REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

62. P-349/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik UĆ, [adresa], protiv HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi isplate iznosa od 762,61 eur, izvan ročišta, bez održavanja rasprave, 4. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem korisnika kredita te provođenjem financijskog vještačenja na okolnost izračuna uplaćenog iznosa troškova za obradu kredita

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 310185, sklopljenog između korisnika kredita ĐĆ i prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB:87939104217 od 8.7.2004., sadržana u članku 5.1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Administrativna naknada:3,5%(slovima:tricijelihpedesetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

II Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB:87939104217 platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 762,61 eur sa zateznom kamatom koja teče od dana 16.7.2004. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.. do 29.12.2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 435,22 eur. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. rujna 2025. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 23. srpnja 2024. podnio tužbu naslovnom sudu navodeći da je prednik tuženika 8. srpnja 2004. sklopio s korisnikom kredita ĐĆ Ugovor o kreditu br. 310185 (dalje: 'Ugovor o kreditu'). Tužitelj je 3. lipnja 2023. sklopio s korisnikom kredita ĐĆ Ugovor o cesiji, broj: OV-1576/2023, a na temelju kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. Tužitelj je o izvršenoj cesiji obavijestio tuženik dopisom od dana 3. lipnja 2023., te zatražio dostavu dokumentacije koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio tuženiku.

1.2. Člankom 5.1. Ugovora o kreditu propisano je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita. Predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna je te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Tužitelj je uputio tuženiku prijedlog za mirno rješenje ovoga spora, a s kojim prijedlogom se tuženik nije suglasio. S obzirom na gore navedeno, tužitelj je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita (tzv. 'ulazna naknada') u iznosu određenom od strane tuženika kao banke.

1.3. Predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi je potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita. Navedena Ugovora odredba tipska je odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, ističe se kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.4. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 5.745,90 HRK, sada 762,61 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450. S obzirom na navedeno, tuženik je dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. Ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 762,61 eur, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

1.5. Kao dokaz za iznesene navode prilaže spisu predmeta; sudsku praksu, Ugovor o kreditu, Obavijest o ustupu tražbine i preuzimanju tražbine, Ugovor o cesiji, z.k. izvadak, izvadak iz sudskog registra, Prijedlog za mirno rješenje spora, promet po kreditu te judikaturu koja se odnosi na analogne pravne situacije (list 7-171 spisa).

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tvrdnju tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku te ističe da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.2. Kao što je već navedeno, tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena.

3. Pisani postupak

3.1. Podneskom od 28. ožujka 2025. tužitelj se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu koje je u cijelosti osporio, dok tuženik nije sudu dostavljao daljnja očitovanja.

3.2. Sud ističe da je u smislu odredbe članka 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) predmetni spor, spor male vrijednosti. Naime, odredbom članka 502. stavka 1. ZPP-a propisano je da u postupku pred trgovačkim sudovima sporovi male vrijednosti jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 eura. Pri tom sud napominje da se, u predmetnom slučaju ne radi o sporu o nekretninama, sporu iz radnih odnosa koji je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu ili sporu zbog smetanja posjeda (negativno određenje iz čl. 459. ZPP-a).

3.3. Postupak u sporovima male vrijednosti, u pravilu je, pisani postupak. Iznimno, u skladu s člankom 461. a. ZPP-a, sud održava ročište i to ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Napominje se da je sud i u slučaju prijedloga stranke za održavanjem ročišta, ovlašten rješenjem odbiti takav prijedlog ako smatra, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta, što dodatno ukazuje na to da je sud slobodan u postupanju i da se pri svojoj odluci vodi okolnostima svakog pojedinog slučaja pri tom diskrecijski odlučuje između dvije zakonom propisane mogućnosti (održati ročište ili donijeti odluku u pisanom postupku).

3.4. Također, sud ističe da je, u skladu s odredbom članka 461.a stavka 3. ZPP-a, postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak. Upravo iz tog razloga, sud je rješenjem upozorio stranke na prethodno navedene odredbe mjerodavnog prava te su također upozorene da su dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica.

3.5. Budući da je predmetni spor, spor male vrijednosti, da stranke nisu predložile održavanje usmene rasprave i da je sud ocijenio da na temelju pisanih isprava u spisu može utvrditi postojanje odlučnih činjenica slobodnom ocjenom (pretežita vjerojatnost uvjerenosti u postojanje neke činjenice iz odredbe članka 446. a. ZPP-a), to je valjalo donijeti odluku na temelju stanja spisa bez održavanja ročišta.

3.6. Kako se predmetni postupak provodi pred trgovačkim sudom, to se primjenjuju i odredbe Zakona koje uređuju postupak pred trgovačkim sudovima (Glava trideseta). U skladu s odredbom članka 492. b. ZPP-a u postupku pred trgovačkim sudovima sud u pravilu, utvrđuje odlučne činjenice na temelju isprava, što je dodatni razlog zbog kojeg je načelu pisanosti dana prednost u odnosu na načelo usmenosti.

3.7. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom članka 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako izveo dokaze uvidom (ocjenom) isprave koje prileže sudskom spisu Sud je stava da bi izvođenje dokaza saslušanjem predloženog svjedoka bilo u suprotnosti s određenjem iz odredbe članka 461. ZPP-a koji propisuje da se u postupku u sporovima male vrijednosti postupak pred prvostupanjskim sudom mora okončati u razumnom roku, a svakako u roku kraćem od godine dana od podnošenja tužbe. Sud nije provodio ni predloženo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, budući da visina tužbenog zahtjeva proizlazi iz isprava u spisu.

3.8. Nakon tako provedenog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

4. Predmet spora i odlučne činjenice

4.1. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 310185, sklopljenog između korisnika kredita ĐĆ i prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB:87939104217 od 8.7.2004., sadržana u članku 5.1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Administrativna naknada:3,5% jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

4.2. Kondemnatorni dio zahtjeva odnosi se na zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 762,61 eur.

4.3. Među strankama nije sporno činjenično stanje izloženo u historijatu tužbe, pa se predmetni prijepor prvenstveno smješta u domenu prava. Nadalje sud iz navoda stranaka utvrđuje da među strankama nije sporno:

-da je prednik tuženika 8. srpnja 2004. sklopio s korisnikom kredita ĐĆ

ĐĆ Ugovor o kreditu br. 310185

- da je tužitelj 3. lipnja 2023. sklopio s korisnikom kredita ĐĆ Ugovor o cesiji, broj: OV-1576/2023, a na temelju kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom.

- da je tužitelj o izvršenoj cesiji obavijestio tuženik dopisom od 3. lipnja 2023., te zatražio dostavu dokumentacije koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio tuženiku.

- da je člankom 5.1. Ugovora o kreditu propisano da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita

- da je korisniku kredita naplaćena ta naknada u utuženom iznosu

5. O zastari utuženog potraživanja

5.1. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi članka 214. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

5.2. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

5.3. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5.4. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude.

6. Aktivna legitimacija i ništetnost odredbe

6.1. U odnosu na aktivnu legitimaciju, sud navodi da je odredbom članka 80. ZOO- a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

6.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

6.3. Uvidom u čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (list 35-39 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa.

6.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

6.5. Administrativna naknada, koju je korisnik kredita platio prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita. U trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003; dalje: ZZP/2003) te Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br.79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP), koji u članku 81.st.1. te članku 96.st.1 propisuju:

„Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“

6.6 U smislu, stavka 4. članaka 81 i 96. ZZP/2003 i ZZP na tuženiku je teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

6.7 Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

6.8. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi tl. 83. i 85. ZZP?"

6.9. Vrhovni sud je u svojoj odluci obrazložio da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje te odlučne činjenice koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj sporno odredbi.

6.10. Vrhovni sud je na postavljeno pitanje odgovorio:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi č!. 83. i 85. ZZP."

6.11. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao, a što je bio dužan u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3.

Ugovora o kreditu posljedično ništetna.

6.12. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

6.13. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Pri tome sama naknada, određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi banke.

6.14. Sud je utvrdio (tuženik nije dokazao niti ustvrdio suprotno) da je naknada koja je korisniku kredita naplaćena u iznosu od 762,61 eur, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ističe se da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa je prema tome ta odredba izvan svake sumnje nepoštena jer se ni u kom slučaju ne može naplatiti usluga koja nije isporučena (ovdje se ne zna niti o kojoj se usluzi radi).

6.15. Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade u iznosu od 762,61 eur eur

6.16. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

6.17. Prema stavu ovog suda tuženik je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je tu odredbu nametnuo potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja (16.7.2004.) te naknade pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

7 Troškovi postupka

7.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23 dalje: ZSP). Vrijednost boda iznosi 2 eur, a za svaku radnju tužitelj s obzirom na vrijednost predmeta spora (762,61 eur) ima pravo na 75 bodova. Sud ne prihvaća naznačeni vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.089,84 eur jer on ne proizlazi iz tužbenog zahtjeva (uzima se u obzir kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva).

7.2. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, primjenjujući pritom Tbr. 48.3. Tarife, i to; za sastav tužbe iznos od 187,50 eur (Tbr. 7.1. Tarife), te sastav obrazloženog podneska u iznosu od 187,50 eur (Tbr. 8.1. Tarife), u što je uključen PDV 25 %. što zajedno iznosi 375,00 eur. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu 33,68 i presudu u iznosu od 26,54 eur prema što uz naprijed dosuđeni trošak, iznosi dosuđenih 435,22 eur.

7.3. Na priznate troškove parničnog postupka, tužitelj ima pravo na zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 4. rujna 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a)

8. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 4. rujna 2025.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim povrede iz točke 3. istog članka. Žalba protiv ove Presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a. ZPP-a).