Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-347/2025-7
Šibenik, S. Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu Ljudevitu Zoričiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jure Grbavac, odvjetnik u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-2154/2020 od 28. prosinca 2022. godine, dana 4. rujna 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se djelomično žalba tužene kao neosnovana i u odluci o glavnoj stvari, točka 1. izreke te za dosuđeni trošak postupka u iznosu od 799.65 eura, dio točke II. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2154/2020 od 28. prosinca 2022. godine.
II. Uvažava se djelomično žalba tužene i u dijelu točke II. izreke za dosuđeni trošak postupka u iznosu od 653,25 eura preinačava presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2154/2020 od 28. prosinca 2022. godine na način da se u tom iznosu odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.
III. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi trošak revizijskog postupka u iznosu od 615,58 eura, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka, kao i u cijelosti zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da tužitelju isplati iznos od 5.941,17 kuna odnosno 788,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos po važećoj stopi teku od 5. veljače 2019. godine do isplate (točka I. izreke) kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 10.946,88 kuna odnosno 1.452,90 eura (točka II. izreke).
2. Protiv te presude žalbu je izjavila tužena zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud uvažavanjem žalbe presudu ukine i tužbu odbaci, ili pak presudu preinači odbijanjem tužbe, podredno presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, zahtijevajući i naknadu troška žalbenog postupka.
2.1. Tužitelj u odgovoru na žalbu tužene predlaže istu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, zahtijevajući i naknadu troška za sastav tog podneska.
3. Žalba protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana dok je djelomično osnovana žalba protiv odluke o troškovima postupka.
4. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 788,53 eura (5.941,17 kuna) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao vlasnika stana u [adresa], na adresi [adresa], ukupne korisne površine 72,64 m2 smještenog na prvom katu zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao isplate razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne cijene najma stana u [adresa], a tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da trpi štetu za mjesec veljaču 2019., jer nije bio u mogućnosti slobodno ugovoriti najamninu za stan čiji je vlasnik, čime smatra da je ograničen u izvršavanju svojih vlasničkih prava.
5. Budući da se tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 788,53 eura (5.941,17 kuna), valja istaknuti da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, na koji se primjenjuju odredbe članaka 457. do 467. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). U smislu odredbe članka 458. ZPP, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona (članak 467. stavak 1. ZPP). Stoga ovaj sud nije cijenio žalbene navode koji svojim sadržajem odgovaraju žalbenim razlozima relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako to proizlazi iz žalbe.
6. U prvostupanjskom postupku nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 467. stavak 1. ZPP.
7. Isto tako, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi te se može ispitati, a niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje žalitelj.
8. Tuženik u žalbi ističe da je istaknuo prigovor postojanja negativne procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka iz razloga što se uz tužbu priloženi zahtjev za mirno rješenje spora od 18. ožujka 2014. odnosi na tražbinu iz ožujka 2009. u iznosu od 5.000,00 kuna umanjenom za iznos zaštićene najamnine, dok se tužbeni zahtjev odnosi na tražbinu iz veljače 2019. godine pa da podneseni zahtjev za mirno rješenje spora ne korespondira s podnesenom tužbom u vidu identiteta spora i da je, pravilnom primjenom odredbe članka 186. a stavak 6. ZPP tužbu valjalo odbaciti. Međutim, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud otklonio prigovor nedostatka procesne pretpostavke za podnošenje tužbe jer je tužitelj u spis predmeta priložio zahtjev kojeg je prije parnice uputio tuženiku i kojim je tražio isplatu jedne mjesečne najamnine i svih budućih najamnina (dakle, sve dok povreda ne prestane). Okolnost, da se zbog proteka vremena visina tržišne najamnine povećala, a posljedično tomu i visina tužbenog zahtjeva, ne nameće tužitelju potrebu podnošenja novog zahtjeva za mirno rješenje spora. Naime, radi se o činjenično i pravno istoj vrsti zahtjeva, koji se veže na već ranije podnesen zahtjev u smislu odredbe članka 186. a. ZPP, a kako je odlučio Vrhovni sud republike Hrvatske po podnesenoj reviziji tužitelja rješenjem broj Rev- 1446/2024-3 od 17. ožujka 2025. godine.
9. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi;
- da je tužitelj vlasnik stana u [adresa], na adresi [adresa], ukupne korisne površine 72,64 m2 smještenog na prvom katu zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];
- da je Općinski sud u Splitu pravomoćnom presudom pod poslovnim brojem P- 4759/09. (Gžnaj-6/12. od 5. prosinca 2012.) naložio ovdje tužitelju, kao vlasniku predmetnog stana, sklapanje ugovora o najmu stana sa FN kao najmoprimcem koji je dužan plaćati najamninu u iznosu od 160,59 kuna;
- da se tužitelj prije pokretanja ovog parničnog postupka obratio tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora od 18. ožujka 2014., kojim se traži isplata iznosa od 5.000,00 kuna umanjenog za iznos zaštićene najamnine (4.839,41 kuna mjesečno), i to od ožujka 2009. pa ubuduće, što predstavlja razliku između tržišne najamnine za taj stan i iznosa kojeg mu trebaju plaćati FN pa predlaže da mu Republika Hrvatska plati te iznose;
- da je visina tržišne najamnine, sukladno podacima Porezne uprave, mišljenja agencije, dostavljenih ugovora o najmu stana, odnosno aritmetička sredina svih dostavljenih dokaza za stan na predmetnoj ili sličnoj lokaciji u iznosu od 12,00 eura po m2;
- da bi iznos tržišne najamnine za predmetni stan bio 816,24 eura (68.02 m2 x 12,00 eura) mjesečno u utuženom razdoblju;
- da navedeni iznos treba umanjiti za iznos zaštićene najamnine od 183,65 kuna koji plaća FN pa se dolazi do iznosa od 5.838,43 kuna.
10. Stoga, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik odgovoran što tužitelj za predmetni stan ne može ostvariti tržišnu najamninu jer je kao zakonodavac, Zakonom o najmu stanova (Narodne novine, broj 91/96 i 48/98 u daljnjem tekstu: ZNS), vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nametnuo prekomjeran teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, a isto je protivno odredbi članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je ratificirana 5. studenog 1997. kao i odredbama članka 48. stavak 1. uz ograničenja prema članku 50. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske. Time da je na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članka 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) nastao izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu.
11. Nadalje, sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je zauzeo pravilno pravno shvaćanje da je tuženik odgovoran za štetu koju tužitelj trpi i u visini koju je pravilno utvrdio. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj ničim nije opravdao tako visoko postavljeni iznos tržišne najamnine koji je navodno mogao ostvariti u spornom razdoblju i da je predmetni stan mogao iznajmljivati po tržišnim uvjetima.
12. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/16 od 18. prosinca 2019. vlasnici stanova imaju pravo na naknadu te kako se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. Pri tom, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.
13. Takav stav proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Rev-106/2024 od 12. lipnja 2024. gdje je istaknuto da pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici su postupkom tuženika već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristiti ili ubirati plodove svoje stvari, dakle, ne radi se o kratkom periodu vremenu u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro pa predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tuženik nije rješavao problem, već je reagirao tek nakon donošenja presuda ESLJP. Osim toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način, a takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda.
14. U žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud zanemario istaknuti prigovor zastare samog prava na naknadu štete. Smatra da se ne može prihvatiti zaključak da je tužitelj za štetnika i opseg štete doznao donošenjem presude Županijskog suda u Splitu broj: Gžnaj-6/12 od 5. prosinca 2012. kojom je postala pravomoćna presuda Općinskog suda u Splitu brojem P-4759/09, a kojom je nadomješten ugovor o najmu stanu između njega kao najmodavca i FN kao zaštićenog najmoprimca te utvrđen iznos zaštićene najamnine u iznosu od 160,59 kn. Navodi da je tužitelj za štetu i štetnika doznao već stupanjem na snagu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila je na snagu 5. studenoga 1997. pa je protekao petogodišnji rok i zastarjelo samo pravo u smislu odredbe čl. 227. ZOO.
15. Međutim, takvi žalbeni navodi su neosnovani. Naime, predmetna tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete (u visini razlike tržišne i zaštićene mjesečne najamnine koja dospijeva mjesečno) pa je pravilno prvostupanjski sud, pozivom na odredbu iz članka 230. stavak 1., članka 215. stavak 1. i članka 1086. ZOO-a, obrazložio da tražbina tužitelja nije zastarjela. Zastara prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo.
16. Naime, valja reći da nije sporno da je Zakonom o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1, 4, 6, 7, 11 uz Konvenciju („Narodne novine“ MU broj: 18/97, 6/99 i 8/99) u primjeni navedena Konvencija pa bi tužitelj zbog prekomjernog miješanja u vlasništvo tužitelja pod određenim pretpostavkama mogao ostvariti od tužene naknadu zbog izmakle koristi jer je tužena prema odredbama Zakona o najmu stanova (Narodne novine, broj 91/06.) i Uredbom Vlade Republike Hrvatske o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne novine, broj 40/97 i 117/05) djelovala na štetu tužitelja, ali rok za podnošenje tužbe ne može se računati od primjene Konvencije.
17. Pri tome, valja naglasiti da posebnu važnost u konkretnom slučaju ima presuda ESLJP u predmetu Statileo protiv RH u kojoj je utvrđen nerazmjeran i prekomjeran teret nametnut vlasnicima stanova koji je posljedica primjene sustava kontrole najamnine i proizlazi iz samog nacionalnog zakonodavstva (Statileo protiv Hrvatske, br. 12027/10, stavak 165., 10. srpnja 2014.).
18. Stoga, do donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) i njome uzrokovane promjene pravnih stajališta sudova u Republici Hrvatskoj, vlasnici stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci nisu imali na raspolaganju efikasno pravno sredstvo kojim bi na teret države ostvarili pravo na naknadu štete uzrokovane zakonom propisanim ograničenjem visine mjesečne (zaštićene) najamnine koja pripada vlasnicima, jer su uz prevladavajuću sudsku praksu mogli predvidjeti negativan ishod sudskog postupka pokrenutog protiv države radi naknade za zakonom propisano ograničenje prava vlasništva.
19. Međutim, nakon što je Vrhovni sud u odluci broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) i izrazio pravno shvaćanje da "zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu", odnosno da "Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu", vlasnici su mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv Republike Hrvatske, ovaj put s predvidivim ishodom postupka.
20. Stoga se vlasnicima stanova, u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske (navedeno) odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva, a isto tako, vlasnicima stanova ne može se staviti na teret niti činjenica da su ih, pokrenuli prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018., a nakon odluke Statileo protiv Hrvatske.
21. Stoga iz odluke Ustavnog suda broj U-III-3482/21 od 3. listopada 2023. proizlazi da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta, razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse odnosno da se tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019., sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani odredbom članka 230. stavak 1. ZOO.
22. Slijedom navedenog, kako je tužba u konkretnom slučaju podnesena 25. lipnja 2020., to je prigovor zastare izjavljen po tuženoj ocijenjen kao neosnovan.
23. Nadalje, žaliteljica neosnovano ističe da prvostupanjski sud nije dao razloge radi kojih smatra neosnovanim prigovor doprinosa vlastitoj šteti jer da je tužitelj mogao raskinuti ugovor o najmu s najmoprimcem i naplatiti mu tržišni najam pa da mu zbog toga ne pripada pravo na naknadu. Naprotiv, prvostupanjski je sud valjano otklonio i obrazložio navedeni prigovor jer je država nametnula taj odnos tužitelju i tako mu prouzročila štetu prekomjernim ograničenjem vlasništva pa ju je dužna i nadoknaditi.
24. Također, niti žalbeni navodi da se potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za obveze plaćanja propisanih poreza i prireza nisu osnovani jer se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu radi naknade štete, a ne isplati najamnine, dok ostale žalbene navode koji u svojoj naravi predstavljaju žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud nije razmatrao (čl. 476. st. 1. ZPP).
25. S pravom tužena u žalbi ističe da je razlika u visini dosuđenog iznosa i obrazloženja presude kojim prvostupanjski sud obrazlaže izračun, no to nije utjecalo na zakonitost pobijane presude, jer je očita omaška suda u izračunu, a na štetu tužitelja. Naime, kada se uzmu činjenice koje ovaj sud nije ovlašten preispitivati, površina stana od 72,64 m2, dok sud pogrešno navodi 68,02 m2, i utvrđena tržišna vrijednost najamnine od 12,00 eura po kvadratu mjesečno, umanjeno za zaštićenu najamninu, dolazi se do mjesečnog iznosa koji je veći od dosuđenog (791,86 eura) pa ti žalbeni navodi tužene nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer bi uvažavanjem žalbe iz tog razloga valjalo suditi više od dosuđenog odlukom prvostupanjskog suda, a to u žalbenom postupku nije dopušteno (članak 374. ZPP).
26. Međutim, djelomično je u pravu tužena kada u žalbi ističe da je odluka o troškovima postupka donesena uz pogrešnu primjenu odredbe članka 155. ZPP i važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. To iz razloga što su pogrešno tužitelju priznate opravdanim radnje punomoćnika i to za sastav podnesaka od 7. svibnja 2021. godine i 25. travnja 2022. godine, jer ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje postupka, dok je ostala četiri podneska koja su opravdana valjalo obračunati po Tbr. 8. točka 4. Tarife (25%) a ne po Tbr. 8. točka 1. Tarife (100%) kako je to pogrešno obračunao prvostupanjski sud.
27. Stoga je valjalo žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i prvostupanjsku presudu temeljem odredbe iz čl. 368. st. 1 ZPP-a, potvrditi u odluci o glavnoj stvari, i djelomično u odluci o troškovima postupka, kako je to odlučeno točkom I. izreke ove presude, a djelomično uvažiti žalbu i preinačiti odluku u troškovima postupka temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP i odlučiti kao u točci II. izreke.
28. S obzirom na uspjeh tužene u žalbenom postupku (žalba odbijena u pogledu glavne stvari) neosnovano zahtijeva naknadu troškova tog postupka od tužitelja, a isto tako neosnovano tužitelj od tužene zahtijeva naknadu troška za sastav podneska kojim je dao odgovor na žalbu jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje žalbenog postupka. Međutim, tužitelj je uspio u revizijskom postupku te mu je tužena dužna naknaditi opravdano nastale troškove u tom postupku i to za sastav prijedloga za dopuštenje revizije i za sastav revizije po 112,5 bodova za svaku radnju (Tbr. 10. točka 5. Tarife) što je ukupno 225 bodova uz vrijednost boda od 2,00 eura uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 562,50 eura. Uz to opravdan je i trošak tužitelja za sudsku pristojbu na prijedlog za dopuštenje revizije u iznosu od 53,08 eura pa ukupno opravdani trošak tužitelja u revizijskom postupku iznosi 615,58 eura.
28.1. Slijedom navedenog o zahtjevima stranaka za naknadom troškova kako žalbenog tako i revizijskog postupka, a temeljem odredbe članka 166. ZPP valjalo je odlučiti kao u točci III. izreke ove presude.
U Šibeniku, 4. rujna 2025. godine
S U D A C
Ljudevit Zoričić
