Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-777/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Franu Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4133/2024-8 od 7. svibnja 2025., u sjednici vijeća 4. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4133/2024-8 od 7. svibnja 2025. i žalba tužitelja CČ te potvrđuje navedena presuda u dijelu kojim tužitelju nije dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eur.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka i to zahtjev tužitelja CČ u iznosu od 94,72 eur i zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u iznosu od 182,79 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

''I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 029-50-2717643 od 18. ožujka 2005. godine zaključenog između tužitelja CČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju CČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 473,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.3.2005. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju CČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 553,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 07. svibnja 2025. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.''

2. Protiv dijela navedene presude kojim mu nije dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eur žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se naloži tuženiku da mu naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 400,00 eur i PDV, odnosno ukupno 500,00 eur. Smatra da mu, obzirom na vrijednost predmeta spora od 1.579,40 eur, za svaku radnju pripada 200,00 eur + PDV. Za sastav žalbe zahtijeva nagradu od 94,72 eur.

3. Tuženik pobija presudu u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih razloga. Navodi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nema razloga o odlučnim činjenicama, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1 1. ZPP, da je pogrešno primijenjena odredba čl. 326.a ZPP u vezi s čl. 186.c ZPP, jer da tužiteljeva tražbina nije dospjela. Nadalje navodi da sud ne utvrđuje u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a i da se eventualno radi o zabrani manjeg značaja. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da se pobijana presuda ukine i odredi da se ponovo provede glavna rasprava. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 182,79 eur.

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. Predmetom ovog postupka je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti (pravilno bi bilo ništavosti) ugovorne odredbe o plaćanju jednokratne naknade od 3,30 % od iznosa kredita te zahtjev za povrat iznosa koji je tužitelj platio tuženiku na temelju te ugovorne odredbe.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju izričito upire tuženik. Naime, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 326. ZPP u vezi s čl. 186.c ZPP, na koju sadržajem žalbe upire tuženik, jer je činidba čije ostvarenje tužitelj u ovom postupku dospjela do zaključenja glavne rasprave.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe tuženik, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za odluku.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu od 18. ožujka 2005., kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit, radi kupnje auta za osobne potrebe, u iznosu od 22.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom,

- da se tužitelj čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu obvezao prilikom prvog korištenja kredita tuženiku platiti jednokratnu naknadu od 3,30 % od iznosa kredita,

- da je navedena naknada tužitelju naplaćena u iznosu od 3.566,38 kn, sada 473,34 eur prilikom isplate/korištenja kredita 23. ožujka 2005.,

- da je navedena ugovorna odredba unaprijed formulirana i sastavljena od strane tuženika kao banke,

- da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj išao u banku, već je tipski ugovor tužitelju predan u auto-kući,

- da je kredit u cijelosti otplaćen.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije unaprijed pregovaralo, da tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, da je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je ista ništetna (pravilno bi bilo ništava). Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – dalje: ZZP).

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u pitanje ni žalbom tuženika. Pravilan je zaključak prvostupanjskoga suda da je predmetna odredba nepoštena.

11. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da je sporna ugovorna odredba jasna i lako razumljiva i da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, da je za ocjenu nepoštenosti potrebno utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu.

12. U odnosu na navedene žalbene navode treba reći da predmetna ugovorna odredba ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu, već sporedan, a prema samoj dikciji, odredba čl. 84. ZZP odnosi se na bitne sastojke ugovora pa je u odnosu na spornu ugovornu odredbu dopušteno provesti test poštenosti, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. U konkretnom slučaju, sve utvrđene okolnosti u svojoj sveukupnosti i prema ocjeni ovoga suda ukazuju da je ista očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna (pravilno ništava). Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

12.1. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali isto tako i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Kako iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem (tzv. ulazne) naknade podmiruju jednokratno, unaprijed, niti su isti sami po sebi razumljivi te kada u ugovoru nije navedeno, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženiku, kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita (za iznos od 473,34 Eur), onda je takvom ugovornom odredbom i prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništava te da je tuženik dužan vratiti sve ono što je na temelju navedene ugovorne odredbe primio.

12.2. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Pritom je potrebno uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora, a prije svega je odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Budući da sama ugovorna odredba čl. 3. ugovora o kreditu uopće ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih je tuženik tijekom postupka isticao i dokazivao, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

12.3. Što se tiče utvrđivanja postojanja ''znatnije'' neravnoteže, ista se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora, nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP (čl. 81. st. 5. ZZP) o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga u odnosu na žalbene navode također treba reći da se zaključak o tome uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, ne donosi samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom hoće li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač biti ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

12.4. U skladu s čl. 59. al. 3. ZZP, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U ovom slučaju nije sporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati. I prema ocjeni ovoga suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini. Dakle, tuženik je na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorena značajna neravnoteža na štetu tužitelja jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima, već ista izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita, koje okolnost je prvostupanjski sud također imao u vidu i pravilno cijenio.

13. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen iznosi od 473,34 eur prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja, jer se tuženik koji je navedene novčane iznose stekao na temelju ništavih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nesavjesnim stjecateljem.

14. Naime, sudsko utvrđenje ništavosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništavom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, sukladno odredbi čl. 104. st. 1. i čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/91 – dalje: ZOO), koji se ima primijeniti na odnos stranaka sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/2 i 155/23 - dalje: ZOO/05). Na dosuđeni iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata, sukladno čl. 214. ZOO, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO/05.

14.1. Iako se sud prvog stupnja pozvao na odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. te čl. 1115. ZOO/05 i pravilnom primjenom materijalnog prava valja jednako odlučiti o predmetu spora.

15. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je ništetnost odredbe o jednokratnoj naknadi ustanovljena tek u ovom postupku, to zastara nije nastupila.

16. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

17. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima postupka. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici pa mu je tuženik temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Kako tuženik određeno ne pobija visinu odmjerenih troškova, a sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, to odluka o trošku po žalbi tuženika glede visine nije ispitivana.

17.1. Tužitelj pak neosnovano pobija prvostupanjsku odluku u dijelu kojim mu nije dosuđen trošak od 500,00 eur. Naime, na pripremnom ročištu održanom 17. ožujka 2025. prvostupanjski sud je rješenjem po službenoj dužnosti vrijednost predmet spora odredio iznosom od 473,34 eur, smatrajući da je vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi (iznos od 1.579,40 eur) previsoko naznačena. Prema vrijednosti predmeta spora od 473,34 eur sud prvog stupnja je tužitelju odmjerio troškove postupka pa tužitelj neosnovano ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

18. Zbog svega navedenog je valjalo kao neosnovanu odbiti žalbu tužitelja i žalbu tuženika te na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka su odbijeni kao neosnovani, jer su njihove žalbe neosnovane.

U Velikoj Gorici 4. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor