećetužiteljici PL u 7/8 dijela jer je ŽL naslijedila svoga oca u 1/4 dijela, a PL svoga supruga u 3/4 dijela, što proizlazi iz Rješenja o nasljeđivanju iza pok. CL broj O-25/11, UPP/OS- 9/11.Odnosno, na ime naknade imovinske štete tužiteljici IL tužena OŽB Požega dužna je platiti daljnji iznos od iznos od 6.627,87 kuna, odnosno 879,67 EUR, a tužiteljici PL daljnji iznos od 46.395,01 kuna, odnosno 6.157,68 EUR.
24. Dosuđene iznose naknade štete drugotužena je dužni naknaditi tužiteljima na temelju članka 154.i 155., a u svezi s člankom 189., 190., 193. i 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99).
25. Tužitelji su tužbom tražili na ime naknade štete isplatu iznosa od 2.265.278,60 kuna, odnosno 300.654,14 EUR, a dosuđen im je iznos od ukupno oko 507.119,79 kuna, odnosno 67.306,36 EUR. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan, a tužitelji su uspjeli s oko 22% tužbenog zahtjeva po visini i to u odnosu na drugotuženika pa je, obzirom na činjenicu da su tužitelji odbiieni s tužbenim zahtjevom u odnosu na prvotuženika i trećetuženika, drugotužena dužna tužiteljima naknaditi 22%troškova parničnog postupka, dok su tužitelji dužni naknaditi troškove parničnog postupka prvotuženiku i trećetuženiku.
25.1. Troškovi tužitelja iznose 119.085,00 EUR, a odnose se na sastav tužbe (3.600,00 EUR), sastav podnesaka od 1.travnja 2009., 11.listopada 2011, 27.travnja 2012., 21.prosinca 2012., 7.ožujka 2013., 7.travnja 2015., 6.veljače 2017., 2.veljače 2018. i 18.ožujka 2024. (9x3.600,00 EUR), sastav žalbe (5.400,00 EUR), zastupanje na ročištima 22.listopada 2009, 23.svibnja 2013., 18.svibnja 2015., 18.listopada 2016., 27.rujna 2017., 9.studenog 2017., 17.siječnja 2024., 16.veljače 2024 i 3.srpnja 2025. (9x3.600,00 EUR), zastupanje na ročištima 15.ožujka 2016. i 12.listopada 2017. (2x1.800,00 EUR), što iznosi ukupno 38.700,00 EUR, uz uvećanje od 20% zbog zastupanja više osoba (7.740,00 EUR) te PDV (23.230,00 EUR), što iznosi ukupno 116.100,00 EUR. Tužitelji imaju i trošak medicinskih vještačenja u iznosu od ukupno 2.985,80 EUR.
25.2. Drugotuženik je dužan tužiteljima na temelju članka 154.stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP), platiti 22% iznosa od 116.100,00 EUR, odnosno iznos od 25.542,00 EUR kao i trošak vještačenja u iznosu od 2.985,80 EUR.
25.3. Prema tome drugotuženik je dužan tužiteljima na ime troškova parničnog postupka platiti iznos od ukupno 28.527,80 EUR.
26. Budući je sud tužitelje odbio s tužbom tužitelji su dužni prvotuženiku i trećetuženiku platiti troškove parničnog postupka na temelju članak 154.stavak 1. ZPP-a.
26.1. Prvotuženiku KBC Zagreb tužitelji su dužni naknaditi parnični trošak u iznosu od 13.298,52 EUR. Navedeni trošak odnosi se na sastav odgovora na tužbu (3.600,00 EUR), zastupanje na ročištu 22.listopada 2009. (Klinika Jordanovac-odvjetnik, 3.600,00 EUR), podnesak (Klinika Jordanovac – odvjetnik, 3.600,00 EUR), trošak pristupa na ročište 22.listopada 2009., 23.svibnja 2013., 15.ožujka 2016., 18.svibnja 2016., 18.listopada 2016., 27.rujna 2017., 12.listopada 2017., 9.rujna 2017. (8x115,00 EUR; 0,27 EURx2x180= 97,2+trošak cestarine 2x8,90 EUR), trošak pristupa na ročište 17.siječnja 2024., 16.veljače 2024., 15.travnja 2024. i 3.srpnja 2025. (4x197,80 EUR; 0,50 EUR x2x180=180+trošak cestarine 2x8,90 EUR), trošak pristojbe na odgovor na tužbu (KBC Zagreb,331,81 EUR), trošak pristojbe na odgovor na tužbu (Klinika Jordanovac, 331,81 EUR), trošak pristojbe na žalbu (123,70 EUR).
26.2.Trećetuženiku KBC Sestre milosrdnice tužitelji su dužni naknaditi parnični trošak u iznosu od 9.366,171 EUR. Navedeni trošak odnosi se na sastav odgovora na tužbu (3.600,00 EUR), zastupanje na ročištu 22.listopada 2009. (Klinika Jordanovac- odvjetnik, 3.600,00 EUR), trošak pristupa na ročište 22.listopada 2009., 23.svibnja 2013., 15.ožujka 2016., 18.svibnja 2016., 18.listopada 2016., 27.rujna 2017., 12.listopada 2017., 9.rujna 2017. (8x115,00 EUR; 0,27 EURx2x180= 97,2+ trošak cestarine 2x8,90 EUR), trošak pristupa na ročište 17.siječnja 2024., 16.veljače 2024., 15.travnja 2024. i 3.srpnja 2025. (4x197,80 EUR; 0,50 EUR x2x180=180+trošak cestarine 2x8,90 EUR), trošak pristojbe na odgovor na tužbu (331,81 EUR), trošak pristojbe na žalbu(123,70 EUR). Trećetuženik nema pravo na naknadu troška za sastav podnesak od 29.ožujka 2010.budući sud isti smatra nepotrebnim 27. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.
Požega, 4.rujna 2025.
Sutkinja :
Melita Novak
Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud .
Dna:
1. Vladimira Pirović Papić, odvjetnica u Zagrebu
2. Ivan Bošković, odvjetnik u Požegi
3. KBC Zagreb, Zagreb, Kišpatićeva 12
4. KBC Sestre milosrdnice, Zagreb, Vinogradska
