REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-597/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Hrvoju Lukšić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, koga zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik iz Zagreba, Ulica Frane Župana 18, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koga zastupa punomoćnik Mateo Mandić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu GLAMUZINA&GROŠETA d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate (1.832,02 eur) radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 23. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 4. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja

1. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 418-50-3189301 sklopljenog dana 14.12.2005. godine između ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“

2. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 432,02 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 19.12.2005. godine do isplate po stopi koja je:

- do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate;

- od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30.12.2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

II Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak, u iznosu od 929,72 eur, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužbom od dana 18. veljače 205. tužitelj je pokrenuo parnični postupak i predložio da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbene zahtjeve tužitelja, i donese presudu kojom se Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 418-50-3189301 sklopljenog dana 14.12.2005. godine između ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, te da tuženika obveže na platež iznosa od 432,02 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 19.12.2005. godine do isplate.

2. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je da je predmetni ugovor o kreditu potrošački, što da je razvidno iz njegove namjene, da je tužitelj s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu tražbine kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s osnova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

3. Tvrdi smatra da je da je ništetna odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je utvrđena obveza korisniku kredita plaćanja jednokratne naknade u visini od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, da je da je predmetna odredba ništetna, u skladu s odredbama mjerodavnih Zakona o zaštiti potrošača, jer da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, korisniku kredita nameće obvezu koju da on u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao objektivno sagledati niti na nju na bilo koji način utjecati. Tvrdi da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tuženik korisniku na bilo koji način pojasnio koje bi troškove imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva pa da bi ih korisnik plaćanjem ove naknade bio dužan podmiriti. Tvrdi da ova odredba nije lako razumljiva niti uočljiva. Tužbom stoga potražuje povrat plaćenog tuženiku temeljem predmetne ništetne odredbe, u iznosu od od 432,02 EUR eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim po stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora, počevši od 19. prosinca 2005. do vraćanja, jer tvrdi da je tuženik nepošteni stjecatelj.

4. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik, u bitnome, osporava osnovanost tužiteljevog zahtjeva. Prije svega, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da se, prema navodima tužitelj, u odnosu na ustupljenu tražbinu radi o tražbini potrošača, koja da je strogo osobne odnosno takve naravi koja se protivi prenošenju na drugoga, slijedom čega, tužitelj kao pravna osoba ne može uživati pravnu zaštitu propisanu za potrošače.

5. Nadalje, u svom odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare, osporio tvrdnje tužitelja vezano za pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, smatra da se navedeno se pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja, odnosno ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, slijedom čega je tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP.

6. Isto tako, tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, smatrajući da i situaciji da je predmetni ugovor djelomično ništetan, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO.

7. U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: ugovor o ustupu tražbine (list 6-11 spisa), kopiju dopisa korisnika kredita o prijenosu tražbine od dana 8. lipnja 2023. (list 12 spisa), kopiju Obavijest o ustupu tužitelja i zahtjev za dostavu dokumentacije od dana 8. lipnja 2023. (list 13 spisa), kopiju Otplatnog plana od 19.12.2005. (list 14-17 spisa, ponovo 25-27 spisa),kopiju Potvrde o naplati naknade za obradu kredita od dana 07.01.2025. (list 18 spisa), kopiju Ugovora o kreditu (list 19- 24 spisa, ponovo list 38-41 spisa), kopiju Potvrde o visini naplaćene naknade (list 92 spisa), kopiju Otplatnog plana od 07. siječnja 2025. (list 28-32 spisa), kopiju Prijepisa knjigovodstvene kartice (list 33-37 spisa, ponovo list 42-46 spisa).

8. Isto tako, tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid dostavljenu sudsku praksu (list-54-58 spisa), time da je tijekom dokaznog postupka sud izveo dokaz saslušanjem svjedoka GM (list 81-82 spisa).

9. Nakon dostave odgovora na tužbu, tužitelj je u podnesku od dan 01. svibnja 2025. dostavio očitovanje na navode odgovora na tužbu, a tuženik u podnesku od dana 23. svibnja 2025. detaljno osporio navode iz podneska tužitelja, i dodatno obrazložio osporavanje tužbenog zahtjev.

10. Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je konačno istaknuti tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

11. Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, odnosno da li je ustupom mogao steći tražbinu korisnika kredita kao potrošača po osnovi plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu. Sporno je da li je predmetna ugovorna odredba ništetna kako to tužitelj tvrdi, odnosno može li se isticati njezina ništetnost. Sporan je prigovor zastare kao i tijek zatezne kamate. Nadalje, sporna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio u odnosu na dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti.

12. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2005. u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, time da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, pa slijedom toga zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 432,02 eur, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 19. prosinca 2005., a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita ĆM.

13. Sud smatra da među strankama nije sporno da je dana 14. prosinca 2005. sklopljen Ugovor o kreditu (list 19-24 spisa) broj 418-50-3189301 godine između GM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge, koji sadrži osporavanu ugovornu odredbu, a po osnovi koje je tuženik naplatio od korisnika kredita naknadu u iznosu od 3.255,09 kn (list 18 spisa).

14. Navedenim Ugovorom o kreditu tuženik je kao kreditor odobrio GM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisniku kredita, u iznosu od kunske protuvrijednost CHF 20,642.51, s kamatnom stopom 5.50 %, naknadom od 3.30 %, kredit za kupnju vozila OPEL, time da nije sporno da je predmetni kredit korisnik u cijelosti otplatio.

15. Sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

16. S obzirom da drugačije ne proizlazi iz navoda stranaka i priloženih isprava, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, jer ga je korisnik kredita sklopio kao potrošač, zaposlen u radnom odnosu, dakle u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

17. Posljedica ništetnosti ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO).

18. Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

19. Ugovorom o ustupu tražbine ( list 6-10 spisa )od 8. lipnja 2023. stranke su suglasno utvrdile da je ustupitelj kao korisnik kredita dana 14. prosinca 2005. sa Raiffeisenbank Austria d.d. sklopio ugovor o kreditu broj 418-50-3189301, kojim ugovorom se Raiffeisenbank Austria d.d. obvezala staviti na raspolaganje Ustupitelju iznos od 20.642,51 CHF po srednjem tečaju za CHF po tečajnoj listi Raiffeisenbank Austria d.d. važeće na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu"), a Ustupitelj se obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom o kreditu koji je prilog ovom ugovoru o ustupu tražbine i čini sastavni dio istog, a čl. 2 Ugovora ugovoreno je da sklapanjem Ugovora ustupitelj sve svoje tražbine prema Raiffeisenbank Austria d.d. navedene u članku 1. ovoga ugovora, kao i sve ostale Ustupiteljeve tražbine koje bi postojale prema Raiffeisenbank Austria d.d., a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na Primatelja, a Primatelj u cijelosti prima prenesenu mu tražbinu, kao i da se po sklapanju Ugovora, u stupitelj obvezuje o Izvršenom ustupu tražbine obavijestiti dužnika, Raiffeisenbank Austria d.d.( list 12 spisa ) uz napomenu da se nakon zaprimljene obavijesti ustupljena tražbina može valjano ispuniti jedino Primatelju kao novom vjerovniku te primatelju predati sve isprave o ustupljenoj tražbini u izvorniku ili ovjerenom prijepisu, a koje posjeduje (list 13 spisa).

20. Neosnovano tuženik ističe da predmetna tražbina nije mogla biti valjano prenesena na tužitelja, jer da se radi o tražbini koja nije prenosiva i pripada isključivo potrošaču, a da nadalje tužitelj, s obzirom da nije i nema svojstvo potrošača, ne može imati prava koja pripadaju isključivo potrošačima. Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, po ocjeni ovog suda, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Valja istaknuti i da je, iako u predmetnom ugovoru o ustupu novčani iznos tražbine koja je predmet ustupa nije određen, ustupljena tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina temeljem određenog Ugovora o kreditu po osnovi prava na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba o valuti, kamati i plaćenim naknadama, slijedom čega sud smatra da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

21. U odnosu na među strankama sporno pitanje ništetnosti odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita, dakle odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu valja navesti sljedeće.

22. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a u st. 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pri čemu je, u skladu sa st. 4., propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača). Prema odredbi čl. 87. st. 1. ovog Zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

23. Radi utvrđenja osnovanosti navoda tužitelja vezanih uz ništetnost predmetne ugovorne odredbe, proveden je dokaz saslušanjem korisnika kredita GM, na ročištu održanom dana 23. srpnja 2025.

24. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je na ročištu iskazivao da je kredit koristio za kupnju automobila i to samo za osobne potrebe, da nije bilo pregovora o odredbama ugovora o kreditu, da nije bilo pregovora ili upozorenja vezano za platež administrativne naknade, da mu nije bilo obrazloženo koja usluga će biti naplaćena na ime naknade, kao i da mu nije prezentiran obračun naknade.

25. Iz iskaza ovog svjedoka, navode kojeg sud u cijelosti prihvaća kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi, a nisu proturječni niti sami sa sobom niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, utvrđeno je da se o predmetnoj ugovornoj odredbi prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te da od djelatnika banke nije dobio nikakva pojašnjenja vezana uz visinu predmetne naknade i usluge banke koje bi se njome podmirivale, kao i da je kredit dignut za kupnju automobila za osobne potrebe, time da punomoćnik tuženika nije osporavao dio iskaza svjedoka vezano za kupnju automobila za osobne potrebe, niti postavljao pitanja na tu okolnost.

26. Pri tome, po ocjeni ovog suda, iz navoda tuženika da je plaćanje sporne naknade navedeno u samom ugovoru o kreditu, ali da je osim toga plaćanje ove naknade propisano i tuženikovim općim aktima na primjenu kojih, na predmetni ugovor, je korisnik pristao, proizlazi istinitost navoda svjedoka da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenog proizlazi zaključak da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 3,30% od iznosa kredita

27. Osim toga, opći akti tuženika, kojima je prema navodima samog tuženika predviđeno plaćanje sporne naknade, predstavljaju nedvojbeno opće uvjete ugovora u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, dakle ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koje jedna strana (sastavljač) predlaže drugoj. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama općih akata banke koji uređuju materiju kreditiranja, a koje su odredbe sadržane i u pojedinačnim ugovorima o kreditu, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu.

28. Konačno, u predmetnom ugovoru o kreditu, a drugih isprava s tim u vezi stranke nisu dostavile, nije navedeno od čega se sastoji sporna naknada za odobrenje kredita, odnosno zašto je određena baš u visini 3,30% od iznosa kredita kredita.

29. Tuženik nije iznio činjenice niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je korisniku prilikom pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, iz kojih bi korisnik mogao zaključiti na koji je način njezina visina određena u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome podmirivale. Tuženik nije stoga u sumnju doveo istinitost navoda iz iskaza svjedoka da nikakva pojašnjena vezana uz predmetnu naknadu nije dobio. Dakle, utvrđeno je da informacije s ovom naknadom u vezi, izvan navedenog u predmetnom ugovoru o kreditu, korisnik kredita prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu nije dobio.

30. S obzirom da tuženik korisniku kredita nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, što ona uključuje i na koji se način određuje njezina visina, u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome podmirivale, zaključak je ovog suda da odredba kojom je ugovoreno plaćanje ove naknade korisniku nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, pojmovi "jasna" i "lako razumljiva" ne mogu se tumačiti na način da bi korisniku bilo jasno koliko predmetna naknada matematički iznosi (3,30% od iznosa kredita), već se ovi pojmovi imaju tumačiti na način da se odnose na jasnoću i razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje upravo u iznosu od 3,30% od iznosa kredita i na što se ova naknada odnosi (za koju uslugu ili troškove odobrenja kredita). Naime, nelogično je, po shvaćanju ovog suda, da visina naknade za odobrenje kredita ovisi o visini iznosa kredita, jer navedeno nije od utjecaja na eventualne troškove tuženika s odobravanjem kredita u vezi. Pri tome, okolnost da tuženik nije bio dužan, prema važećim propisima, u ugovoru o kreditu navesti na što se predmetna naknada odnosi i koje troškove tuženik njome namiruje, ne dokida obvezu koja za tuženika proizlazi iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača, vezano uz potrošačku zaštitu, dati potrošaču jasne, potpune i točne informacije. Konačno, kasnijim je zakonskim izmjenama, iz Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13), izloženo pravno shvaćanje i potvrđeno jer je zakonodavac propisao da naknada za odobrenje kredita mora biti vezan uz stvarni trošak kredita, a ona određena u postotku od ukupnog iznosa kredita, kao u konkretnom slučaju, ne proizlazi da jest.

31. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio pravno shvaćanje sukladno kojem sud ocjenu o tome da li je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, odnosno sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

32. Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju razvidno da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Naime, o spornoj se naknadi nije pojedinačno pregovaralo, potrošač očito nije imao mogućnost ne prihvatiti obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, u samom ugovoru nije navedena visina ove naknade, već način njezina izračuna u postotku od ukupnog iznosa kredita, ne proizlaze razlozi na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od ukupnog iznosa kredita niti je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Korisnik kredita nije stoga mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

33. Slijedom svega navedenog, na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita nepoštena ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita), slijedom čega je ova odredba ništetna.

34. S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, utvrđeno je da tužitelju pripada pravo na isplatu utuženog iznosa. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Tužitelju zatezne kamate na iznose povrat kojeg tužbom potražuje pripadaju počevši od dana izvršenog plaćanja.

35. Neosnovano pri tome tuženik osporava zatraženi tijek zateznih kamata od dana stjecanja, jer je po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu utvrđenje o ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita kao nepoštene ugovorne odredbe, kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetne ugovorne. Nisu stoga osnovani prigovori tuženika, kao nesavjesnog stjecatelja, vezani uz tijek zatezne kamate s obzirom na podnošenje zahtjeva za povrat stečenog bez osnove nakon većeg broja godina, jer je predmetna njegova obveza plaćanja zatezne kamate od stjecanja pripisana zakonom pa nije protivna načelu pravne sigurnosti.

Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

36. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO-a). Zakonskim odredbama o zaštiti potrošača, na temelju kojih je ništetnost u konkretnom slučaju utvrđena, ne štiti se samo interes jedne ugovorne strane, već javni interes poštenog i ravnopravnog poslovanja i zaštite potrošača.

37. Nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer ne proizlazi da bi korisnik kredita plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti. Sukladno odredbi čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, ništetnost nepoštene ugovorne odredbe u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost ugovora, jer ugovor može opstati bez ništetne odredbe.

38. U odnosu na prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, ako za pojedine slučajeve nije drugačije propisano. Međutim, u implementaciji pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pogrešno je shvaćanje tuženika da se navedeno pravno shvaćanje u konkretnom slučaju ne bi moglo primijeniti. Naime, od utjecaja na početak tijeka zastare prema izloženom pravnom shvaćanju nisu okolnosti na koje tuženik ukazuje, jer na početak tijeka zastare nije od utjecaja da se radi o djelomičnoj, a ne ništetnosti cijelog ugovora, dok su navodi o zabrani manjeg značaja svakako neosnovani.

39. S obzirom da je tužitelj tek u ovoj parnici istaknuo zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita, to je prigovor zastare neosnovan.

40. Konačno, pogrešno je shvaćanje tuženika da bi, s obzirom na izloženo shvaćanje o početku tijeka zastare, tužiteljeva tražbina radi povrata stečenog bez osnove do pravomoćnog utvrđenja ništetnosti bila nedospjela, s posljedicom nedopuštenosti tužbe kao preuranjene. Naime, radi se o iznimci vezanoj uz početak tijeka zastare, a tužiteljeva tražbina nastala je, i dospjela u konkretnom slučaju, danom neosnovanog stjecanja (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a).

41. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa), priznat trošak odvjetničkog zastupanja za sastav tužbe ode dana 17. veljače 2025. (T.br. 7/1 Tarife) iznosu od 200,00 eur, trošak sastava obrazloženog podneska kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu od dana 1. svibnja 2025. (T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od 200,00 eur, trošak pristupa na ročište (T.br. 9/1 Tarife),dana 02. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eur, trošak pristupa na ročištu (T.br. 9/1 Tarife),dana 23. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eur, dakle ukupno 800,00 eur, kao i trošak dolaska svjedoka na ročište, plaćen dana 28. srpnja 2025. u iznosu od 96,54 eur.

42. Nadalje, tužitelju je, u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) priznat trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 33,18 eur, kao i iznos od 33,18 eur, ukupno 66,82 eur, odnosno tužitelju je priznat sveukupni trošak u iznosu od 929,72 eur (800,00 eur + 96,54 eur + 66,82 eur).

43. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za platež sudske pristojbe na presudu preko dosuđenog iznosa (66,82 eur) iz razloga što tužitelj je u obvezi plaćanja i sudske pristojbe za presudu u istom iznosu koji je platio za tužbu ( jednu polovinu pristojbe) imajući u vidu da je u tužitelj sustavu e-komunikacije slijedom čega je u obvezi platiti sudsku pristojbu u iznosu polovice propisanog iznosa pristojbe u rok od 3 dana od zaprimanja odluke suda (presude). Ukoliko u navedenom roku ne plati dužnu sudsku pristojbu u navedenom iznosu, naplatit će mu se puni iznos pristojbe u kojem slučaju je sam skrivio nastanak mu troška razlike od polovine do punog iznosa pristojbe.

44. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za trošak sastava podneska od dana 23. svibnja 2025. 200,00 eur obzirom da je podnesak u spis dostavljen nakon zaključenja glavne rasprave, time da je tužitelj u njemu samo ponovio iznesene navode, slijedom čega sud smatra da nije bio nužan za vođenje postupka, kao iz sa zahtjevom za platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,82 eur, odnosno sveukupno 2.66,82 eur, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III presude.

45. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

U Zagrebu 4. rujna 2025.

Sudac

Hrvoje Lukšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.

DNA:

-tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

-tuženiku po pun.