1                Poslovni broj: Gž-1265/2022-3

 

 

             

              REPUBLIKA HRVATSKA

              ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola              Poslovni broj: Gž-1265/2022-3

 

 

U I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Biljani Pamić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. n. d.o.o. Z., OIB: …, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u V., protiv tužene D. S. iz P.,  OIB: …, zastupane po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz V., radi naplate novčane tražbine od 2.034,92 kn, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u V., Stalne službe u S., poslovni broj: Povrv-44/2022-10 od 21. listopada 2022., 6. rujna 2023.

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u V., Stalne službe u S., poslovni broj: Povrv-44/2022-10 od 21. listopada 2022.

 

 

Obrazloženje

 

1st        Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice D. F.-K. iz V., posl. br. UPP/OS-Ovrv389/2021 od 26. siječnja 2022.

 

II Tužitelj je dužan tuženoj naknaditi troškove postupka u iznosu od 312,50 kn / 41,48 eura[1], u roku od 15 dana.“

 

2nd      Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj. Žalbu podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je tužitelj kao porezni obveznik poreza na dodanu vrijednost kao vlasnik poslovnog prostora koji je u posjedu tuženice platio račune G. Z. koji se odnose na komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda te je prema odredbi čl. 4. st. 1. i 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost bio ovlašten prefakturirati navedeni trošak te izdati račun tuženici na kojem je obračunat PDV. Takovo postupanje sukladno je stajalištu Ministarstva financija Klasa: 410-19/13-01/312, Urbroj: 513-07-21-01/14/27 od 31.01.2014. prema kojem obveznik PDV-a nakon plaćanja tzv. režijskih troškova, koji su za njega materijalni trošak, može prefakturirati materijalne troškove što predstavlja način prevaljivanja troškova i u tom slučaju su zapravo nadoknada učinjenih izdataka i podliježu oporezivanju PDV-om, a u ovom slučaju je izdavatelj računa i obveznik PDV-a. Tužitelj je platio tzv. režijske troškove, što nije sporno ni za sud, odnosno iste je bio u obvezi platiti, jer bi u suprotnom protiv njega G. Z. pokrenuo ovršni postupak, te smatra da je od tuženice kao korisnice tog poslovnog prostora mogao tražiti naplatu tih troškova i to na način da joj kao obveznik PDV-a izda račun u kojem su prefakturirani ti troškovi, što zapravo predstavlja nadoknadu učinjenih izdataka i podliježe oporezivanju PDV-om. Stoga je prvostupanjski sud donoseći pobijanu odluku pogrešno primijenio citirane odredbe Zakona o PDV-u.

Žalbeni prijedlog je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku ili da se presuda preinači te održi na snazi platni nalog u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika broj UPP/OS-Ovrv-389/2021 od 26. siječnja 2022.

 

3rd        Na žalbu nije odgovoreno.

 

4th        Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5th        U ovom postupku, obzirom na vrijednost predmeta spora od 270,08 eur / 2.034,92 kn riječ je o postupku u sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe čl. 457. do 467.a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/1.3, 89/14., 70/19. i 80/22. – dalje u tekstu: ZPP).

 

6th        Prema odredbi čl. 467. st. 1. i 2. ZPP presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona, a povodom te žalbe ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovog Zakona.

 

6th1st  Stoga, obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe (argumentum a contrario) valja zaključiti da se u postupku u sporovima male vrijednosti o žalbi tužitelja mora odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog tijekom prvostupanjskog postupka.

 

7th        Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se tuženici naloži isplatiti mu iznos od od 270,08 eur / 2.034,92 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja novčana tražbina se odnosi na režijske troškove, i to komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda koje je tužitelj platio G. Z. za poslovni prostor, i to svoj suvlasnički dio s neodređenim omjerom – Etažno vlasništvo (E-14) upisan u zk. ul. br. 3335 k.o. G. Z., upisan pod rednim brojem 14 vlastovnice zk. ul. br. 3335 k.o. G. Z., koji je poslovni prostor u suvlasništvu Republike Hrvatske i tužene, svakog u 1/2 dijela, odnosno iznos koji je tužitelj platio za površinu od 57 m2 predmetne nekretnine, koja ima površinu od ukupno 114 m2, a koju nekretninu u cijelosti koristi tužena. Tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je prema ugovoru o poslovnotehničkoj suradnji od 21. svibnja 2018., sklopljenim sa Republikom Hrvatskom, ovlašten i dužan plaćati režijske troškove i naknade koje terete nekretninu u vlasništvu Republike Hrvatske (čl. 5. st. 1. ugovora) te tako plaćeni iznos uvećan za PDV koji je tužitelj kao pravna osoba bio obvezan obračunati  potražuje od tužene prema priloženim računima.

 

8th        Među strankama nije sporno da:

-  da je tužitelj ovlašten upravljati nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i to stanovima, poslovnim prostorima od komercijalne vrijednosti te rezidencijalnim objektima, kojima upravlja u ime Republike Hrvatske a za svoj račun (čl. 2. Ugovora) te, između ostalog, plaćati režijske troškove i naknade koje terete nekretninu, a koje troškove prema općim propisima nisu dužni plaćati korisnici nekretnina (čl. 5. Ugovora),

-  da se sporno potraživanje tužitelja odnosi na novčane iznose koje je tužitelj platio G. Z. na ime komunalne naknade i naknade za uređenje voda za poslovni prostor na 2. katu zgrade u Z., ukupne površine 114 m2, upisan u zk. ul. br. 3335 k.o. G. Z., kao etažno vlasništvo (E-14) u suvlasništvu Republike Hrvatske i tužene, svakog u 1/2 dijela, a koji poslovni prostor u cijelosti koristi tužena,

-  da tužitelj ima prema tuženoj po osnovi komunalne naknade i naknade za uređenje voda za navedeni poslovni prostor evidentirano dospjelo neplaćeno potraživanje u utuženom iznosu od ukupno 2.034,92 kn, i to 508,73 kn za ožujak 2021., 508,73 kn za travanj 2021., 508,73 kn za svibanj 2021. i 508,73 kn za lipanj 2021.,

-  da je radi plaćanja naznačenih novčanih iznosa tužitelj tuženoj ispostavio račune br. 20465/1 od 17. ožujka 2021., broj 27847/1/1 od 14. travnja 2021., broj 35534/1/1 od 18. svibnja 2021. i broj 43214/1/1 od 14. lipnja 2021., u kojima je tužitelj na plaćene mjesečne iznose komunalne naknade i naknade za uređenje voda u visini od 406,98 kn obračunao PDV 25 % u iznosu od 101,98 kn,

-  da je iz računa G. Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, utvrđeno da se isti odnose na plaćanje komunalne naknade i naknade za uređenje voda za predmetni poslovni prostor u iznosu od po 406,98 kn za mjesece veljaču 2021., ožujak 2011., travanj 2021. i svibanj 2021. godine, koji računi su ispostavljeni tužitelju.

 

9th        Sporno je da li je tužena dužna tužitelju temeljem spornih računa isplatiti utuženi novčani iznos po osnovi komunalne naknade i naknade za uređenje voda za predmetni poslovni prostor na 2. katu zgrade u Z., na kojem su Republika Hrvatska i tužena suvlasnici, svatko u 1/2 dijela a koji poslovni prostor u cijelosti koristi tužena.

 

10th   Prvostupanjski je sud ukinuo platni sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice D. F.-K. iz V., posl. br. UPP/OS-Ovrv389/2021 od 26. siječnja 2022. zaključujući, kako tužitelj nije bio ovlašten izdati sporne račune radi plaćanja utuženog iznosa, pa da stoga ne može osnovano zahtijevati da se temeljem takvih računa naloži tuženoj plaćanje utužene tražbine uz obrazloženje u bitnome; da je odredbom čl. 92. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN68/18, 110/18 i 32/20, dalje ZKG) propisano da se komunalna naknada plaća za stambeni prostor, garažni prostor, poslovni prostor, građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i neizgrađeno građevinsko zemljište, dok je odredbom čl. 93. ZKG određeno da komunalnu naknadu plaća vlasnik, odnosno korisnik nekretnine iz čl. 92. st. ZKG; da naknada za uređenje voda, kao jedna od vodnih naknada utvrđenih odredbom čl. 5. Zakonom o financiranju vodnog gospodarstva (NN-153/09, 90/11, 56/13, 154/14, 119/15, 120/16, 127/17 i 66/19, dalje ZFVG) je javno davanje i plaća se na sve nekretnine, osim za poljoprivredno zemljište, te je prihod Hrvatskih voda, s tim da naknadu za uređenja voda obračunava i naplaćuje jedinica lokalne samouprave prema propisima o komunalnom gospodarstvu, a naplaćene naknade uplaćuje na uplatne račune Hrvatskih voda (čl. 17. ZFVG); da nije sporno kako je tužena, kao suvlasnica predmetnog poslovnog prostora u 1/2 dijela, sukladno citiranim odredbama čl. 93. ZKG i čl. 5. ZFVG obveznik plaćanja komunalne naknade i naknade za uređenje voda za predmetni poslovni prostor, i to u visini koji odgovara veličini njezinog suvlasničkog dijela te da navedena obveza tužene proizlazi i iz odredbe čl. 84. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN91/06, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje ZVDSP), kojom je određeno da je suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine dužan taj dio održavati o svome trošku te snositi sve javne obveze i terete u svezi s vlasništvom toga dijela; da su komunalna naknada i naknada za uređenje voda isključivo prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, odnosno Hrvatskih voda, te da tužitelj nije bio ovlašten izdati sporne račune jer tuženoj nije isporučio nikakva dobra niti izvršio kakve usluge za koje bi, sukladno odredbi čl. 78. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne Novine“ broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22 i 113/22-dalje Zakon o PDV-u), bio obvezan izdati račun s obračunatim PDV-om; da  tužitelj koji je u cijelosti platio komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda ima mogućnost, ukoliko smatra da mu je tužena dužna isplatiti plaćenu komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda za predmetni poslovni prostor, pokrenuti redovan parnični postupak i regresnom tužbom od tužene, prema pravilima obveznog prava, zahtijevati isplatu utuženog iznosa.

 

11th   Ispitujući, pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tom - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. u vezi odredbe čl. 457. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

 

11th1st                      Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud odlučujući o zahtjevu tužitelja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju navedenih zakonskih odredbi.

 

12th   U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

13th   Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je na temelju ugovora o poslovnotehničkoj suradnji od 21. svibnja 2018., sklopljenim s Republikom Hrvatskom, ovlašten i dužan plaćati režijske troškove i naknade koje terete nekretninu u vlasništvu Republike Hrvatske (čl. 5. st. 1. ugovora) te je u svezi s čl. 93. ZKG i čl. 5. ZFVG za suvlasnički udio od ½ dijela predmetnog poslovnog prostora bio dužan platiti komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda, i to u visini koji odgovara veličini njegovog suvlasničkog dijela od ½ dijela dok je tuženica dužna plaćati naknadu za svoj suvlasnički udio od ½ dijela (koja obveza nije predmet ovog postupka). Budući je tužitelj izvršio svoju obvezu, te je prema ispostavljenim računima za plaćanje komunalne naknade i naknade za uređenje voda, platio G. Z. dužnu naknadu od po 406,98 kn za mjesece veljaču 2021., ožujak 2011., travanj 2021. i svibanj 2021. godine, time je ispunio svoju dospjelu obvezu. Činjenica da tuženica u cijelosti koristi predmetni poslovni prostor, pa tako i udio do ½ dijela koji je suvlasništvo Republike Hrvatske a kojim upravlja tužitelj, ne daje samim time za pravo tužitelju, koji je porezni obveznik poreza na dodanu vrijednost, da tuženici „prefakturira“ račune za plaćanje komunalne naknade i naknade za uređenje voda koje je on podmirio G. Z. te da ih pritom uveća za PDV 25%. To iz razloga što tuženica nije ni u kakvom poslovnom niti ugovornom odnosu sa tužiteljem te tužitelj plaćanjem svoje dospjele obveze na ime komunalne naknade i naknade za uređenje voda, nije tuženici isporučio nikakva dobra niti izvršio kakve usluge za koje bi bio dužan ili ovlašten izdati račun te na isto obračunati PDV kako je propisano odredbom čl. 78. Zakona o PDV-u. Naime, tužiteljevo plaćanje računa za komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda za poslovni prostor, i to u visini koji odgovara veličini njegovog suvlasničkog dijela od ½ dijela, ne predstavlja osnovu za predmet oporezivanja sukladno čl. 4. st. 1. toč.1. i 3. Zakona o PDV-u, a kako to pogrešno tumači žalitelj.

 

13th1st                      Stajalište Ministarstva financija Klasa: 410-19/13-01/312, Urbroj: 513-07-21-01/14/27 od 31.01.2014. na koje se poziva žalitelj a prema kojem „…obveznik PDV-a nakon plaćanja tzv. režijskih troškova, koji su za njega materijalni trošak, može prefakturirati materijalne troškove što predstavlja način prevaljivanja troškova i u tom slučaju su zapravo nadoknada učinjenih izdataka i podliježu oporezivanju PDV-om…“ u konkretnom slučaju, prema pravnom stavu ovog suda drugog stupnja nije primjenjivo iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu iz ugovora o zakupu poslovnog prostora, na koji se odnosi navedeno stajalište Ministarstva financija. Naime, u konkretnom slučaju stranke nisu ni u kakvom ugovornom odnosu na temelju kojeg bi tužitelj bio u mogućnosti tuženici izdati račun odnosno prefakturirati materijalne troškove za plaćene naknade (komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda) već se radi o tome da tuženica de facto koristi poslovni prostor u cijelosti, pa dakle i suvlasnički udio od ½ dijela kojim upravlja tužitelj, iako među strankama nije dogovoreno na koji će se način regulirati njihov pravni odnos, pa stoga tužitelj, ukoliko smatra da mu je tužena dužna isplatiti komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda koje je tužitelj prema ispostavljenim računima platio za svoj suvlasnički udio, a koji koristi tužena, ima mogućnost prema pravilima obveznog prava (stjecanja bez osnove) tužbom u redovnom parničnom postupku od tuženice, zahtijevati isplatu plaćenih iznosa po računima G. Z., a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

14th   Slijedom navedenog, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. u vezi odredbe čl. 457. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

 

Pula - Pola, 6. rujna 2023.

 

              S u d a c: 

 

              Biljana Pamić