REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J. F. Kennedyja 11

P-24/2018-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja GRAD BUJE, Buje, Istarska 2, OIB: 19611257971, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik iz Zagreba, Trnjanska cesta 59, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Bogdanović, Dolički & Partneri odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Miramarska cesta 24, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 21. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 4. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 204.325,08 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na:

- 33.072,59 EUR od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- 33.072,59 EUR od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- 33.072,59 EUR od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- 33.072,59 EUR od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- 33.072,59 EUR od 1. siječnja 2016. pa do isplate,

- 33.072,59 EUR od 1. siječnja 2017. pa do isplate,

- 5.889,54 EUR od 1. siječnja 2018. pa do isplate, s tim da zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. budu isplaćene po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05. i 41/08.) određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 78/15., 114/22. i 155/23.) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za osam postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 8 (osam) dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 16.005,00 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška parničnog postupka za iznos od 14.755,00 EUR-a.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi tvrdi da na cijelom ustrojstvenom području tužitelja, koji je jedinica lokalne samouprave, tako i na nekretninama koje su u njegovom vlasništvu, a i na općim dobrima kojima tužitelj upravlja, tuženik ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu koja obuhvaća kabelsku kanalizaciju, elektroničke komunikacijske vodove koji se postavljaju izvan kabelske kanalizacije i stupove nadzemne komunikacijske mreže (infrastruktura u smislu čl. 27. st. 5. Zakona o elektroničkim komunikacijama, ''Narodne novine'' broj 73/08 do 71/14, dalje u tekstu: ZEK). Nadalje tvrdi da je tužitelj upravitelj općih dobara i vlasnik svih nekretnina na kojima je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura, a koje su popisane u Tablici 1 iz Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta u utuženom razdoblju. Tvrdi da je tuženik infrastrukturni operator elektroničke komunikacijske infrastrukture koju je izgradio na ustrojstvenom području tužitelja, odnosno na nekretninama u njegovu vlasništvu ili na općem dobru kojima on upravlja, zbog toga što se u svrhu građenja, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture koristi tim nekretninama , a smatra da se na tim nekretninama i općem dobru ima pravo puta po samom zakonu zbog toga što je na njima izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i njome se koristi bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnicima nekretnine u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja (pretpostavka čl. 28. st. 1. alineja 2. ZEK), odnosno da ima prava pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme koja prava čine teret na tim nekretninama odnosno općem dobru (čl. 2. st. 1. toč. 47. ZEK).

1.2. Nadalje u tužbi tvrdi da tuženik elektroničku komunikacijsku infrastrukturu izgrađenu na ustrojstvenom području tužitelja kao infrastrukturni operator koristi bez sudskog spora s upraviteljima općih dobara ili vlasnicima nekretnina na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, tako i bez sudskog spora s tužiteljem kao upraviteljem općeg dobra i vlasnikom nekretnina u razdoblju od više od tri godine od početka njezina korištenja, a svakako od stupanja na snagu ZEK-a (koji je stupio na snagu 1. srpnja 2008.).

1.3. Tvrdi da je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta (čl. 28. st. 4. ZEK), s time da je obveza infrastrukturnog operatora da plaća naknadu za pravo puta propisana čl. 28. st. 4. ZEK-a već od stupanja na nagu ZEK-a 2008. Tuženik tužitelju, iako je koristio njegove nekretnine u svoju korist, nije plaćao naknadu za pravo puta unatoč tome što je bio u zakonskoj obvezi ovu naknadu plaćati sve od dana stupanja na snagu ZEK-a 1. srpnja 2008. Stoga, tužitelj smatra da se na ovakvo činjenično stanje ima primijeniti odredba čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove kod uporabe tuđe stvari u svoju korist te tvrdi da su se ispunile pretpostavke da tuženik tužitelju isplati vrijednost imovinske koristi postignute uporabom tuđe stvari u svoju korist, odnosno isplati mu iznos za koji se bezrazložno obogatio zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja.

1.4. Nadodaje kako o tome da bi tuženik bio infrastrukturni operator elektroničke komunikacijske infrastrukture izgrađene na nekretninama u vlasništvu tužitelja ili na općem dobru kojim ovaj upravlja odlučuje u upravnom postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta kod Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, koji postupak je tužitelj pokrenuo svojim zahtjevom 15. srpnja 2016. ističe kako je prema odredbi čl. 5. st. 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama o potvrdi i naknadi za pravo puta koji je stupio na snagu 30. rujna 2017. određeno da kada je upravni postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta pokrenut na temelju zahtjeva stranke odnosno upravitelja općeg dobra ili vlasnika nekretnina, da Agencija rješenjem utvrđuje infrastrukturnog operatora, količinu i vrstu izgrađene elektroničke komunikacijske infrastrukture te visinu godišnje naknade za pravo puta za razdoblje od zaprimanja zahtjeva, a da će se postupci započeti po ranijem Pravilniku dovršiti po odredbama tog Pravilnika. Prema tome, tužitelj tužbom zahtijeva od tuženika da mu plati naknadu za pravo puta zbog toga što je koristio nekretnine u vlasništvu tužitelja ili opća dobra kojima tužitelj upravlja u razdoblju prije nego je tužitelj podnio zahtjev u upravnom postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta odnosno za razdoblje u kojem u je tuženik za korištenje nekretnina u vlasništvu drugih ili kojima drugi upravljaju imao zakonsku obvezu platiti naknadu za pravo puta. Zbog toga što je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta po samom zakonu, tvrdi da se ta obveza u upravnom postupku samo utvrđuje, a ne i određuje, pa smatra da je sud u ovom postupku nadležan utvrditi ovu naknadu za utuženo razdoblje za koje o naknadi nije odlučeno u upravnom postupku, a tvrdi i da se zastarni rok koji se ima primijeniti 5 godina pa da u ovom slučaju, u kojem naknada dospijeva godišnje, zastara zahtjeva zbog stjecanja bez osnove nastupa za svaku godinu od dana kada se imovina tuženika povećala, odnosno od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze pri čemu tvrdi da je zahtjevom od 15. srpnja 2016. prekinuta zastara zahtjeva za 2011.

1.5. Podredno, ukoliko bi sud smatrao da tuženik nije stekao imovinsku korist bez osnove, onda tvrdi da mu je nastala šteta u vidu izmakle koristi u visini naknade za pravo puta koju bi stekao da je ta potvrda o pravu puta izdana.

1.6. Tužitelj stoga tužbom zahtijeva od tuženika plaćanje ukupnog iznosa od 162.482,06 EUR/1.224.221,05 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačno utužene godišnje naknade.

2.1. Tuženik je odgovorom na tužbu učinio nespornim da tuženik na ustrojstvenom području ili teritoriju tužitelja kao jedinice lokalne samouprave ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu, odnosno infrastrukturu u smislu odredbe čl. 27. st. 5. ZEK, kao i da je tuženik infrastrukturni operator te izgrađene elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme (dalje u tekstu: EKI). Međutim, spori da bi sve nekretnine koje je tužitelj u elektronskom obliku dostavio uz tužbu, bile u vlasništvu tužitelja, kao i da se radi o općem dobu kojim tužitelj upravlja, pa da ni u kom slučaju tužitelj nema pravo za naknadu puta ili za korištenje EKI-ja na nekretninama koje su u vlasništvu trećih ili javno dobro, već tvrdi da to pravo pripada samo vlasnicima. Ističe kako je tužitelj u tužbi zaboravio spomenuti da je pred HAKOM-om vođen upravni postupak radi utvrđivanja infrastrukturnog operator, izdavanja potvrde o pravu puta i utvrđivanju naknade za pravo puta na nekretninama koje su u vlasništvu tužitelja ili kojima upravlja tužitelj te da je u tom postupku doneseno 29. ožujka 2017. rješenje Klasa: UP/I-344-03/16-11/263, koje rješenje je poništeno od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske presudom broj UsII-88/17 od 13. prosinca 2017. upravo iz navedenih razloga, odnosno iz razloga što je HAKOM pogrešno utvrdio obvezu tuženika da plaća naknadu za pravo puta i u odnosu na nekretnine kojih tužitelj nije vlasnik ili upravitelj općeg dobra, a da se radi o nekretninama koje tužitelj navodi i u prilozima tužbi.

2.2. Prema tvrdnjama tuženika, tužitelj u tužbi citira čl. 28. st. 4. ZEK-a koji propisuje da infrastrukturni operator vlasniku nekretnine ili upravitelju općeg dobra plaća naknadu za pravo puta, osim ako je taj operator ujedno i vlasnik te nekretnine ili ima koje drugo stvarno pravo na toj nekretnini ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine kojim je utvrđena obveza plaćanja naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine, a da je propustio u tužbi navesti da su stranke sklopile Ugovore T45-125/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 21. prosinca 2010., kojim pravnim poslom su stranke sukladno odredbama ZEK-a i Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima osnovale služnost u korist tuženika na nekretninama u vlasništvu ili pod upravljanjem tužitelja u svrhu gradnje, polaganja održavanja, razvoja i korištenja EKI tuženika i temeljem kojeg ugovora tuženik redovito plaća ugovorenu naknadu za ostvareno pravo služnosti za svo razdoblje od zaključenja ugovora pa do danas. Stoga smatra da slijedom ugovorenih odredbi, sukladno čl. 28. st. 4. ZEK-a, tužitelj nema pravo na naknadu za pravo puta jer već ostvaruje pravo na naknadu temeljem zaključenog ugovora o osnivanju služnosti. K tome tvrdi da i Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta, koji je bio na snazi do rujna 2017., jasno u čl. 5. st. 3. propisuje da HAKOM ne izdaje potvrdu o pravu puta ako upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine ugovore korištenje općeg dobra ili vlastitih nekretnina s infrastrukturnim operatorom putem drugih važećih propisa. Navodi i da je čl. 9. st. 1. navedenog Pravilnika propisivao da obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako infrastrukturni operator zasnuje koje drugo stvarno pravo na nekretnini za koju je izdano pravo puta ili zasnuje drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine za koje je izdano pravo puta kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine. Konačno ističe da i čl. 8. st. 4. važećeg Pravilnika propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine. Stoga tuženik smatra da plaćanje naknade za pravo puta dolazi u obzir samo u slučaju kad stranke nemaju uređen međusobni odnos temeljem kojeg tuženik plaća naknadu tužitelju.

2.3. Tuženik smatra da je od većeg značaja ne samo to da je temeljem ZEK-a bio ovlašten koristiti EKI u vlasništvu ili pod upravom tužitelja činjenica da mu je to pravo zajamčeno i Ugovorom kojeg je sklopio s tužiteljem u razdoblju od 2010. pa nadalje, a temeljem kojeg Ugovora uredno plaća tužitelju naknadu. Ističe kako tužitelj svoj tužbeni zahtjev za isplatu naknade temelji na zakonskim odredbama na stjecanju bez osnove, a da je u cijelom tom razdoblju na snazi Ugovor kojim je u korist tuženika na tim nekretninama osnovana služnost gradnje, polaganje održavanja, razvoja i korištenja EKI. Kako je navedenim Ugovorom tuženik izrijekom ovlašten na korištenje nekretnina na opisani način neovisno o uknjižbi prava služnosti u zemljišne knjige, tuženik smatra da iz navedenog jasno proizlazi da su stranke ugovorile pravni odnos kojim je utvrđena obveza plaćanja naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine iz odredbe čl. 28. stavak 4. ZEK-a/08, odnosno da su ugovorile korištenje nekretnina u smislu ranije citiranog članka 5. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta.

2.4. Tuženik nadalje ističe da je tužitelj 24. veljače 2017. izjavio otkaz navedenog Ugovora pozivajući se na odredbu članka 212. Zakona o obveznim odnosima te da je istom izjavom naveo da se ne smatra vezanim predmetnim Ugovorom istekom roka od 8 dana od dostave te izjave tuženiku, međutim, tuženik smatra da tužitelj na taj način nije ovlašten otkazivati predmetne Ugovore niti smatra da takvom izjavom može prestati pravo služnosti radi čega je pred Trgovačkim sudom u Pazinu pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja da je neosnovan i bez pravnog učinka taj otkaz Ugovora. Bez obzira na navedeno smatra da taj otkaz nije relevantan za ovaj spor jer tužitelj u konkretnom predmetu potražuje naknadu za razdoblje do 30. prosinca 2016. slijedom čega je Ugovor o osnivanju prava služnosti u svakom slučaju važio do kraja veljače 2017.

2.5. Nadalje u odgovoru na tužbu tuženik ističe u bitnome da pravo puta infrastrukturni operator stječe na temelju zakona ispunjenjem zakonom propisanih pretpostavki iz članka 28. stavak 1. ZEK-a nakon što je EKI već izgrađena, a da institut prava puta koncipiran kao supsidijaran obzirom se primjenjuje u slučajevima u kojima između operatora i vlasnika nekretnina ili upravitelja općeg dobra nije ugovoren neki drugi institut stvarnopravne ili obveznopravne naravi, pa ističe da iz navedenog jasno proizlazi da se ni u kom slučaju ne može govoriti o tome da je tuženik u utuženom razdoblju bez valjane pravne osnove koristio nekretnine tužitelja na kojima se nalazi EKI te se ne može nikako zaključiti da tuženik korištenjem EKI-a ostvaruje nekakvu nepripadnu imovinsku korist bez valjane pravne osnove pa stoga nema nikakve protupravnosti u korištenju predmetnih nekretnina niti temelja za vraćanje stečeno bez osnove ili naknadu štete, a niti se u konkretnom slučaju može govoriti o nezakonitom korištenju ili korištenju tuđe stvari za svoju korist bez pravne osnove kako je to propisano člankom 1120. Zakona o obveznim odnosima.

2.6. Tuženik predlaže odbaciti tužbu jer je za odlučivanje o naknadi za prava puta, koju naknadu želi tužitelj kroz ovaj postupak naplatiti, nadležan isključivo HAKOM, a ističe i prigovor zastare te spori utuženu visinu navodno ostvarene protupravne imovinske koristi kod tuženika uslijed korištenja predmetnih nekretnina.

2.7. Također ističe da podnošenje zahtjeva za izdavanje potvrde o pravu puta nije obveza tuženika nego njegovo pravo, a da pored činjenice da je još 2010. između stranaka zaključen Ugovor kojim je tuženik ovlašten koristiti EKI sukladno ZEK-u nije imalo nikakve svrhe niti osnove za izdavanje potvrde o pravu puta. Stoga u bitnome tuženik tvrdi da u njegovom postupanju nema protupravnosti niti protupravne radnje koja je u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnom posljedicom te u konkretnom slučaju smatra da ne postoje nikakve osnove za naknadu štete tužitelju.

2.8. Konačno, tuženik ističe da rješenje HAKOM-a o utvrđivanju naknade za pravo puta ima konstruktivni učinak jer obveza plaćanja naknade za pravo puta nastaje tek od dana podnošenja zahtjeva za utvrđivanje infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta pri čemu se naknada do rujna 2017. određivala za razdoblje tek nakon izdavanja potvrde o pravu puta, a do tada na temelju izdane potvrde o pravu puta slijedom čega prije izdavanja potvrde o pravu puta tuženik smatra da nema obvezu plaćanja godišnje naknade vlasniku nekretnine.

3. Tužitelj se podneskom predanim na ročištu 13. rujna 2018. očitovao na odgovor na tužbu te ujedno tim podneskom smanjio tužbeni zahtjev navodeći da je dodatnim pregledom podataka utvrđeno da je naknada koju je tuženik stekao svake godine u utuženom razdoblju 27.487,55 EUR/207.104,92 kune pa stoga zahtjeva od tuženika isplatu ukupnog iznosa od 152.122,84 EUR/1.146.169,55 kuna sa kamatama na pojedinačno utužene iznose naknada. Istim podneskom je tužitelj u bitnom osporio navode tuženika da je tuženik na temelju sklopljenog Ugovora osnovano koristio nekretnine tužitelja za koje se tužbom zahtjeva isplate naknade koristi, da je Ugovor sklopljen za korištenje upravo tih nekretnina te da nije bio dužan plaćati naknadu za pravo puta jer je tužitelju plaćao naknade za te nekretnine, zatim da je tuženik koristio nekretnine tužitelja osnovano zbog toga što na istima ima zakonom ustanovljeno pravo puta pa da nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove te da nije dužan plaćati naknadu za pravo puta dok se ova naknada ne utvrdi potvrdom o pravu puta u postupku kod HAKOM-a u kojem trenutku nastaje obveza plaćanja iste. Tužitelj također navodi da je Ugovorom ugovoreno korištenje nekretnina za trase kabelske kanalizacije i kabele položene izravno u zemlju, ali ne za i trase nadzemnih komunikacijsko elektroničkih vodova, dok u ovom postupku tužbom zahtjeva isplatu naknadu koristi stečene korištenjem nekretnina na kojima su izgrađene trase nadzemnih elektroničkih komunikacijskih vodova, prihvati nadzemne komunikacijske mreže, a i trase kabelske kanalizacije i elektroničkih komunikacijskih vodova u zemlji bez kabelske kanalizacije.

4. Tuženik je tijekom postupka osporio tužiteljevo pravo na zateznu kamatu navodeći kako plaćanje naknade dospijeva tek po utvrđenju HAKOM-a kao nadležnog tijela za utvrđivanje naknade, a da je osim toga pošteno i dobroj vjeri koristio predmetne nekretnine u javnom interesu. Tuženik se također protivio djelomičnom povlačenju tužbe u iznosu od 78.051,50 kuna.

5. Tužitelj je potom podneskom od 28. rujna 2020. povisio tužbeni zahtjev imajući u vidu godišnje naknade za pravo puta utvrđene pravomoćnim rješenjem HAKOM-a od 14. studenog 2018. (Klasa: UP/I-344-03/16-11/263, Urbroj: 376-10-18-20) (dalje: rješenje/2018) te dopunskim rješenje (Klasa: UP/I-344-03/16-11/263, Urbroj: 376-05- 3-20-25) pa stoga tako određenim tužbenim zahtjevom zahtjeva isplatu ukupnog iznosa naknade od 204.325,08 EUR-a sa zateznom kamatom na pojedinačno utužene iznose naknade za razdoblje 2011. – 2017. U navedenom podnesku tužitelj je između ostalog istaknuo i da je u konkretnom slučaju tuženik na temelju Ugovora T45- 125/2010 o osnivanju prava služnosti od 21. prosinca 2010., koji je sklopio s tužiteljem na nekretninama koje su predmet tog ugovora, nije u svoju korist osnovao pravo služnosti uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini (članak 220. stavak 1. ZV) pa tvrdi da u ovom slučaju nije bio ispunjen prvi uvjet prestanka obveze plaćanja naknade za pravo puta iz članka 8. stavka 4. Pravilnika/152/11-95/17 - da na nekretnini postoji (bude zasnovano/stečeno) „drugo pravo“; tako niti drugi uvjet iz ove odredbe - da infrastrukturni operator plaća naknadu za to „drugo pravo“ te da bi stoga tuženik bio u obvezi plaćati tužitelju naknadu za pravo puta za sve njegove nekretnine koje koristi korištenjem svih vrsta i ukupne količine elektroničke komunikacijske infrastrukture izgrađene na tim nekretninama (i u ono vrijeme u koje su ugovori bili na snazi).

6. Tuženik se navedenoj preinaci protivio podneskom od 5. listopada 2020., a u svakom slučaju je osporio u cijelosti i tako preinačeni tužbeni zahtjev kako po osnovi tako i po visini. S obzirom da je tužitelj preinačio tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe zahtjeva iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu tuženik se prema odredbi članka 191. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) takvoj preinaci niti ne može protiviti pa sud u tom smislu nije donosio posebnu odluku.

7. U daljnjem tijeku postupka tuženik je obavijestio sud da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Pž-3717/2018-7 od 26. listopada 2020. utvrdio da je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama T 45- 125/2010 od 21. prosinca 2010., kojeg je grad Buje izjavio 27. veljače 2017. neosnovan i bez pravnog učinka.

8. Tijekom postupka tužitelj je predložio prekinuti ovaj postupak do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije u predmetu Rev- 987/2020, čemu se tuženik protivio. Sud nije smatrao potrebnim prekidati ovaj postupak do donošenja odluke od Vrhovnog suda u navedenom predmetu, međutim, tijekom postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio nekoliko odluka u istovjetnim predmetima, koje odluke prileže spisu.

9. Tužitelj je podneskom od 27. siječnja 2025. odredio tužbeni zahtjev na način da je uskladio s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (list 886. – 887 spisa.).

10.1. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to: geodetski elaborat na katastarskim podlogama za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu na cijelom ustrojstvenom području tužitelja (list 4. spisa), dopis HT-a od 5. prosinca 2016. (list 6. spisa), Zahtjev za utvrđivanje infrastrukturnog operatora i (reviziju) naknade za pravo puta od 13. srpnja 2016. (list 7. do 11. spisa), rješenje HAKOM-a od 29. ožujka 2017. (list 26. do 33. spisa), Potvrda HAKOM-a o pravu puta broj 8334 (list 34. spisa), presuda Visokog upravnog suda RH poslovni broj UsII-88/17 od 13. prosinca 2017. (list 35. do 39. spisa), Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 21. prosinca 2010. (list 40. do 45. spisa i 747. do 752. spisa), tužba tuženika od 19. travnja 2017. (list 46. do 60. spisa), rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1021/2012 od 19. kolovoza 2013. (list 61. do 63. spisa), presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-665/2015 od 13. prosinca 2016. (list 64. do 67. spisa), Potvrda o nerazvrstanim cestama od 7. rujna 2018. (list 81. do 86. spisa), Potvrda o komunalnoj infrastrukturi od 7. rujna 2018. (list 87. spisa), Potvrda o preuzimanju vlasništva od 7. rujna 2018. (list 88. do 89. spisa), Uvjerenje Upravnog odjela za decentralizaciju, lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu od 8. ožujka 2017. (list 90. spisa), dopis HAKOM-a od 12. travnja 2018. (list 91. spisa), presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-143/2017 od 22. ožujka 2018. (list 92. do 101. spisa), presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj UsII-140/16-6 od 2. ožujka 2017. (list 102. do 103. spisa), rješenje Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-12493/2009-4 od 14. siječnja 2010. (list 104. spisa), sudska praksa (list 113. do 132. spisa, list 159. do 179. spisa, list 159. do 179. spisa, list 228. do 240. spisa, list 245. do 263. spisa, list 314. do 333. spisa, list 669. do 671. spisa, list 685. do 737. spisa, list 753. do 779. spisa, list 781. do 787. spisa, list 789. do 799. spisa, list 836. do 858. spisa, list 864. do 879. spisa, list 911. do 936. spisa i list 946. – 970. spisa), rješenje HAKOM-a od 14. studenog 2018. (list 145. do 148. spisa i list 857. do 863. spisa), e-mail korespondencija s prilozima (list 149. do 154. spisa), dopis Hrvatskog sabora od 6. srpnja 2017. (list 203. spisa), dopis Vlade Republike Hrvatske od 6. srpnja 2017. (list 204. spisa), Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama, s konačnim prijedlogom zakona (list 205. do 214. spisa), Izvod iz Direktive (EZ) 2002/20 Direktiva o ovlaštenju (list 215. do 220. spisa), Izvod iz Direktive (EU) 2018/1972 o Europskom zakoniku elektroničkih komunikacija (list 221. do 224. spisa), Izvod iz Prijedloga Zakona o elektroničkim komunikacijama iz 2008. (list 225. do 227. spisa), dopunsko rješenje HAKOM-a od 2. lipnja 2020. uz priloge (list 334. do 668. spisa), e-mail dopisi od 17. svibnja 2018. i 28. rujna 2020. (list 672. do 675. spisa), dopis o otkazu Ugovora od 11. travnja 2018. s povratnicom (list 683. do 684. spisa), Potvrda o nerazvrstanim cestama od 19. siječnja 2021. (list 804. do 818. spisa), Potvrda o komunalnoj infrastrukturi od 19. siječnja 2021. (list 820. do 821. spisa), e-mail dopis od 27. studenog 2018. (list 830. do 831. spisa), e-mail dopis od 10. srpnja 2020. (list 832. do 833. spisa).

10.2. S obzirom na utvrđenja koja će biti istaknuta kasnije u obrazloženju ove presude, sud nije smatrao potrebnim provoditi po tužitelju predloženo geodetsko vještačenje na okolnost utvrđivanja svih vrsta i ukupne količine infrastrukture koja je izgrađena na nekretninama u vlasništvu tužitelja niti je smatrao potrebnim provoditi predloženo financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja visine naknade za pravo puta koju tuženik u utuženom razdoblju nije platio tužitelju.

11. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je neosnovanim u cijelosti.

12.1. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim od tuženika zahtjeva isplatu novčane naknade za korištenje nekretnina koje su u njegovom vlasništvu, odnosno pod njegovom upravom, izvršavanjem ovlasti prava puta, a koje je nekretnine tuženik koristio u svrhu pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže, elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme, i to za razdoblje od 2011. do 2017. godine u ukupnom iznosu od 204.325,08 EUR.

12.2. Novčanu naknadu tužitelj traži po dvije osnove, i to po osnovi naknade štete (čl. 1045. - 1046. ZOO-a) te po osnovi naknade koristi stečene bez pravne osnove (čl. 1111. ZOO-a).

12.3. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika da se ne radi o sporu iz sudske nadležnosti, ističe se kako je predmet konkretnog spora zahtjev za isplatom naknade, podredno naknada štete, o čemu se raspravlja i odlučuje u paničnom postupku, a ne zahtjev za utvrđivanje visine naknade za pravo puta koja se utvrđuje u upravnom postupku, pa je ovaj sud navedeni prigovor ocijenio neosnovanim (čl. 16. ZPP-a).

13. Među strankama nije sporno da je tuženik infrastrukturni operator koji je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na području tužitelja Grada Buje, odnosno nije sporna činjenica da je tuženik na nekretninama koje su u vlasništvu tužitelja, odnosno kojima tužitelj upravlja, izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i da se njome koristi, nije sporno da tuženik navedenu infrastrukturu koristi više od 3 godine od početka njene uporabe bez sudskog spora s tužiteljem kao upraviteljem općih dobara i vlasnikom nekretnina na kojoj je izgrađena ta infrastruktura čime je na temelju odredbe članka 28. stavak 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama (''Narodne novine'' broj 73/08), dalje u tekstu ZEK/08 po samom zakonu stekao pravo puta te nije sporno da su stranke imale sklopljen Ugovor o osnivanju prava služnosti javnih površina broj T45—125/2010 od 21. prosinca 2010.

14.1. Među strankama su sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva te je sporno je li nastupila zastara.

14.2 Iz tvrdnji stranaka proizlazi da je sporno je li tuženik koristio nekretnine u vlasništvu ili pod upravljanjem tužitelja bez valjane pravne osnove te posljedično postoji li protupravnost u tuženikovom postupanju koje se ogledala u nepodnošenju zahtjeva za izdavanjem potvrde o pravu puta što je dovelo do štete na strani tužitelja u vidu izmakle koristi u visini naknade za pravo puta. Također, sporno je li tuženik u obvezi plaćanja naknade za pravo puta s obzirom na sklopljeni Ugovor o osnivanju prava služnosti javnih površina broj T45—125/2010 od 21. prosinca 2010.

15. Iz dokumentacije u spisu, kao i navoda stranaka, proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev HAKOM-u za utvrđenje infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na nekretninama u njegovom vlasništvu i radi utvrđivanja visine naknade za pravo puta, i to 15. srpnja 2016. godine. U tom postupku prvotno je doneseno rješenje KLASA: UP/I-344-03/16-11/263, URBROJ: 376-10-17-12 od 29. ožujka 2017. (list 26. – 33. spisa) kojim je HAKOM prihvatio takav zahtjev tužitelja i obvezao ovdje tuženika od tog datuma plaćati naknadu za pravo puta u godišnjem iznosu od 221.157,61 kunu godišnje. Navedeno rješenje je poništeno presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: UsII-88/17-9 od 13. prosinca 2017. (list 35. – 39. spisa). U ponovljenom postupku doneseno je rješenje HAKOM-a KLASA: UP/I-344-03/16-11/263, URBROJ: 376-10- 18-20 od 14. studenog 2018. (list 145. – 148. spisa) kojim je utvrđeno da je tuženik infrastrukturni operator i da ima pravo puta na nekretninama u vlasništvu ovdje tužitelja na kojima ima izgrađenu EKI i kojim je utvrđena obveza plaćanja godišnje naknade za pravo puta prema obračunu na koji je tuženik obvezan.

16. Pravo puta samostalni je pravni institut definiran odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama i ne može se izjednačiti s osnivanjem služnosti i naknadom za služnost koje regulira Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09; dalje: ZV). Dakle, radi se o različitim pravnim institutima koji su definirani različitima zakonima i koji se ostvaruju pred različitim tijelima.

17. Pravo puta jest pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema (čl. 2. t. 52. ZEK- a), odnosno teret nekretnine na kojoj postoji, zakonsko ograničenje prava vlasništva.

18. Odredbom čl. 185. ZV-a propisano je da ako neki posebni zakon određuje da pod određenim pretpostavkama neke služnosti terete one stvari glede kojih su te pretpostavke ispunjene (zakonske služnosti), to su zakonska ograničenja prava vlasništva. Zato se na njih ne primjenjuju pravila o služnostima, ako zakonom nije drukčije određeno. Prema tome, pravo puta, koje pod pretpostavkama koje su propisane odredbom čl. 28. st. 1. ZEK-a, terete nekretnine u vlasništvu javnopravnih osoba i privatnopravnih osoba, kao i opća dobra, jest zakonska služnost. Zakonska služnost, iako se naziva služnost, u smislu odredaba ZV-a nije služnost, nego zakonsko javnopravno ograničenje kako prava vlasništva tako i načina i opsega korištenja općeg dobra koje ne može biti ni u čijem vlasništvu.

19. Odredbom čl. 28. st. 1. t. 2. ZEK-a propisana je oboriva zakonska presumpcija prema kojoj se smatra da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona (na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba). To pod uvjetom da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja. Taj uvjet je u konkretnom predmetu ispunjen.

20. Prema odredbi čl. 2. t. 52. ZEK-a, pravo puta je: pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema. Dakle, u trenutku ispunjenja pretpostavki iz čl. 28. st. 1. podstavak. 2. ZEK-a tuženik je stekao pravo puta na predmetnim nekretninama na temelju samog zakona. To znači da je ovdje zakonom ustanovljeno pravo puta. To ujedno predstavlja valjanu pravnu osnovu korištenja predmetnih nekretnina. Stoga je ovaj sud ocijenio neosnovanim tužiteljeve navode sadržane u tome da za korištenje predmetnih nekretnina ne postoji valjana pravna osnova te je ocijenio kako se nisu ispunile pretpostavke za nastanak izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove.

21. Naime, odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (čl. 1111. st. 2. ZOO-a). Prema ocjeni ovog suda, a imajući u vidu da je nesporno da tuženik na predmetnim nekretninama za koje tužitelj potražuje plaćanje naknade koristi ima zakonom ustanovljeno pravo puta, tuženik predmetne nekretnine koristi temeljem valjane pravne osnove temeljem ZEK-a, pa stoga tužitelj neosnovano potražuje od tuženika plaćanje naknade koristi stečene bez pravne osnove.

22. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje da je tuženik korištenjem predmetnih nekretnina u utuženom razdoblju stekao korist u vidu neplaćene naknade za pravo puta, čime mu je nastala šteta, navodi se sljedeće.

23. Odredbom čl. 1045. ZOO-a koja uređuje pretpostavke odgovornosti kod izvanugovornih obveznih odnosa propisano je da je onaj koji drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (st. 1.). Predmnijeva se obična nepažnja (st. 2.). U smislu navedene zakonske odredbe pretpostavke odgovornosti za štetu jesu subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete i protupravnost. Dakle, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Pri tome valja napomenuti da sve navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, dakle, u konkretnom postupku odgovornost tuženika za štetu ne postoji ukoliko nije ispunjena bilo koja od navedenih pretpostavki. Naime, ako tužitelj ne dokaže štetnu radnju tuženika, tada nema niti štete zbog te radnje; ako ne dokaže postojanje štete tada nema mogućnosti njene naknade, a bez uzročne veze između radnje i štete nema niti odgovornosti tuženika za nastanak štete.

24. Odredbama ZEK-a propisana je mogućnost (pravo) tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, ali nije propisana njegova obveza na podnošenje takvog zahtjeva, pa je stoga ocjena ovog suda da propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta ne predstavlja protupravno propuštanje, kako to tužitelj tvrdi. Tužitelj je u utuženom razdoblju sukladno odredbi čl. 28. st. 6. ZIDZEK-a/11 i sam mogao podnijeti zahtjev HAKOM-u za utvrđivanjem infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, a što nije učinio sve do 15. srpnja 2016. Naime, činjenica da tuženik nije podnio zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta nije sprječavala tužitelja da podnese zahtjev iz odredbe čl. 28. st. 6. ZIDZEK/11 u kojem slučaju bi HAKOM donio odluku kojom utvrđuje infrastrukturnog operatora i visinu naknade.

25. Slijedom ranije iznijetoga ocjena je ovog suda da se nisu ispunile sve kumulativne pretpostavke odgovornosti za štetu iz odredbe čl. 1045. ZOO-a jer iz provedenih dokaza ne proizlazi postojanje protupravnosti u tuženikovom postupanju, odnosno propuštanju.

26. Međutim, valja istaknuti slijedeće. Tuženik je stekao pravo puta stupanjem na snagu ZEK/08 dana 1. srpnja 2008. pa neovisno od toga što nije bio u obvezi podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta do trenutka kada je ta njegova obveza (podzakonskim) propisom uređena (stupanjem na snagu Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta dana 19. ožujka 2009., ''Narodne novine'' broj 31/09 i 89/10), budući da tuženik taj zahtjev Agenciji nije podnio, zbog čega se nije utvrdila njegova obveza da vlasniku (tužitelju) plaća naknadu za pravo puta, ne znači da tuženik istovremeno od stjecanja navedenog prava puta nije u obvezi plaćati naknadu tužitelju, jer je i tužitelj istog dana kada je tuženik stekao pravo puta stekao pravo na naknadu zbog ograničenja njegova prava vlasništva, koje pravo tužitelj ima na temelju samog zakona. Stoga se u ovom slučaju u danim okolnostima radi o ispunjenju zakonom propisane obveze, a ne o pravu na naknadu štete, niti o stjecaju bez osnove ili naknadi za korištenje tuđe stvari (vidi odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-615/2024 od 30. travnja 2024.) Propuštanje stranaka, i tužitelja i tuženika, da se koriste svojim pravom da kod Agencije pokrenu postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta ne znači da na strani tuženika nije nastala obveza plaćanja naknade od trenutka stjecanja navedenog prava tuženika u ispunjenju njegove zakonom propisane obveze plaćanja naknade.

27. Valja istaknuti i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske primjerice u odlukama Rev-615/2024-2, Rev-105/2022-2 i Rev-1/2022-2, odlučujući u tim predmetima povodom revizija tužitelja, odgovorio na revizijska pitanja kako slijedi: ''Nakon što je stekao pravo puta infrastrukturni operator ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.'' te ''Zakonom o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/08 i 90/11) ni Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta - "Narodne novine", broj 152/11, 151/14 i 95/17., nije propisana obveza ni rok u kojem bi infrastrukturni operator bio obvezan Agenciji podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.'', a koja pravna stajališta je ovaj sud imao u vidu kada je donosio predmetnu presudu, kako to i proizlazi iz obrazloženja ove presude.

28. Stoga, tuženikovo korištenje tužiteljevih nekretnina na način da je na njima imao elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu ima osnovu u odredbi čl. 28. st. 1. ZEK-a i čl. 2. t. 47. ZEK-a, a tuženik kao infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego mu HAKOM izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, koji ima tu mogućnost ali ne i obvezu. Međutim, neovisno o tome ocjena je ovog suda da zahtjev tužitelja na plaćanje naknade za pravo puta bez obzira na navedeno nije osnovan iz razloga kako slijedi.

29. Odredbom članka 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama koji je stupio na snagu 1. siječnja 2008. (ZEK/08) koji se primjenjuje kao lex specialis, bilo je propisano da je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, osim ako je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima koje drugo stvarno pravo na toj nekretnini, ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine (čl. 28. st. 4. ZEK/08).

30. Stranke su nesporno 21. prosinca 2010. sklopile Ugovor T45-125/2010. o osnivanju prava služnosti na javnim površinama (list 40. do 45. spisa). Predmet navedenog Ugovora je osnivanje prava služnosti na javnim površinama u vlasništvu tužitelja u korist ovdje tuženika u svrhu gradnje, polaganja, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme. Suprotno tvrdnjama tuženika da predmetnim ugovorom nisu obuhvaćene sve vrste i količine elektroničke komunikacijske infrastrukture koja je izgrađena na, ispod i iznad tužiteljevih nekretnina koje tuženik koristi (o čemu se tužitelj iscrpno očitovao podneskom od 21. svibnja 2025.), ovaj sud smatra, kako to proizlazi i iz samog sadržaja predmeta Ugovora (članak 3. Ugovora), kako je istim obuhvaćena sva elektronička komunikacijska infrastruktura i povezana oprema, dok tablica u članku 5. Ugovora predstavlja samo procjenu ukupne duljine javne površine na kojoj se služnost služnost.

31. Tužitelj je izjavio otkaz navedenog Ugovora 27. veljače 2017., koji otkaz Ugovora je utvrđen neosnovanim i bez pravnog učinka presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3717/2018-7 od 26. listopada 2020. I ovaj sud je stava da predmetni Ugovor o osnivanju prava služnosti, iako se tim ugovorom i određuje trajno plaćanje naknade u određenim vremenskim razdobljima, od samog početka predstavlja ugovor stvarnog prava usmjeren na osnivanje prava služnosti (čl. 219. ZV-a), a ne predstavlja (do stjecanja prava služnosti) ugovor o trajnom obveznom odnosu, koji bi se mogao otkazati u smislu čl. 212. st. 1. ZOO-a, a temeljem koje odredbe je isti otkazan. Naime, predmetnim ugovorom nije uspostavljen trajni ugovorni odnos s postojanjem uzajamnih obveza ugovornih stranaka, već je taj ugovor usmjeren na stjecanje stvarnog prava, i egzistira sve do stjecanja prava služnosti, do kojeg ovisno o okolnostima slučaja i aktivnosti ugovornih stranaka dolazi uknjižbom a (vidi odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-615/2024 i Rev-998/2022 i Rev-1122/2022). U konkretnom slučaju radi se o pravu puta - služnosti osnovanom i po samom zakonu (ZEK-a), neovisno o postojanju ili nepostojanju te (ne)provođenju predmetnog ugovora u zemljišnim knjigama.

32. Pravo služnosti na nekretnini se osniva uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako zakon omogućuje da se služnost osnuje drukčije (članak 220. st. 1. ZV-a), međutim, upravo je u konkretnom slučaju ZEK-om određeno drugačije. To što je predmetnim Ugovorom o osnivanju prava služnosti određeno trajno plaćanje naknade u određenim vremenskim razdobljima, taj ugovor od samog početka, neovisno o navedenoj obvezi tuženika, predstavlja ugovor stvarnog prava usmjeren na osnivanje prava služnosti jer je to osnovni smisao i cilj toga ugovora (čl. 219. ZVDSP), i on kao takav, do stjecanja prava služnosti ne predstavlja ugovor o trajnom obveznom odnosu, koji bi se mogao otkazati u smislu čl. 212. st. 1. ZOO-a, upravo iz razloga što tim ugovorom nije uspostavljen trajni ugovorni odnos s postojanjem uzajamnih obveza ugovornih stranaka, već je taj ugovor usmjeren na stjecanje stvarnog prava, i egzistira sve do stjecanja prava služnosti, do kojeg ovisno o okolnostima slučaja i aktivnosti ugovornih stranaka dolazi uknjižbom, kako je to već navedeno. Stoga je i ovaj sud stava da nisu ispunjene pretpostavke valjanosti tužiteljevog otkaza iz čl. 212. st.a 2. i 3. ZOO-a, i nije odlučno što na temelju toga ugovora tuženik nije upisao pravo puta u zemljišnim knjigama, suprotno tvrdnjama tužitelja.

33. Kako je stoga za cjelokupno utuženo razdoblje obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine regulirana i pokrivena predmetnim Ugovorom o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, a imajući u vidu ranije citiranu odredbu članka 28. stavak 4. ZEK/08, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja istog, tuženik nije u obvezi plaćanja tužitelju utužene naknade za pravo puta pa je ovaj sud u cijelosti ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim te je odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

34. Iz navedenog razloga, ovaj sud nije smatrao potrebnim provoditi po tužitelju predložena vještačenja niti je smatrao upotrebnim ulaziti u preostale iscrpno iznesene tvrdnje obiju stranaka.

35. Osim toga, imajući u vidu od tuženika istaknuti prigovor zastare, valja još istaknuti i kako bi u svakom slučaju dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za 2011. bio u zastari. Naime, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 76/12 i 133/13 - dalje: ZOO). Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO-a). Obveza plaćanja naknade za pravo puta nastaje po samom zakonu od dana stjecanja prava puta i dospijeva godišnje, a ispunjenje te obveze ovlaštenik prava na naplatu naknade može zahtijevati po njenom dospijeću, dakle, po isteku godine na koju se naknada odnosi. Ovaj sud, imajući u vidu navode tužitelja istaknute tijekom postupka, upire i na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-105/2022 prema kojem u situaciji kad je vlasnik nekretnine opterećene pravom puta mogao zahtijevati plaćanje naknade po njenoj dospjelosti u mirnom postupku te sklopiti nagodbu, ili kad je to svoje pravo mogao ostvariti u sudskom postupku i prije izdavanja potvrde o pravu puta, operator koji je propustio podnijeti zahtjev Agenciji radi izdavanja potvrde o pravu puta, isticanjem prigovora zastare ne zlouportrebljava pravo na isticanje prigovora zastare.

36. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 31. prosinca 2017. za tražbinu koje se odnosi na naknadu za 2011., koja je dospjela 1. siječnja 2012., protekao je petogodišnji rok iz čl. 225. ZOO-a pa je u tom dijelu od tuženika istaknuti prigovor zastare osnovan te bi u tom dijelu tužbeni zahtjev bio neosnovan i s te osnove.

37. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 972. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (204.325,08 EUR) i vrijednost boda od 2,00 EUR.

38. Tuženiku su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 15. rujna 2022. (Tbr. 9.5. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 20. studenog 2023. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 3.076,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 769,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 29. siječnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 3.076,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 769,00 EUR,

-trošak sastava podneska od 7. travnja 2025. (Tbr. 8.3. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 6. svibnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 3.076,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 769,00 EUR,

-trošak sastava podneska od 21. svibnja 2025. (Tbr. 8.3. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 21. srpnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 3.076,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 769,00 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 16.005,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

39. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova odbijen je u odnosu na zatraženi trošak pristupa na ročište 20. rujna 2018. iz razloga što mu taj trošak nije ni nastao jer navedenog dana nije održano ročište. Nadalje, tuženikov zahtjev odbijen je u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak zastupanja na ročištu 15. rujna 2022. iz razloga što je to ročište odgođeno prije upuštanja u raspravljanje pa tuženiku za pristup na isto pripada nagrada prema Tbr. 9.5 Tarife, a ne Tbr. 9.1. Tarife kako je to tuženik zatražio. Tuženikov zahtjev odbijen je i u odnosnu na prekomjerno neosnovane zatražene troškove podnesaka od 7. travnja 2025. i 21. svibnja 2025. iz razloga što se prema sadržaju istih radi o obrazloženim podnescima izvan Tbr. 8.1. Tarife pa mu nagrada za navedene radnje pripada prema Tbr 8.3. Tarife, a ne prema Tbr. 8.1. Tarife kako je tuženik zatražio. Slijedom iznesenog, tuženikov zahtjev odbijen je za ukupan iznos od 14.755,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Zagrebu 4. rujna 2025.

SUDAC

Iva Karin Šipek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 8 (osam) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.