Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-594/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Mirela Mandić Komar, odvjetnica u Šibeniku, protiv tuženice DK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Krešimir Lušić, odvjetnik u Šibeniku, radi prestanka uznemiravanja (zabrane imisija), odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1418/2021-20 od 6. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja ĐK i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1418/2021-20 od 6. svibnja 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:
''I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„Tuženoj se nalaže da prestane uznemiravati tužitelja u ostvarenju suvlasničkih prava kuće u [adresa], na način da dva klima uređaja izmjesti sa južnog zida svojega objekta u [adresa] te ih razmjesti na ostale zidove svoje obiteljske kuće, te joj se zabranjuje ubuduće svako takvo ili slično uznemiravanje, a sve u roku od 15 dana.“
II. Nalaže se tužitelju da tuženici u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 750,00 EUR.''
2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Tužitelj u ovom postupku zahtijeva zaštitu od uznemiravanja svoje nekretnine na način da tuženica izmjesti dva klima uređaja sa južnog zida svojeg objekta na ostale zidove, a zahtijeva i da joj se zabrani ubuduće takvo ili slično uznemiravanje.
5. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Iako tužitelj ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ne obrazlaže u čemu bi se ta povreda sastojala, već se žalbeni razlozi svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud ocjenjuje paušalnim.
6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za odluku i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbio.
7. Imajući u vidu činjenične navode tužbe i sadržaj tužbenog zahtjeva, jer se traži zaštita prava vlasništva od imisija o predmetu spora valja odlučivati prema odredbi čl. 167. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114701, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14. – dalje: ZVDSP) i čl. 110. ZVDSP.
8. Odredbom čl. 167. st. 1. i 2. ZVDSP je propisano da ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane pri čemu vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari, a ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što vlasnika uznemirava, na njoj je da to dokaže.
9. Člankom 110. st. 1. ZVDSP je propisano da se nitko ne smije služiti ni koristiti nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu slučajno ili po prirodnim silama dospiju dim, neugodni mirisi, čađa, otpadne vode, potresi, buka i sl., ako su prekomjerni s obzirom na namjenu kakva je primjerena toj nekretnini s obzirom na mjesto i vrijeme, ili izazivaju znatniju štetu, ili su nedopušteni na temelju posebnog zakona (prekomjerne posredne imisije), vlasnici nekretnine koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašteni su od vlasnika nekretnine s koje one potječu zahtijevati da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrokom prekomjernih imisija, dok ne poduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije (stavak 2.), a iznimno od stavka 2. ovog članka, kad prekomjerne posredne imisije potječu od djelatnosti za koju postoji dopuštenje nadležne vlasti, vlasnici nekretnine koja im je izložena nemaju pravo dok to dopuštenje traje zahtijevati propuštanje obavljanja te djelatnosti, ali su ovlašteni zahtijevati naknadu štete koju su imisije nanijele, kao i poduzimanje prikladnih mjera da se ubuduće spriječe prekomjerne imisije, odnosno, nastupanje štete, ili da se smanje (stavak 3.). Prema čl. 110. st. 4. ZVDSP vlasnik nekretnine nije dužan trpjeti da ga itko bez posebnoga pravnoga temelja uznemirava time što posebnim uređajima ili na drugi način neposredno odašilje na njegovu nekretninu dim, neugodne mirise, čađu, otpadne vode, potrese, buku i sl. (neposredne imisije) pa je ovlašten zahtijevati da to uznemiravanje prestane i da mu se nadoknadi pretrpljena šteta. Vlasnik čijoj nekretnini prijeti predvidiva opasnost s tuđe nekretnine od neposrednih ili posrednih imisija koje ne bi bio dužan trpjeti, ovlašten je zahtijevati da se odrede i provedu svrhovite mjere radi njihova sprječavanja (čl. 110. st. 5. ZVDSP).
10. Sud prvog stupnja u postupku je utvrdio da je tužitelj suvlasnik kuće na adresi [adresa], a tuženica vlasnica susjedne kuće na adresu [adresa], da su na kući tuženice postavljena tri vanjske jedinice klima uređaja, od kojih je jedinica marke Haier izvan funkcije, da je mjerenjem razine buke koja bi potjecala od vanjskih klima uređaja utvrđeno da ista iznosi 50,1 dB, a da najviša dopuštena razina buke za period noći iznosi 40 dB. Nadalje je utvrđeno da nekoliko godina pred podnošenje predmetne tužbe, od kada je tuženica stekla predmetnu nekretninu, tuženica nije koristila sporne klima uređaje pa time od istih nije ni stvarana specifična buka ni u kakvoj vrijednosti, dakle da s nekretnine tuženice na nekretninu tužitelja nije niti dospijevala buka od predmetnih klima uređaja, pa tako ni ona koja bi bila neprimjerena.
11. Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, pozivom na odredbe čl. 110. ZVDSP, ocjenjujući da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za pružanje tražene pravne zaštite, jer, iako je tužitelj kao suvlasnik nekretnine ovlašten istaknuti predmetni zahtjev, nije utvrđeno postojanje prekomjernih štetnih imisija. Pri tome je za reći i to da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je vlasnik nekretnine na koju bi dospijevale imisije sa susjedne nekretnine ovlašten zahtijevati da se isto zabrani, ali nije ovlašten zahtijevati da se isto postigne na određeni način, kao što tužitelj zahtijeva tražeći da se predmetni klima uređaji izmjeste na drugi zid kuće tuženice.
12. Utvrđeno činjenično stanje i primjena materijalnog prava nisu dovedeni u pitanje ni žalbom tužitelja, koja svoju ocjenu izvedenih dokaza suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda, međutim njegova ocjena u izvedenim dokazima nema podlogu. Na žalbene navode da je „potpuno irelevantno jesu li klima uređaji uključeni deset minuta dnevno, sat vremena, je li ih vlasnica objekta uključuje kod svakog dolaska ili svakog drugog, činjenica je da predstavljaju opasnost od imisije koju vlasnik objekta (tužitelj) nije dužan trpjeti“ valja reći da u postupku nije utvrđeno da bi od kada je tuženica vlasnica nekretnine na kojoj su postavljene vanjske jedinice klima uređaja, isti bili korišteni i stvarali buku, što je u iskazu potvrdio i sam tužitelj, pa slijedom toga nisu ispunjene ni pretpostavke za primjenu čl. 110. st. 5. ZVDSP. Uostalom, tužitelj ni ne temelji tužbeni zahtjev na tvrdnji da prijeti predvidiva opasnost od stvaranja buke, niti je to u postupku utvrđeno, već, prema činjeničnim navodima tužbe, na tvrdnji da tuženica tužitelja uznemirava bukom koja dolazi s klima uređaja na njenom objektu.
13. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Tužitelj je izgubio parnicu pa je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP tuženici dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.
14. Zbog svega navedenog je valjalo kao neosnovanu odbiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Velikoj Gorici 4. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Vesna Gašparuš-Horvat
